REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-2662/2021-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužitelja TG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Jure Grbavac, odvjetnik u Splitu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. ožujka 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Bijanka Franina Pečarice, odvjetnika u Splitu i zamjenice punomoćnika tužene DG, odvjetnice u [adresa], na ročištu radi objave, dana 31. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je djelomično ništav Ugovor o kreditu broj 418-50-4235552 od 4. srpnja 2007. (solemniziran pred Nevenkom Kekez, Javnim bilježnikom u Splitu, broj OV-6913/07, dana 6. srpnja 2007.), sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tužene kao kreditora i to:

a) u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 2. ugovora) u kojem se tužitelj obvezao tuženoj platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke/tužene, točnije u dijelu u kojem je tužena ovlaštena jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu sa svojim odlukama i aktima te shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, kao i u dijelu svih drugih odredaba ugovora i akata tužene koje propisuju takav način promjene kamatne stope.

b) u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 1. i 7. ugovora) u kojem se ugovora valutna klauzula u CHF-u, točnije u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene za CHF na dan plaćanja (dospijeća);

c) U dijelu u kojem se ugovaraju naknade/troškovi kredita, točnije u dijelu odredbe članka 3. koji glasi: „Naknada 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“, kao i u dijelu akata tužene kojim se propisuje pravo na naplatu istih troškova.

II Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju

-novčani iznos od 3.529,11 eura s osnova utvrđenja iz točke I/ b) tužbenog zahtjeva uvećano za zakonske kamate koje na svaki pojedini mjesečni iznos preplate teku od dana te preplate pa do dana isplate, sve to po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje po stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koja na iznos od:

- 2,61 eura teče od 20.8.2007. pa do isplate,

- 1,47 eura teče od 19.11.2007. pa do isplate,

- 0,35 eura teče od 21.12.2007. pa do isplate,

- 4,26 eura teče od 29.1.2008. pa do isplate,

- 6,40 eura teče od 27.2.2008. pa do isplate,

- 10,08 eura teče od 28.3.2008. pa do isplate,

- 4,55 eura teče od 25.4.2008. pa do isplate,

- 2,37 eura teče od 23.5.2008. pa do isplate,

- 5,06 eura teče od 30.6.2008. pa do isplate,

- 1,11 eura teče od 21.7.2008. pa do isplate,

- 1,30 eura teče od 25.8.2008. pa do isplate,

- 3,64 eura teče od 30.9.2008. pa do isplate,

- 21,39 eura teče od 29.10.2008. pa do isplate,

- 9,50 eura teče od 27.11.2008. pa do isplate,

- 24,62 eura teče od 31.12.2008. pa do isplate,

- 26,94 eura teče od 30.1.2009. pa do isplate,

- 27,99 eura teče od 3.3.2009. pa do isplate,

- 25,10 eura teče od 18.3.2009. pa do isplate,

- 25,65 eura teče od 29.4.2009. pa do isplate,

- 21,23 eura teče od 21.5.2009. pa do isplate,

- 17,97 eura teče od 17.6.2009. pa do isplate,

- 18,84 eura teče od 28.7.2009. pa do isplate,

- 20,55 eura teče od 28.8.2009. pa do isplate,

- 20,40 eura teče od 22.9.2009. pa do isplate,

- 18,67 eura teče od 30.10.2009. pa do isplate,

- 21,93 eura teče od 30.11.2009. pa do isplate,

- 24,54 eura teče od 24.12.2009. pa do isplate,

- 28,25 eura teče od 1.2.2010. pa do isplate,

- 27,40 eura teče od 1.3.2010. pa do isplate,

- 32,44 eura teče od 29.3.2010. pa do isplate,

- 31,49 eura teče od 3.5.2010. pa do isplate,

- 33,35 eura teče od 31.5.2010. pa do isplate,

- 49,49 eura teče od 28.6.2010. pa do isplate,

- 46,17 eura teče od 2.8.2010. pa do isplate,

- 56,31 eura teče od 30.8.2010. pa do isplate,

- 52,81 eura teče od 20.9.2010. pa do isplate,

- 47,17 eura teče od 25.10.2010. pa do isplate,

- 59,07 eura teče od 30.11.2010. pa do isplate,

- 74,21 eura teče od 29.12.2010. pa do isplate,

- 63,49 eura teče od 25.1.2011. pa do isplate,

- 67,25 eura teče od 1.3.2011. pa do isplate,

- 62,47 eura teče od 30.3.2011. pa do isplate,

- 63,32 eura teče od 29.4.2011. pa do isplate,

- 83,62 eura teče od 31.5.2011. pa do isplate,

- 85,60 eura teče od 30.6.2011. pa do isplate,

- 102,55 eura teče od 21.7.2011. pa do isplate,

- 93,84 eura teče od 29.8.2011. pa do isplate,

- 84,31 eura teče od 22.9.2011. pa do isplate,

- 83,28 eura teče od 28.10.2011. pa do isplate,

- 82,55 eura teče od 18.11.2011. pa do isplate,

- 87,10 eura teče od 21.12.2011. pa do isplate,

- 91,06 eura teče od 30.1.2012. pa do isplate,

- 91,59 eura teče od 28.2.2012. pa do isplate,

- 88,85 eura teče od 19.3.2012. pa do isplate,

- 90,70 eura teče od 27.4.2012. pa do isplate,

- 91,97 eura teče od 31.5.2012. pa do isplate,

- 89,84 eura teče od 26.6.2012. pa do isplate,

- 90,40 eura teče od 24.7.2012. pa do isplate,

- 88,80 eura teče od 27.8.2012. pa do isplate,

- 85,35 eura teče od 27.9.2012. pa do isplate,

- 89,03 eura teče od 29.10.2012. pa do isplate,

- 90,80 eura teče od 30.11.2012. pa do isplate,

- 89,56 eura teče od 14.12.2012. pa do isplate,

- 82,61 eura teče od 21.1.2013. pa do isplate,

- 88,51 eura teče od 21.2.2013. pa do isplate,

- 89,03 eura teče od 18.3.2013. pa do isplate,

- 86,71 eura teče od 22.4.2013. pa do isplate,

- 79,52 eura teče od 15.5.2013. pa do isplate,

- 79,34 eura teče od 28.6.2013. pa do isplate,

- 81,40 eura teče od 11.7.2013. pa do isplate.

-novčani iznos od 433,18 eura s osnova utvrđenja iz točke I/ c) tužbenog zahtjeva uvećano za zakonske kamate po stopi koja se računa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet (5) postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja na taj iznos teče od 9. srpnja 2007. pa do isplate, dok se u odnosu na više zatraženu isplatu iznosa od 2,02 eur tužbeni zahtjev odbija.

III Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.155,38 eura sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Dana 6. srpnja 2021. zaprimljena je tužba kojom je tužitelj ustao protiv tužene radi utvrđenja ništetnih i bez pravnog učinka nepoštenih odredbi Ugovora o kreditu broj 418-50-4235552 od 4. srpnja 2007. (dalje Ugovor) te radi isplate iznosa od 34.500,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom, a sve kao posljedica ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope, valutnoj klauzuli i naknadi troškova kredita. U bitnom navodi kako mu je označenim ugovorom odobren kredit u iznosu od 22.450,90 CHF, koji je isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tužene na dan korištenja kredita i kako je ovim unaprijed formuliranim standardiziranim ugovorom, i to člancima 1., 2. i 7., ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope koja je na dan korištenja kredita iznosila 5,49%, a da se o tome prethodno nije pregovaralo niti su tužitelju pojašnjeni učinci, rizici i posljedice na odlučne okolnosti, stoga su ovako nejasni kriteriji uzrokovali značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među ugovornim stranama na štetu tužitelja, što je u suprotnosti s odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na temelju iznesenog smatra kako su označene ugovorne odredbe ništetne, kao i odredbe o ulaznim i izlaznim naknadama banke i dodaje kako je zbog ovako neravnopravnog položaja u tijeku otplate kredita doveden na rub financijskog sloma. Na okolnost osnovanosti svojih navoda ističe kako je postupanje banke nepoštenim utvrdio sud Europske unije u odluci u predmetu C-186/16, kao i Trgovački sud u Zagrebu u pravomoćno okončanom predmetu P-1401/12 kojeg je udruga Potrošač pokrenula protiv tužene i drugih banaka tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a koja odluka je obvezujuća i u ovom sporu. Slijedom toga, potražuje povrat paušalno utvrđenog iznosa od 34.500,00 kn kao neosnovano stečene razlike između stvarno isplaćenog iznosa i iznosa koji je tužena dužna isplatiti s obzirom na ništetnost ugovornih odredbi.

2. U svom odgovoru od 28. svibnja 2021. tužena je prigovorila mjesnoj nenadležnosti ovog suda, u cijelosti osporila osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, ističući pored toga prigovor zastare potraživanja. U osnovnom navodi kako je neutemeljeno pozivanje tužitelja na odluke Visokog trgovačkog suda RH, budući svaki korisnik kredita mora dokazati da se u njegovom slučaju postupalo u suprotnosti sa zakonskim odredbama i s tim u vezi naglašava kako su ugovorne odredbe jasne, razumljive i uočljive te rezultat slobodne volje ugovornih strana, stoga nemaju osnove tvrdnje kako su ugovorne strane u neravnopravnom položaju.

3. Podneskom od 20. svibnja 2024., dodatno preciziranim podneskom od 29. studenog 2024. tužitelj je nakon provedenog vještačenja konačno postavio tužbeni zahtjev na način koji je praktički istovjetan izreci ove presude.

4. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom Ugovora od 4. srpnja 2007., otplatnog plana, prijepisa knjigovodstvene kartice tužene na dan 17. srpnja 2013., izvadaka o stanju o kreditu od 27. siječnja 2011., 24. siječnja i 20. prosinca 2012., obavijesti tužene od 19. studenog 2007., 14. svibnja 2008., 11. veljače 2009., 15. lipnja i 15. rujna 2011., ponude M. Muše d.o.o. od 2. srpnja 2007., suglasnosti od 6. srpnja 2007., zahtjeva za kredit od 4. srpnja 2007., zadužnice od 6. srpnja 2007., pregledom financijskog vještačenja sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze IG iz Centra za vještačenje d.d. u Splitu od 26. travnja 2024. i njegove dopune od 21. studenog 2024. te saslušanjem tužitelja kao stranke.

5. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

6. Tužbeni zahtjev je u najvećem dijelu osnovan.

7. Nakon što je pravomoćnim rješenjem od 4. svibnja 2023. odlučeno o prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda, među strankama je kao preostalo sporno valjalo utvrditi pitanje osnovanosti i visine tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare potraživanja.

8. Pregledom Ugovora od 4. srpnja 2007. razvidno je kako je tužitelj, kao korisnik kredita, sklopio s tuženom Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, kao kreditorom, kredit za kupnju novog vozila Mazda koji mu je u skladu s člankom 1. odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.450,90 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz redovitu kamatu od 5,49%, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kako je ugovoreno odredbom iz članka 2. Odredbom iz članka 3. ugovorena je jednokratna naknada za obradu kredita u vrijednosti od 3,30% od njegove visine i naplata prilikom prvog korištenja odobrenih sredstava. Odredbom iz članka 7. stranke su ugovorile kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će korisniku biti uručen po isplati kredita.

9. Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.

10. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

11. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe sadržane u ranije navedenim člancima 1., 2., 3. i 7. Ugovora nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, vođen postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske. Presudom broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske utvrdio je kako je Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb (označena kao tužena pod 4), u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ova presuda potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Nadalje je valjalo cijeniti presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno kako je tužena u vremenu od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene o potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, Visoki trgovački sud RH naložio je svim tuženima u tom postupku pa tako i ovdje tuženoj, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i ovdje tuženoj, svako takvo ili slično buduće postupanje.

12. Nadalje, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (Narodne novine broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.

13. U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja tužene, jer iz iskaza tužitelja proizlazi kako je kredit trebao za kupnju osobnog vozila, a prodavatelj ga je uputio na tuženu koja mu je prema načelu "uzmi ili ostavi" ponudila sklapanje ugovora kao unaprijed formuliranog obrasca u kojem su označeni njegovi podatci, iznos kredita i njegova namjena, dok o uvjetima kreditiranja nije bilo nikakvih pregovora. Tvrdi kako niti je imao mogućnost utjecaja na odlučne ugovorne odredbe, poput vezivanja kreditne obveze uz tečaj valute CHF i njezinom kretanju na tržištu novca, visine kamatne stope, razlozima i načinu njezine promjene te jednokratnoj naknadi za obradu kredita. Dodaje kako nije imao nikakva iskustva s CHF, kako je čuo da je ta valutna opcija najpovoljnija, a na kraju svega nije mu bilo jasno kako se kamatna stopa mijenja u tijeku otplate, odnosno što utječe na njezinu promjenu, a misli da je naknadu za obradu kredit podmirio kao dio kreditne obveze. Sud smatra kako je iskaz tužitelja logičan, kako je namjena kredita radi kupnje vozila za osobnu upotrebu potpuno jasna, a njegovi navodi su u skladu s priloženim ugovorom koji je izrađen kao tipizirani obrazac. Tužena nije priložila dokaze iz kojih bi proizlazio suprotan zaključak, stoga je očito je kako se i u ovom slučaju radi o unaprijed pripremljenom načinu postupanja i poslovanja koji je utvrđen u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Dakle, radi se o potrošačkom ugovoru sklopljenom bez mogućnosti posebnog pregovaranja o ključnim elementima pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF, o visini promjenjive kamatne stope, odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene i jednokratnoj naknadi za obradu kredita, čime je banka utjecala na neravnopravan odnos ugovornih strana. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu valutnog tečaja i kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene tečaja i kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduće ugovorne obveze nisu bile određene niti odredive. Sud ne dvoji kako je tužena dostavljala tužitelju podatke iz kojih je bilo razvidno mijenjanje, odnosno povećanje prvotno ugovorene kamatne stope, ali je od odlučnog značaja da korisnik kredita nije bio upoznat o parametrima koji utječu na te promjene, niti je na njih imao kakvog utjecaja, kao što nije imao utjecaja prilikom ugovaranja jednokratne naknade za obradu kredita.

14. Slijedom iznijetog, odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamati koja se mijenja jednostranom odlukom kreditora te jednokratnoj naknadi sadržane u člancima 1., 2., 3. i 7. predmetnog ugovora o kreditu imale su za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužitelja kao potrošača, stoga su bile nepoštene, a pored toga, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud smatra ništetnim. Što se tiče zahtjeva postavljenog radi utvrđenja ništetnom odredbe iz članka 3. kojom je ugovorena obveza tužitelja radi plaćanja naknade za obradu kredita u visini od 3,30% od njegovog iznosa, valja navesti kako do zaključenja raspravljanja nije priložen dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je tužena u odnosu na tu odredbu postupala na način drugačiji od već iznesenog. U svakom slučaju, i ova odredba je u vrijeme sklapanja ugovora bila dio njegovog unaprijed formuliranog sadržaja, a nema traga da su o njezinom sadržaju sudionici posebno pregovarali, stoga i ona predstavlja nametnutu obvezu koja je za posljedicu imala neravnopravan odnos tužitelja u odnosu na tuženu, radi čega se i ova odredba smatra nepoštenom i ništetnom, tako da je prihvaćen i ovaj zahtjev tužitelja te odlučeno kao u točki I izreke presude.

15. Na okolnost utvrđenja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, odnosno utvrđenja razlike iznosa kojeg je tužitelj platio tuženoj po osnovi ugovora o kreditu i dospjelim mjesečnim anuitetima, u skladu s gore označenim ugovornim ništetnim odredbama, u odnosu na otplatni plan koji je sastavljen po početno ugovorenim odredbama o tečaju i kamatnoj stopi, ali i na okolnost iznosa naknade koju je tužitelj platila tuženoj, proveden je dokaz vještačenjem po sudskoj vještakinji za knjigovodstveno i financijsko vještačenje IG, koja je imala na raspolaganju predmetni spis i raspoloživu dokaznu građu.

16. U svom vještvu od 26. travnja 2024. vještakinja je utvrdila kako je predmetnim ugovorom tužena odobrila tužitelju kredit u iznosu od 22.450,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kako je kamatna stopa ugovorena u visini od 5,49 % godišnje, a promjenjiva u skladu s odlukom banke te kako je u vrijeme ugovaranja mjesečni anuitet iznosio 366,70 CHF. Dodaje kako se u tijeku otplate kamatna stopa mijenjala, tako da je do 31. listopada 2007. bila 5,49 % godišnje, do 30. travnja 2008. bila 6,45 % godišnje, do 28. veljače 2009. bila 6,75 % godišnje, do 30. lipnja 2011. bila 7,75 % godišnje, do 30. rujna 2011. bila 7,50 % godišnje, dok je do kraja otplate kredita bila 6,75 % godišnje. Posljedično tome, anuitet tužitelja mijenjao se od početnih 366,70 CHF do 387,43 CHF, kao najvećeg iznosa. Uzimajući u obzir promjene koje su u tijeku otplate nastajale zbog odredbi o valutnoj klauzuli, odnosno zbog promjene tečaja, vještakinja je utvrdila kako je tužitelj u odnosu na početni otplatni plan preplatio iznos od 4.407,85 eura, od kojeg je na ime promjene kamatne stope preplatio iznos od 876,72 eura, a zbog rasta tečaja iznos od 3.531,13 eura. Također je utvrdila kako je zbog pada tečaja u odnosu na onaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, tužitelj manje platio tuženoj iznos od 2,02 eura, tako da se zbog više plaćenog radi promjene tečaja radi o preplati u iznosu od 3.529,11 eura. U dopuni nalaza od 21. studenog 2024. utvrđuje kako su sudionici ugovora prema odredbi iz čl. 3. ugovorili jednokratnu naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, što bi u ovoj slučaju predstavljalo iznos od 433,18 eura. Dodaje kako prema priloženoj dokumentaciji nije razvidno je li tužena naplatila tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Na ovo vještvo stranke nisu iskazale primjedbe ili priložile dokaze iz kojih bi proizlazio pogrešan izračun, nestručnost ili neobjektivnost vještakinje prilikom izrade nalaza i mišljenja, a ono je urađeno u cilju utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari i po nalogu suda, stoga ga se prihvaća u cijelosti.

17. Što se tiče prigovora zastare potraživanja, valja navesti kako se on drži neutemeljenim i proizvoljnim. Naime, odredbom iz čl. 323. st. 1. ZOO propisano je kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi iz čl. 241. ZOO tijek zastarnog roka prekinut je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod poslovnim brojem P- 1401/2012, pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od dana donošenja tih odluka. U ovom slučaju, tužitelj zahtijeva isplatu iznosa preplaćenog po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, stoga zastarni rok za taj zahtjev počinje teći od drugostupanjske presude donesene 14. lipnja 2018., što znači da predmetna tužba zaprimljena 6. srpnja 2021. i novčana tražbina tužitelja po toj osnovi nije zastarjela, jer je podnesena u roku od pet godina od kada je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, radi čega je prigovor tužene neosnovan.

18. Na kraju svega valja ponoviti kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, stoga predmetna tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište u citiranom čl. 323. st. 1. ZOO, radi čega je osnovan zahtjev tužitelja za vraćanjem, odnosno isplatom preplaćenih sredstava i to prema nalazu vještakinje u iznosu od 3.529,11 eura, dok je odbijen zahtjev za isplatom više zatraženog iznosa od 2,02 eura. Također je prihvaćen zahtjev za isplatom iznosa jednokratne naknade od 433,18 eura, iako u spisu nema dokaza da je tužitelj posebno podmirio tuženoj jednokratnu naknadu. Naime, valjalo je cijeniti njegov iskaz kada misli da je tu naknadu isplatio kao dio kreditne obveze, uz obrazloženje kako nominalni iznos kredita nije bio istovjetan, nego veći od iznosa koji mu je prikazan u auto kući. Taj navod u skladu je s odredbom iz čl. 3. predmetnog Ugovora prema kojoj se jednokratna naknada od 3,30% naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a pored toga, tužena ne dostavlja dokaze iz kojih bi proizlazilo da je postupila protivno svom interesu, odnosno propustila naplatiti ugovorenu tražbinu. Suprotno tome, u odgovoru na tužbu potvrđuje kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi naknade (ulazna naknada), što jasno ukazuje da je tužitelju naplaćena naknada u samom početku kreditne otplate. Konačno, na dosuđene novčane iznose tužitelj ima pravo na zateznu kamatu koja teče od dana svake pojedine preplate, odnosno od dana plaćene jednokratne naknade, u skladu s odredbom iz čl. 1115. ZOO i to na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, radi čega je i odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 5. ZPP, jer tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva zbog čega nisu nastali posebni troškovi. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, priznat je trošak zastupanja njegovog punomoćnika i to za sastav tužbe od 6. srpnja 2021., četiri obrazložena podneska od 20. ožujka, 25. travnja i 7. lipnja 2023. te 29. ožujka 2024., kao i zastupanja na ročištima održanim 14. ožujka i 28. svibnja 2024. te 4. ožujka 2025. u vrijednosti od 100 bodova, odnosno u iznosu od 200,00 eura za svaku označenu radnju, a sve u skladu s Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 37/2023, dalje OT). Također mu je priznat i trošak sastava podnesaka od 20. svibnja i 29. studenog 2024. te 21. veljače 2025., kao i zastupanja na ročištu održanom 4. svibnja 2023. u vrijednosti od 50 bodova, odnosno u iznosu od 100,00 eura za svaku radnju (Tbr. 8. toč. 3., Tbr. 9. toč. 2. i 3. i Tbr. 54. OT). Pored toga, priznat mu je trošak zastupanja na ročištima 17. rujna i 2. prosinca 2024. u vrijednosti od 25 bodova, odnosno u iznosu od 50,00 eura za svaku( Tbr. 9. toč. 5. i Tbr. 54. OT). U više zatraženom dijelu zahtjev nije prihvaćen, pri čemu je za dodati kako su manje priznate naknade za zastupanja na ročištima iz razloga što se tim prigodama raspravljalo samo o procesnim pitanjima ili su odgođena prije početka raspravljanja. Dakle, priznato je 1050 bodova, odnosno iznos od 2.100,00 eura, kojeg je trebalo uvećati za 25% PDV, trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eura, trošak sudske pristojbe tužbe u plaćenom iznosu od 46,12 eura i pristojbe presude u iznosu od 86,09 eura.

20. U skladu s iznesenim, tuženoj je valjalo naložiti naknadu parničnog troška tužitelja u iznosu od 3.155,38 eura sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja ove odluke do isplate, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO, kako je i odlučeno u točki III izreke presude.

Split, 31. ožujka 2025.

Sudac

Branko Malenica

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana njezine dostave. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tužene