Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

Poslovni broj: P-782/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Miroslavu Kosanović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko odvjetniku u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave održane dana 26. veljače 2025. g., u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja ZV odvjetničke vježbenice u OU Davor Bartolac u Karlovcu i zamjenice punomoćnika tuženika LV odvjetničke vježbenice u OD Metelko i partneri d.o.o. u Zagrebu, a objavljene dana 31. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.

Nalaže se tuženoj Erste & Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici ČV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF, iznos od 4.237,64 EUR (četiri tisuće dvjesto trideset sedam eura i šest deset četiri centa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. travnja 2017.g. pa do isplate, te iznos od 694,48 EUR (šesto devedeset četiri eura i četrdeset osam centi), na ime zakonskih zateznih kamata.

II.

Nalaže se tuženoj Erste & Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici ČV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 6,31 EUR (šest eura i trideset jedan cent), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. listopada 2015.g. pa do isplate.

III.

Nalaže se tuženoj Erste & Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici ČV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 3.409,90 eura (tri tisuće četiri sto devet eura i devedeset centi), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude (31. ožujka 2025.) pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 42.950,09 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize tužene, važećem na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tužene. Tužna je u Ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva, i to na osnovi jednostranih Odluka o kamatnim stopama tužene a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Tužiteljica je dana 19. siječnja 2016. s tuženom sklopila Aneks ugovora kojim aneksom je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Bez obzira što je tužiteljica konvertirala kredit i na ime te konverzije dobio određenu isplatu, i to kroz umanjenje rata nakon sklapanja Aneksa ugovora, njezino potraživanje nije u cijelosti isplaćeno. Tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev podneskom od dana 8. rujna 2022. (list br. 495-496).

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti osporava tužbeni zahtjev te ističe prigovor zastari. Ističe da je su dana 19. siječnja 2019. tužiteljica i tuženika sklopili Ankes ugovora kojim je izvršena konverzija osnovno kredita uz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu. Tim aneksom stranke su izmijenile osnovni ugovor bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CH konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denoiminiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Aneksom je promijenjena ugovorna valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu, a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite istre vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog kredita. Potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodilo prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonskih propisanih informacija, omogućavanja provjere tih on formacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Ističe da je bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa ugovora, a tužitelj je traj koji je odlučivao o tome da li želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Vezano za valutnu klauzulu tuženik ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima. Navodi da su i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavali i uručivali obrasce u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Postojalo je sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. U razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz švicarski franak. Navodi da tužena nije ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navodi da je sve promjene kamatne stope tuženik izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Kamatnu stopu nije, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaju ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov odnos primjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice ČV kao stranke u postupku, dokaz čitanjem i pregledavanjem Ugovora o kreditu od 01. veljače 2007. sa lista br. 4-11, plan otplate kredita sa lista br. 12-15, Aneks broj 1. Ugovora o kreditu od 19. siječnja 2016. sa lista br. 16-21, pregled prometa po partiji kredita sa lista br. 22-29, obavijesti o promjeni kamatne stope sa lista br. 30-38, pismenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka D&S d.o.o. iz [adresa] sa listova br. 353-359, 362-372, ispravak nalaza i mišljenja financijskog vještaka D&S d.o.o. iz [adresa] sa lista br. 383-394, očitovanje financijskog vještaka od 21. siječnja 2025 sa lista br. 678-679. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-u).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i ugovorne odredbe kojim je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica. Tužiteljica uz zahtjev navodi da je temeljem konverzije kredita isplaćen iznos od 10.202,03 kn kroz umanjenje kasnijih anuiteta.

6. Tužiteljica ČV je životno, argumentirano i logično iskazivala te je potvrdila da je kreditom kupila stan i to joj je bila prva stambena nekretnina. Zajedno sa suprugom i dvoje djece živjeli su u stanu koji je kupila predmetnim kreditom, do trenutka kada je postao malen te su kupili veći stan. Kod tuženika je podigla kredit jer je imala tekući račun otvoren kod tuženika. Otišla je kod tuženika, prikazali su joj kao najbolju opciju CHF u to vrijeme i da taj iznos kredita koji njoj treba može dobiti u CHF i zato je na taj kredit pristala. Ističe da je ugovor čitala. Dodatak ugovora je potpisala jer su rate jako porasle i nisu više mogli plaćati. Prvi i drugi ugovor kao i izračun su napravili u banci i njoj je dano samo na potpis. U ugovoru je pročitala ono njoj bitno a to je iznos kredita, otplatna mjesečna rata, rok otplate kredita dok na ostale odredbe nije mogla niti utjecati, niti joj je itko objašnjavao koji su kriteriji obračuna kamate niti su mi govorili o valuti CHF. Kredit je otplatila na način da joj je njen poslodavac Opća bolnica Karlovac svaki mjesec prilikom obračuna isplate plaće dio rate kredita ustezao rate kredita. Često je dobivala od banke obavijesti da joj se rata povećala i te je obavijesti nosila u računovodstvo poslodavca da joj se povećane rate skidaju s plaće. Navodi da nije ulazila u velike dubine i promišljanja o valuti o CHF nego samo da riješi svoje stambeno pitanje, a nitko ju nije upozorio na rizik da bi došlo do povećanja rate kredita u takvom mjeri.

7. Naime, Zakon o zaštiti potrošača odredbu smatra nezakonitom ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Dakle, iz iskaza tužiteljice i odredbi ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi, da se radi o ugovoru kojeg je sastavio tuženik trgovac i na kojeg tužiteljica nije imala nikakav utjecaj. Iz navedenog proizlazi, da je time tužiteljica kao potrošač dovedena u neravnopravni položaj.

8. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).

9. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu 01.02.2007. (list br. 4-11 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 42.950,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita (točka 2. ugovora), a namjena kredita je bila kupnja nekretnine,

- da se tužiteljica obvezala vratiti kredit kroz 240 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 271,72 CHF obračunatoj po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospjelosti,

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,50 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 8. ugovora)

- da su stranke sklopile Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj 5103389058 dana 19. siječnja 2016. godine i da su ugovorile da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju tužiteljici pripada iznos od 10.202,03 kn koji iznos je obračunat do dana sklapanja Aneksa.

10. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

11. Nadalje je nesporno da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

12. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi:

da je ovdje tužena u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

13. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

17. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom toč. 8. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

18. U tom pravcu neistiniti su navodi tuženika u odgovoru na tužbu da je tužena prilikom sklapanja ugovora pružila tužiteljici sve potrebne informacija te da banka kod sklapanja ugovora nije znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF.

19. Nadalje, nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženiku.

20. U postupku je utvrđeno i nesporno je:

-da je individualnu tužbu u ovom predmetu tužiteljica je podnijela 11. lipnja 2019.,

-da je prema tužbi tj. specificiranom tužbenom zahtjevu utuženi period potražuje za povrat preplaćene kamate i za povrat preplaćenog iznosa s osnova valute u ukupnom iznosu od 4.237,64 eura/31.928,57 kn, na ime zakonskih zateznih kamata iznos od 694,48 eura/5.232,62 kn i na ime pogrešno obračunate glavnice iznos od 6,31 euro/47,55 kn,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta je 4. travnja 2012.,

-da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.

21. Odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

22. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

23. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

24. Nadalje podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

25. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017.-gdje je riječ o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

26. U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

27. U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012., utužena tražbina, a imajući u vidu utuženi period kako je naprijed obrazloženo, nije bila u zastari, podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a zastara je za individualne tužbe (pa tako i ovu predmetnu) počela ponovno teći 13. lipnja 2014. u odnosu na tražbinu s osnova povrata preplaćene kamate, tj. 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF).

28. Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 11. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014. godine (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i odnosu na kamatu) tj. 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i odnosu na valutu) to je proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena u zastarnom roku pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

29. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po sudskom vještaku D&S d.o.o. [adresa] a zadatak vještak je bio utvrditi koliki je iznos tužiteljica preplatila na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema odlukama banke o promjeni kamatnih stopa i to sve u mjesečnim iznosima i u ukupnom iznosu i koliki je iznos je preplatila na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužiteljica platila zbog rasta tečaja CHF također sve u mjesečnim iznosima i ukupno, te razliku između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju, kao da uračuna priznatu pretplatu provedenu konverzijom kredita s potraživanje tužiteljice.

30. Iz nalaza vještaka (list 353-359) i ispravka nalaza vještaka (list br. 383-394 proizlazi:

- da je kamatna ugovorena stopa bila 4,50% godišnja, promjenjiva (čl. 8. ugovora), rok otplate je 240 mjeseci, način otplate je mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti 271,72 CHF obračunatih po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan plaćanja, time da prema otplatnom planu tužene (list 12-15 spisa) mjesečni anuiteti iznose 271,72 CHF i dospijevaju prvog dana u mjesecu, time da prema otplatnom planu prvi anuitet dospijeva na naplatu 01.04.2007. a posljednji 01.03.2027,

- da Aneksom broj 1. ugovora o kreditu od 19. siječnja 2016. godine je ugovoren iznos anuiteta od 180,38 CHF,

-da se kamatna stopa prema kojoj je tuženik obračunavao otplatu kredita (iskazano u dokumentu "obavijesti o promjeni kamatnih stopa sa lista br. 30-38 spisa) mijenjala tijekom otplate kredita od početnih 4,50% kamatne stope do najviše 5,40% kamatne stope, da je od 01. veljače 2014. do dana konverzije kredita tj. 1. veljače 2016. kamatna stopa bila niža od ugovorene i iznosila je 3,230% godišnje,

- da je tužitelj u utuženom periodu na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata koje je platio preko početne kamatne stope prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatila 768,68 CHF, što po srednjem tečaju banke na dan plaćanja anuiteta iznosi 3.961,10 kn, po pojedinačnim mjesečnim iznosima iskaznim u tablici vještaka u stupcu "l9" (CHF) i u stupcu "20" (HRK), uz napomenu da u ovaj dio izračuna nije uključeno razdoblje u kojem je kamatno opterećenje bilo jednako ugovorenom ili mane odnosno povoljnije za tužiteljicu

- da je tužitelj kroz mjesečne anuitete zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je tužiteljici kredit isplaćen i iznosa koji je tužiteljica platila zbog rasta tečaja CHF, preplatila iznos od 27.967,47 kn, po pojedinačnim mjesečnim iznosima iskaznim u tablici vještaka na u stupcu "21" ispravka nalaza i mišljenja, (uz isključenje razdoblja u kojem je tečaj bio manji od no što je bio tečaj u trenutku isplate kredita),

- da razlika glavnice koja je ušla u konverziju (radi promjene kamatnih stopa tijekom otplate kredita od korištenja do konverzije) manja je za 10,48 CHF odnosno 47,55 kn po tečaju kod korištenja kredita od glavnice po početnom otplatnom planu,

- da dug tuženika na zadnjeg povrata 01. travanja 2017., a po izvršenom prijeboju i uračunavanju (čl. 171. i 172. ZOO) priznate pretplate u konverziji s potraživanjem tužiteljice, iznosi 37.161,19 kn, od čega 31.928,57 kn na ime glavnice duga, a 5.232,62 kn na ime zatezne kamate obračunate od 01. travnja 2017.

31. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim. Tužiteljica je prihvatila nalaz i mišljenje financijskog vještaka u cijelosti, dok je tuženik prihvatio matematički izračun vještaka i nije prigovorio dopuni nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

32. Međutim, tuženik je podneskom od 21. lipnja 2021. (list br. 165-180) stavio prigovor prebijanja svoje tražbine s osnove razlike početno ugovorene kamatne stope od 4,500% i manje kamatne stope kroz određeno razdoblje od 3,23% u iznosu od 4.084,71 kn, te novčani iznos priznat konverzijom kredita u iznosu od 10.202,03 kuna.

33. Odredba članka 195. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15" – dalje: ZOO) glasi: "Dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele."

34. Sud je ocijenio tuženikov prigovor prijeboja za iznos priznat u konverziji neosnovanim. Ovo iz razloga što je vještak u svom očitovanju sa lista br. 358 potvrdio, da je prilikom utvrđivanja gore dosuđenih iznosa u izračun uračunao i iznos od 10.202,03 kuna priznat u pretplati prilikom konverzije kredita.

35. Nadalje, financijski vještak je u svom očitovanju potvrdio, da prilikom obračuna utvrdio da je u razdoblju kad je kamatna stopa bila 3,23% niža od ugovorenih 4,500%, da je razlika između kamata koje bi tužiteljica plaćala da se u tom razdoblju primjenjivala početna ugovorena kamatna stopa od 4,500% iznosi 645,24 CHF odnosno 4.257,41 kn.

36. Međutim, tražbina koja je utvrđena pravomoćnom presudom može se staviti u prijeboj tražbini o kojoj se vodi parnica, ako su ispunjeni uvjeti kompenzacije (novčana obveza, dospjela potraživanja). Kako tražbina tuženika nije utvrđena pravomoćnom presudom i stoga nije dospjela, stoga se ne može prebijati sa tražbinom tužitelja o kojoj se vodi predmetna parnica, radi čega je sud odbio tuženikov prigovor prebijanja kao neosnovan. Osim toga, tuženik nije podnio protutužbeni zahtjev za utvrđenje postojanje tražbine a niti tužbeni zahtjev, a koja bi se tražbina stavila u prijeboj sa tražbinom tužitelja.

37. Nadalje, sud ističe prema članku 323. stavak 2. ZOO-a da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog pravnog posla odgovara suugovaratelju za štetu koju trpi, ali ne propisuje da takva prava ima i stranka koja je kriva za sklapanje ništetnog pravnog posla. Obzirom da je isključivo tuženik kriv za ništetnost odredbi tog pravnog posla tužitelj nema nikakvu obvezu mu ispuniti bilo koju tražbinu jer apsolutno nikakve protupravnosti u njegovom ponašanju nije bilo. Osim toga, tuženik je imao jednostranu mogućnost određivati visinu kamatnih stopa i ako ih je odredio nižima od početne to je bilo samo i isključivo volja tuženika i tužiteljica na to nije imala apsolutno nikakav utjecaj. Stoga je sud tuženikov prigovor prijeboja i u ostalom dijelu ocijenio neosnovanim.

38. Tužitelj je kao što je naprijed navedeno u skladu s nalazom vještaka specificirao tužbeni zahtjev na ukupan iznos od 4.237,64 eura/31.928,57 kn (za preplaćene kamate i za preplaćeni tečaj zbog rasta CHF), na koje iznose traži zakonsku zateznu kamatu od dospijeća tj. od 01. travnja 2017. pa do isplate, te potražuje kamatu do 01. travnja 2017. u iznosu od 694,48 eura/5.232,62 kn, te na iznos pogrešno obračunate glavnice u iznosu od 6,31 euro/47,55 kn i pripada u smislu odredbe čl. 1115. st.1. ZOO tj. tuženik je kao nepošteni stjecatelj dužan zz kamate platiti od dana stjecanja.

39. Nadalje, između parničnih stranaka nije sporno, da su dana 19. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora, i to ne samo u pogledu valute nego i u pogledu kamatne stope, a temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK). Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zatim, ZID ZPK-a poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 11/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/2023 - u daljnjem tekstu: ZOO), te je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, te ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK-a o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji ukoliko da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK-a. Dakle, sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (rješenje Ustavnog suda RH broj U-l-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.).

40. Slijedom navedenog, a što između parničnih stranaka nije sporno, sud utvrđuje dodatak ugovora o kreditu sklopljen između stranaka, sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK-a, radi čega se radi o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke i kojim je uspostavljena nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana.

41. Prema očitovanju financijskog vještaka (list br. 678-679) spisa utvrđeno je, da je konverzija napravljena zakonito i računski točno, odnosno način izračuna konverzije kredita izvršen je prema odredbama članka 19.c ZID ZPK-a, i to iznos preplate iz odredbe članka 19.c stavka 1. točke 5. ZID ZPK-a ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz odredbe članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK-a ako je on utvrđen.

42. Međutim, sud ocjenjuje da sklapanje Dodatka predmetnog ugovora o kreditu nije prestala obveza tuženika da izvrši povrat novčanih iznosa do potpunog obeštećenja tužiteljici nastalih zbog sklapanja ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, dok je sklapanje Dodatka ugovora o kreditu samo umanjilo štetne posljedice za tužiteljicu i u cilju da tužiteljica plaća manje obročne rate kredita (anuitete). Naime, iz nalaza financijskog vještaka nedvojbeno proizlazi da konverzija kao intervencija zakonodavca nije uspostavila pravno i činjenično stanje kao da nepoštenih odredbi nije nikada bilo, odnosno sud ocjenjuje da uspostava ravnoteže, uslijed izuzeća nepoštenih odredbi, konverzijom nije onemogućena. Sud zaključuje da konverzija nije zapreka za obeštećenje tužiteljice i da tužiteljica ima pravo na punu restituciju.

43. Odluka o kamatama donijeta je temeljem članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05 idr.).

44. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23), a koji se primjenjuje prema prijelaznim i završnim odredbama ZPP/19 na postupke koje na postupke u kojima do stupanja na snagu izmjena ZPP/19 nije donijeta prvostupanjska odluka.

45. Slijedom toga omjer uspjeha stranaka u postupku se ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljica je uspjela u cijelosti.

46. Trošak tužiteljice sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne Novine" broj 138/2023), te troška knjigovodstvenog vještačenja, te trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu.

47. Tužiteljici prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u ukupnom iznosu od 4.938,45 eura/37.208,74 kn pripada trošak sastava tužbe od 11. lipnja 2019 (tbr. 7. toč. 1.) sa PDV-om u iznosu od 250,00 eura, sastava podneska od 29. kolovoza 2019. (očitovanje na odgovor na tužbu) sa PDV-om u iznosu od 250,00 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanja na ročištu 23. veljače 2022. sa PDV-om u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 9. t.1.), sastava podneska od 10. svibnja 2022. sa PDV-om u iznosu od 250,00 eura (Tbr.8.t.1.), sastava podneska od 31. svibnja 2022. (očitovanje na ispravak nalaza vještaka) sa PDV-om u iznosu od 250,00 eura (Tbr.8.t.1.), sastava podneska od 8. rujna 2022. sa PDV-om u iznosu od 250,00 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanja na ročištu 24. siječnja 2023. sa PDV-om u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 9. t.1.), te pristupa na ročište za objavu presude dana 20. veljače 2023. (tbr. 9. toč. 3.) sa PDV-om u iznosu od 125,00 eura, zastupanja na ročištu 26. studenog 2024. sa PDV- om u iznosu od 250,00 eura kn (Tbr. 9. t.1.) zastupanja na ročištu 22. siječnja 2025. sa PDV-om u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 9. t.1.), zastupanja na ročištu 26. veljače 2025. sa PDV-om u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 9. t.1.), te pristupa na ročište za objavu presude dana 03. veljače 2023. (tbr. 9. toč. 3.) sa PDV-om u iznosu od 125,00 eura.

48. Tužiteljici je priznat u trošak financijskog vještačenja u iznosu od 464,53 eura/3.500,00 kn, te trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 99,54 eura/750,00 kn i na presudu u iznosu od 95,83 eura/722,00 kn.

49. Dakle, tužiteljici su ukupno priznati troškovi u iznosu od 3.409,90 eura.

50. Troškove sastava ostalih podnesaka sud nije prihvatio iz razloga što je Tar. br. 8. toč. 1. Tarife propisano da je sud ovlašten parničnoj stranci u prvostupanjskom postupku priznati trošak sastava najviše četiri podneska, radi čega trošak sastava ostalih podnesaka iznad već priznatih troškova sastava četiri podneska nije dopušten. Nadalje, trošak preliminarnog izračuna nastao prije podnošenja tužbe nije trošak postupka, već sporedna tražbina uz glavni dug, radi čega se ne može priznati kao trošak postupka. Zatim, trošak sastava žalbe protiv 25. veljače 2020. protiv rješenja suda o prigovoru mjesne nenadležnosti i trošak pristojbe na žalbu je neosnovan. Ovo iz razloga što je žalba odbijena kao neosnovana.

51. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Karlovcu, 31. ožujka 2025.

Sudac

Miroslav Kosanović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP). Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno

1. Irena Blauhorn odvjetnica u Karlovcu

2. Damir Metelko odvjetnik u Zagrebu