REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: PR-134/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Petri Hertelendi Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja KB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mate Knezović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Škola drvne tehnologije i šumarstva (ranije: Drvodjeljska škola Zagreb), Zagreb, Savska Cesta 86, OIB: 93567138561, kojeg zastupa punomoćnik Milko Križanović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Križanović & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi diskriminacije i naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. veljače 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja ČB, odvjetničkog vježbenika i punomoćnice tuženika Veronike Bačani, odvjetnice, 31. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tuženik Drvodjeljska škola Zagreb, Savska 86, Zagreb, OIB: 93567138561 izvršio diskriminaciju nad tužiteljem i povrijedio pravo na jednako postupanje, kao i pravo osobnosti prema tužitelju KB, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj].

II. Nalaže se tuženiku da odmah po zaprimanju presude prestane sa istim ili sličnim radnjama ubuduće kojima se krši tužiteljevo pravo na jednako postupanje, pod prijetnjom novčane kazne u iznosu od 700,00 EUR za svaku iduću radnju kojim se krši pravo na jednako postupanje.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade neimovinske štete, odnosno pretrpljenih duševnih bolova i umanjene životne aktivnosti iznos od 5.000,00 EUR kao i troškove parničnog postupka.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade neimovinske štete, odnosno diskriminacije iznos od 5.000,00 EUR kao i troškove parničnog postupka."

II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove od 1.250,00 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlenik tuženika od 11.2.2019. na poslovima nastavnika strukovnih predmeta. Navodi da je već neko vrijeme sustavno izložen diskriminaciji – nejednakom postupanju od strane svoga poslodavca – tuženog, sve zbog svojih odbijanja da se podvrgne medicinskim zahvatima – testiranju na COVID-19 (PCR test koji je dosta invazivna metoda), kao i zbog svojih stavova kako je održao javni govor gdje je izrazio protivne stavove epidemiološkim mjerama. Tužitelj već neko vrijeme osjeća posljedice u obliku nesanice, utučenosti/depresije, stres radi privođenja od strane policije sa radnog mjesta pred svojim učenicima, sve ga ovo teško pogađa i umanjuje njegovu opću životnu aktivnost, odnosno povrijeđeno je njegovo pravo osobnosti u smislu čl. 19. Zakona o obveznim odnosima. Ovakav trend postupanja prema tužitelju počinje 12.11.2021. kada je isti htio započeti razgovor o epidemiološkim mjerama, kao i mogućem neinvazivnom načinu testiranja na virus COVID-19 sa tadašnjom ravnateljicom tužene – TB, a ista je to odbila i napustila prostoriju. Potaknut takvim ponašanjem, tužitelj je dostavio Zahtjev za dostavu pisanog odgovora o davanju osobnih podataka i Zahtjev za davanje izjave o preuzimanju odgovornosti od posljedica medicinskog zahvata u kojima u kojima je opravdano postavio pitanja glede opravdanosti davanja svojih osobnih podataka o cjepljenosti ili preboljenja bolesti Covid-19, te pozvao tuženog na davanja izjave o preuzimanju odgovornosti od štetnih posljedica medicinskih zahvata – testiranja na COVID-19 kojima bi tužitelj bio izložen više puta tjedno, a kojom je pozvao na korištenje neinvazivne metode. Dana 15.11.2021. tadašnja ravnateljica škole izdala je obavijest kojim podsjeća na Odluku Stožera civilne zaštite, koja se primjenjuje od 16.11.2021. kojom poziva osoblje škole da predoči dokaz o cijepljenju ili preboljenju COVID-19, a osoblje koje odbije predočiti dokaz o navedenome ne mogu ulaziti i boraviti u prostorijama škole, te da djelatnici koji ne posjeduju ništa od navedenog moraju se testirati dva puta tjedno. Ista je 15.11.2021. donijela Odluku imenovanju ovlaštenih osoba za provjeru COVID potvrda – te je imenovala nestručne osobe (RB, domar; ĐB, voditeljica smjene; KBŠ, pedagoginja) koje nemaju ikakve kompetencije ili medicinsko znanje za obavljanje kontrole COVID potvrda. Dana 16.11.2021. od tužitelja je tražena digitalna COVID potvrda ili drugi dokaz o cijepljenju, preboljenju ili testiranju, koji je on odbio, te je 17.11.2022. podnio Zahtjev za zaštitu prava radnika u kojem je opisao tijek događaja od dana 16.11.2021. kada je od njega tražen spomenuti dokaz glede COVID-19 što je on odbio. Dana 17.11.2021. godine tužitelj je došao do saznanja da je dio njegovih radnih obaveza prebačen na kolegicu ŽB, kojoj su učenici dužni dostavljati Mape praktične nastave umjesto tužitelju, tim putem mu je umanjen način praćenja praktične nastave, a što je dio njegovih obaveza po godišnjem zaduženju, dakle tužitelj je onemogućen u izvršavanju njegovih radnih obaveza po Ugovoru o radu i godišnjem zaduženju. Istoga je dana tužitelj dobio od ravnateljice tuženog Upozorenja o kršenju obaveza iz radnog odnosa optužuju tužitelja za agresivno ponašanje prema djelatnicima škole, neovlašteno snimanje mobitelom i kršenje epidemioloških mjera. Dana 19.11.2021. izvršen je daljnji pritisak na tužitelja od strane zamjenika ravnateljice – OB koji je tužitelju putem e-mail-a poslao dopis u kojem poziva tužitelja na dostavu digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju utvrđen Odlukom Stožera civilne zaštite RH. Istoga je dana tužitelj podnio Zahtjev za zaštitu prava radnika u kojem ističe prisilu na medicinske postupke. Tužitelj je 22.11.2021. opet podnio Zahtjev za zaštitu prava radnika, te je isto uradio dana 23.11.2021., 24.11.2021. i 25.11.2021. Dana 25.11.2021. tužitelj dobiva od strane zamjenika ravnatelja OB drugo Upozorenje pred pokretanje izvanrednog otkaza ugovora o radu, kao i nova radna zaduženja koja je tužitelj dobio bez ikakvog prethodnog razgovora ili potpisivanja valjane odluke, dakle bez njegove suglasnosti je premješten na drugo radno mjesto u okviru iste organizacije. Dana 26.11.2021. godine tužitelju je u potpunosti onemogućen rad u školi, povodom čega je uputio Zahtjev za zaštitu radnika. Istog dana oko 14:45 sati tužitelja je OB pokušao silom izbaciti iz škole i pozvao je policijske službenike da izbace tužitelja radi navodnog "remećenja javnog reda i mira", isti su utvrdili da nema razloga radi kojih je remećen javni red i mir, nakon čega su napustili školu. Istog je dana tužitelj obavješten od OB da ponašanje tužitelja predstavlja osnovni razlog za otkaz ugovora o radu, te da je na radno mjesto tužitelja imenovan drugi djelatnik u okviru škole. Tužitelju su također izbrisani svi radni sati iz e-imenike od strane voditeljice smjene u školi ĐB, sve iz razloga što tužitelj nije imao COVID-19 potvrdu, bez obzira na to što je tužitelj stvarno obavljao sav posao za brisano razdoblje, a prilikom isplate plaće mu je oduzeto devet radnih dana cca 2.500,00 KN (331,81 EUR) kao da nije dolazio u spomenute dane na svoje radno mjesto. Tužitelj je, u strahu da će radi daljnjih postupanja dobiti izvanredni otkaz svoga ugovora o radu i kao i ostalih posljedice koje proistječu iz otkaza (ponajprije gubitka glavnog izvora prihoda za život) otvorio bolovanje od 29.11.2021.

Tužitelj smatra da se radi o protuzakonitim radnjama kako je Zakon o provedbi epidemioloških mjera o obaveznom testiranju stupio na snagu 25.12.2021., dakle sve prethodne radnje djelatnika tuženika su bile protuzakonite, s obzirom na to da Odluka stožera CZ-a nije istovjetna s zakonom koji se izvršava, te da je tuženik vršio pritisak na tužitelja da se tužitelj podvrgne medicinskom zahvatu – cijepljenju protiv COVID-19, radi čega se desio mobing koji je prethodno opisan. Specijalistički nalaz od 23.12.2021. pokazuje da tužitelj pati od posljedica prikazanih događaja u obliku tjeskobe, nesanice, općenite slabosti, dok pregled od 8.2022. pokazuje posljedice u obliku ciste kod lijevog bubrega (nalaz od 10.1.2022.), bolove u lijevoj lumbalnoj loži, opterećenost problemima vezanim za njegovo radno mjesto, primanje terapije radi sna. Uslijed spomenutih događaja tužitelja su zadesile brojne zdravstvene teškoće. Tužitelj smatra da su upozorenja pred otkaz bila razlog tužiteljeva ozbiljno narušenog zdravlja, a zbog čega tužitelj nije sposoban za rad duže od 6 mjeseci. Tužitelj smatra da su ovakvim postupanjem od strane tuženog kao njegova poslodavca prekršena njegova ljudska prava i da je prethodno opisanim postupcima tuženi kao tužiteljev poslodavac postupao protivno odredbi čl. 7. st. 4. i st. 5. Zakona o radu, kao i čl. 8. st. 1. istog zakona, kao i da je počinio uznemiravanje prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije, s obzirom na to da je stvorio uvredljivo, ponižavajuće i zastrašujuće okruženje za tužitelja, koji plaća cijenu toga u obliku svojih psihičkih i tjelesnih tegoba. Osim toga, tužitelj je premješten na drugo radno mjesto koje mu izaziva psihičke tegobe, s obzirom da je radom na toj poziciji zadobio povredu u obliku gubitka srednjeg prsta. Tužitelj smatra da je glavni razlog ovakvog uznemiravanja - diskriminacije od strane tuženika odbijanje tužitelja da se podvrgne medicinskim zahvatima – COVID-19 testu, kao i indirektnom pritisku da bude cijepljen – podvrgnut medicinskoj proceduri unatoč njegovu protivljenju, te da se radi o ponovljenoj diskriminaciji u smislu članka 6. Zakona o suzbijanju diskriminacije, s obzirom na to da je tuženik više puta nastojao da tužitelj pristane na spomenute procedure i vršio pritisak putem zabrane dolaska na radno mjesto i mijenjanjem njegovih radnih dužnosti. Tužitelj ističe da u ugovoru o radu sklopljenom između njega i tuženika, kao ni u Zakonu o radu ne postoji propisana obveza pokazivanja EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju nepoznatoj osobi koja se odbija identificirati i pokazati ispravu koja bi ju ovlastila na utvrđivanje zdravstvenog stanja radnika da bi radnik mogao raditi na svojem radnom mjestu sukladno ugovoru o radu koji je sklopio s poslodavcem. Tužitelj je dolazio redovito na posao, a poslodavac mu je protivno zakonu odbio dati pristup na radno mjesto. Zbog navedenog tužitelj je ulagao i prigovor za zaštitu prava radnika zbog povrede, te je predmetnim zahtjevima od tuženika kao poslodavca tražio razjašnjenje određenih pitanja, posebno ovlasti osoba koje provjeravaju predmetne dokaze o preboljenju, testiranju ili cijepljenju koje je zahtijevao tuženik. Tuženik je u upozorenjima ponavljao svoju argumentaciju o obveznom testiranju, ne odgovarajući tužitelju na sporna pitanja, te zahtijevajući da tužitelj dostavi odgovarajuće dokaze bez zakonske osnove i to da isto testiranje bude vršeno od strane radnika tuženog koji nije stručna osoba za poduzimanje takvih medicinskih zahvata. Tužitelj smatra da je postupanjem njegova poslodavca – tuženoga povrijeđeno njegovo pravo osobnosti prema čl. 19. i čl. 1046. Zakonu o obveznim odnosima. Tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi postojanje diskriminacije nad tužiteljem od strane tuženika i povredu prava na jednako postupanje i povredu prava osobnosti, zabranu s istim ili sličnim radnjama, naknadu neimovinske štete zbog pretrpljenih duševnih bolova i smanjenja životne aktivnosti od 5.000,00 eura te naknadu neimovinske štete zbog diskriminacije od 5.000,00 eura, uz naknadu parničnih troškova.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da tužitelj nikada nije od strane djelatnika tuženika bio izložen diskriminaciji ni na koji način. Navodi da nije sporno da je određeno vremensko razdoblje bilo potrebno radi provođenja Odluka Stožera civilne zaštite RH predočiti važeću Covid potvrdu prilikom ulaska u školu, odnosno svakako provoditi redovna testiranja djelatnika škole na Covid 19 i to onih koji ne posjeduju Covid potvrde o cijepljenju, a sve sukladno posebnim mjerama vezanim uz COVID-19 koje su bile na snazi. Propisanih i tada obveznih epidemioloških mjera tužitelj se nije pridržavao, odnosno postupao je protivno Odluci Stožera civilne zaštite RH o uvođenju mjere obveznog testiranja, što sam nesporno i iskazuje u svojoj tužbi te sukladno navedenom tužitelj nije radio s učenicima pa su za tužitelja bile osigurane zamjene od strane drugih kolega. Drvodjeljska škola Zagreb se u svojim postupanjima vodila uputama i dopisima zaprimljenim od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja - Model i preporuke za rad u uvjetima povezanima s bolesti COVID-19, Odlukom o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja dužnosnika, državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj {regionalnoj) samoupravi, te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova, uputi Gradskog ureda za obrazovanje, prijedlogu načina postupanja Ministarstva znanosti i obrazovanja i odgovorima Ministarstva znanosti i obrazovanja. Tuženik je sukladno citiranoj Odluci bio u obvezi postupati u skladu s istom te voditi računa da djelatnici Škole predoče valjanu Covid potvrdu, odnosno redovno se podvrgavaju testiranju na Covid 19 i to uslijed epidemioloških mjera koje su tada bile na snazi, međutim tužitelj se navedenih mjera nije pridržavao te je iste sustavno odbijao bez da bi na bilo koji način školu obavijestio o razlozima uslijed kojih nije u mogućnosti poštivati propisane mjere već je navedene mjere odbijao provoditi isključivo uslijed svojih osobnih stavova koji se nisu i ne mogu uzeti u obzir. Tako se niti shvaćanja tužitelja i njegova osobna promišljanja o diskriminaciji počinjenoj od strane škole uslijed obveze tuženika da provodi propisane epidemiološke mjere ne mogu uzeti u obzir jer navedeno nije u ni u kakvoj domeni diskriminacije te je škola jedino i isključivo postupala sukladno važećim propisima na snazi tražeći da tužitelj predoči Covid potvrdu, odnosno test na SARS-CoV-2, jer bi posljedično nepridržavanjem istih škola bila sankcionirana. Tuženik najoštrije osporava da bi provođenjem propisanih mjera na bilo koji način bezobzirno postupao prema tužitelju, te također osporava neosnovane navode tužitelja da bi od strane škole bio izložen nejednakom postupanju. Tvrdnje tužitelja u pogledu njegovih zdravstvenih tegoba radi opisanih događaja, ne mogu se uzeti u obzir kao podobni na način da bi škola bila u obvezi naknaditi tužitelju štetu, odnosno da bi svojim postupanjima na bilo koji način prouzročila štetu tužitelju jer niti iz navoda tužbe tužitelja ne proizlazi diskriminatorno postupanje prema njemu već jedino obvezno postupanje škole u pogledu provođenja propisanih epidemioloških mjera. Navodi tužitelja u pogledu sklopljenog ugovora o radu između njega i tuženika kojim nije utvrđena obveza predočenja Covid potvrde ili dokaza o cijepljenju su suvišni i irelevantni. Opreza radi ukazuje se da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja neuredni i nepodobni za postupanje. Slijedom svega navedenog, predlaže sudu donijeti presudu kojom se odbija tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak.

3. U tijeku postupka sud je proveo dokaz uvidom u svu dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis te je saslušao tužitelja (list 198-200) te svjedoka TB (list 201-202). Odbijeni su prijedlozi tužitelja za provođenjem informatičkog i financijskog vještačenja te prijedlog tužitelja za saslušanje svjedokinje LB, kao suvišni i irelevantni.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za utvrđenjem postojanja diskriminacije od strane tuženika nad tužiteljem, da se zabrani tuženiku sa istim ili sličnim radnjama ubuduće kojima se krši tužiteljevo pravo na jednako postupanje, za isplatu neimovinske štete zbog pretrpljenih duševnih bolova i smanjene životne aktivnosti od 5.000,00 eura te za isplatu neimovinske štete zbog diskriminacije od 5.000,00 eura.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj zaposlenik tuženika na radnom mjestu nastavnik strukovnih predmeta te da je u određenom vremenskom razdoblju od kraja 2021. tuženik kao poslodavac tražio od istog važeću Covid potvrdu prilikom ulaska u školu, odnosno redovna testiranja djelatnika škole na Covid 19. Sporno je da li se takvo postupanje tuženika ima smatrati činom diskriminacije, ukoliko je, da li je zbog tog postupanja tuženika tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti zbog koje bi imao pravo na naknadu štete.

7. Sukladno odredbi čl. 7. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZR) zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima. Prema odredbi čl. 7. st. 5. ZR poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i drugim zakonima. Prema odredbi čl. 134. st. 9. ZR ponašanje radnika koje predstavlja uznemiravanje ili spolno uznemiravanje predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa.

8. Odredbe Zakona o radu ne sadrže definiciju diskriminacije, međutim ista je sadržana u odredbi čl. 1. st. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 85/08, 112/12, dalje: ZSD), gdje je propisano da se diskriminacijom u smislu toga zakona smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz st. 1. istog članka, kao i osobe povezano s njom rodbinskim ili drugim vezama. Prema odredbi čl. 1. st. 3. istog Zakona diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju.

9. Osnove za diskriminaciju propisane su odredbom čl. 1. st. 1. ZSD, a to su: rasna ili etnička pripadnost, boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovno stanje, članstvo u sindikatu, obrazovanje, društveni položaj, bračni ili obiteljski status, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, genetsko naslijeđe, rodni identitet, izražavanje ili spolna orijentacija. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZSD uznemiravanje predstavlja svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. istog zakona, koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZSD izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ovoga Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji. Neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz čl. 1. st. 1. ZSD, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna (čl. 2. st. 2. ZSD).

10. Ako stranka u sudskom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, a teret dokazivanja je na suprotnoj strani (čl. 20. st. 1. ZSD). Standard vjerojatnosti znači to da osoba koja se poziva na diskriminaciju mora dokazati da je došlo do njenog stavljanja u nepovoljniji položaj, te da bi bilo moguće da je do toga došlo zbog izravne ili neizravne diskriminacije. Prema tome, osoba koja se poziva na diskriminaciju mora navesti po kojem od temelja iz čl. 1. st. 1. ZSD je stavljena pod nepovoljniji položaj u odnosu na drugu osobu u usporedivoj situaciji.

11. Zlostavljanje (uznemiravanje) koje podvodimo pod pojam mobinga ne mora biti uzrokovano niti jednim od navedenih temelja, ono može biti posljedica individualnih ili grupnih obrazaca ponašanja. Međutim, takve osnove uznemiravanje ne uživaju sudsku zaštitu prema odredbama ZSD. Naime, prema svojoj definiciji mobing predstavlja takav oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, a koja često dovodi do uklanjanja s njegova područja djelovanja, kao i dugotrajnog ciljanog psihoterora na radnom mjestu što ga radnici provode prema svojim kolegama. Imajući na umu da radniku pripada pravo na primjerenu zaštitu na radnom mjestu, a na poslodavcu leže obveze od zaštite i dostojanstva radnika te radnik uživa zaštitu ne samo od poslodavca nego i od drugih nadređenih suradnika i osoba s kojima redovito dolazi u doticaj u obavljanju poslova, svako uznemiravanje radnika od tih osoba predstavlja povredu radne obveze. Međutim, glede mobinga je teret dokaza na tužitelju.

12. Pravni osnov za naknadu štete uslijed mobinga predstavlja odredba čl. 111. st. 1. i 2. ZR koji propisuju da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Pravo na naknadu štete odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa. Sukladno odredbi čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema odredbi čl. 1046. ZOO šteta predstavlja umanjenje nečije imovine, sprječavanje njezina povećanja i povredu prava osobnosti.

13. Iz navoda tužitelja ne proizlazi osnov diskriminacije niti tužitelj navodi koje mu je pravo osobnosti povrijeđeno, a iz navoda tužbe može se zaključiti kako tužitelj govori o povredi prava osobnosti na duševno zdravlje.

14. Tužitelj tvrdi da je izložen diskriminaciji od strane tuženika kao poslodavca zbog odbijanja da se podvrgne medicinskim zahvatima – testiranju na Covid-19, a čemu se tužitelj protivio zbog čega mu je tuženik onemogućio pravo na rad.

15. Tužitelj je iskazao da je od početka covid-epidemije 2021. bio izložen diskriminaciji od strane poslodavca u vidu nagovaranja na cijepljenje čemu se protivio zbog štetnosti cjepiva. O tome je htio razgovarati sa tadašnjom ravnateljicom MB te joj je uputio pismo, a ona je to ignorirala. Također, od kada su kod poslodavca na snazi bile covid mjere, tužitelj je svakodnevno dostavljao poslodavcu zahtjev za zaštitu prava radnika koji je urudžbirao u službenoj administraciji škole, a u zahtjevima je postavio niz pitanja i pozvao poslodavca da preuzme odgovornost ako se nakon cjepiva razboli. Poslodavac ga je ignorirao i na zahtjeve nije odgovarao. Tužitelj se nije htio cijepiti, a nije se htio niti podvrgnuti testiranju jer je testiranje prisila na cijepljenje. Naime, morali su se dva puta tjedno testirati, a tužitelj se tome nije htio podvrgnuti i tražio je od poslodavca odgovor za provođenje neinvazivnog testiranja. S obzirom da ga je poslodavac tražio covid potvrdu koju tužitelj nije imao, a nije se htio podvrgnuti takvom obliku testiranja, tuženik mu je izdao prvu opomenu pred otkaz. Njegovo mjesto rada nije isključivo bilo vezano za prostor škole jer nije nastavnik na nastavi u radu sa djecom, nego prati učenike na praktičnoj nastavi kod obrtnika. U školu je dolazio tri puta tjedno, a svakodnevno je predavao poslodavcu zahtjeve za zaštitu prava radnika. Poslodavac mu nije zabranio ulazak u prostorije škole. S obzirom da i dalje poslodavcu nije dostavljao covid potvrdu, poslodavac mu je izdao drugu opomenu pred otkaz i nakon te druge opomene tužitelja je tadašnji zamjenik ravnatelja OB pokušao izbaciti iz prostorija škole, bila je pozvana policija i tome su svjedočili neki učenici, a istoj torturi je bila izložena kolegica LB. Tužitelj je nakon toga doživio teški stres i bojao se da će dobiti otkaz, zbog stresa je završio na bolovanju i zbog lošeg psihičkog stanja bio je na bolovanju dok tadašnja ravnateljica TB nije otišla u mirovinu. To je bilo ujedno i vrijeme snažnih prosvjeda u sklopu čega je tužitelj održao govor na Trgu Svetog Marka, ta snimka je prisutna na Youtubu, a tadašnja ravnateljica TB mu je rekla da je zbog tog govora zaslužio otkaz. Vratio se na posao kada su prestale covid mjere i opasnost da bi mogao dobiti otkaz. Testiranje je bilo obvezno za sve radnike koji nisu imali covid potvrde, isti su se morali testirati dva puta tjedno o svom trošku, a to im je poslodavac naknadno trebao refundirati, na to testiranje se trošilo više sati jer su bile velike gužve. Tužitelj je predlagao da se vrši neinvazivno testiranje, a to je testiranje sline, a testiranje koje je provodilo je bilo invazivno jer se gurao štapić u nos. Navodi da je poznato da u tom štapiću postoje razne kancerogene tvari, a neki poznanici su mu tvrdili da ih je nakon testiranja bolio taj predio nosa. To je zapravo bila prisila na cijepljenje jer se ljude tražilo da se testiraju dva puta tjedno, u protivnom nisu mogli raditi posao. Navodi da je ujedno sveučilišni magistar teološko-religijskih znanosti te smatra da svi građani imaju pravo na priziv savjesti, a njemu to nije bilo omogućeno. Mnogi nastavnici su tada mogli raditi od kuće jer se nastava u određenim periodima održavala on-line, to je bilo od studenog 2021. do kraja veljače 2022. Otišao je na bolovanje 28. ili 29.11.2021., a za period od 16.11.2021. pa do odlaska na bolovanje mu je uskraćena plaća i poslodavac je izbrisao u e-Dnevniku njegove sate rada zbog čega je tužitelj pokrenuo drugi sudski postupak radi isplate navedene razlike plaće. Tajnica u školi je vodila evidenciju cijepljenih i necijepljenih, a to je protuzakonito. Poslodavac ga je tražio osobne podatke, odnosno podatke o cijepljenju ili testiranju, a opće je poznato da se na taj način može odavati zdravstveno stanje osoba, a to je izjavio i ministar PB na javnoj televiziji.

16. Svjedok TB je iskazala da je bila ravnateljica tuženika u razdoblju od 2017. do 30.05.2022. otkada je u mirovini. Tužitelj je bio profesor kod tuženika, a kasnije voditelj praktične nastave. U vrijeme Covid epidemije škola je dobila naputak od nadležnog Ministarstva i HZJZ da svi zaposleni moraju imati potvrdu o cijepljenju ili svaka tri dana donositi potvrdu o testiranju na Covid. Tužitelj se tome jako protivio, odbijao je testirati se i cijepiti, nije mu bio zabranjen ulazak u školu unatoč tome, međutim moralo mu se zabraniti da drži nastavu s djecom. Navodi da nije nad tužiteljem nikakav mobing vršila, već je samo od njega tražila da se poštiva odluka Ministarstva, a on je to očito shvaćao kao mobing. Tužitelj je čak sudjelovao u prosvjedu protiv škole gdje je nju javno prozivao vezano za obvezu cijepljenja i testiranja. Nadležno Ministarstvo je reklo školi da treba zabraniti ulaz djelatnicima koji se protive odluci Ministarstva, a tužitelju unatoč tome nije fizički zabranjen ulazak u prostorije škole, već mu je samo zabranjen rad s djecom. Tužitelj je podnio svakakve pritužbe glede tog cijepljenja i testiranja, a s obzirom da je kršio naputke Ministarstva, HZJZ pa i škole, morali su mu dati upozorenja pred otkaz. U cijeloj školi jedino su tužitelj i profesorica LB odbijali postupiti po naputku Ministarstva i škole.

17. Sud je prihvatio iskaze tužitelja i svjedoka jer su u bitnom iskazivali suglasno oko relevantnih činjenica, a razlika je u njihovoj interpretaciji događaja. Iz njihovih iskaza proizlazi da je u vrijeme Covid epidemije tuženik dobio naputak od nadležnog Ministarstva i HZJZ da svi zaposleni moraju imati potvrdu o cijepljenju ili svaka tri dana donositi potvrdu o testiranju na Covid te da se tužitelj tome jako protivio, odbijao se testirati i cijepiti, tuženik mu nije zabranio ulazak u školu već mu je zabranjen rad s učenicima.

18. Odlukom Stožera Civilne zaštite Republike Hrvatske o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja dužnosnika, državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova od 12.11.2021. propisano je da se, obzirom na ubrzano širenje i povećani rizik prijenosa bolesti COVID-19, radi zaštite pučanstva od zaraze i prijenosa te suzbijanja bolesti COVID-19, za vrijeme trajanja proglašene epidemije bolesti COVID-19, uvodi posebna sigurnosna mjera obveznog testiranja na virus SARS-CoV-2 dužnosnika, državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u javnim službama (na koje se primjenjuje propis kojim se uređuju plaće u javnim službama), službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova čiji su osnivači Republika Hrvatska ili jedinice lokalne i regionalne (područne) samouprave ili Republika Hrvatska ili jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave u njima imaju većinski udio i zaposlenika trgovačkih društava koja su u većinskom vlasništvu trgovačkih društava u kojima Republika Hrvatska ili jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju većinski udio te da testiranje osoba iz točke I. ove Odluke provodi prilikom dolaska na posao, najmanje dva puta u sedam dana. Točkom IV Odluke je propisano da osobe iz točke I. ove Odluke dokazuju da su testirane na virus SARS-CoV-2, odnosno da su cijepljene ili preboljele bolest COVID-19, predočenjem EU digitalne COVID potvrde ili predočenjem drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju, kao i da su osobe iz točke I. ove Odluke obvezne EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju predočiti prilikom ulaska u službene prostorije na uvid osobi koju čelnik tijela, odnosno poslodavac za to ovlasti. Točkom VI. Odluke je propisano da osobe iz točke I. i V. ove Odluke koje odbiju testiranje odnosno odbiju predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz, ne mogu ulaziti i boraviti u službenim prostorijama.

19. Nije sporno da je tuženik primjenjivao citiranu Odluku od 16.11.2021. u vrijeme trajanja Covid-19 epidemije te da je tuženik kao škola javna ustanova.

20. Navedenom Odlukom bilo je propisano da se i zaposlenici javnih ustanova (a tuženik to nesporno je i tužitelj je bio zaposlenik) prilikom dolaska na posao moraju najmanje dva puta testirati u sedam dana. Kod dolaska na posao zaposlenici moraju predočiti potvrdu o cijepljenju, preboljenju ili o testiranju.

21. Tužitelj niti ne tvrdi da se cijepio ili da je prebolio COVID-19 stoga je za njega vrijedila obveza testiranja dva puta tjedno.

22. Člankom 58. Ustava je propisano da se svakome jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom, dok Zakon o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" br. 100/18., 125/19., 133/20. i 147/20.) svakoj osobi omogućuje ostvarenje najviše moguće razine zdravlja uz obvezu brige o vlastitom zdravlju i neugrožavanje zdravlja drugih. Članak 58. Ustava nužno je sagledati zajedno s člankom 69. stavkom 2. Ustava kojim je propisano da je svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi.

23. U situaciji proglašene epidemije zarazne bolesti osobna odgovornost pojedinca je povećana, jer je to nužno za sprečavanje širenja zaraze u te je potrebna pojačana društvena odgovornost koja počiva na načelu solidarnosti. To podrazumijeva da su i građani sami dužni poduzimati sve propisane mjere kako bi smanjili mogućnost širenja zaraze na minimum. To ujedno znači da je zaštita vlastitog zdravlja u ustavnom poretku Republike Hrvatske postavljena ne samo kao moralna već i kao pravna obveza svake osobe, pa tako i tuženika kao poslodavca tužitelja.

24. Člankom 28. ZR propisana je obveza poslodavca da, u skladu s posebnim zakonima i drugim propisima osigura rad i radniku osigura uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika. Zakonom o zaštiti na radu ("Narodne novine" br. 71/14., 118/14. - ispravak, 94/18. i 96/18. - ispravak) uređuje se sustav zaštite na radu sa svrhom unaprjeđivanja sigurnosti i zaštite zdravlja radnika i osoba na radu, sprečavanja ozljeda na radu, profesionalnih bolesti i bolesti u vezi s radom.

25. Zakonom o radu su regulirani radno pravni odnosi u RH, a njime se reguliraju temeljna prava i obveze radnika i poslodavaca, temeljem sklopljenog ugovora o radu, a člankom 1. ZR je propisana primjena i drugih pravnih propisa pa tako i predmetne Odluke Stožera, a sve u svezi članka 7. stavak 3. ZR koji propisuje obvezu poslodavca za osiguranje uvjeta za rad na siguran način tako da se ne ugrožava zdravlje i život.

26. Navedene mjere nisu diskriminatorne, jer je radnicima tuženika ostavljena mogućnost izbora, cijepljenje koje je dostupno i besplatno ili testiranje koje se provodi prije dolaska na posao na trošak tuženika. Zahtjev da se obvezno testiraju osobe koje nisu cijepljene i koje nisu preboljele bolest COVID-19 u ovom slučaju ima objektivno i razumno opravdanje. Osporena mjera ima legitiman cilj i razmjerna je u smislu da je uspostavljena pravedna ravnoteža između interesa zajednice i poštovanja prava i sloboda pojedinaca, pa se dakle ne radi se o nezakonitoj diskriminaciji niti navedeno predstavlja prekomjerni teret za zaposlene.

27. Protivno stavu tužitelja, ovaj sud smatra da tuženik provedbom Odluke Stožera Civilne zaštite RH nije ograničio njegovo pravo na rad i slobodu rada, već je to pravo zbog važnih razloga, zdravlja ljudi, samo uvjetovano ispunjenjem određenih uvjeta koje je propisalo ovlašteno tijelo svojom Odlukom koja je bila na snazi i koju je tuženik bio obvezan primijeniti i provoditi te koje je tužitelj bez većih poteškoća i troškova mogao ispuniti.

28. Nije sporno da se od tužitelja tražilo testiranje dva puta tjedno prije dolaska na posao, a to je utvrđeno i iz iskaza tužitelja i svjedokinje. Mjera testiranja na Covid- 19 ima legitiman cilj i osobe koje se nisu cijepile ili preboljele COVID-19 imale su izbor da se testiraju i ta mjera nije za radnika prekomjeran teret. Suprotno tvrdnji tužitelja, testiranjem se niti na koji način ne ugrožava zdravlje tužitelja.

29. Slijedom navedenog, tužitelju nije onemogućen rad i sloboda rada, jer je samo trebao ispuniti određene uvjete. Tuženik kao poslodavac mora osigurati rad na siguran način i rad kojim se ne ugrožava zdravlje ljudi (kod tuženika rade i druge osobe).

30. Činjenica što je tuženik provodio tada propisane epidemiološke mjere ne predstavlja čin diskriminacije i nejednako postupanje prema tužitelju, niti se to može smatrati štetnom radnjom, a kako to apsurdno navodi tužitelj, obzirom da je tuženik provodio mjere na isti način prema svim djelatnicima te od svih djelatnika tražio posjedovanje Covid potvrde, odnosno testa na SARS-CoV-2 na što je tada bio dužan i u obvezi. Tužitelj nije ni tvrdio da se prema nekim zaposlenicima postupalo drugačije.

31. Slijedom iznesenog, s obzirom da je u postupku utvrđeno da nije bilo diskriminacije prema tužitelju, trebalo je odbiti tužbeni zahtjev u dijelu utvrđenja postojanja diskriminacije, u dijelu da se naloži tuženiku da prestane sa istim ili sličnim radnjama ubuduće te u dijelu naknade neimovinske štete zbog diskriminacije.

32. S obzirom da tužitelj nije dokazao kumulativno pretpostavke odgovornosti za štetu, odnosno nastanak štete, štetnu radnju, protupravnost štetne radnje te uzročnu vezu između nastale štete i radnje onoga za koga se tvrdi da je štetu prouzrokovao, odbijen je i sa zahtjevom za naknadom štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje.

33. Ostali navodi stranaka kao neodlučni za odluku nisu posebno cijenjeni.

34. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove. S obzirom da je tužitelj izgubio parnicu, dužan je, na temelju čl. 154. st. 1. ZPP, tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka. Tuženiku je, u smislu odredbe čl. 155. ZPP, a prema Tarifi nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) priznat trošak za sastav odgovora na tužbu od 200,00 eura (Tbr.8/1), zastupanje na ročištima 28.11.2023., 7.5.2024., 11.11.2024. i 18.2.2025. za svako po 200,00 eura (Tbr.9/1), uvećano za PDV od 25% (Tbr.46) što sve ukupno iznosi 1.250,00 eura.

35. Na temelju odredbe čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18) tužitelj je oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

U Zagrebu 31. ožujka 2025.

Sutkinja:

Petra Hertelendi Lovrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi e-komunikacijom ili pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku