REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-322/2020-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri d.o.o. iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupana po punomoćniku Branimiru Iveković, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 4. ožujka 2025., u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja EU, odvjetničke vježbenice iz Slavonskog Broda i zamjenika punomoćnika tuženika Višnje Babić, odvjetnice iz Slavonskog Broda, 31. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 918-50-3798354 od 21. studenog 2006., sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kao kreditora i tužitelja UU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 26.813,18 obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća (članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu).

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb isplatiti tužitelju UU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime stečenog bez osnove iznos od 3.310,96 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-11,41 eur od dana 1.11.2008. do isplate,

-14,76 eur od dana 1.1.2009. do isplate,

-17,18 eur od dana 1.2.2009. do isplate,

-18,27 eur od dana 1.3.2009. do isplate,

-15,26 eur od dana 1.4.2009. do isplate,

-15,84 eur od dana 1.5.2009. do isplate,

-11,23 eur od dana 1.6.2009. do isplate,

-7,84 eur od dana 1.7.2009. do isplate,

-8,74 eur od dana 1.8.2009. do isplate,

-10,53 eur od dana 1.9.2009. do isplate,

-10,37 eur od dana 1.10.2009. do isplate,

-8,57 eur od dana 1.11.2009. do isplate,

-11,96 eur od dana 1.12.2009. do isplate,

-14,68 eur od dana 1.1.2010. do isplate,

-18,54 eur od dana 1.2.2010. do isplate,

-17,65 eur od dana 1.3.2010. do isplate,

-22,90 eur od dana 1.4.2010. do isplate,

-21,90 eur od dana 1.5.2010. do isplate,

-23,84 eur od dana 1.6.2010. do isplate,

-40,63 eur od dana 1.7.2010. do isplate,

-37,18 eur od dana 1.8.2010. do isplate,

-47,74 eur od dana 1.9.2010. do isplate,

-44,09 eur od dana 1.10.2010. do isplate,

-38,22 eur od dana 1.11.2010. do isplate,

-50,60 eur od dana 1.12.2010. do isplate,

-66,35 eur od dana 1.1.2011. do isplate,

-55,20 eur od dana 1.2.2011. do isplate,

-59,11 eur od dana 1.3.2011. do isplate,

-54,13 eur od dana 1.4.2011. do isplate,

-55,03 eur od dana 1.5.2011. do isplate,

-76,14 eur od dana 1.6.2011. do isplate,

-78,20 eur od dana 1.7.2011. do isplate,

-95,84 eur od dana 1.8.2011. do isplate,

-86,78 eur od dana 1.9.2011. do isplate,

-76,86 eur od dana 1.10.2011. do isplate,

-75,79 eur od dana 1.11.2011. do isplate,

-75,03 eur od dana 1.12.2011. do isplate,

-79,76 eur od dana 1.1.2012. do isplate,

-83,88 eur od dana 1.2.2012. do isplate,

-84,44 eur od dana 1.3.2012. do isplate,

-81,58 eur od dana 1.4.2012. do isplate,

-83,51 eur od dana 1.5.2012. do isplate,

-84,83 eur od dana 1.6.2012. do isplate,

-82,61 eur od dana 1.7.2012. do isplate,

-83,19 eur od dana 1.8.2012. do isplate,

-1.252,77 eur od dana 17.8.2012. do isplate

i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb isplatiti tužitelju UU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] troškove parničnog postupka u iznosu od 2.275,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa dijelom troškova postupka u iznosu od 250,00 eura kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 21. studenog 2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 918-50-3798354 sa redovnom kamatom, promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje.

1.1. Vezano uz ništetnost promjenjive kamatne stope poziva se na presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, u kojoj se u točki 1. izreke, utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Vezano uz ništetnost ugovorene valutne klauzule poziva se na pravomoćnu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.u kojoj se navodi da između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1.siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Postavlja tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnim odredaba čl. 1., članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu i traži vraćanje iznosa stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi od 35.000,00 kn i zadržava pravo specificirati tužbeni zahtjev nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor dvostruke litispendencije pozivom na predmet ovoga suda P-631/2019 s istovjetnim tužbenim zahtjevom.

2.1. Istakao je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog Suda u [adresa] navodeći da su ugovorne, ovdje parnične strane, odredbom čl. 12. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, tj. tuženika. Smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu i slijedom predlaže da se predmet uputi na Općinski građanski sud u Zagrebu.

2.2. Ističe da je tužba neuredna jer tužitelj traži isplatu neodređenog iznosa koji ničim nije precizirao ili obrazložio, da je tužbeni zahtjev neodređen i da tužitelj nije dostavio niti dokaze o uplatama po predmetnom kreditu.

2.3. Navodi da je netočna tvrdnja tužitelja da se u pogledu kamatne stope iz Ugovora o kreditu nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, odnosno da činidba u tom smislu nije bila moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Ističe da su kriteriji bili jasno definirani, da je kamata bila definirana kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, da su kriteriji o promjenama kamatne stope utvrđeni u pravilnicima o obračunu kamata i naknada tuženika koji predstavljaju Opće uvjete poslovanja u smislu odredbe čl. 295. Zakona o obveznim odnosima i kao takvi obvezuju ugovorne strane na isti način kao i same ugovorne odredbe.

2.4. Ističe da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 potvrđen dio izreke prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i da je izrekom navedene presude utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih kredita ništetne. Premda se u čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača navodi kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, to niti u kojem slučaju ne znači da se gore navede izreka presude može automatski i izravno primijeniti na Ugovor o kreditu. Naime, premda se u izreci gore navedene presude navodi kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. koristio nepoštene odredbe u pogledu izmjene kamatne stope, takva izreka je apstraktna i ne može se izravno odnositi na sve ugovore koji su sklapani u tom vremenskom razdoblju. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju tek treba utvrditi i dokazati nalaze li se nepoštene odredbe u tom smislu i u samom Ugovoru o kreditu.

2.5. Smatra da bi u ovom postupku trebalo utvrditi jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ili ne, sve iz razloga što bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na način kako je isti postavljen, time bi se u cijelosti stavila izvan snage odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, što ni u kojem slučaju nije u skladu s zaključcima i obrazloženjima, kako gore navedenih presuda tako i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14, kojom je isti potvrdio gore navedenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

2.6. Navodi da nije sporno da tužitelj i tuženik prilikom sklapanja Ugovara o kreditu nisu imali namjeru ugovarati fiksnu kamatnu stopu, niti je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu istu mogao ugovoriti pod financijskim uvjetima koji bi nastupili kao posljedica poništavanja promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, kako je to zatraženo u petitu tužbe. Slijedom, tuženik smatra da tužbeni zahtjev ne može biti usvojen na način kako je postavljen u tužbi, budući da je isti u suprotnosti kako s voljom ugovornih strana i sa samom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13.

2.7. Ističe da promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, nego objektivnih tržišnih okolnosti, da je ista mijenjana zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i zakonito dostupnim općim aktima. U nastavku pojašnjava što je sve utjecalo na promjenu kamatne stope i zaključno navodi da je u konkretnom slučaju potpuno jasno kako promjenjiva kamatna stopa u Ugovoru o kreditu i općim aktima tuženika nije određena na način da se radilo o nejasnim parametrima.

2.8. Tuženik smatra da tužitelj u svom tužbenom zahtjevu traži isplatu u cijelosti neodređenog iznosa na ime naknade štete. Tužitelj cijeli svoj tužbeni zahtjev iz tužbe temelji isključivo na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, s time da u isto vrijeme propušta predložiti sve potrebne dokaze i činjenice koji su po samoj toj presudi bitni da bi se takav zahtjev mogao usvojiti.

2.9. Vezano uz ništetnost valutne klauzule pozivom na presudu P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu smatra apsurdnim budući je u konkretnom slučaju potrebno prvenstveno utvrditi pojedinosti vezane uz utvrđenje da li je strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njezin učinak. Ističe da je tužitelj svjesno odabrao kredit u CHF i da u je bilo poznato da će se isti isplatiti u protuvrijednosti kuna, da je ugovor solemniziran i kao takav istumačen, da se radi o dvostranoj klauzuli koja ima učinak praćenja kretanja CHF i da se zbog toga nikako ne može smatrati da je ugovaranjem klauzule prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

2.10. Tuženik ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 3 godine prije podnošenja tužbe odnosno podredno 5 godina na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije podnošenja tužbe i predlaže sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

2.11. Podneskom od 8. siječnja 2024. tuženik je osporavao tužitelju i status potrošača kao i aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari.

3. U nastavku postupka, stranke su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Tužitelj je tužbom postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa kao i zahtjev za isplatu na ime stečenog bez osnove zbog ništetnih odredbi u iznosu od 35.000,00 kn / 4.645,30 eura.

4.1. Prije provođenja pripremnog ročišta tužitelj je podneskom od 12. prosinca 2022. povukao zahtjev za isplatom stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ostao kod traženja utvrđenja ništenosti odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu i s tim u svezi postavljenim kondemnatornim zahtjevom u iznosu od 28.000,00 kn / 3.716,24 eura.

4.2. Tuženik se nije očitovao do kraja postupka o povlačenju u deklaratornom i kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.

5. Predmet ovog parničnog spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu broj 3918-50-3798354 i to po osnovi valutne klauzule kojom se glavnica veže za valutu CHF, za koju odredbu tužitelj smatra da je ništetna i potražuje stečeno bez osnove temeljem navedene odredbe.

6. Nesporno je u postupku utvrđeno da je tužitelj, kao korisnik kredita, 21.studenog 2006. s bankom, navedenim tuženikom, sklopio Ugovor o kreditu broj 3918-50- 3798354 na iznos od 26.813,18 CHF u protuvrijednosti od kunama prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, promjenjivom kamatnom stopom od 5,20 % godišnje i rokom otplate od 84 mjeseca. Nesporno je i da je kredit u cijelosti otplaćen.

7. Sporno je da li je ovaj sud mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Pž- 6632/17 od 14.06.2018., da li su odredbe Ugovora o kreditu broj 3918-50-3798354 sklopljenog između stranaka u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne. Sporno je da li tužitelj ima status potrošača i aktivnu legitimaciju. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

8. Sud je odbio tuženikom prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na odredbu čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZŠP) i čl. 50. st. 1. istog zakona jer se radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi kada se o istoj nije posebno pregovaralo već je ista sastavni dio tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom na cijenu i vrijeme potrebno za putovanje tužitelja u Zagreb i natrag. Nadalje, prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba se smatrati nepoštenom ako nije bilo posebnog pregovaranja, te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po mišljenju ovog suda, udaljenost [adresa] od Zagreba i troškovi putovanja javnim prijevozom uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju se ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj Zakon. Navedenim zakonom određena je i nadležnost sudova pa je tako čl. 19.l st.1. propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Radi navedenoga, kada je tužitelj kao mjesno nadležnom sudu za spor u vezi s ugovorom o kreditu, tužbu podnio Općinskom sudu u Slavonskom Brodu kao sudu prebivališta potrošača, postupio je sukladno odredbi čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

9. Radi utvrđenja pravno relevantnih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 3918-50-3798354 od 21. studenog 2006. (str. 3-4 spisa), u otplatni plan (str. 106-107 spisa), u prijepis knjigovodstvene kartice (str. 108-113 spisa), u Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu 1.10.2006. do 31.12.2006. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima (str. 114-116 spisa), u nalaz financijskog vještaka Mirne Tot Nužda od 20. rujna 2024. (str. 122-130 spisa). Proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Mirni Tot Nužda iz [adresa] čiji je nalaz pročitan te je tužitelj saslušan kao stranka. Izvršen je i uvid u spis ovoga suda poslovni broj P-631/2019.

10. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje, sve iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, a tužitelj je u skladu s nalazom postavio konačni tužbeni zahtjev.

11. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

12. Uvid u spis ovoga suda poslovni broj P-631/2019 nesporno je utvrđeno da se isti vodio u pravnoj stvari ovdje tužitelja protiv tužene Zagrebačke banke d.d. Zagreb, vezano uz isti činjenični i pravni osnov. Nesporno je i da je postupak završio povlačenjem tužbe i tužbenog zahtjeva iz razloga što je tužitelj pogrešno naznačio osobu tuženika, nakon čega je pokrenuo postupka protiv ovdje tuženika. Kako se ne radi o postupku između istih stranaka, tuženikov prigovor dvostruke litispendencije je odbijen kao neosnovan.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 3918-50-3798354 od 21. studenog 2006. (str. 3-4 spisa) utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom sklopio ugovor o kreditu u svrhu kupovine vozila marke PEUGEOT (čl.6.) u iznosu od 26.813,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1.) s redovnim ugovorenim kamatama po promjenjivoj stopi 5,20% godišnje (čl.2.) i rokom otplate od 84 mjeseca (čl.4). Ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora važećem za CHF na dan plaćanja (čl.7).

14. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je ugovor o kreditu sklopio 2006. kada je u auto kući Peugeot Hrvatska kupovao novo vozilo. Tom prilikom zaposlenik auto kuće mu je savjetovao da kredit realizira putem ovdje tuženika u valuti CHF. Nije mu bio nuđen niti jedan drugi kredit, već mu je ovaj bio preporučen kao najpovoljniji i s najnižom kamatom. O valuti CHF nije baš ništa znao, ali je vjerovao da mu je ponuđen najpovoljniji kredit. Nije se mogao sjetiti da li je uopće i bio u banci, a ako i je, to je bilo samo radi potpisivanja ugovora, ali se nije mogao sjetiti odlaska u banku. Cijeli prodajni razgovor se odvijao u auto kući i tom prilikom mu ništa nije rečeno vezano uz valutnu klauzulu, što ona znači, niti mu je rečeno o čemu će ovisiti promjena visine kamatne stope, niti je znao što na nju uopće utječe. Razgovor se svodio samo na iznos kredita, rok otplate, visinu rate i s tim u vezi potrebne dokumentacije za realizaciju kredita. U početku mu je rata odgovarala, njegovim primanjima i primanjima supruge, iznosila je 1.400,00 kn, a naknadno je povećana na 2.650,00 kn. Kako je sve postalo teretom za njegovu obitelj, odlučili su dići drugi nenamjenski kredit i zatvoriti postojeći kredit. Ugovor je pročitao i nije mu se učinilo ništa spornim jer je vjerovao zaposleniku koji mu ga je ponudio, a i banci koja je stajala iza ugovora. Vozilo je kupio za osobne potrebe. U to vrijeme kao i danas bio je umirovljenik, a supruga je učiteljica razredne nastave, nisu na sebi imali nikakav obrt, niti udjele u trgovačkom društvu. Naveo je da je kredit u CHF realizirao zato što mu je bio preporučen kao najpovoljniji. Jednako tako i za promjenjivu kamatnu stopu je prihvatio jer ga nitko na ništa nije upozorio prilikom sklapanja ugovora i nije vidio nikakve opasnosti kod takvog ugovora. Nije mu bilo objašnjeno niti što znači valutna klauzula niti što znači promjenjiva kamatna stopa. Zna što znači promjenjiva kamatna stopa, ali ne znam što sve može utjecati na njezinu promjenu. Jasno mu je bilo da je rata kredita vezana uz valuti CHF, ali ni u tom slučaju ga nitko nije upozorio na razloge promjene valute i rizike ovakvog kredita. Valuta CHF mu je prezentirana kao stabilna. Nije se raspitivao kod niti jedne druge banke jer je kredit bio preporučen od zaposlenika auto kuće s kojim je razgovarao kupoprodaju vozila.

15. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti poklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem je iskazao da mu je kredit vezan uz valutu CHF ponuđen kao najpovoljniji, zbog najniže kamatne stope i stabilne valute, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Iskazom tužitelja koji nije osporen od strane tuženika, utvrđeno je da u prodajnom razgovoru, koji je očito vođen samo sa zaposlenikom auto kuće koji nije niti stručan pružiti kvalitetnu informaciju vezanu uz kreditu, nije bilo nikakvog razgovora o svim rizicima realizacije kredita vezanog uz valutu CHF.

16. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužitelja, nepobitno je utvrđeno da je kredit realizirao radi kupovine vozila marke Peugeot, za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

17. Nadalje, neosnovan je i prigovor tuženika vezan uz aktivnu legitimaciju tužitelja u ovoj pravnoj stvari iz razloga što je nedvojbeno da je upravo tužitelj bio u ugovornom odnosu sa tuženikom i jedino je tužitelj imao obvezu vraćanja predmetnog kredita. Iz njegovog iskaza je vidljivo da je kredit vraćao i u konačnici realizirao drugi kredit kojim je ovaj kredit zatvorio u cijelosti. Kako je on bio dužnik koji je ispunio svoju obvezu iz kredita, ima pravo i na povrat stečenog bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

18. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF. Naprotiv, izostao je razgovor o svim bitnim informacijama koje bi bile od utjecaja za donošenje odluke o realizaciji upravo ovakvog kredita kakav je tužitelj realizirao. Promotivnim uvjetima za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu 1.10.2006. do 31.12.2006. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima (str. 114- 116 spisa) tuženik ne dokazuje što je tužitelju predočio u predugovornoj i ugovornoj fazi sklapanja ugovora u 2006. godini. Naprotiv, iz istih je vidljivo da se radi o materijalima koji su bili namijenjeni ugovaranju kredita u auto kućama gdje su informacije pružane od strane zaposlenika auto kuće.

19. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit prezentiran kao najpovoljniji za njega, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

20. Stoga je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledom uplata. U postupku je iskazom tužitelja utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen od strane zaposlenika auto kuće kao najpovoljniji za njega (zbog najniže kamatne stope i stabilne valute), a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

21. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj (U umirovljenik) nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati, odnosno s njegovim zaposlenicima čija su financijska znanja i mogućnost tumačenja ugovornih odredbi, zasigurno veća.

22. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

23. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.

24. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

25. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi oglašavanja, prvom kontaktu i pružanju informacija putem zaposlenika auto kuće ili osobe bankara, te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, upozorio tužitelja da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

26. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da je ništena i ugovorna odredba sadržana u članku 1. u kojem je kredit sklopljen uz valutnu klauzulu ništetna jer je u ovom postupu dokazano da tužitelj nije bio upozoren o svim ekonomskim posljedicama odredbe o valutnoj klauzuli (skupa sa odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi) i njezinim rizičnostima.

27. Radi navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

28. Glede visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirni Tot Nužda iz [adresa]. Vještak je u skladu sa zadatkom izradio nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF, uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužitelj više platio iznos od 3.310,96 eura a da je u istom periodu manje platio iznos od 160,27 eura u periodu kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj realizacije ugovora.

29. Tužitelj na nalaz i mišljenje vještaka nije imao nikakvih primjedbi i u skladu sa istim, postavio je konačni tužbeni zahtjev podneskom od 7. listopada 2024., kojim potražuje glavno dugovanje u iznosu od 3.310,96 eura skupa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

30. Kako je nesporno da je tužitelj prvotno tužbom postavljeni tužbeni zahtjev u iznosu od 35.000,00 kn / 4.645,30 eura, prije provođenja pripremnog ročišta podneskom od 12. prosinca 2022. povukao zahtjev za isplatom stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ostao kod traženja utvrđenja ništenosti odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu i postavio kondemnatorni zahtjevom u iznosu od 28.000,00 kn / 3.716,24 eura, čemu se tuženik nije protivio, te u konačnici podneskom od 7. listopada 2024., nakon provedenog vještačenja postavio traženje na ime glavnog dugovanja u iznosu od 3.310,96 eura, čemu se tuženik također nije protivio, sud je rješenjem na glavnoj raspravi 4. ožujka 2025. konstatirao da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev.

31. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, no ostao je i dalje kod svih istaknutih prigovorio u postupku te dodatno istakao prigovor prijeboja, odnosno ističući da je potrebno uzeti u obzir uplate tužitelja u periodu otplate kredita kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

32. Sud je naveden prigovor (prijeboja) tuženika odbio kao neosnovan iz razloga što sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj do zaključenja prethodnog postupka, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja se može staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP. Navedeno je u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023 od 18.prosinca 2023. Za dodati je i činjenica da se na tuženika ne odnose utvrđenja vezano uz presude iz kolektivne tužbe potrošača kao i činjenica da tuženik nije potrošač niti strana u postupku koja ne bi mogla kvantitativno određeno postaviti takve zahtjeve već u odgovoru na tužbu.

33. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje ZOO), da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

34. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

35. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

36. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti, pozivom na članak 328. ZOO-a.

37. Vezano uz kondemnatorni zahtjev za isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

38. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

39. Kako je tužba podnesena 2. rujna 2020. to do podnošenja tužbe svakako nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018.

40. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, odnosno kako su utvrđene nalazom vještaka, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO- a, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

41. Slijedom navedenog, tužitelju je priznato pravo na isplatu stečenog bez osnove kako je to zatraženo konačno postavljenim tužbenim zahtjevom skupa sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to navedeno u izreci presude pod točkom II .izreke presude

42. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužitelj dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

43. Vezano uz povučeni dio tužbenog zahtjeva, ovaj sud smatra da je tužitelj postavljeni tužbeni zahtjev u pretpostavljenoj visini, bez financijskih znanja, nakon provedenog financijskog vještačenja isti specificirao, zbog kojeg postupanja za tuženika nisu nastali nikakvi troškovi.

44. Takvu odluku ovaj sud temelji i na pravnom shvaćanju koje je Sud Europske unije iskazao u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

45. Proizlazi dakle da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga tuženik ne bi imao pravo na naknadu parničnog troška. Potrebno je ovdje istaći i činjenicu da za tuženika djelomično povučenim dijelom tužbenog zahtjeva nisu nastali nikakvi posebni troškovi u postupku.

46. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 2.525,00 eura. Priznat mu je je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (3.310,96 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištima 8.4.2024. i 4.3.2025. za svako po 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 13.10.2020., 12.12.2022., 18.1.2024. i 7.10.2024. za svako 200,00 eura ili ukupno 800,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.500,00 eura skupa s pripadajućim PDV-om od 375,00 eura, ukupno 1.875,00 eura.

46.1. Tužitelju je priznat i trošak naknade za provedeno financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eura.

46.2. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 2.275,00 eura.

47. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.

48. Tužitelju nije priznat traženi trošak sastava podneska od 25.10.2024. u iznosu od 250,00 eura za koji ovaj sud smatra da nije bio potreban za donošenje odluke o glavnoj stvari.

49. Slijedom navedenog je odlučeno kao pod IV. izreke presude.

Slavonski Brod, 31. ožujka 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. OD Hećimović i partneri, Slavonski Brod,

2. Odvj. Branimir Iveković, Zagreb.