Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-582/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, OIB:77561654785 po sucu Ivi Graovac kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja OZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hani Lukić Hob odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković&Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 13. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja ZZ Hob odvjetnice iz Vinkovaca i punomoćnika tuženika ŽZ odvjetničke vježbenice iz Odvjetničkog društva Hanžeković&Partneri iz Zagreba, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 31. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 10.1. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160 / 51400607- 5103127007 od 31.08.2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika pod nazivom NAKNADA i koja glasi:

„ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00 % ( jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.„

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka , Jadranski trg 3 a (OIB: 23057039320) da tužitelju LZ iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), isplati iznos od 299,08 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 05.09.2006. do isplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje za period od dospijeća do 31. 07. 2008. god., zatim od 01. 08. 2008.god. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a vrijedeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015.god. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 294,91 euro, sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovoga suda za postupanje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku podnio tužbu ovom sudu, a u tužbi navodi da je dana 31. kolovoza 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607-5103127007 na iznos od 48.800,00 CHF, s rokom otplate na 300 mjeseci.

2. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, kao jače / dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Prema odredbi čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3. Tužitelj dalje navodi kako je tuženik u Ugovor o kreditu od 31. kolovoza 2006. ugradio odredbu (točka 10.1.) kojom je određena naknada u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom isplate plasmana. Iz navedene odredbe Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se ova naknada odnosi i od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu, tj. u određenom postotku od iznosa kredita. Očito je da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga je takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna.

4. Tužitelj također navodi kako tuženik prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Temeljem nepoštene – ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu (t. 10.1.) o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je odmah na dan plasiranja kredita od 5. rujna 2006. god. od tužitelja naplatio naknadu od 1,00% od iznosa kredita 48.800,00 CHF, što je iznosilo 2.259,44 kn.

5. Sukladno odredbi čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora / ugovorne odredbe, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

6. Slijedom navedenog, tužitelj po podnesenoj tužbi, temeljem odredbe čl. 1111 st. 1, u vezi odredbe čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i to sa zateznim kamatama, tekućim od dana plaćanja naknade za obradu kredita do isplate, uz naknadu prouzročenog troška parničnog postupka.

7. U odgovoru na tužbu tuženik, prije upuštanja u raspravljanje o ovoj pravnoj stvari ukazuje na odredbu članka 16. Ugovora o kreditu broj: 5103127007 od 31. kolovoza 2006. kojom je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općoj mjesnoj nadležnosti za tuženika i to odredbe čl. 46. i čl. 48. Zakona o parničnom postupku. Dakle sud, čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.

8. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja. Tuženik ukazuje kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naknada za uslugu tuženika, na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama (NN 159/13, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20, 146/20, 151/22, dalje: ZOKI) i Zakonu o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 52/16, 128/22, 156/23, dalje: ZPK). Dakle, naknada za obradu kredita je dovoljno jasno određena da se na temelju nje može utvrditi njezina konkretna visina, a koju se tužitelj u konačnici prihvatom ponude obvezao platiti. Tuženik nadalje ukazuje na činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, s obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan.

9. Dodatno se ističe da je na temelju ZPK, Ministarstvo financija donijelo i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojim je, među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita, izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Na ovakav način, naknadi je priznat status posebne usluge koju su banke i do tada uobičajeno naplaćivale i ona nikada nije imala kompenzacijski karakter u odnosu na izgubljenu zaradu niti je intencija Banke bila bezrazložno bogaćenje naplatom naknada kako to potpuno promašeno sugerira tužitelj. U konkretnom slučaju riječ je o ugovoru – obveznopravnom odnosu, koji je sklopljen potpisom obaju ugovornih strana, ovdje stranaka. Obje ugovorne strane pristale su na odredbe predmetnoga ugovora o kreditu i potpisale ga te solemnizirale po javnom bilježniku, a sam ugovor sastavljen je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika i tada važećim zakonskim propisima.

10. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Uvažavajući sve dosada iznesene stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske za kondemnatorni dio tužiteljevog zahtjeva nesporno je nastupila zastara iz kojeg razloga tužitelj niti ne može imati pravni interes za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat veće plaćenog temeljem ništetne odredbe. Sporna naknada plaćena je 2006. godine, a tužba je podnesena 25. studenog 2024. godine pa je očito da je kondemnatorni dio tužbe u zastari temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima još od 2011. godine, kada je istekao petogodišnji zastarni rok. Dakle, kako je za kondemnatorni zahtjev tužitelja nastupila zastara, nisu ispunjene pretpostavke iz članka 187. Zakona o parničnom postupku jer tužitelj za postavljeni deklaratorni zahtjev nema valjani pravni interes. Naknadno, na ročištu održanom 13. ožujka 2025. tuženik je učinio nespornom visinu utuženog potraživanja na ime isplaćene naknade.

11. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u priloženi ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/ 51400607-5103127007 od 31. kolovoza 2006. sklopljen između tužitelja i tuženika, uvid u priloženi zahtjev za dostavu dokumentacije, uvid u potvrdu Erste&Steiermärkische Bank d.d. od 4. studenoga 2024. u svezi visine naplaćene naknade za obradu kredita, kao i datuma naplate. Također je proveden dokaz saslušanjem svjedoka FZ djelatnice banke i tužitelja saslušanog u svojstvu stranke na ročištu održanom 13. ožujka 2025., a na okolnosti u svezi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

12. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

13. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim odredbu točka 10.1. Ugovora o kreditu, te da mu tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

14. Između stranaka nisu sporne aktivna legitimacija tužitelja, kao i pasivna legitimacija tuženika, nije sporna niti visina potraživanja. Međutim, između stranaka je prvenstveno bio sporan prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda za postupanje. Također je sporan osnov potraživanja tužitelja, kao i istaknuti prigovor tuženika u pogledu zastare potraživanja.

15. Prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti ovoga suda sud je ocijenio neosnovanim. Odredbom članka 70. stavak 1 Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19, 80/22) propisano je da se stranke, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. Stavkom 2 navedenog članka određeno je da, ako je zakonom određeno da su za suđenje u određenom sporu mjesno nadležna dva ili više sudova, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi jedan od tih sudova ili drugi stvarno nadležni sud, dok je stavkom 3 propisano da sporazum važi ako je sastavljen u pisanom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proističu iz određenog pravnog odnosa. Međutim, po mišljenju ovoga suda u predmetnom slučaju ne može se primijeniti spomenuta odredba članka 70. stavak 1 Zakona o parničnom postupku.

16. Predmet ovoga spora je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i isplata po Ugovoru o kreditu broj: 5103127007 od 31. kolovoza 2006., a u tom ugovornom odnosu tužitelj ima status potrošača, dok tuženik ima status trgovca tj. pružatelja usluge, zbog čega prilikom ocjene o osnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti ovoga suda treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (NN broj: 79/07 i 125/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Prema članku 96. stavak 1 i 2 spomenutog Zakona ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se i da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno članku 102. st. 1 istog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17. Valja istaći da važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj: 41/14., 110/15 i 14/19) u članku 49. i članku 55. stavak 1 sadrži identične odredbe kao i citirani članak 96. stavak 1 i 2 i članak 102. stavak 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 79/07 i 125/07) a ti propisi usklađeni su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

18. Iz podataka koji se nalaze u spisu proizlazi da je Ugovor o kreditu od 31. kolovoza 2006. unaprijed formulirani ugovor i da se o odredbi članka 16. Ugovora nije posebno pregovaralo, slijedom čega tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o mjesnoj nadležnosti suda za slučaj spora, a ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, jer bi tužitelj, budući da prebiva u [adresa], na području mjesne nadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, radi zaštite svojih prava bio izložen dodatnim troškovima i morao bi uložiti dodatno vrijeme, ako bi se ova parnica vodila pred sudom u Zagrebu.

19. Stoga je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda za slučaj spora ništetna pa se prilikom ocjene nadležnosti suda za postupanje u ovom sporu ne primjenjuju članak 46. i članak 48. Zakona o parničnom postupku o opće mjesnoj nadležnosti suda, kao ni članak 70. istog Zakona prema kojem se stranke mogu sporazumjeti o mjesnoj nadležnosti suda, kako to tuženik neosnovano smatra. Članak 19.l stavak 1 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15 i 52/16) propisuje da potrošač u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu može protiv druge ugovorne strane pokrenuti postupak bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o tome, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

20. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 5103127007 utvrđeno je da su tužitelj i tuženik dana 31. kolovoza 2006. sklopili spomenuti ugovor, a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 48.800,00 CHF. Odredbom točke 10.1. Ugovora ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita jednokratno u visini 1,00% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom isplate kredita.

21. Iz pregleda priložene dokumentacije o predmetnom kreditu, a prvenstveno potvrde izdane od strane tužene banke na zahtjev tužitelja dana 4. studenoga 2024., utvrđeno je da je dana 5. rujna 2006. predmetna naknada za obradu kredita naplaćena od tužitelja u iznosu od 2.259,44 kune, što je iznosilo 1,00% od iznosa kredita, a ista naknada je tužitelju naplaćena iz iznosa kredita.

22. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao djelatnika banke FZ u svojstvu svjedoka, a također je saslušan i tužitelj u svojstvu stranke.

23. Saslušana svjedokinja FZ iskazala je da je tužitelj bio u potpunosti upoznat sa svim odredbama ugovora o kreditu. Naime, radilo se o ugovoru za stambeni kredit, dakle o većem iznosu kredita nego kod nenamjenskih kredita, tako da je i sam postupak kod ugovaranja odredbi ugovora nešto složeniji i postupak duže potraje. Klijent bude informiran, kako putem letka na kojem je sve naznačeno, tako i usmeno prilikom njegovog posjeta banci. Pretpostavlja da je bila osobna bankarica tužitelja u to vrijeme, obzirom da je predložena za svjedoka u ovom postupku. Tvrdi da je dala sve obavijesti vezano za odredbe ugovora o kreditu. Naime, praksa banke je da se ugovor klijentu objasni i to počev od odredbi o kamatama, valutnoj klauzuli, instrumentima osiguranja i sve što je potrebno i bitno da bi se sklopio ugovor o kreditu. Svjedokinja je također iskazala da ne može sa sigurnošću potvrditi je li tužitelj taj ugovor prije potpisivanja pročitao, niti se sjeća da li je tužitelj pokušao na neki način utjecati da odredba ugovora o kreditu koja se odnosila na plaćanje naknade prije korištenja kredita bude niža od ugovorene, ali to nije niti bilo moguće jer se radilo o fizičkoj osobi. Naime, bilo je moguće da naknada bude nešto manja u odnosu na određene klijente kroz poslovnu suradnju njegovog poslodavca s bankom. Konkretno, tužitelj je tada radio u policiji, te u slučaju da je banka tada imala određenu poslovnu suradnju s MUP-om, u tom slučaju bi tužitelj imao mogućnost niže naknade. Međutim odredba o naknadi za obradu kredita je u to vrijeme bila uhodana praksa i sadržavali su je svi ugovori. Ta naknada se direktno obračunavala i oduzimala od svote odobrenog kredita prilikom isplate. Nakon što je ugovor o kreditu u cijelosti utanačen, klijent ide kod javnog bilježnika radi ovjere potpisa. Obzirom da je bio u pitanju stambeni kredit, svjedokinja je izjavila da pretpostavlja da je javni bilježnik pročitao tužitelju ugovor o kreditu i dodatno mu pojasnio odredbe ugovora.

24. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je kako je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koji je sklopio s tuženom bankom dana 31. kolovoza 2006. bio zaposlen u PU Vukovarsko-srijemskoj na mjestu policajca, tako da nije imao ekonomskog znanja za transakcije banaka, ugovorne odredbe i slično. Predmetni ugovor o kreditu sklopio je za realiziranje stambenog kredita za kupovinu nekretnine. U to vrijeme je bio klijent Zagrebačke banke, a tek nakon realiziranja kredita sam prešao kod tužene banke, jer mu je bilo lakše da mu odmah s plaće skidaju rate za otplatu kredita. Također je iskazao kako se ne sjeća da mu je taj ugovor o kreditu posebno pojašnjen na način kako je to svjedokinja izjavila. Kredit mu je bio potreban, a uvjeti kredita su mu tada odgovarali. Ugovor je pročitao prije sklapanja, no nije baš sve niti razumio, ali kredit mu je bio neophodan za kupovinu obiteljske kuće. Uopće nije niti znao na što se odnosi ta naknada, a iznos je ustegnut od odobrenoga kredita. U banci je dogovorio uvjete kredita, te sljedeći put došao i jednostavno uzeo već pripremljeni ugovor. Ugovor je nosio na potvrdu kod javnog bilježnika iz Vinkovaca, no koliko se sjeća tamo je samo imao ovjeru potpisa, nitko mu nije pročitao ugovor niti posebno objasnio odredbe. Kredit je redovno otplaćivao i isti je otplaćen u cijelosti.

25. Ocjenjujući iskaz saslušane svjedokinje, sud isti cijeni neodređenim i neprimjenjivim na predmetni postupak. Naime, svjedokinja je općenito iskazala kakva je bila uobičajena praksa tužene banke prilikom sklapanja ugovora o kreditu, međutim svjedokinja se nije mogla određeno izjasniti da li je ona uopće bila osobni bankar koji je u to vrijeme u ime banke pregovarao s tužiteljem o odredbama ugovora o kreditu, a nije se mogla sjediti niti predmetnoga ugovora, kao i tužitelja kao korisnika kredita u to vrijeme, a što je po ocjeni suda sasvim logično i životno prihvatljivo obzirom na veliki broj godina od dana sklapanja ugovora o kreditu. Međutim, upravo iz naprijed spomenutih razloga iskaz svjedokinje je neprimjenjiv za predmetni postupak.

26. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud smatra utvrđenim da je tužitelj od strane djelatnika banke bio informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 1,00% iznosa kredita. Međutim, tužitelj nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogao pregovarati, te da se radilo o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru.

27. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

28. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

29. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita.

30. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

31. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu. Ova činjenica govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi, koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, obzirom da je očigledno da su ti troškovi bili različiti, ovisno o iznosu kredita koji je realiziran.

32. Slijedom navedenoga, zaključak je ovog suda da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i nije moglo pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

33. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju točke 10.1. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba točke 10.1. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

34. Slijedom navedenoga sud je usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba točke 10.1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita od 1,00% na iznos kredita.

35. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu točke 10.1. Ugovora u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, a koja mu je naplaćena prilikom isplate kredita dana 5. rujna 2006. u iznosu od 1,00% iznosa kredita.

36. Na okolnosti visine potraživanja tužitelja, ovaj sud nije smatrao potrebnim, niti svrsishodnim provoditi knjigovodstveno-financijsko vještačenje, obzirom da je između stranaka nesporno da je tuženik izdao tužitelju dana 4. studenoga 2024. potvrdu iz koje je vidljivo da je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1,00% odobrenog kredita, a što preračunato iznosi 2.259,44 kn, što iskazano u valuti eura iznosi 299,08 eura. Iz navedene potvrde evidentno je da je visina naplaćene naknade identična visini utuženog potraživanja tužitelja, te da je ista naplaćena 5. rujna 2006. iz odobrene sume kredita.

37. Nadalje, sud je ocijenio neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, tako da ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela točke 10.1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj:

Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

38. Slijedom svega naprijed navedenog, sud je tužitelju dosudio plaćeni iznos naknade za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 299,08 eura/ 2.259,44 kn. Na ovaj iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja, tj. naplate naknade, jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada je naplaćena 5. rujna 2006., a što je nesporno između stranaka, pa su zatezne kamate dosuđene tekuće od 5. rujna 2006. u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

39. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23.) i to za sastav zahtjeva banci za dostavu dokumentacije 25 bodova (Tbr. 28. OT), sastav tužbe = 25 bodova (Tbr. 7. toč 1. OT), sastav podneska od 20. siječnja 2025. = 25 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), zastupanje na dva ročišta kod suda = svako ročište po 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), zastupanje na ročištu za objavu presude = 12,5 bodova (Tbr. 9. toč. 3. OT), što ukupno nosi 137,50 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura iznosi 275,00 eura (punomoćnik odvjetnik nije u sustavu PDV-a). Tužitelju je također priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura, tako da je tužitelju sveukupno priznat i dosuđen parnični trošak u iznosu od 294,91 euro.

40. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 30. Ovršnog zakona i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

U Vinkovcima 31. ožujka 2025.

Sudac

Iva Graovac

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Hana Lukić Hob, Vinkovci – punomoćnik tužitelja

2. Odvjetničko društvo Hanžeković&Partneri d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 22 – punomoćnik tuženika