Poslovni broj: Us I-1505/2023-15

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu tog suda Leandri Mojtić kao sucu pojedincu uz sudjelovanje Milke Škaro Grozdanić zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice RA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Borko Bebić odvjetnik u Splitu, Kneza Višeslava 16, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, OIB: 72910430276, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba ad. 1) Državnog odvjetništva Republike Hrvatske zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Split, Ulica Ivana Gundulića 29 a, OIB: 43539267895, ad. 2) Ministarstva financija, OIB: 18683136487, Sektora za naknadu oduzete imovine, Zagreb, Ivana Lučića 8, kao pravi slijednik Fonda za naknadu oduzete imovine, Zagreb, i ad. 3) Grada Splita, OIB: 78755598868, Službe pravnih poslova, zaštite i zastupanja, Odsjeka za pravne poslove, Split, Obala kneza Branimira 17, kojeg zastupa generalni opunomoćenik ĆA, radi naknade za oduzetu imovinu, nakon održane usmene i javne rasprave, zaključene 28. veljače 2025., a objavljene 31. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži poništenje Rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/20-01/130, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-23-02 od 06. ožujka 2023., kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/20- 01/130, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-23-02 od 06. ožujka 2023., odbijena je žalba RA rođ. DA iz [adresa], ovdje tužiteljice, izjavljena protiv rješenja Splitsko- dalmatinske županije, Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I- 942-04/97-01/3516, URBROJ: 2181/1-13/561-20-24 od 6. veljače 2020.

2. Citiranim prvostupanjskim rješenjem Splitsko - dalmatinske županije, Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-942-04/97-01/3516, URBROJ: 2181/1-13/561-20-24 od 6. veljače 2020., u točci 1. izreke, riješeno je da RA, pripada pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske za zemljište označeno kao čest. zem. [katastarska čestica], ZU 11057, K. O. [katastarska općina], u površini od 357 m[2] , koje je deposedirano pravomoćnim rješenjem Odsjeka za imovinsko pravne poslove, Sekretarijata za upravno pravne poslove, Općine Split, broj: 473/UP-I-505-69 od 12. ožujka 1970., prijašnjeg vlasništva DA, Vinkove, za cijelo. Točkom 2. izreke riješeno je da se naknada za nekretninu opisanu u točki 1. ovog rješenja utvrđuje u iznosu od 7.916,91 kuna (slovima: sedamtisućadevetst ošesnaestkunaidevedesetjednalipa)

Točkom 3. izreke je riješeno da je obveznik naknade iz točke 2. ovog rješenja Ministarstvo financija Republike Hrvatske.

Točkom 4. izreke riješeno je da je Ministarstvo financija Republike Hrvatske, kao obveznik naknade, dužan naknadu utvrđenu u točki 2. izreke ovog rješenja isplatiti RA odjednom, u kunama, u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja.

Točkom 5. izreke je riješeno ako Ministarstvo financija Republike Hrvatske ne isplati naknadu utvrđenu u točki 2. izreke ovog rješenja ovlaštenica naknade može radi ostvarenja svojih prava podnijeti tužbu nadležnom Općinskom sudu.

Točkom 6. izreke je riješeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Protiv osporavanog rješenja tužiteljica je pravodobno podnijela tužbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog povrede odredbi upravnog postupka. Tužiteljica navodi kako osporavao rješenje ne sadrži valjane razloge u skladu s odredbom čl. 98. st.5. ZUP-a te smatra da zemljišno knjižni status predmetne nekretnine (upisana kao javno dobro) sam po sebi ne predstavlja zapreku za povrat predmetnih realnih dijelova oduzete nekretnine, odnosno realnih dijelova predmetne nekretnine sadašnje oznake čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] (koji realni dijelovi su ranije bili u sklopu bivše čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], a sada su dijelovi čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina]) koji nisu privedeni namjeni. Nadalje navodi da iz svih dokaza koji su priloženi spisu neprijepornim proizlazi da predmetni realni dijelovi nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] u naravi ne predstavljaju nerazvrstanu cestu, niti da se, kao takvi, mogu podvesti pod zakonsku definiciju nerazvrstane ceste. Da Zakon o cestama nerazvrstanu cestu definira kao cestu koja se koristi za promet vozilima, dok Zakon o komunalnom gospodarstvu održavanje nerazvrstane ceste definira kao skup mjera i radnji koje se obavljaju tijekom cijele godine na nerazvrstanim cestama, uključujući i svu opremu, uređaje i instalacije, sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta i prometne sigurnosti na njima (redovito održavanje), kao i mjestimičnog poboljšanja elemenata ceste, osiguravanja sigurnosti i trajnosti ceste i cestovnih objekata i povećanja sigurnosti prometa (izvanredno održavanje), a u skladu s propisima kojima je uređeno održavanje cesta. Budući da predmetni realni dijelovi nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] u naravi predstavljaju zapušteno i neobrađeno zemljište, to da je jasno da Grad Split, kao jedinica lokalne samouprave, nije imao ovlaštenje proglasiti predmetnu česticu nerazvrstanom cestom u cijelosti. Da se ne radi o nerazvrstanoj cesti, da proizlazi i iz činjenice da predmetni realni dijelovi nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] ne sadrže nikakvu opremu, uređaje i instalacije, čija bi svrha bila održavanje prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta i prometne sigurnosti na toj navodnoj nerazvrstanoj cesti. Također navodi da je tužiteljica u svojoj žalbi protiv prvostupanjskog rješenja jasno ukazivala tuženiku na propuste prvostupanjskog tijela u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica za meritorno odlučivanje u konkretnoj upravnoj stvari, međutim da je drugostupanjsko tijelo strogo formalističkim postupanjem bez ikakvog obrazloženja otklonio sve žalbene navode tužiteljice, te se pozvalo na zemljišnoknjižni status predmetne nekretnine.

3.1. Tužiteljica se poziva na sudsku praksu te citira rješidbe različitih sudova u kojima se raspravljalo o stjecanju prava vlasništva te posjedovnoj zaštiti nekretnina koje su u zemljišnoj knjizi upisane kao javno dobro u općoj uporabi, zbog čega smatra da je prvostupanjsko tijelo u konkretnom postupku bilo dužno cijeniti okolnost da predmetni realni dijelovi nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] ne predstavljaju nerazvrstanu cestu te da kao takvi ne mogu imati status javnog dobra u općoj uporabi.

“Ukoliko se neka nekretnina ne koristi kao javno dobro u općoj uporabi tada ona nema taj status bez obzira na činjenicu da je u zemljišnoj knjizi upisano da ta nekretnina predstavlja javno dobro u općoj uporabi.” (Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, posl. broj Gž-174/2018-2 od 17. siječnja 2019. godine), “Činjenica da je određeno zemljište upisano u zemljišne knjige kao javno dobro u općoj uporabi ne znači da se radi o javnom dobru ako se ono faktično ne koristi kao takvo.” (Županijski sud u Varaždinu posl. broj Gž-3687/12-2 od 14. veljače 2014. godine),

“Točna je žalbena tvrdnja tuženika da se na javnom dobru ne mogu stjecati stvarna prava, pa niti izvršiti smetanje posjeda, no sama okolnost da je određeno zemljište upisano u zemljišne knjige kao javno dobro u općoj uporabi ne znači da se doista radi o takovom dobru ukoliko se faktično ne koristi kao dobro u općoj uporabi.” (Županijski sud u Varaždinu posl. broj Gž-3687/12-2 od 14. veljače 2014. godine), “Ukoliko je poljski put faktično izgubio svojstvo, značaj i svrhu javnog puta time da tužitelj posjeduje prijepor na način da ga obrađuje kao sastavni dio svoje oranice dugi niz godina, tada tužitelju pripada pravo na posjedovnu zaštitu, budući da dugogodišnje trajanje mirnog posjeda tužitelja ukazuje da se prijepor ne koristi kao javno dobro u općoj uporabi.”(Županijski sud u Varaždinu posl. broj Gž. 1021/09-2 od 24. studenog 2009. godine). Dakle, da ustaljena sudska praksa u Republici Hrvatskoj potvrđuje sve navode tužiteljice, da predmetni realni dijelovi ne predstavljaju nerazvrstanu cestu odnosno javno dobro u općoj uporabi te da su prvostupanjsko tijelo, a potom i tuženik kao drugostupanjsko tijelo, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, a što da je rezultiralo nezakonitom odlukom. Stoga tužiteljica smatra da utvrđenje koriste li se predmetni realni dijelovi čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] (čiji povrat u vlasništvo traži tužiteljica) u naravi kao javno dobro u općoj uporabi ili ne predstavlja, prethodno pitanje u konkretnoj upravnoj stvari. Da je sukladno odredbi čl. 144. mjerodavnog Zakona o općem upravnom postupku upravno tijelo ovlašteno samo raspraviti prethodno pitanje ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi, a budući da prvostupanjsko tijelo nije samostalno utvrđivalo odlučne činjenice za donošenje odluke o prethodnom pitanju, da je bilo dužno prekinuti predmetni upravni postupak do pravomoćnog okončanja postupka koji se pred Gradom Splitom vodi po tužiteljičinom zahtjevu za ukidanje statusa javnog dobra na predmetnim realnim dijelovima čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] (o čemu prileže dokazi u spisu predmeta), a kako da je to tužiteljica i predlagala. Da je navedeno tužiteljica isticala kao žalbeni razlog u svojoj žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, na koji žalbeni razlog da tuženik u pobijanom rješenju nije dao nikakvo obrazloženje. Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila da Sud nakon što pribavi i pregleda spis tuženog tijela, izvede dokaz saslušanjem tužiteljice te donese presudu kojom će poništiti osporavano rješenje tuženog tijela, kao i prvostupanjsko rješenje te naložiti tuženiku da tužiteljici naknadi trošak upravnog spora.

4. Tuženo tijelo je u odgovoru na tužbu od 19. rujna 2023. osporilo navode tužiteljice iznesene u tužbi te je u cijelosti ustrajalo u navodima i razlozima sadržanim u obrazloženju osporavanog rješenja.

5. Rješenjem ovog suda poslovni broj UsI-1505/2023-6 od 8. siječnja 2024. pozvane su zainteresirane osobe ad. 1) Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, zastupano po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, ad. 2) Ministarstvo financija, Sektor za naknadu oduzete imovine, Zagreb, i ad. 3) Grad Split da sudjeluju u ovom sporu te im je dostavljena tužba i odgovor na tužbu tuženika, na očitovanje.

6. Državno odvjetništvo RH zastupano po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, ovdje zainteresirana osoba ad. 1), dostavilo je odgovor na tužbu od 18. travnja 2024., navodeći da je rješenjem Općine Split, broj: 473/UP-I-505-69 od 12. ožujka 1970. zemljište označeno kao čest. zem. [katastarska čestica] ZU 11057 k. o. [katastarska općina] u površini od 357m[2] deposedirano i oduzeto DA u korist Općine Split radi izgradnje Meštrovićeve ulice u Splitu. Da je predmetna čestica danas dio nekretnine katastarske oznake 10235/3 k. o. [katastarska općina] te da je upisana u zemljišnoj knjizi kao javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Grada Splita. Dakle, da jasno proizlazi da oduzeta nekretnina predstavlja dio javnog dobra u općoj uporabi slijedom da čega postoji iznimka od naturalne restitucije određena čl. 55. Zakona o naknadi, zbog čega da činjenica neizgrađenosti nije od utjecaja budući da postoje zapreke za naturalni povrat slijedom čega da je tuženik pravilno i zakonito odlučio u predmetnoj upravnoj stvari.

7. Ministarstvo financija, Sektor za naknadu oduzete imovine, Zagreb, ovdje zainteresirana osoba ad. 2), dostavila je ovom Sudu odgovor na tužbu 30. travnja 2024. u kojem je navelo kako je suglasno s navodima tužbe slijedom čega je predložilo da Sud usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice.

8. Grad Split, ovdje zainteresirana osoba ad. 3) dostavila je ovom sudu odgovor na tužbu 16. svibnja 2024. navodeći da ostaje kod svih navoda iznesenih tijekom postupka, predlažući da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice.

9. Na ročištu koje je pred ovim sudom održano 28. veljače 2025. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i zainteresiranih osoba ad. 1) i ad. 2), opunomoćenik tužiteljice je ustrajao u navodima tužbe ističući kako je u upravnom postupku proveden očevid koji potvrđuje osnovanost zahtjeva tužiteljice za povrat u vlasnički posjed predmetne nekretnine, a koji nalaz i mišljenje sudskog vještaka da je priložen upravnom spisu koji da također potvrđuje osnovanost zahtjeva tužiteljice, a samim time i osnovanost tužbe u ovom upravnom sporu. Stoga da tužiteljica traži izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku geodetu i vještaku građevinske struke radi dodatnog potvrđivanja svih, po tužiteljici, već utvrđenih činjenica, da predmetna nekretnina nikad nije bila privedena namjeni, da ista nikada nije korištena, niti da se koristi kao javno dobro u općoj uporabi, niti da je ikad privedena namjeni.

10. Opunomoćenik zainteresirane osobe ad. 3) Grada Splita je ustrajao u navodima iz odgovora na tužbu te je osporio iznesene navode opunomoćenika tužiteljice, a u odnosu na predloženo izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku geodetu i vještaku građevinske struke, odluku je prepustio sudu.

11. Na temelju ocjene rezultata provedenog upravnog postupka te izvedenih dokaza u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, vođen načelom učinkovitosti, Sud je odbio prijedlog opunomoćenika tužiteljice za izvođenjem dokaza saslušanjem tužiteljice kao stranke u sporu te za izvođenjem dokaza vještačenjem po vještacima geodetu i po vještaku građevinske struke na okolnosti neprivedenosti namjeni i na okolnosti da se predmetna nekretnina ne koristi i da se nikad nije koristila kao javno dobro, ocjenjujući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza.

12. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, kao i dostavljenog spisa tuženog tijela te svih sprava koje su istom priložene te je zaključio raspravljanje u predmetnom upravnom sporu.

13. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

14. Predmet spora je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II- 942-01/20-01/130, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-23-02 od 06. ožujka 2023.

15. Među strankama je sporno postoje li u odnosu na predmet povrata zapreke za vraćanje u naravi realnih dijelova nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] nekretnine, koji realni dijelovi nekretnine su ranije bili u sklopu bivše čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], a sada su dijelovi čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] , a koja čest. zem. je deposedirana pravomoćnim rješenjem Odsjeka za imovinsko pravne poslove, Sekretarijata za upravno pravne poslove, Općine Split, broj: 473/UP-I-505-69 od 12. ožujka 1970., prijašnjeg vlasništva DA, Vinkove, za cijelo, te je li tužiteljici kao ovlaštenici naknade pravilno određena naknada u obveznicama Republike Hrvatske.

16. Odredbom članka 17. stavak 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj: 92/1996, 92/1999, 39/1999, 42/1999, 43/2000, 131/2000, 27/2001, 34/2001, 65/2001, 118/2001, 80/2002, 81/2002, 98/2019, dalje Zakon o naknadi) propisano je da se neizgrađeno građevinsko zemljište koje je u društveno vlasništvo preneseno na temelju propisa iz članka 2., te akata i načina propisanih člankom 3. ovog Zakona, a koje je na temelju pravomoćne odluke nadležnog tijela oduzeto iz posjeda prijašnjeg vlasnika ili osobe na koju je svoje pravo prenio prijašnji vlasnik, a kojima općina odnosno Grad do stupanja na snagu ovog Zakona nije dalje raspolagala ili koje do dana donošenja ovog Zakona nije privedeno namjeni, dat će se u vlasništvo prijašnjem vlasniku na njegov zahtjev.

Stavkom 5., istog članka, je propisano da se pod zemljištem privedenim namjeni smatra ono zemljište na kojem je izgrađen objekt ili su izvedeni znatniji radovi na objektu, kao i ono zemljište na kojem je općina, odnosno grad izvršila pripremu za izgradnju.

17. Odredbom čl. 17. st. 1. Zakona o naknadi je propisano da će se neizgrađeno građevinsko zemljište koje je u društveno vlasništvo preneseno na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona i koje je na temelju pravomoćne odluke nadležnoga tijela oduzeto iz posjeda prijašnjih vlasnika ili osobe na koju je pravo prenio prijašnji vlasnik, a kojim općina, odnosno grad do stupanja na snagu ovoga Zakona nije dalje raspolagala ili koje do donošenja ovoga Zakona nije privedeno namjeni, dati u vlasništvo prijašnjem vlasniku na njegov zahtjev. Stavkom 2., istog članka, je propisano da je u slučaju iz stavka 1. ovoga članka prijašnji vlasnik dužan vratiti primljenu naknadu za oduzeto neizgrađeno građevinsko zemljište u roku i iznosu koji se utvrđuje rješenjem o davanju u vlasništvo.

18. Odredbom čl. 55. Zakona je propisano da se ne vraća imovina u vlasništvo i posjed:

1. koja je nedjeljiv sastavni dio sustava mreža, objekata, naprava ili drugih sredstava javnih poduzeća iz oblasti energetike, komunalne djelatnosti, prometa i veza te šumarstva,

2. koja je izuzeta iz pravnoga prometa, odnosno na kojoj nije moguće stjecanje prava vlasništva,

3. čijim bi se vraćanjem bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno namjena uporabe prostora i imovine,

4. čijim bi vraćanjem bila bitno okrnjena gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost kompleksa (industrijski kompleks, komasirane gromade unutar poljoprivrednoga odnosno šumskoga kompleksa i sl.).

19. Odredbom članka 57. istog Zakona, propisano je da za imovinu koja se po odredbama tog Zakona ne vraća u vlasništvo prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.

20. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije povrijeđen Zakon na štetu tužiteljice, a kako to ista neosnovano smatra već je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo, a sve iz razloga koji slijede u daljnjem obrazloženju presude.

21. Među strankama nije sporna činjenica da je predmetna nekretnina - čest. zem. [katastarska čestica] (u čijem sastavu se nalazi čest. zem. [katastarska čestica]), u odnosu na realni dio koje nekretnine tužiteljica traži naturalni povrat, je među ostalim, upisana kao put, površine 1090 m[2] , a u zemljišnoj knjizi uknjižena kao Javno dobro, za cijelo.

22. Slijedom naprijed navedene nesporne činjenice da je predmetna nekretnina u zk upisana kao Javno dobro (čl. 3. st. 2. Zakona o vlasništvu) to je pravilan zaključak prvostupanjskog upravnog tijela, a potom i tuženog tijela, da se u konkretnom slučaju radi o iznimci od vraćanja u vlasništvo i posjed, i to stoga što se u konkretnom slučaju radi o nekretnini koja je zbog činjenice što je proglašena javnim dobrom stavljena izvan prometa jer se na predmetnu nekretninu primjenjuju pravila koja vrijede za opća pravila(čl. 35. ZV). Stoga je pravilno odlučilo prvostupanjsko upravno tijelo da naturalni povrat realnog dijela predmetne nekretnine nije moguć te je odredilo naknadu u obveznicama za predmetno zemljište, na način kako je to pobliže određeno i sadržano u citiranom rješenju.

23. Činjenica što je tužiteljica Gradu Splitu dana 15. listopada 2019. podnijela zahtjev za ukidanje statusa javnog dobra na dijelu nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica]/3K.O. Split, u čijem sastavu je predmetna čest 7704/3 površine 357m[2] , radi čega je tražila prekid upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, nije od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari.

24. Pravilno je postupilo prvostupanjsko upravno tijelo kada je takav zahtjev odbilo pozivom na odredbu čl. 145. st. 1. u svezi s čl. 144. st. 1. ZUP-a, uz obrazloženje ukoliko bi tužiteljica uspjela u pokrenutom postupku za ukidanje statusa općeg dobra na predmetnoj nekretnini, odnosno ukoliko bi isti postupak za tužiteljicu bio povoljno riješen, to bi eventualno predstavljalo razlog za obnovu predmetnog upravnog postupka u skladu s odredbom čl. 123. ZUP-a, a kako je to pravilno navelo i obrazložilo prvostupanjsko upravno tijelo, koje obrazloženje kao pravilno i argumentirano u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

25. Također valja navesti da činjenica što prema priloženom vještvu koje je u upravnom postupku na zahtjev tužiteljice izradio stalni sudski vještak za graditeljstvo Roko Mijanović prema očevidu od 01. listopad2019., te koje je potom priloženo u upravni spis, proizlazi da se radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu, navedene činjenica nije od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari obzirom da se u konkretnom slučaju, prema naprijed navedenom nesporno utvrđenom činjeničnom stanju, radi o izuzetku od vraćanja oduzete imovine u vlasništvo, propisanom kogentnom odredbom čl. 55. st. 2. Zakona o naknadi.

26. Slijedom svega naprijed navedenog, prvostupanjsko tijelo pravilno je naknadu odredilo u obveznicama Republike Hrvatske, budući da u odnosu na predmet povrata postoje zapreke za vraćanje, a kako je to već naprijed navedeno i obrazloženo.

27. Ovo stoga što je odredbom čl. 57. Zakona o naknadi propisano da za imovinu koja se po odredbama ovoga Zakona ne vraća u vlasništvo, a što je upravo slučaj u predmetnoj u pravnoj stvari, prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.

28. Odredbom čl. 59. Zakona o naknadi propisano je način i mjerila prema kojima se utvrđuje naknada, a koja zakonska odredba je kogentne naravi.

29. Odredbom čl. 60. st. 1. Zakona o naknadi propisano je da obveznice glase na kune i isplative su u jednakim polugodišnjim obrocima tijekom dvadeset godina, počevši od 1. siječnja 2000. godine.

Stavkom 2., istog članka, propisano je da se visina vrijednosti obveznice utvrđuje u kunskoj protuvrijednosti DEM prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja koji vrijedi na dan isplate obveznice a koja odgovara kunskoj protuvrijednosti obveznice izražene u DEM prema prodajnom tečaju DEM na dan donošenja rješenja o pravu na naknadu.

Stavkom 3., istog članka, propisano je da obveznica glasi na donositelja.

30. U skladu s naprijed citiranim zakonskim odredbama valja istaći da se naknada za oduzete nekretnine utvrđuje na temelju parametara iz Pravilnika i Uredbe, a ne po tržišnim cijenama, odnosno Zakon o naknadi ne predviđa isplatu tržišne vrijednosti oduzetih nekretnina, niti isplatu pravične naknade već određuje obeštećenje prijašnjim vlasnicima za pretrpljene nepravde za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine u iznosima utvrđenim sukladno odredbama tog Zakona, a koje pravno shvaćanje je izraženo u brojnim sudskim odlukama pa tako primjerice i presudi Visokog upravnog suda RH u Zagrebu posl. br. Usž-384/17-2 od 9. veljače 2017.

31. Slijedom svega naprijed navedenog, a kako tužbeni navodi tužiteljice nisu s uspjehom osporili zakonitost, ni pravilnost osporavanog rješenja koje je po ocjeni ovog Suda doneseno u zakonito provedenom postupku te pravilnom primjenom prethodno citiranog materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, te kako nije ostvaren koji od razloga ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku ( Narodne novine, broj: 47/09, 110/21) na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 47. stavku 3. ZUS-a, to je valjalo na temelju odredbe članka 116. st. 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te odlučiti kao u izreci.

32. Odredbom čl. 147. st. 1. ZUS-a je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

33. Kako tužiteljica nije uspjela u predmetnom upravnom sporu, to je valjalo na temelju odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a odbiti zahtjev opunomoćenika tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan te riješiti kao pod točkom I. izreke.

U Splitu 31. ožujka 2025.

S U D A C

Leandra Mojtić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovome sudu u 4 primjerka, a o njoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

- opun. tužitelja

- pozvati tužiteljicu na uplatu sudske pristojbe za tužbu 53,09 eur-a i za presudu 66,36 eur-a, po pravom.

- tuženiku

- zaint. osobi ad. 1)

- zaint. osobi ad. 2)

- zaint. o. ad. 3)

- u spis

- kal. do 06.06.2025.