Poslovni broj: P-780/2023-22

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Maji Nevešćanin, u pravnoj stvari tužitelja PV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku iz Zadra protiv tuženog Raiffeisenbank Austria d.d.,OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18. ožujka 2023. godine u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, te nakon objave dana 31. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 628-50-2674158 zaključen između tužiteljice i tuženika dana 21.veljače 2005.godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju iznos od 13.902,65 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

−iznos od 154,09 EUR sa kamatom od 30.03.2005.

−iznos od 166,02 EUR sa kamatom od 21.04.2005.

−iznos od 151,98 EUR sa kamatom od 30.05.2005.

−iznos od 152,35 EUR sa kamatom od 29.06.2005.

−iznos od 149,92 EUR sa kamatom od 29.07.2005.

−iznos od 153,39 EUR sa kamatom od 29.08.2005.

−iznos od 153,85 EUR sa kamatom od 26.09.2005.

−iznos od 153,48 EUR sa kamatom od 31.10.2005.

−iznos od 153,43 EUR sa kamatom od 26.11.2005.

−iznos od 152,54 EUR sa kamatom od 31.12.2005.

−iznos od 153,00 EUR sa kamatom od 27.01.2006.

−iznos od 150,55 EUR sa kamatom od 22.02.2006.

−iznos od 149,67 EUR sa kamatom od 28.03.2006.

−iznos od 149,98 EUR sa kamatom od 20.04.2006.

−iznos od 149,71 EUR sa kamatom od 30.05.2006.

−iznos od 149,31 EUR sa kamatom od 29.06.2006.

−iznos od 148,12 EUR sa kamatom od 28.07.2006.

−iznos od 148,38 EUR sa kamatom od 25.08.2006.

−iznos od 150,51 EUR sa kamatom od 21.09.2006.

−iznos od 149,58 EUR sa kamatom od 24.10.2006.

−iznos od 149,05 EUR sa kamatom od 27.11.2006.

−iznos od 147,46 EUR sa kamatom od 28.12.2006.

−iznos od 146,00 EUR sa kamatom od 26.01.2007.

−iznos od 134,71 EUR sa kamatom od 28.02.2007.

−iznos od 147,34 EUR sa kamatom od 19.03.2007.

−iznos od 145,31 EUR sa kamatom od 25.04.2007.

−iznos od 142,41 EUR sa kamatom od 24.05.2007.

−iznos od 141,88 EUR sa kamatom od 20.06.2007.

−iznos od 140,82 EUR sa kamatom od 27.07.2007.

−iznos od 143,61 EUR sa kamatom od 24.08.2007.

−iznos od 136,17 EUR sa kamatom od 24.09.2007.

−iznos od 141,35 EUR sa kamatom od 25.10.2007.

−iznos od 8,63 EUR sa kamatom od 27.10.2007.

−iznos od 146,13 EUR sa kamatom od 28.11.2007.

−iznos od 142,94 EUR sa kamatom od 27.12.2007.

−iznos od 147,32 EUR sa kamatom od 26.01.2008.

−iznos od 147,19 EUR sa kamatom od 23.02.2008.

−iznos od 150,51 EUR sa kamatom od 27.03.2008.

−iznos od 146,66 EUR sa kamatom od 25.04.2008.

−iznos od 146,00 EUR sa kamatom od 30.05.2008.

−iznos od 147,06 EUR sa kamatom od 08.07.2008.

−iznos od 146,13 EUR sa kamatom od 11.08.2008.

−iznos od 145,07 EUR sa kamatom od 01.09.2008.

−iznos od 147,42 EUR sa kamatom od 14.10.2008.

−iznos od 159,27 EUR sa kamatom od 10.11.2008.

−iznos od 150,64 EUR sa kamatom od 06.12.2008.

−iznos od 163,78 EUR sa kamatom od 21.01.2009.

−iznos od 163,58 EUR sa kamatom od 18.02.2009.

−iznos od 165,24 EUR sa kamatom od 16.03.2009.

−iznos od 166,10 EUR sa kamatom od 21.04.2009.

−iznos od 167,89 EUR sa kamatom od 23.05.2009.

−iznos od 337,51 EUR sa kamatom od 21.07.2009.

−iznos od 161,79 EUR sa kamatom od 27.08.2009.

−iznos od 161,97 EUR sa kamatom od 17.09.2009.

−iznos od 164,05 EUR sa kamatom od 26.10.2009.

−iznos od 160,73 EUR sa kamatom od 18.11.2009.

−iznos od 165,24 EUR sa kamatom od 28.12.2009.

−iznos od 164,69 EUR sa kamatom od 18.01.2010.

−iznos od 169,45 EUR sa kamatom od 22.02.2010.

−iznos od 169,22 EUR sa kamatom od 26.03.2010.

−iznos od 172,81 EUR sa kamatom od 29.04.2010.

−iznos od 172,41 EUR sa kamatom od 28.05.2010.

−iznos od 180,24 EUR sa kamatom od 30.06.2010.

−iznos od 377,99 EUR sa kamatom od 03.08.2010.

−iznos od 369,37 EUR sa kamatom od 20.09.2010.

−iznos od 179,97 EUR sa kamatom od 15.11.2010.

−iznos od 187,67 EUR sa kamatom od 01.12.2010.

−iznos od 197,09 EUR sa kamatom od 12.01.2011.

−iznos od 190,72 EUR sa kamatom od 09.02.2011.

−iznos od 195,50 EUR sa kamatom od 29.03.2011.

−iznos od 193,91 EUR sa kamatom od 29.04.2011.

−iznos od 194,44 EUR sa kamatom od 26.05.2011.

−iznos od 426,31 EUR sa kamatom od 14.07.2011.

−iznos od 216,14 EUR sa kamatom od 12.08.2011.

−iznos od 214,08 EUR sa kamatom od 24.09.2011.

−iznos od 208,37 EUR sa kamatom od 25.10.2011.

−iznos od 207,58 EUR sa kamatom od 28.11.2011.

−iznos od 207,18 EUR sa kamatom od 19.12.2011.

−iznos od 209,97 EUR sa kamatom od 26.01.2012.

−iznos od 185,81 EUR sa kamatom od 02.03.2012.

−iznos od 246,94 EUR sa kamatom od 15.03.2012.

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 30.ožujka 2005. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Usvaja se kao osnovan podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj: 628- 50-2674158 koji su stranke zaključile dana 21. veljače 2005.godine slijedom čega tužiteljica nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune a koje promjene su nastupile nakon 21. veljače 2005.godine pa na dalje.

II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 747,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužiteljice svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na:

−iznos od 1,01 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine

−iznos od 2,58 EUR sa kamatom od 31.01.2009. godine

−iznos od 3,28 EUR sa kamatom od 28.02.2009. godine

−iznos od 1,36 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine

−iznos od 1,73 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine

−iznos od 0,97 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine

−iznos od 3,51 EUR sa kamatom od 31.01.2010. godine

−iznos od 2,93 EUR sa kamatom od 28.02.2010. godine

−iznos od 6,37 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine

−iznos od 5,72 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine

−iznos od 6,99 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine

−iznos od 18,01 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine

−iznos od 15,74 EUR sa kamatom od 31.07.2010. godine

−iznos od 22,67 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine

−iznos od 20,27 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine

−iznos od 16,42 EUR sa kamatom od 31.10.2010. godine

−iznos od 24,55 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine

−iznos od 34,88 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine

−iznos od 27,56 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine

−iznos od 30,13 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine

−iznos od 26,87 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine

−iznos od 27,45 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine

−iznos od 41,31 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine

−iznos od 42,66 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine

−iznos od 54,23 EUR sa kamatom od 31.07.2011. godine

−iznos od 48,29 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine

−iznos od 41,78 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine

−iznos od 41,08 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine

−iznos od 40,58 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine

−iznos od 43,68 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine

−iznos od 46,39 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine

−iznos od 46,72 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 30.ožujka 2005. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.279,48 Eur-a, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate u roku od 15 dana, dok se preostali zatraženi iznos preko dosuđenog odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu protiv tuženika, tvrdeći da su tužitelj i tuženik dana 21. veljače 2005. godine zaključili ugovor o kreditu broj:628-50-2674158 kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 16.663,71 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,85 % (čl.2 ugovora). Tuženik je, s obzirom na odredbe citiranog ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio, dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor. Tužitelj navodi da je kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je od početno ugovorene rate rata znatno porasla, međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelji ostali su bez ikakvog rezultata. Sa niti jednom promjenom tužitelj se, dakle, nije usuglasio.

1.1.Navodi u tužbi da promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a da iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Libora na CHF).Od početka 2009.godine Libor neprestano pada tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu.

1.2.Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zbog slijedećih razloga: -Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl.96 Zakona o zaštiti potrošača,-sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope, bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl. 97 st.1 alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl.96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača su prema čl.102 toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl. 296 ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl. 82.st.1 alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, pa se takva odredba sukladno čl. 87st.1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl.110 st.1 i 2 alineja 8 te čl.111 st.1 i alineja i 1 Zakona o zaštiti potrošača. U svakom slučaju, nepoštena praksa je prema čl.108 Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Osim što je, dakle, nepoštena i samim time ništetna odredba u citiranom ugovoru o promijeni kamatne stope što je, u konačnici, utvrđeno od strane Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi to je, također, utvrđeno i da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Sve ovo, ponavlja se, utvrđeno je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br. P- 1401/12. Takvo postupanje tužene strane, dakle ugovaranje ništetnih odredbi, suprotno je odredbama Direktive 93/13/EEZ naročito odredbi čl.3 st.1 i čl.5 citirane Direktive. Zbog naprijed navedenog, a kako predmetni ugovor ne može opstati bez ništetnih odredbi, cijeli je ugovor ništetan što je, uostalom, utvrdio i Europski sud za ljudska prava u odluci doneseno u predmetu C-118/17, C-260/18 u identičnoj pravnoj stvari. Tužitelj predlaže po provedenom postupku tužbeni zahtjev usvojiti iz podneska od 24.listopada 2023.g.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu navodi da su tužitelj i tuženik dana 21.02.2005.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 628-50-2674158 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 16.663,71 s redovnom kamatom od 5,85% godišnje, promjenjivom, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama i kamatom po dospijeću koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15,00 % godišnje, također promjenjiva. Ugovor da je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nadalje, tuženik osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan, a sve sukladno čl. 55 i čl. 324 ZOO- a. Isto tako da je Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je i način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenjiva. Tužitelj da nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju, a pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a tužitelj prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003. Tuženik ističe i prigovor zastare, pa tako navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018.g. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014.g. postala je, u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, pravomoćna danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 na koju se tužitelj poziva. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći dana 13.6.2014.g. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu tek 06.4.2023.g., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora te se ističe da je tužitelj u zahtjevu za kredit samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF (između više ponuđenih: EUR, CHF, USD, kunski kredit). Pružanje mogućnosti tužitelju kao korisniku kredita da vlastoručno odabere valutnu klauzulu kredita predstavlja pojedinačno pregovaranje te je također obaviješten o kretanju valuta na tržištu. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" br. 96/03):a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare i u odnosu na povrat utuženog iznosa ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik isto tako osporava visinu tužbenog zahtjeva i navodi da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik naposlijetku predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: Ugovor o kreditu broj 628-50-2674158 od 21. veljače 2005. godine sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora(l.s. 7-9), sudska praksa (l.s. 21-23), Izvadak iz Odluke o promijeni kamatnih stopa po kreditima građana (l.s. 34-37), otplatni plan za tužitelja (l.s.38-51), proveo financijsko vještačenje po vještaku Petru Bajlu mag.oec.

(l.s.64-67), saslušao svjedoka ĐV (l.s.95).

4.Glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, dok je podredni tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 747,72 Eur-a, utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05,41/08, 8/15 i 29/18 - dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da mu tužena navedeni iznos duguje iz osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog tečajne razlike zbog valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita, po Ugovoru o kreditu broj 628-50- 2674158 od 21. veljače 2005. godine sklopljenom između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora potvrđen po javnom bilježniku u Rijeci, Anđelke Smojver Bašić pod brojem OV-73/05 istog dana

6.Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

7.Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 628-50-2674158 od 21. veljače 2005. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora potvrđen po javnom bilježniku u u Rijeci, Anđelke Smojver Bašić pod brojem OV-73/05 istog dana, prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.663, 71 CHF, obračunat po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz rok otplate od 84 mjeseca, te početnu kamatnu stopu od 5,80%, te da je čl.2. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

8.Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj ne bi imao status potrošača, jer iz iskaza svjedoka ĐV, nećaka tužiteljice koji je u trenutku podizanja kredita živio sa svojom suprugom, bakom i tetom (tužiteljicom) u zajedničkom domaćinstvu u kući u [adresa] proizlazi da isti ima saznanja kako je njegova teta kod tužene podigla kredit radi kupnje osobnog auta koji je koristila u osobne svrhe, te da su joj u banci ponudili kredit u valuti CHF na što je ona i pristala. Sud ovom svjedoku poklanja vjeru budući da njegov iskaz životan i logičan da osobe koje žive u istom domaćinstvu razgovaraju o takvim temama kao što je kupnja auta i podizanje kredita a što nije svakodnevno, a i njegov iskaz u pogledu korištenja auta tužiteljice u osobne svrhe nije u suprotnosti s materijalnom dokumentacijom budući se radi o osobnom automobilu marke Renault Clio.

9.U presudi Suda EU - presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

10.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 7. spornog ugovora zaključenog između stranaka.

11.Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

13.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.

14.Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

15.Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF na dan 23.02.2007.godine -4,880190 kn za 1 CHF, pa bi tužitelju pripadalo potraživanju u iznosu od 747,72 Eur-a prema vještačenju vještaka Petra Bajla mag.oec. prema kojem ukoliko se, sukladno nalogu, uzme u obzir samo pozitivna razlika anuiteta, tužitelj je od početka otplate kredita do kraja otplate kredita po osnovi promjene tečaja za CHF tuženiku preplatio iznos od 5.633,65 HRK, odnosno 747,72 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK).

15.1. Nalaz i mišljenje vještaka ovaj sud prihvaća u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost, a stranke na isti nisu imale primjedbe već je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke tužitelj uredio tužbeni zahtjev podneskom od 13. lipnja 2024. g.

16. Sud se pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tog tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje i protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17.Jednako tako identične posljedice su u pogledu odluke iz istog spora, koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača, vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima. Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 povodom revizije i u odnosu na žalitelja.

18.Također, treba naglasiti da se u postupku za zaštitu kolektivnih interesa utvrđuje je li osporena odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama potrošača i trgovca u potrošačkom ugovoru na štetu potrošača i je li to suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te pozitivna odluka iz tog postupka ima učinak prema svim potrošačima koji su s trgovcem protiv kojeg se vodi postupak kolektivne zaštite sklopili ugovor s nepoštenom ugovornom odredbom. Posljedično potrošač u individualnom sporu se može pozvati na utvrđenje da je ugovorna odredba nepoštena i u odnosu na njega ta odredba ga ne obvezuje. Sud je vezan tom odlukom i na to pazi po službenoj dužnosti te sud nije dužan to ponovno utvrđivati u individualnom sporu.

19.Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g.

20.Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 06.travnja 2023 godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 14. lipnja 2018. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim.

21.Kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud dosudio tužitelju preplaćenu razliku anuiteta, prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Petra Bajla mag.oec., koji je izvršio obračun anuiteta primjenom promjene tečaja CHF.

22.Kako je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj ugovor, to prvostupanjski sud smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj te da isti temeljem odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

23.S obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.g., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, to je odbijen prigovor zastare.

24.Prvostupanjski sud ne nalazi da bi čitav Ugovor o kreditu broj 628-50-2674158 od 21. veljače 2005. godine sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora potvrđen po javnom bilježniku u Rijeci, bio ništetan, pa je osnovni tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, kako je i odlučeno pod točkom I. izreke.

25.Naime, prema direktivi 93/13 EEZ od 15. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i prema načelima izraženima u odlukama suda Europske unije, potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. To je sukladno cilju zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, ali i održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Dakle, sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača, ali će ispitati može li se održati ugovor na snazi. Pri tome kriterij ne može biti je li povoljnije za potrošača održati ga na snazi ili ne, već su kriteriji, primjerice, može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora, ili se pravna priroda ugovora mijenja ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora i je li znatno otežano ispunjenje. Za tu ocjenu odlučne su odredbe ugovora i s njim eventualno povezani ugovori te norme materijalnog prava koje reguliraju relevantne ugovorne odnose.

26.Naime, utvrđenje ugovorne odredbe nepoštenom nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora i ZZP određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (članak 55. stavci 1. i 2. ZZP-a). Dakle, preostali dio ugovora i dalje je obvezujući za stranke. Jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe, on će biti u cijelosti ništetan, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe, kriterij je, kao što je rečeno, je li kontinuitet ugovora pravno moguć. U tom smislu treba ispitati je li zbog izuzimanja primjene te neobvezujuće odredbe došlo do promjena u samoj svrsi ugovora, a jednako tako potrebno je ispitati je li bez nepoštene odredbe postoji ravnoteža između prava i obveza stranaka. Pri tome kriterij nije ono što je povoljnije za stranke ili za pojedinu stranku, jer je doseg zaštite koji se pruža neobvezujući učinak nepoštene odredbe. To načelo proizlazi iz odluka Suda, posebice točke 71. predmeta C-421/14 Banco Primus. U konkretnom slučaju ovaj sporni ugovor može opstati bez ništetne ugovorne odredbe i svrha ugovora se može ostvariti, uz zadržavanje ravnoteže prava i obveza stranaka.

27. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koji trošak za zastupanje tužitelja po punomoćniku iz redova odvjetnika je valjalo priznati i to za sastav tužbe u visini od 75 bodova (Tbr.7.), za sastav obrazloženih podnesaka od 12. rujna 2023, 13. rujna 2023., 13.06.2024. i 19.06.2024. (Tbr.8.t.1.) svaki u visini od 75 bodova, za zastupanje na ročištu od 02. listopada 2023., 15.01.2025., 06.02.2025. i od 18.03.2025. svaki od po 75 bodova (1 bod / 2 eura), plus PDV 25%, (168,75 Eur) te pristojba na tužbu u iznosu od 35,73 eura, uvećano za troškove vještačenja od 400,00 Eura, što sveukupno iznosi 1.279,48 eura, dok se preostali dio zatraženog troška odbija kao neosnovan budući je zatražen u većem iznosu.

28.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Zadar, 31. ožujka 2025.

S u d a c

Maja Nevešćanin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćnicima