Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-996/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja LB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 27. veljače 2025., u nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženice, te uz javnu objavu presude, 31. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu br. 5140060242-60010442012/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 28. travnja 2005. između tužitelja i prednika tuženika u obliku javnobilježničkog akta kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod br. OU-864/2005, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju LB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.398,30 EUR-a (tisućutristodevedesetosameura- tridesetcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja kamata teče od dana 12. svibnja 2005.

po stopi do 31. srpnja 2008. od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju LB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 875,00 EUR-a (osamstosedamdesetpeteura) sa zateznim kamatama koje teku od 31. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadu troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi je tuženica pravni slijednik, Slavonske banke d.d Osijek/ Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Dana 28. travnja 2005. tužitelj i prednik tuženice sklopili su Ugovor o kreditu br. 5140060242-60010442012/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama u obliku javnobilježničkog akta kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka br. OU-864/2005, prema kojem je prednik tuženice kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 185.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 19 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 1,20% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Tuženica je prilikom isplate kredita dana 11. svibnja 2005. naplatila tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 10.535,47 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 1.398,30 EUR-a. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženice implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženica temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatila i time stekla nepripadajuću imovinsku korist, navedena je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužna vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Sukladno svemu gore navedenome tužitelj je predložio sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev, a potražuje i naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

1.1. Tijekom postupka, podneskom od 10. prosinca 2024. tužitelj navodi da navodi iz odgovora na tužbu de facto predstavljaju priznanje osnovanosti tužbenoga zahtjeva budući da tuženica i dalje osporava potrebu bilo kakovog pojašnjavanja potrošačima svrhe naplaćenih naknada u sklopljenim ugovorima o kreditu. S obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da sukladno točki 67. Presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.7.2020.g.: “ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama” i to tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Imajući u vidu navedeno, ukazuje se kako sukladno stajalištu Suda EU u svakom pojedinom postupku nacionalni Sud mora ispitati: jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita pružio tužitelju kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a iz čega je razvidna pogrešnost tuženikovog tumačenja članka 4. st. 2. & čl. 5. Direktive 93/13 po kojem bi predmetna ugovorna odredba i bez potrebe ispitivanja bila transparentna “sama po sebi”. Nastavno, tužitelj ukazuje da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. U tom smislu, činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje navode tužitelja kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju odobravanju kredita jer takovi ni u kojem slučaju nisu detrminirani visinom odobrenih kredita. Prema tome, a osobito imajući u vidu kako tuženica i nadalje drži da nije u obvezi bio potrošačima pojasniti odnos i strukturu naplaćenih naknada u ugovorima o kreditu kao niti svrhu istih te budući da kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor u sadržaj istoga nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojega je bilo neophodno ugovoriti plaćanje te naknade, odnosno zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita, razvidno je da tužitelj prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa je stoga takova ugovorna odredba o kojoj tužitelj ujedno nije mogao niti pregovarati sa tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. Dakle, odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazao da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsutstva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tobože pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom dok sam tužitelj ujedno izražava i sumnju da mu je tuženik postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunao i naplatio jednu te istu “uslugu”, i to, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta, potom i kroz ugovorenu kamatu. Nadalje, tužitelj podsjeća kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.4. 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovarnju općih uvjeta ugovora. Sukladno čl. 295. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Prema odredbi čl. 296. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. U konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu chf, također se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv ulazne naknade niti je tužitelj na bilo koji način mogao individualno pregovarati o takovoj odredbi obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa tužitelj nije imao niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj. Prema tome, budući da je tužitelju kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na štetu tužitelja. Dakle, budući da je protivno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika), a što je suprotno općim načelima građanskog prava kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepošteno i posljedično ništetnom. U odnosu na prigovore zastare tužiteljevog potraživanja navodi da tuženici doista nije “dovoljno” što VSRH svojim pravnim shvaćanjem Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. potvrđuje kako tužiteljevo potraživanje nije u zastari, istome se ukazuje i na priopćenje navedenoga objavljeno na web stranici VSRH dana 28. travnja 2021.g. u kojemu se obavještava da je SUD EU u presudi C-485/19 od 22. travnja 2021. zauzeo identično stajalište kao i VSRH, a prema kojemu se: zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja.

2. U odgovoru na tužbu tuženica ističe prigovor zastare, te navodi da je Ugovor o kreditu je otplaćen u siječnju 2018. Imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 185.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjevom traži isplatu u iznosu od 1.398,30 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje u tekstu: ZOO). Slijedom toga, tuženica predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. U članku 6. Ugovora o kreditu prema kazivanju tužitelja navedeno je kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,20 % iznosa kredita. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Člankom 1022., stavkom 2. ZOO-a propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredita jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Uz navedeno, tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (Narodne novine broj 84/2002), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno je da Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci : (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (Narodne novine broj 74/03). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima (Narodne novine broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Slijedom navedenog, članak 6. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe da je članak 6. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 6. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Tuženica posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno prižene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sumirajući dosad navedeno, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Suprotan stav, stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Uostalom, u ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Ako sud unatoč dosad navedenome sud odluči provoditi tzv. poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, u kojemu je navedeno kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik ističe sljedeće. Prvo, tuženik ističe da je pitanje pregovaranja činjenično pitanje pa tuženik na tu okolnost predlaže saslušanje tužitelja. Drugo, tuženik ističe kako tuženik nije iznio nije jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

2.1. Tijekom postupka tuženica je navela da ustraje na svim navodima i obrazloženjima koje je naveo u svom podnesku odgovora na tužbu od 9. prosinca 2024. Tuženica posebno ukazuje sudu na dostavljene odluke suda Europske unije C- 621/17 od 3. listopada 2019. godine i odluku C-84/19 od 03. rujna 2020. na koje se pozivao u svom prethodnom podnesku. Shodno svemu navedenom, a posebice uzimajući u obzir najnoviju dostavljenu sudsku praksu iz 2023., a koja je u skladu sa svim dosadašnjim navodima tuženice, tuženica predlaže odbiti tužbeni zahtjev te obvezati tužitelja na naknadu parničnih troškova.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009. (list spisa 5), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. (list spisa 6), Potvrda tuženika o naplaćenoj naknadi (list spisa 7) Ugovor o kreditu (list spisa 8-14) te je saslušao tužitelja.

4. Sud je dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, jer visina tužbenog zahtjeva proizlazi iz Potvrde tuženika (list spisa 7). Isto tako, odbio je i dokazni prijedlog tuženika da se zatraži očitovanje od Hrvatske narodne banke o značenju efektivne kamatne stope (EKS) jer istim se ne bi utvrdile odlučne činjenice.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženice radi isplate iznosa od 1,398,30 EUR-a, a koji iznos je tužiteljica isplatila tuženici po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tužiteljica status potrošača, te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

8. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom sklopila predmetni

Ugovor o kreditu broj 5140060242-60010442012/2005

9. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009. (list spisa 5) proizlazi da se Slavonska banka d.d. Osijek pripojila Hypo Alpe Adria Bank d.d.

10. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. (list spisa 6) proizlazi da Hypo Alpe Adria bank d.d. upisuje promjenu tvrtke pod nazivom Addiko bank d.d.

11. Iz Potvrde tuženika o naplaćenoj naknadi (list spisa 7) proizlazi da naknada za obradu kredita (ulazna naknada) za ugovor o kreditu broj 5140060242- 60010442012/2005 naplaćena je dana 11. svibnja 2005. prilikom korištenja kredita u iznosu od 10.535,47 kn.

12. Iz Ugovora o kreditu (list spisa 8-14) proizlazi da su čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu tužitelj i tuženica, između ostalog, ugovorili da se tužitelj obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20%, jednokratno, unaprijed.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se sjeća kada je sklapao Ugovor o kreditu da je taj ugovor bio stambeni, sklopljen je s obzirom na valutu CHF. Sjeća se da je banka sastavila Ugovor, dala mu ga na uvid, pročitao ga je, a razumio je koliko je mogao. Nije uočio ugovornu odredbu prema kojoj banci treba platiti naknadu za obavljanje bankarskih usluga, a nisu mu niti obrazložili što čini tu naknadu, odnosno, što točno plaća plaćanjem navedene naknade. Nije znao ni da ću je platiti, niti da ju je platio. Nije pitao djelatnike banke mogu li mijenjati sadržaj ugovora. Kredit se odnosi na stan, poslovni prostor, odnosno starački dom koji je imao 20 godina, u to vrijeme je pravio starački dom. Ugovor o kreditu je podigao kao fizička osoba. Nadalje, naveo je da je išao kod javnog bilježnika, no nije mu ništa obrazložio o ulaznim naknadama. Nadalje, navodi da u Ugovoru o kreditu nije vidio odredbu o tzv. ulaznoj naknadi. Nitko od djelatnika banke nije mu ukazao na predmetnu odredbu prije po potpisivanja ugovora i u kojem iznosu odnosno postotku se naplaćuje.

13.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

14. Prije svega, potrebno je reći da iako je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila sa Slavonskom bankom d.d., a ne tuženicom, iz Sudskog registra proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009.. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko banka d.d..

14.1. Slijedom navedenoga, budući da Slavonska banka d.d. ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je promijenila ime u Addiko banka d.d., Addiko banka d.d. – tuženica je pravni slijednik Slavonske banke d.d. i pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

15. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj nije od strane djelatnika banke bio informiran o obvezi plaćanja naknade. Međutim, kako tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, isti o naknadi nije mogao pregovarati, a osim toga nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja navedene naknade. Navedena odredba o o naknadi za obradu kredita nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine. U vezi s navedenim potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženica je trebala tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknada, te joj dati parametre za izračun, te se na taj način uvjeriti da bi prednik tužiteljice pristalo na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

16. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZPP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

17. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo da je dužan platiti naknadu za obradu kredita, pa samim time tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba napisana razumljivo, na formalnoj i gramatičkoj razini, ali tužitelj (što proizlazi iz njegovog iskaza) nije obaviješten o plaćanju navedene naknade, kao niti što čini istu, a prilikom čitanja ugovora istu odredbu nije uočio, pa tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe tim više jer nije znao da će ju platiti, a nije niti znao da ju je platio. Isto tako, tužitelj nije mogao shvatiti svrhu plaćanja navedene odredbe (jer nije znao da će ju morati platiti), pa stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer o istoj nije bio obavješten pa nije mogao znati koja bi posljedica bila njegovo prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

19. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, a radi kupnje dvije kuće i stana (namjena kredita iz ugovora o kreditu), jer je u to vrijeme pravio starački dom (što se ne navodi u ugovoru o kreditu). Slijedom navedenog, a budući da tuženica, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije niti dokazala, a niti je učinila vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, koji je sklopio kao fizička osoba bila potrošač.

20. Isto tako, na tuženici je teret dokaza da je s tužiteljom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženica to nije dokazala. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarala o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita.

1 0

21. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da prednica banke-tuženica nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno prednica tuženice nije pregovarala s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerila da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženica prilikom ugovaranja sporne odredbe postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

22. Isto tako, budući da iz iskaza tužiteljica proizlazi da nije znao za predmetnu ugovornu odredbu, nije mogao niti pregovarati o istoj, stoga ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe, da je za istu znao i da je o istoj bio obaviješten, bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno tužitelj nije obaviješten da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

23. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust prednice tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da je, između ostalog, i prednik tuženice povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

24. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod brojem 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

25. Dakle, s obzirom na to da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može

1 1

se zaključiti da prednica tuženice nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, budući da tužitelja djelatnik banke nije informirao da je dužan platiti navedenu naknadu, a istu nije vidio prilikom čitanja Ugovora o kreditu, tužitelj nije mogao znati koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba napisana razumljivo, na formalnoj i gramatičkoj razini, ali tužitelj (što proizlazi iz njegovog iskaza) nije obaviješten o plaćanju navedene naknade, kao niti što čini istu, a prilikom čitanja ugovora istu odredbu nije uočio, pa tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe tim više jer nije znao da će ju platiti, a nije niti znao da ju je platio. Isto tako, tužitelj nije mogao shvatiti svrhu plaćanja navedene odredbe (jer nije znao da će ju morati platiti) niti ekonomske posljedice za sebe, pa stoga je navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer o istoj nije bio obavješten pa nije mogao znati koja bi posljedica bila njegovo prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti), a nije sadržavala niti parametre za određivanje njezine visine.

25.1. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena, odnosno da je nepoštena odredba čl. 6. Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovoreno da je tužitelj dužan platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I . izreke.

26. Budući da je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem u je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za odobravanje kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženica nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovoren odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 11. svibnja 2005. u iznosu od 10.535,47 kn/1.398,30 EUR-a.

27. Na iznos od 10.535,47 kn/1.398,30 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115.ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je prednica tuženice bila nepoštena pa je obvezna platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženica je nepoštena jer je povrijedila interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 10. svibnja 2005. u iznosu od 1.398,30 EUR-a, a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II. izreke.

1 2

28. Nije osnovan tuženicin prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela čl. 6. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

29. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 27. veljače 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 10. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 EUR-a, što ukupno iznosi 600,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 700,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a, iznosi 875,00 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 31. ožujka 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III. izreke.

29.1. Tužitelju sud nije priznao naknadu troška za sudsku pristojbu na presudu jer ista u vrijeme odlučivanja nije dospjela, kao niti naknadu sudske pristojbe na tužbu jer ju tužitelj u vrijeme odlučivanja nije platio sudsku pristojbu na tužbu.

30. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV. izreke.

Osijek, 31. ožujka 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženice