REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-978/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničara Vanje Vidakovića, u upravnom sporu tužiteljice DĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Vladan Zečević, odvjetnik u Rijeci, Korzo 6, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreza na dohodak, 31. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-14/22- 01/219, URBROJ: 513-04-24-2 od 7. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Rijeka, KLASA: UP/I-410-23/2022-013/00054, URBROJ: 513-007- 08-01-2022-0002 od 11. travnja 2022., kojim je tužiteljici, za 2020., utvrđena obveza plaćanja poreza (i prireza) na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava u iznosu od 2.685,28.

2. Citirano prvostupanjsko rješenje temelji se na rezultatima postupka koji je proveden u svrhu utvrđivanja osnove razreza poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava u kojem je utvrđeno:

- da je temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 3. veljače 2020. tužiteljica stekla 1/3 dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],

- da je istu (nekretninu) tužiteljica prodala 16. travnja 2020.

Na temelju gore navedenih utvrđenja porezno tijelo zaključilo je da je tužiteljica otuđenjem nekretnine unutar dvije godine od njezina stjecanja ostvarila dohodak od imovine i imovinskih prava iz čl. 56 i 58. Zakona o porezu na dohodak (NN br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20; dalje: Zakon).

3. Tužiteljica osporava zakonitost rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te bitnih povreda pravila upravnog postupka. U tužbi i tijekom spora (održana rasprava) ponavlja navode koje je isticala u tijeku upravnog postupka te, u bitnom, izlaže kako slijedi. Ne čini spornim da je predmetnu nekretninu prodala unutar dvije godine od stjecanja no smatra da je visina porezne osnovice pogrešno utvrđena obzirom da je porezno tijelo koristilo pogrešan način/metodu utvrđivanja troškova građenja. Nastavno na prethodno, tužiteljica navodi da je etalonska cijena građenja koju je pri utvrđivanju predmetne vrijednosti koristilo porezno tijelo neprimjenjiva u konkretnom slučaju budući da se radi o podatku koji se odnosi na vrijednost građenja objekta poticajna stanogradnje, odnosno objekata koji se kvalitetom građenja ne mogu uspoređivati s zgradom koja je predmet ovog postupka. Osporava navode poreznih tijela da nije predočila vjerodostojnu dokumentaciji za utvrđivanje vrijednosti gradnje predmetnog objekta te ističe da je u tijeku postupka dostavila Procjembeni elaborat građevinske vrijednosti nekretnine od 8. prosinca 2021., izrađenog po BĆ, stalnom sudskom vještaku građevinske struke i proc. vrijed. nekretnina, a prema kojem građevinska vrijednost predmetne nekretnine iznosi 5.010.000,00 kn (1.670.000,00 udio tužiteljice od 1/3 dijela). Smatra da predmetni elaborat, suprotno stavu poreznih tijela, predstavlja vjerodostojnu dokumentaciju. Navodi da je vještak kao prosječnu cijenu gradnje po m2 naveo iznos od 7.471,00 kn te dodaje kako je navedena cijena preuzeta iz službenih statistika državnog zavoda za statistiku te ista predstavlja službeni podatak na razini Republike Hrvatske. Također, ukazuje da se sukladno Standardnoj kalkulaciji – biltenu radova u visokogradnji u izdanju IGH iz 12/2020 godine, a koji bilten da je izrađen u suradnji s Ministarstvom graditeljstva i prostornog uređenja (sada Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine) etalonska cijena građenja kreće i preko 8.000,00 kn po m2. Napominje kako vještak u svojem nalazu nije uzeo u obzir izvedene radove u okućnici (radove iskopa, izgradnje ogradnih, potpornih, obložnih armirano betonskih zidova), radove uređenja okućnice, planiranja (izravnavanja), postavljanje tlakavaca, kao ni radove odvodnje oborinskih voda s platoa (odnosno okućnice) oko zgrade. Osim toga, nisu uzeti u obzir radovi povezani s osvjetljenjem okućnice, horizontalne signalizacije kao i popratne troškove projektiranja, geodetskih usluga, savjetovanja, nadzora nad predmetnim radovima.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako ostaje pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže da se odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24; dalje ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika te dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Odredbom čl. 56. Zakona propisano je da se dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra razlika između primitaka po osnovi najamnine, zakupnine, iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima i organiziranja kampova, primitaka od vremenski ograničenog ustupa autorskih prava, prava industrijskog vlasništva i drugih imovinskih prava u skladu s posebnim propisima, primitaka od otuđenja nekretnina i imovinskih prava i izdataka koji su poreznom obvezniku u poreznom razdoblju nastali u svezi s tim primicima.

9. Odredbom čl. 58. Zakona propisano je da se dohotkom iz čl. 56. Zakona smatra i dohodak koji porezni obveznik ostvari od otuđenja nekretnina i imovinskih prava. Otuđenjem se smatra prodaja, zamjena i drugi prijenos. Dohodak čini razlika između primitka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnine ili imovinskog prava koje se otuđuje i nabavne vrijednosti uvećane za rast proizvođačkih cijena industrijskih proizvoda. Troškovi otuđenja mogu se odbiti kao izdaci (st. 1.). Dohodak od otuđenja nekretnina iz st. 1. ne oporezuje se ako je nekretnina služila za stanovanje poreznom obvezniku ili uzdržavanim članovima njegove uže obitelji iz čl. 14. st.5. i 6. Zakona, a i u slučaju ako je nekretnina ili imovinsko pravo otuđeno nakon dvije godine od dana nabave (st. 2.). Iznimno od st. 2., dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava oporezuje se ako je otuđeno više od tri nekretnine iste vrste ili više od tri imovinska prava iste vrste u razdoblju od pet godina od dana stjecanja nekretnine ili imovinskog prava, osim ako se nekretnine izvlašćuju na temelju posebnog zakona te ako se otuđuju zemljišta čija je pojedinačna površina do 250 m[2] , a ukupno do 1000 m . Ako se otuđuje zgrada s više stanova ili poslovnih prostora ili građevinsko zemljište ili više zemljišnih čestica, jednom nekretninom smatra se svaki stan, poslovni prostor, gradilište ili zemljišna čestica. Dohodak čini razlika između ukupnog iznosa primitka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnina ili imovinskih prava koji se otuđuju u razdoblju od pet godina i njihove nabavne vrijednosti uvećane za rast proizvođačkih cijena industrijskih proizvoda te za troškove ulaganja za koje porezni obveznik posjeduje vjerodostojne isprave (st. 3.).

10. Odredbom čl. 60. st. 1. Zakona propisano je da ako pri utvrđivanju dohotka iz čl. 56. Zakona zakupnina, najamnina, primitak od imovinskih prava te primitak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava nije prijavljen ili nije prijavljen u tržišnom iznosu, dohodak će utvrditi Porezna uprava prema tržišnim cijenama u mjestu u kojemu se nekretnina nalazi, mjestu u kojemu se imovinsko pravo daje na korištenje, odnosno u mjestu u kojemu se imovinsko pravo otuđuje.

11. Odredbom čl. 68. Pravilnika o porezu na dohodak (NN br. 10/17, 128/17, 106/18, 1/19, 80/19, 1/20, 74/20; dalje u tekstu: Pravilnik) propisano je da se pri utvrđivanju dohotka od otuđenja nekretnina iz čl. 58. st. 1. Zakona danom nabave nekretnine smatra nadnevak kupoprodajnog ugovora, odnosno u slučaju izgradnje u vlastitoj režiji dan kada je izgrađena nekretnina osposobljena za upotrebu. U slučaju otuđenja nekretnine izgrađene u vlastitoj režiji, nabavnu vrijednost čini stvarni izdatak, odnosno cijena izgradnje prema vjerodostojnoj dokumentaciji, a ako ne postoji isprave o nabavi, nabavna vrijednost utvrđuje se procjenom te se usklađuje s rastom proizvođačkih cijena od trenutka kad je nastao izdatak do trenutka kada je ostvaren primitak po osnovi otuđenja te nekretnine. U slučaju otuđenja dijela nekretnine, odnosno otuđenja samo jednog stana, jednog poslovnog prostora ili drugog dijela zgrade (garaže ili spremišta i sl.), tada se u izdatke priznaje samo razmjerni dio ukupnih troškova izgradnje nekretnine.

12. Sukladno čl. 88. tč. 2. Općeg poreznog zakona (NN br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20; dalje: OPZ) na poreznom obvezniku je teret dokazivanja činjenica koje umanjuju ili ukidaju poreznu obvezu.

13. Prema čl. 68. st. 1. OPZ-a porezni obveznik dužan je da prijaviti sve činjenice bitne za utvrđivanje njegove porezne obveze, dok čl. 69. OPZ-a propisuje da je porezni obveznik dužan je tijekom poreznog postupka sudjelovati u utvrđivanju činjeničnog stanja na način da potpuno i istinito iznosi činjenice bitne za oporezivanje te da za svoje tvrdnje ponudi dokaze.

14. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 3. veljače 2020. stekla u vlasništvo 1/3 idealnog suvlasničkog dijela (površine 334 m[2] ) nekretnine označenu kao k. č. br. [katastarska čestica] Šmabljevo, Šuma, zk. ul. br. [broj ZK uloška], površine 1004 m[2] , k. o. [katastarska općina], za iznos od 71.000,00 kn. Na predmetnoj nekretnini je izgrađena stambena zgrada investitora DĆ, VĆ i MĆ. Iz zemljišnih knjiga je vidljivo da je na k. č. br. [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], površine 1004 m[2] , upisano etažno vlasništvo za građevinu sa 6 stambenih jedinica i 6 pomoćnih prostora-spremišta, te predprostora i stubišta. Temeljem Ugovora o kupoprodaji od 16. travnja 2020. tužiteljica je prodala 1/3 dijela nekrenine u naravi stan broj 6, ukupne neto površine 87,53 m[2] , spremište površine 3,24 m i 2 parkirna mjesta, za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 685.156,23 kn, odnosno 228.385,41 kn (suvlasnički udio).

Iz sadržaja spisa dalje slijedi da je porezna osnovica porez na dohodak utvrđena kao razlika između ukupnih primitaka i izdataka. Primitak je utvrđen u iznosu 228.385,41, dok su izdaci utvrđeni u ukupnom iznosu 218.656,11 (10.062,69 – trošak nabave zemljišta; 3.591 kn - komunalni doprinos; 803,15 – vodni doprinos; 1.284,44 – vodovodni priključak; 4.482,44 – priključak struje; 198.432,00 kn – trošak građenja). Trošak građenja utvrđen je procjenom – primjenom podatka o etalonskoj cijeni građenja u iznosu od 6.000,00 kn/m[2] neto korisnog stambenog prostora, a budući da tužtieljica iako uredno pozvan od strane poreznog tijela, u tijeku nadzora nije dostavio niti jednu vjerodostojnu ispravu (računi i sl.) vezano za troškove građenja.

15. Primjenom ranije citiranih zakonskih normi na ukupnost činjenica koje proizlaze iz sadržaja dokumentacije koja prileži spisu upravnog postupka te imajući pritom u vidu i jedno od osnovnih načela poreznog prava – načelo dokumentarnosti, prema kojem se činjenice bitne za oporezivanje dokazuju vjerodostojnom dokumentacijom, odnosno vjerodostojnim ispravama koje porezni obveznik u postupku treba predati poreznom tijelu Sud utvrđuje da su osporavana rješenja poreznih tijela utemeljena na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, a što prigovorima iznijetim u tužbi tužitelj nije doveo u sumnju.

16. Naime, iz ranije citiranih odredbi Zakona razvidno je da se dohodak od otuđenja imovine i imovinskih prava definira kao razlika između primitaka koje je porezni obveznik ostvario od imovine i imovinskih prava i izdataka koje je taj isti porezni obveznik imao u poreznom razdoblju vezano za tako ostvarene primitke. U konkretnom slučaju riječ je o oporezivanju dohotka ostvarenog otuđenjem nekretnina i tada se izdaci priznaju u visini stvarno nastalih troškova, visinu kojih porezni obveznik dokazuje predočavanjem urednih i vjerodostojnih isprava, odnosno izdaci se priznaju u visini stvarno nastalih, dokumentiranih izdataka.

Stoga, kako iz ranije izloženog činjeničnog stanja slijedi da tužiteljica ne raspolaže dokumentacijom kojom bi dokazala visinu izdataka utrošenih u izgradnju predmetnog objekta (stana) to su u konkretnom slučaju bile ostvarene zakonske pretpostavke za utvrđivanje porezne osnovice procjenom.

Sukladno prethodnom, Sud nalazi da je pravilno porezno tijelo postupilo kada je pri utvrđivanju visine troškova utrošenih u gradnju nekretnine polazilo od podatka o etalonskoj cijeni građenja budući da se radi o službenom podatku (objavljenom u Narodnim Novinama) koji se formira na temelju prosječnih cijena građenja i obuhvaća sve troškove izvedbe građevinskih i drugi radova (pripremni, zemljani, konstrukcijski, instalaterski, završni te ugradnja građevinskih proizvoda, opreme ili postrojenja) u vezi s građenjem stanova, uključujući vodni doprinos te porez na dodanu vrijednost.

17. U odnosu na pozivanje tužiteljice na Procjembeni elaborat od 8. prosinca 2021. valja istaknuti da se izdaci dokazuju vjerodostojnim ispravama sačinjenim u vrijeme njihova nastanka kao dokazima o stvarno nastalim izdacima u to vrijeme, a ne vještačenjem. Suprotno navodima iz tužbe, Procjembeni elaborat ne predstavlja vjerodostojnu ispravu u smislu odredbe čl. 66. st. 4. OPZ-a.

18. Slijedom svega gore izloženog, Sud utvrđuje da odlukama tuženika i prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice pa je stoga, temeljem odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, odlučeno kao u tč. I. izreke presude.

19. Odluka o troškovima spora (tč. II. izreke) temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a.

U Rijeci 31. ožujka 2025.

Sudac

Vedran Juričić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

- opunomoćeniku tužiteljice Vladanu Zecu, odvjetniku u Rijeci, Korzo 6

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5