REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru
Josipa Jelačića 3
43000 Bjelovar
Poslovni broj: P-1186/2023-29
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, po sucu toga suda Gordani Malvić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku iz Bjelovara, Josipa Jelačića 12, protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru (P-DO-93/2023), radi prava vlasništva nekretnina, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave, dana 17. ožujka 2025., u nazočnosti punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP-a), dana 31. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je tužitelj ZČ, iz [adresa]: 77882543565, vlasnik nekretnine označene kao čkbr. [katastarska čestica] oranica krčevine iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] što je tuženik Republika Hrvatska zastupana po Općinskom državom odvjetništvu Bjelovar, Građansko-upravni odjel, OIB: 52634238587, dužna priznati i trpjeti da tužitelj na temelju ove presude ishodi uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama na svoje ime i u svoje vlasništvo, sve u roku 15 dana.
II. Tuženik Republika Hrvatska, OIB 52634238587, dužna je naknaditi tužitelju IČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.798,78 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 31. ožujka 2025., kao od dana donošenja presude po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj ZČ po punomoćniku dana 14. prosinca 2023. podnio je tužbu protiv tuženika Republike Hrvatske radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina.
2. Tužitelj u tužbi navodi da je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Bjelovaru Republika Hrvatska upisana kao vlasnik čk.br. 149 oranica Krčevine iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Radi se o zemljištu s trajnim nasadom oraha koje je u posjedu tužitelja od 1982. Naime, te 1982. bivši suprug tužitelja, ĆČ i tužitelja kupili su imanje u [adresa] od prodavatelja OČ. Predmetna čk.br. 149 k. o. [katastarska općina] nalazila se u sastavu seoskog gospodarstva koje je OČ prodao tužitelju i njezinom bivšem suprugu. Prema podacima kojima raspolaže tužitelj, OČ i njegovi prednici su oduvijek posjedovali predmetno zemljište. Tužitelj je na tom zemljištu sa svojim bivšim suprugom, podigla najprije trajni nasad trešanja, a prije cca 28 godina trajni nasad oraha. Sudskom nagodbom broj: P-503/2013-9 o diobi bračne stečevine, tužitelj i njezin suprug su se sporazumjeli da imanje u [adresa] pripadne tužitelju.
3. Tužitelj je prije podnošenja tužbe sukladno čl. 186a ZPP-a podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a odgovarajući na zahtjev tužitelja, tuženik je tužitelja uputio na postupak osiguranja dokaza, a sve radi mogućnosti sklapanja izvansudske nagodbe, pa je tužitelj postupajući po uputi, podnio prijedlog za osiguranje dokaza kod ovoga suda koji se vodio pod poslovnim brojem: R1-67/2023. U postupku osiguranja dokaza saslušali su se svjedoci koji su potvrdili navode tužiteljice o trajanju i kvaliteti njezina posjeda na nekretnini.
Međutim, ističe da je Općinsko državno odvjetništvo je odlučilo da nema mogućnosti da se ovaj spor riješi mirnim putem sa obrazloženjem navedenim u odluci. Imajući u vidu važeće propise za vrijeme trajanja kvalificiranog posjeda tužitelja i prednika, kao i presude Europskog suda za ljudska prava, zahtjevi broj: 37685/10 i 22768/12 Radomilja i drugi protiv Hrvatske i zahtjev broj: 22768/12 Jakeljić protiv Hrvatske, tužiteljica smatra kako je od 1966. do 01. siječnja 1997. tj. do stupanja na snagu odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koja je tek kasnije ukinuta odlukom Ustavnog suda RH od 17. studenog 1999,. ispunio uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, imajući u vidu da njegov posjed računajući i posjed njegovih prednika nije bio nepošten.
4. Slijedom navedenog, a budući da je tužitelj sa prednicima u kvalificiranom posjedu predmetne nekretnine preko 50 godina, smatra da mu temeljem dosjelosti pripada pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev uz naknadnu troškova postupaka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.
6. U odgovor na tužbu, tuženik osporava tužbu i tužbene navode, navodi da je u stekao vlasništvo putem knjižnih pravnih prednika i to upisa društvenog vlasništva. Naime čk.br.149 oranica krčevine sa 495 čhv upisana je u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] je prenesena u društveno vlasništvo u upravnom postupku odricanja od imovine pravnog prednika tužitelja pok. ŠČ , temeljem odluke upravnog tijela od 24. rujna 1966.
7. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da se izvrši uvid u dokumentaciju dostavljenu uz odgovor na tužbu, a naročito - izjava o odricanju od 24. rujna 1966. i povijesti promjena nadležnog katastara od 22. ožujka 2023.
8. Nadalje, ističe da nikada u posjedovnom listu, a niti u zemljišnim knjigama nije bio upisan tužitelj, a niti njegovi pravni prednici. Tužitelj nema isprave o stjecanju vlasništvu na spornoj nekretnini, tako da isti ne može biti kvalificirani posjednik te da stjecanje vlasništva odlukom upravnog tijela ima jaču pravnu snagu od stjecanja vlasništva dosjelošću.
9. Ističe da tužitelj ne dokazuje dokazima priloženima uz tužbu, kao niti onima koje je predložio da se izvedu, da je pravo vlasništva na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] čk.br. 149 oranica krčevine sa 495 čhv u vlasništvu Republike Hrvatske, stekao dosjelošću, odnosno posjedovanjem kroz zakonom određeni vremenski period te da je pošten posjednik pa da bi stekao zakonom predviđene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
Tuženik ističe kako iz tužbe i iz dokumentacije dostavljene uz tužbu ne proizlazi dokaz da bi posjed tužitelja bio zakonit, stoga smatramo kako nisu ispunjeni uvjeti za stjecanja prava vlasništva dosjelošću, budući da nije protekao zakonom predviđen rok od 40 godina.
10. Naime, temeljem odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, na stjecanje vlasništva primjenjuju se odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja nekretnine, stoga se u ovom slučaju, budući da tužitelj tvrdi da su njezini pravni prednici predmetnu nekretninu stekli pred više od 40 godina, primjenjuju odredbe Općeg građanskog zakonika (OGZ-a) parafom 1460 i 1472 kojeg je bilo propisano da pošteni posjednik stječe pravo vlasništva protekom roka od četrdeset godina.
Međutim, niti prema odredbama OGZ-a niti prema odredbi čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji je stupio na snagu 01. rujna 1980., nije bilo dopušteno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu, što je stavljeno van snage donošenjem Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine 53/91).
Budući da do dana stupanja na snagu Zakona u vlasništvu i drugom stvarnim pravima 01. siječnja 1997., nije protekao dovoljan broj godina na stjecanja prava vlasništva dosjelošću, ista se mora računati primjenom pravila iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.
11. Poziva se i na odredbu čl. 159. st. 4. navedenog Zakona kojom je propisano je da samostalni posjednik nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske čiji je posjed barem pošten stječe pravo vlasništva istekom roka od 40 godina, dok je čl. 388. st. 4. bilo propisano da se u rok stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme proteklo prije tog dana. Međutim, odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 114/01) određeno je da se na nekretninama koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ne računa i vrijeme proteklo prije tog dana.
12. Dakle, u konkretnom slučaju, tužitelji vrijeme za stjecanje prava vlasništva dosjelošću počinje se računati od 08. listopada 1991. i od tada nije istekao Zakonom predviđen broj od 40 godina posjedovanja predmetne nekretnine za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, tim više što i katastar i zemljišna knjiga su javne evidencije, a tužitelj nije nikada bio upisan kao posjednik o čemu dostavljamo dokaz u vidu povijesti promjena nadležnog katastra. Tužitelj nema niti potrebnu dužinu posjedovanja nekretnina koje su predmetom ovoga postupka.
Stoga predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka.
13. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izveo dokaz uvidom u zk. izvadak (list 5- 8, 42-56), kupoprodajni ugovor od 28. siječnja 1982. (list 9-12), rješenje z.k. odjela ovoga suda broj Z-5746/14 od 12. studenog 2014. (list 13-14), zahtjev za mirno rješenje spora (list 15-16), očitovanje na zahtjev (list 17-19), ovosudnu presudu broj P- 1797/15-28 od 21. lipnja 2017. (list 20-27), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-419/22-2. od 26. travnja 2022. (list 28-33), zapisnik (list 41, 75-76), podaci Područnog ureda za katastar Bjelovar (list 57-58),
14. Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka HČ (list 71-72), BČ (list 72), VČ (list 72).
15. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 72-73).
16. Izveden je dokaz mjerničkim vještačenjem po vještaku Branku Ćuriću dipl.ing. geod. koji je dostavio pisani nalaz i mišljenje sa skicom lica mjesta od30. srpnja 2024. (list 89-95).
17. Izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a.
18. Tužbeni zahtjev je osnovan.
19. Predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje vlasništva tužitelja nekretninama iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] čkbr. [katastarska čestica] oranica krčevine, a koje su nekretnine upisane kao vlasništvo tuženika dana 1. travnja 1977, pod brojem Z-1158/97, a koje je ranije bilo društveno vlasništvo uknjiženo s pravom korištenja u korist Skupštine općine Bjelovar dana 18. veljače 1966., kako to proizlazi iz priloženog po tuženiku Povijesnog zk. izvatka (list 47-56).
20. Također nema spora između stranaka da je prije podnošenja ove tužbe tužitelj dana 1. ožujka 2023. podnio Zahtjev za mirno rješenje spora u odnosu na nekretnine opisane pod obrazloženjem broj 16. (list 15-16), a sukladno odredbi čl. 186a st. 1. i st. 2. ZPP-a, koji je zahtjev ODO Bjelovar primio dana 6. ožujka 2023., na koji je dana 20. travnja 2023. odgovoreno da se sukladno odredbi čl. 10. ZPP-a pokrene postupak osiguranja radi saslušanja svjedoka vezanog za podneseni Zahtjev, a dopisom od 20. studenog 2023. ODO je odgovorilo punomoćniku tužitelja da u odnosu na predmetu nekretninu nema mogućnosti mirnog rješenja spora, jer predmetna nekretnina nije bila sastavni dio Ugovora o kupoprodaji između OČ i ĆČ od 28. siječnja 1982., da nema pisanih dokaza o stjecanju vlasništva podnositelja ZČ te da se ne može sa sigurnošću utvrditi da bi podnositelja bila u poštenom posjedu više od 40 godina, iako su saslušani svjedoci. Republika Hrvatska je stekla pravo vlasništva redovnim pravnim slijedom iz svojih knjižnih prednika, odnosno upisa društvenog vlasništva koji je upis izvršen u postupku odricanja od imovine iza pok. ŠČ u korist društvenog vlasništva na zapisniku dana 24. rujna 1966. radi oslobođenja poreza te da stoga nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Stoga Zahtjev za mirno rješenje spora nije prihvaćen pa je tužitelj podnio tužbu u ovom postupku.
21. Sporno je između stranaka da li je tužitelj dosjelošću stekao vlasništvo predmetnih nekretnina, zajedno sa svojim pravnim prednicima.
22. Naime, tužbenim navodima i u svom iskazu tužitelj tvrdi da su ona i njen sada bivši suprug kupili 1972. od OČ, a da je kao kupac naveden ĆČ, OČ je umro pred nekih 3 do 5 godina, brak sa GČ razveden je 2013., a 2015. podijeljena je zajednička imovina među kojima su i predmetne nekretnine, a koje su pripale tužitelju. U vrijeme kupnje prijepornih nekretnina od OČ iste su bile zapuštene, a OČ nije rekao da iste ne bi bile njegove. Kupljene su u i druge nekretnine kako bi se stvorila cjelina, a koje su također kupljene od OČ, koje su bile očišćene, prvo posađene trešnje/višnje, a potom orasi. Tužitelj nije imao saznanja od koga je OČ stekao predmetne nekretnine, za RČ nikada nije čuo. Tužitelj tek pri osnivanju svog OPG-a da bi ostvario poticaj, morao se prijaviti kao vlasnik i tek tada je utvrdio da se predmetne nekretnine vode kao vlasništvo RH, a u blizini nema nikakove državne ili općinske nekretnine, već su vlasnici fizičke osobe. OČ kod prodaje nije govorio da bi ga itko smetao u posjedu navedene nekretnine, da bi mu osporavao pravo vlasništva, a niti je to itko činio njemu, odnosno, suprugu.
23. Saslušani su i svjedoci HČ, BČ i VČ, čiji iskazi su u suglasju s iskazom tužitelja glede posjeda, prava na posjed i na neosporavanje istog kao ni prava vlasništva od trećih osoba.
Svjedok HČ naveo je da je poznavao RČ koja je umrla i koja je živjela u [adresa], no ista nije uz nekretninu gdje tužitelj sada ima orahe, nije imala svoje nekretnine, a isto tako u blizini nekretnine tužitelja ne postoje nekretnine koje bi bile u vlasništvu RH u kompleksu.
Iskazima svjedoka, kao ni tužiteljevu tuženik nije prigovarao.
24. Tužitelj je priložio Kupoprodajni ugovor zaključenog između OČ i ĆČ (supruga tužitelja) od 28. siječnja 1982. te predmetom kupnje su nekretnine upisane u zkul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], no međutim, predmetom kupoprodaje nije sporna čkbr. [katastarska čestica].
Također, u pogledu osnovanost navoda tužitelja glede podijele bračne stečevine sa suprugom ĆČ, priloženo je rješenje da se temeljem sudske nagodbe koja je u spisu P-503/13 vrši upis prijenosa vlasništva nekretnina sa ĆČ na tužitelja ZČ.
25. Iz navoda tužbe proizlazi da se sporna čkbr. [katastarska čestica]. k. o. [katastarska općina] nalazila u sastavu seoskog gospodarstva OČ koje je nekretnine on prodao tužitelju i bivšem suprugu ĆČ.
26. Prema podacima Područnog ureda za katastra od 22. ožujka 2023. dostavljenog po tuženiku, proizlazi da je čkbr. [katastarska čestica]. oranica površine 495 čhv bila evidentirana kao posjed 5. Maja-OUR Ratarstvo Bjelovar 1979., a 3. rujna 1976. kao posjednik je upisana Republika Hrvatska.
27. Predmetne nekretnine identificirane su po mjerničkom vještaku Branku Ćuriću, dipl.ing.geod. koji je dostavio pisani nalaz i mišljenje dana 30. srpnja 2024. (list 89-95) sa fotografijama i skicom lica mjesta kojem nalazu mišljenju stranke nisu prigovore, kojeg prihvaća ovaj sud, jer je dan na temelju podataka sapisu predmeta, podacima prikupljenim na uviđaju dana 11. srpnja 2024., prema pravilima struke.
28. Iz pisanog nalaza i mišljenja proizlazi da je identificirana nekretnina iz zkul. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] čkbr. [katastarska čestica]. oranica Krčevine sa 945 čhv (1780 m[2] ) koja je zemljišno-knjižno i posjedovno upisana kao vlasništvo, odnosno, posjed posjedovno u korist tuženika. Nekretnina je u naravi voćnjak, sa posađenim orasima oko 30 godina i predstavlja jednu cjelinu zajedno sa kčbr [katastarska čestica], kčbr [katastarska čestica], kčbr [katastarska čestica], kčbr [katastarska čestica], kčbr [katastarska čestica] i kčbr [katastarska čestica], a koje su u posjedu tužitelja, koji je ograđen čeličnom žicom postavljenoj na plastične stupove, dok međne linije kčbr. [katastarska čestica] i susjednih nekretnina nisu vidljive na terenu. Navedena čkbr. [katastarska čestica] u cijelosti je poljoprivredno zemljište.
29. Imajući u vidu iskaze tužitelja koji su u suglasju sa iskazima svjedoka, proizlazi da tužitelj nikada nije čuo za RČ, a svjedok HČ istu je poznavao, no međutim, iz njegovog iskaza proizlazi da nije imala nekretnine uz nekretninu tužitelja, dok je tužitelj za istu čuo u postupku osiguranja dokaza. Također, utvrđeno je da tužitelj kao ni njezini prednici ĆČ te OČ nikada nisu bili deposjedirani od strane tuženika, kao ni UČ, jer to ne proizlazi iz izvedenih dokaza niti je dostavio dokaz o istome.
Isto tako, a što je utvrđeno ocjenom provedenih dokaza kao i činjenice koju tuženik tijekom postupka nije ni tvrdio, nikada nije bio u posjedu predmetnih nekretnina. Stoga, osnovno predleži zaključak suda da je tužitelj sa svojim prednicima u nesmetanom, mirnom posjedu prijepornih nekretnina.
Osim toga, iz prihvaćenog nalaza i mišljenja mjerničkog vještak kojem tuženik nije prigovarao, sporna čkbr. [katastarska čestica] nalazi se u sklopu nekretnina tužitelja koji predstavljaju jednu cjelinu zajedno sa nekretninama koje su pobliže navedene pod obrazloženjem br. 28. i sve te nekretnine ograđene su čeličnom žicom, a što je prikazano na skici lica mjesta i fotografijama koje su priložene uz nalaz (list 91-95) koje su nekretnine zasađene orasima i u naravi su voćnjak.
29.1. Kako se sporna čkbr. [katastarska čestica] nalazi u sklopu nekretnina tužitelja, a koje je nekretnine suprug tužitelja ĆČ kupio od OČ, očito zbog činjenice da navedena nekretnina formalno nije bila upisana na OČ, kao takova nije bila niti navedena kao predmetom kupnje, no međutim, imajući u vidu činjenicu da je prednik tužitelja od OČ kupio njegovo poljoprivredno gospodarstvo koje čine čestice koje su i navedene u Kupoprodajnim ugovoru od 28. siječnja 1982., očito da je i navedena čestica koja je i identificirana po mjerničkom vještaku činila jednu cijelu, tj. imanje OČ koji je prodao ĆČ, a koje su nekretnine nakon razvoda braka u podijeli bračne stečevine sporazumom pripale tužitelju, koje tužitelj posjeduje i iste obrađuje, kako je to utvrđeno prilikom uviđaja dana 11. srpnja 2024. S druge strane, tuženik tijekom postupka nije dokazao da posjed tužitelja, njenog bivšeg supruga, ĆČ od 1982. ne bi bio miran, pošten, da u tom posjedu nisu ometani od trećih, a što je i nedvojbeno potvrđeno iskazima svjedoka, kojim iskazima tuženik nije prigovarao.
Tuženik nikada nije bio u posjedu predmetnih nekretnina, a kako su iste prije bile upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja, a što proizlazi iz priloženog povijesnog zk. izvatka, to je tuženik upisan kao vlasnik iste, jer su ranije bile društveno vlasništvo, kako je to prethodno obrazloženo pod br. 19.
30. Stoga, neosnovano tuženik tvrdi da posjed tužitelja i njegovih pravnih prednika nije kvalificiran, jer upravo proizlazi suprotno iz iskaza tužitelja te prihvaćenih iskaza svjedoka. Tuženik tijekom postupka nije predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo osnovanost navoda kojima se osporava osnov tužbe tužitelja, čime su navodi tuženika ocijenjeni u smislu čl. 221a ZPP-a.
Dakle, a kako je prethodno i obrazloženo, utvrđeno je da su prednici tužitelja i to OČ bio u posjedu prijeporne nekretnine zajedno sa nekretninama koje su identificirane po mjerničkom vještaku, a i koje su bile predmetom kupoprodaje između njega i supruga tužitelja ĆČ, a kako je to prethodno i navedeno, jer očito je sporna čkbr. [katastarska čestica] činila sastavni dio seoskog gospodarstva OČ koji je kao jednu cjelinu iste prodao suprugu tužitelja 1982.
Stoga se sa sigurnošću može zaključiti da je i OČ prije 1982. bio u posjedu navedenih nekretnina, jer su iste i prodane tužitelju pa i sporne čkbr. [katastarska čestica], a druge strane kako je to i obrazloženo, tuženik nije dokazao da bi netko treći bio u posjedu, pa ni sam tuženik, a osim toga Izjava koju je priložio tuženik od ŠČ nije od značaja za ovaj postupak, jer kako je to tužitelj osnovano naveo, a kako je to prethodno i obrazloženo da ista nije bila deposjedirana.
31. Osnovano tužitelj navodi, a kako je i navedeno u priloženoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-419/2022-2 od 26. travnja 2022., da je Republika Hrvatska je, kao članica Europske unije i Vijeća Europe, dužna primjenjivati odredbe (Europske) Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje u tekstu: Konvencija) i njezinih Protokola, kao i primjenjivati pravna stajališta prihvaćena odlukama Europskog suda za ljudska prava (odjeljak II. 2. Konvencije) pa tako i pravno shvaćanje da u vrijeme dosjedanja, sukladno shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženim u odlukama Trgo (Zahtjev broj: 35298/04), Jakeljić (Zahtjev broj: 22768/12) i Radomilja i dr. (Zahtjev broj: 37685/10) protiv Republike Hrvatske, treba uračunati i vrijeme do 8. listopada 1991.
31.1. Osim toga, u navedenoj presudi izraženo je shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388 st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 dalje ZV-a), nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđivanja prava vlasništva, odnosno, nije odlučno da li je tužba podnesena nakon 17. studenog 1999. kao od dana donošenja odluke Ustavnog suda U-I-58/97 od 17. studenog 1999. kojom je ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZV-a.
31.2. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2776/16 od 29. siječnja 2019. zauzeo pravno shvaćanje da se shvaćanja odnose se na primjenu i učinke odredbe čl. 388. st. 4. ZV, prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, a koja odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. ("Narodne novine 137/99).
Isto tako, u presudi Trgo protiv Hrvatske izraženo je shvaćanje da je tužitelj kao pošteni posjednik posjedovanjem nekretnine u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od četrdeset godina, ex lege, na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV
32. Prema čl. 388. st. 2. ZV-a stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga zakona prosuđuje se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Taj zakon stupio je na snagu 1. siječnja 1997., a prethodio mu je Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (Službeni list br. 6/80 i 36/90 te Narodne novine br. 53/91) koji je bio na snazi od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996. Prije njega od 1. siječnja 1812. vrijedio je austrijski Opći građanski zakonik i radi odluke o osnovanosti tužbe i tužbenog zahtjeva u obzir valja uzeti i odredbe toga propisa budući da su tužiteljičini pravni prednici spornu nekretninu stekli u vrijeme važenja toga Zakonika (Zakon o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. Narodne novine broj 73/91).
33. Prema paragrafu 1452. OGZ-a, a na koji se između ostalog poziva i tuženik, pravo se dosjelošću stječe zakonitim prijenosom posjeda na nekog drugoga, a prema paragrafu 1460. da bi se pravo moglo dosjelošću steći potrebna je sposobnost stjecatelja da može steći, sposobnost stvari i stvarni stjecateljev posjed, time da posjed mora biti zakonit, pošten i istinit i trajati kroz cijelo zakonom određeno vrijeme. Posjed je zakonit, ako je utemeljen na naslovu dovoljnom da se zadobije vlasnost (paragraf 1461.), posjed mora biti pošten (paragraf 1463.) i posjed mora biti istinit, tj. ne smije biti stečen silom, lukavstvom, potajno ili na izmoljeni način (paragraf 1464.). U odnosu na državnu i općinsku imovinu, paragrafom 1472. propisano je izvanredno vrijeme dosjelosti tako da se u odnosu na nekretnine, ako pravo vlasništva nije upisano na posjednikovo ime u javnim knjigama, pravo vlasništva može steći samo posjedom od 40 godina. U tom slučaju onaj koji tvrdi da je vlasništvo stekao posjedom u razdoblju od 40 godina nije dužan dokazati zakoniti naslov stjecanja, a protivna strana može dokazivati nepoštenje posjeda (paragraf 1477.). Temeljem paragrafa 1493. poštenom stjecatelju stvari u vrijeme dosjelosti uračunava se vrijeme njegovog zakonitog i poštenog prednika, time da kod stjecanja izvanrednom dosjelošću u trajanju od 40 godina prednikov posjed ne mora biti zakonit. Osoba koja dosjelošću stekne stvar ili pravo može protiv dosadašnjeg vlasnika u sudskom postupku tražiti utvrđenje prava vlasništva i tražiti upis svoga prava u javnoj knjizi (paragraf 1498.). Temeljem paragrafa 326. pošteni posjednik je onaj koji iz vjerojatnih uzroka drži da je stvar koje posjeduje njegova, a nepošteni posjednik je onaj koji zna ili iz okolnosti mora misliti da je stvar koju posjeduje tuđa.
34. Prema Načelnom mišljenju opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda broj 3/60 od 4. travnja 1960. za izvanrednu dosjelost potrebno je 20 godina posjedovanja, a ne 40 godina kako je to bilo propisano u Općem građanskom zakonu.
35. Odredbom čl. 28. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (Službeni list br. 6/80 i 36/90 te Narodne novine br. 53/91) propisano je da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 10 godina, a st. 4. istog članka propisano je da savjesni posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina. Prema čl. 30. st. 2. toga Zakona u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti posjednici, odnosno kao savjesni posjednici. Temeljem čl. 72. toga Zakona posjed je zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja, a posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, time da se savjesnost posjeda pretpostavlja. Temeljem čl. 29. toga Zakona pravo vlasništva na stvari u društvenom vlasništvu nije se moglo steći dosjelošću (ova odredba stavljena je izvan snage Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Narodne novine broj 53/91).
36. Bitnome na isti način i odredbama čl. 159. st. 2. i 4. ZV-a propisano je da samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave zakonit, istinit i pošten stječe nekretninu dosjelošću u vlasništvo protekom 20 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, a prema st. 3. i 4. istoga članka samostalni posjednik nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave čiji je posjed barem pošten stječe nekretninu dosjelošću u vlasništvo protekom 40 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Sukladno čl. 160. st. 2. toga Zakona u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici. Prema čl. 18. st. 1.-3. toga Zakona posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja, posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja i posjed je pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed.
Temeljem st. 5. toga članka posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.
37. Čl. 388. st. 4. ZV-a propisuje da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja poteklo prije toga dana. Ova odredba na snagu je stupila 20. prosinca 2001. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 114/01), koji je donesen nakon što je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom od 17. studenoga 1999. (Narodne novine broj 137/99) ukinuo raniji čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojim je bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja poteklo prije toga dana.
Sud utvrđuje da je posjed tužitelja i njegovih prednika bio pošten jer su tužitelj i njegov bivši suprug ĆČ osnovano smatrali da je njihov prednik OČ vlasnik prijeporne nekretnine pobliže opisanih pod toč. I. izreke ove presude, a koje su nekretnine u naravi poljoprivredno zemljište, voćnjak sa zasađenim orasima koji je ograđen, u odnosu na susjedne nekretnine i zajedno sa ostalim nekretninama u predstavlja jednu cijelinu, a koju nekretninu tužitelj sukladno svojoj gospodarskoj namjeni posjeduje i obrađuje te da tužitelja i njegovog bivšeg supruga ĆČ od 1982. od kad su iste kupljene, nitko nije ometao u posjedu nekretnina ni time osporavao pravo vlasništva ni posjed iste, jer tuženik takvu tvrdnju tijekom postupka nije dokazao.
38. Dakle, sukladno tome, tužitelj i njegovi pravni prednici u posjedu su spornih nekretnina više od 50 godina, slijedom čega su ispunjene ranije opisane zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva nekretnine dosjelošću.
Kad se uzme u obzir Načelno mišljenje opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda broj 3/60 od 4. travnja 1960., posjedom u trajanju od 20 godina. Ranija odredba čl. 388. st. 4. ZV-a propisivala je da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, a Ustavni sud Republike Hrvatske 17. studenoga 1999. ukinuo je tu odredbu kao neustavnu zbog štetnih posljedica koje je uzrokovala suprotstavljenim pravima trećih osoba.
U ovoj situaciji opravdano je priznati pravne učinke ukinute odredbe u korist tužitelja u razdoblju do 17. studenoga 1999., jer je pravu tužitelja suprotstavljeno samo pravo države, a opisana neustavna odredba donesena je pogreškom državnih tijela pa rizik takve pogreške može ići samo na teret države, država iz takve pogreške ne može za sebe izvoditi pogodnosti, a učinci pogreške ne mogu se ispravljati na štetu pojedinca.
39. Sukladno tome, valja zaključiti da je tužitelj zajedno sa svojim pravnim prednicima bila u poštenom posjedu sporne nekretnine i prije 1982., jer je to ranije bio OČ pa nadalje i da im posjed nitko nije osporavao te je isteklo vrijeme dosjedanja od 20 godina za pošten posjed i stjecanje prava vlasništva nekretnine izvanrednom dosjelošću, bez obzira na to što je kao vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi upisan tuženik.
Tuženik u ovoj parnici nije dokazao da su tužitelj i njegovi pravni prednici bili nepošteni posjednici sporne nekretnine. Baš suprotno, a kako je to već prethodno i obrazloženo tužitelju i njegovim prednicima nikada nitko nije osporavao ni posjed ni vlasništvo nekretnine.
40. Stoga je tužbu i tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i presudu kao pod točkom I. izreke presude.
41. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a u svezi čl. 155 ZPP- a.
Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku pa mu je tuženik u obvezi nadoknaditi troškove koji se sastoje od sastava za mirno rješenje spora u iznosu od 200,00 eura (tbr. 32), sastav prijedloga za osiguranje dokaza u iznosu od 100,00 eura (tbr. 16. i tbr. 7), sastav podneska od 15. rujna 2023. u iznosu od 50,00 eura (tbr. 16. i tbr. 7), zastupanje na ročištima 13. listopada 2023. i 6. studenog 2023. u postupku osiguranja dokaza za svaku u iznosu od 150,00 eura (tbr. 17. i tbr. 9), obzirom da troškovi u postupku osiguranja dokaza čine troškove parničnog postupka (čl. 168. st. 2. ZPP-a), sastav sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 17. siječnja 2024. kojim je dan očitovanje na navode odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8. toč. 1), zastupanje na prvom pripremno ročištu dana 18. ožujka 2024. na kojem je zaključen prethodni postupak i nastavljano ročište za glavnu raspravu, zastupanje na uviđaju dana 11. srpnja 2024. i raspravi dana 17. ožujka 2025. za svaku u iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 14. kolovoza 2024. kojim je dano očitovanje na nalaz i mišljenje mjerničkog vještaka u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8. toč. 1), PDV-a u iznosu od 462,50 eura, pristojbe na prijedlog za osiguranje dokaza u iznosu od 6,64 eura, pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, (čl. 7 ZSP, tbr. 1. toč. 1), pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura (tbr. 2. toč. 1), predujma za mjerničko vještačenje u iznosu od 400,00 eura pa ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 2.798,78 eura, a koji je trošak bio potreban za ove parnice sukladno čl. 155 ZPP-a.
41.1. Na dosuđene troškove parničnog postupka u iznosu od 2.798,78 eura tužitelju je priznata i zakonska zatezna kamata čl. 30 Ovršnog zakona (Narodne Novine broj 112/12, 25/13 i 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22), tekućom od 31. ožujka 2025., kao od donošenja presude do isplate, po stopi sukladno odredbi čl. 29 st. 2 ZOO-a, a kako je presuđeno u toč. II. izreke presude
Parnični troškovi odmjereni su prema vrijednosti predmeta spora, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), a troškovi sudske pristojbe prema Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18 i 51/23).
42. Nisu priznati troškovi za sastav podneska do 28. veljače 2024. kojim podneskom tužitelj obavještava o nemogućnosti pristupa svjedoka na raspravu, jer navedeni trošak u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a ne može ići na teret tuženika,
43. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci presude.
U Bjelovaru 31. ožujka 2025.
S u d a c:
Gordana Malvić
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Bjelovaru. Žalba se podnosi putem ovoga suda pisano u tri primjerka u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.
Naredba:
Presudu dostavi:
- punomoćniku tužitelja Jugoslavu Puranu, e-komunikacijom
- tuženiku ODO Bjelovar, web servisom
Tužitelj po punomoćniku u obvezi platiti pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 eura (tbr. 2 toč. 1).
