Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: Gž Ob-21/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tatjani Ledinšćak-Babić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nikolini Mršić, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženice ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Mamula, odvjetniku iz Karlovca, radi razvoda braka, povjeravanja na skrb mlt. NI, OIB: [osobni identifikacijski broj] i mlt. PI, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], te oboje zastupani po posebnoj skrbnici ČI iz Centra za posebno skrbništvo Zagreb, Savska 41/VI, Zagreb, odvijanja osobnih odnosa i plaćanja uzdržavanja, uz sudjelovanje Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područni ured Karlovac, povodom žalbe tuženice podnesene protiv rješenja Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P Ob-206/2023-23 od 29. studenog 2024., 31. ožujka 2025.,
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P Ob-206/2023-23 od 29. studenog 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem žalba tuženice odbačena je kao nedopuštena primjenom odredbe čl. 349. st. 1. u svezi s čl. 358. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14
– Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) jer su na glavnoj raspravi održanoj 1. listopada 2024. tužitelj i tuženica predložili da sud ne izvodi dokaz saslušanjem stranaka obzirom su postigli sporazum i predložili sudu da donese presudu na temelju navedenog sporazuma, pa je sud prihvatio njihov zajednički prijedlog te je glavna rasprava dovršena i presuda objavljenja 21. listopada 2024. a stranke su se odrekle prava žalbe protiv iste, pa sud navodi da se odricanje tuženice od prava na žalbu ne može opozvati.
2. Navedeno rješenje pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženica zbog svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud pobijano rješenje "poništi" i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje. Navodi da je uložila žalbu na presudu od 1. listopada 2024. upravo iz razloga što nije shvatila sadržaj navedene nagodbe iako je bila zastupana po punomoćniku CI a koji je u navedenom predmetu bio zamjena za odvjetnika Nenada Mamulu i postupao suprotno uputama, pa se pri takvom stanju stvari u nagodbu ušlo da se uzdržavanje za djecu plaća od 1. listopada 2024. pa nadalje, dok nisu riješeni zaostaci kako je to isticano tijekom postupka, a što iznosi oko 3.000,00 EURA za zadnjih deset mjeseci prije 1. listopada 2024. Kako sud prilikom zaključivanja nagodbe između roditelja treba prvenstveno voditi računa o dobrobiti djece i zaštite njihovih interesa sud nije trebao prihvatiti nagodbu jer je ona zaključena na štetu djece, posebno cijeneći činjenicu da tijekom trajanja rasprave nije mogla doći do riječi i nije mogla izraziti svoju volju što je sudu trebalo biti razvidno iz njezinog ponašanja na raspravi.
3. Žalba tuženice nije osnovana.
4. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska odluka bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženica, jer ista nema nikakvih nedostataka ni manjkavosti zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno navedeni te bez proturječja sa stanjem spisa, pa navedena odluka nije nerazumljiva, kako to pogrešno smatra tuženica. Osim toga primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u svezi s čl. 346. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj:103/15, 98/19, 47/20 i 49/23 - dalje: ObZ) ovaj sud nije našao da je prvostupanjsko rješenje opterećeno bilo kojom drugom bitnom povredom na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
5. Osim toga, sukladno stanju spisa, a cijeneći da je tuženica bila na raspravi 1. listopada 2024. sa svojim punomoćnikom, ista je potpisala zapisnik iz kojeg proizlazi da su stranke postigle sporazum o predmetu spora na način da se njihov brak razvede, da njihova zajednička djeca koja su u dobi od 8 i 13 godina stanuju s tuženicom, da roditelji zajednički i sporazumno ostvaruju roditeljsku skrb, a da se osobni odnosi tužitelja s djecom odvijaju kako predlaže Hrvatski zavod za socijalni rad, Područni ured Karlovac u podnesku od 13. veljače 2024., jer su i djeca pred psihologinjom suda izjavila da ne žele ništa mijenjati.
6. Kako je utvrđeno da su djeca zdrava, te da nemaju nikakvih bolesti i alergija i svakom treba za uzdržavanje oko 150,00 EURA, predložili su da bi tužitelj koji ostvaruje neto prihode od 1.110,00 EURA mjesečno doprinosio za uzdržavanje svakog djeteta po 150,00 EURA, odnosno ukupno 300,00 EURA za oboje djece, počevši od 1. listopada 2024., uz napomenu da je do navedenog datuma tužitelj redovito doprinosio za uzdržavanje i njegovom je zaslugom riješeno stanovanje tuženice i zajedničke mlt. djece, pa je predloženo da se ne izvode dokazi saslušanjem stranaka, slijedom čega je sud nakon toga donio i objavio presudu sukladno navedenom sporazumu stranaka na koju presudu su se stranke odrekle prava na žalbu.
7. Cijeneći da je tuženica žalbom pobijala navedenu presudu navodeći da sud nije vodio računa kod donošenja iste o dobrobiti djece jer je navedeni Zavod za socijalnu skrb naveo da tuženica treba imati samostalnu skrb nad istima, pa je sud bio dužan za dobrobit djece donijeti presudu o samostalnoj skrbi tuženice nad djecom iako Zavod takav stav tijekom postupka nije izrazio, navodeći da su mišljenja, obzirom na motiviranost oba roditelja, da je opravdano da zajedničko mlt. djeca stanuju s tuženicom a da tužitelj ostvaruje s njima osobne kontakte kako je to određeno navedenom presudom, cijeneći da rezultati dobiveni psihologijskim testiranjem ne pokazuju značajno umanjenje roditeljskih kapaciteta uvjetovanih osobinama ličnosti niti kod jednog od roditelja, da bi nakon što je prvostupanjski sud donio pobijano rješenje o odbačaju žalbe tuženica tvrdila da je suprotno uputi koja je dana njenom punomoćniku pristala na sporazum iako je trebalo regulirati pitanje uzdržavanja od podnošenja tužbe do 1. listopada 2024., koje okolnosti uopće nisu isticane u žalbi, iako je jasno napomenuto na navedenoj raspravi da je tužitelj do navedenog datuma doprinosio za uzdržavanje zajedničke mlt. djece, što je vidljivo i iz dokaza sa lista 101 spisa, te da je zaslužan za osiguranje stanovanja tuženice i zajedničke djece, pa kako nije sporno da je tuženica potpisala navedeni zapisnik s ročišta od 1. listopada 2024. na kojem je sud donio presudu kojom je prihvatio navedeni sporazum s kojom presudom je očito suglasna i posebna skrbnica mlt. djece, jer nije uložila žalbu, a nije sporno ni da se tuženica odrekla prava žalbe na navedenu odluku pa je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je odbacio žalbu tuženice kao nedopuštenu, radi čega se svi žalbeni navodi tuženice ukazuju neosnovanim.
8. Stoga je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a u svezi s čl. 346. ObZ-a odbijanjem žalbe tuženice valjalo potvrditi prvostupanjsko rješenje.
U Varaždinu 31. ožujka 2025.
Sutkinja
Tatjana Ledinšćak-Babić
