REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1632/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja OC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Jasni Matičević, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika HEP-TOPLINARSTVO d.o.o., Zagreb, Miševečka 15a, OIB: 15907062900, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 10. ožujka 2025. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja odvjetnice Maje Črnja Stanković i punomoćnice tuženika LC, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 31. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi posl. broj: OV- 5969/2013 od dana 22.04.2013. godine doneseno po javnom bilježniku Mladenu Burecu, pokrenuta po prijedlogu tuženika, HEP-TOPLINARSTVO d.o.o., Zagreb, Miševečka 15a, OIB: 15907062900, protiv tužitelja OC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] radi naplate iznosa od 772,45 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom, a sve na teret računa tužitelja, te se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u roku od 8 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je rješenjem o ovrsi Ovrv-5969/2013 od dana 22.04.2013. godine doneseno po javnom bilježniku Mladenu Burecu određena ovrha na imovini tužitelja, dok je rješenjem suda, posl. broj: 12 Ovrv-3701/2021-5 od 29. travnja 2022. godine tužitelj upućen na pokretanje parnice radi proglašenja te ovrhe nedopuštenom. Tužitelj ističe da tuženikov predmetni zahtjev za naplatu nije utemeljen na ispravi koja je osnov provedbe ovrhe te da tuženik temeljem iste nije ovlašten zahtijevati ovrhu protiv ovršenika, te osporava postojanje tražbine ovrhovoditelja u cijelosti. Ističe da ništa ne duguje ovrhovoditelju te nadalje ističe da je za naplatu iste tražbine nastupila zastara. Predlaže da sud proglasi nedopuštenom ovrhu, te potražuje naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se tužbi protivi, navodi da su tijekom postupka i sud i tuženik su poduzimali određene radnje te samim time prekidali zastaru. Ističe da je da je pravomoćnim rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovrv-5969/2013 izdanim od strane javnog billježnika Mladena Bureca dana 22.04.2013. godine naloženo ovršeniku, ovdje tužitelju, da ovrhovoditelju, ovdje tuženiku namiri tražbinu u iznosu od 5.819,99 kuna sada 772,45 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na način određen rješenjem o ovrsi kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.212,50 kuna sada 160,93 eura, kao i da je tijekom cijelog postupka tuženik pokušao naplatiti svoje potraživanje, ali bezuspješno. Stoga nema razloga zbog kojega bi ovrha bila nedopuštena, pa predlaže zahtjev tužitelja odbiti.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u priklopljeni ovršni spis Ovr- 3701/2021.

4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev neosnovanim u cijelosti.

5. Nije prijeporno da je predmet spora zahtjev tužitelja za proglašenje ovrhe određene rješenjem o ovrsi posl. broj: OV-5969/2013 od dana 22.04.2013. godine donesenog po javnom bilježniku Mladenu Burecu, iako je u rješenju o upućivanju u parnicu ovršni sud (očitom omaškom) naveo pogrešan broj rješenja, kao i to da se radi o rješenju o ovrsi koje je donijela javna bilježnica Ilinka Lisonek. Nedopuštenost postupka ovrhe tužitelj u bitnom temelji na tvrdnji da je zastarjelo pravo tuženika da zahtijeva naplatu svoje tražbine, a u tužbi kao razloge navodi i da zahtjev za naplatu nije utemeljen na ispravi koja je osnov provedbe ovrhe te da tuženik temeljem iste nije ovlašten zahtijevati ovrhu protiv ovršenika. Sporno je među strankama postoji li razlog zbog kojega bi ovrha bila nedopuštena i u čemu se isti ogleda.

6. Tužitelj je na pokretanje ove parnice upućen rješenjem ovog suda poslovni broj Ovrv-3701/21 od 29.04.2022. iz razloga navedenog u članku 50. stavak 1. točka 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022, 6/2024) i to u roku 15 dana od dostave rješenja. Tužitelj je predmetno rješenje zaprimio 13.02.2024. i isto je postalo pravomoćno dana 22.02.2024., a ovu tužbu je podnio 05.03.2024., što znači da je tužba pravodobno podnesena.

7. Pritom se ističe i ukazuje da je rješenje o ovrsi posl. broj: OV-5969/2013 od dana 22.04.2013. godine doneseno po javnom bilježniku Mladenu Burecu postalo pravomoćno i ovršno, kao i da je tužitelj (tamo ovršenik) u ovršnom postupku tražio i da se na istom ukine klauzula pravomoćnosti, o čemu ovršni sud, očito previdjevši taj zahtjev, uopće nije odlučio. Naprotiv, isti je uputio tužitelja na pokretanje ove tužbe, čemu po mišljenju ovog parničnog suda nije bilo mjesta jer je isto pravomoćno, sve imajući u vidu da se radi o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, no kako je tužitelj postupio po uputi koju mu je dao sud, to je o njegovom zahtjevu valjalo odlučiti presudom.

8. Odredbom čl. 50. Ovršnog zakona propisani su razlozi zbog kojih ovršenik može izjaviti žalbu protiv rješenja o ovrsi (dakle ne prigovor, kako je to učinio tužitelj, tamo ovršenik!), i ti razlozi pobrojani su u 11 točaka stavka 1. Odredbom čl. 52. istog Zakona propisano je da će sud uputiti ovršenika da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ako je žalba izjavljena iz razloga čl. 50 st. 1. točke

7. te točaka 9.-11. toga Zakona.

9. Nadalje, temeljem članka 53. istoga zakona ovršenik može zbog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 7. i točaka 9. do 11. ovoga Zakona podnijeti žalbu protiv rješenja o ovrsi i nakon njegove pravomoćnosti ako taj razlog nije mogao iz opravdanih razloga istaknuti već u roku za žalbu protiv toga rješenja, a žalba iz stavka 1. toga članka može se podnijeti sve do dovršetka ovršnoga postupka.

10. Sve navedene odredbe odnose ne na pravne lijekove protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave, a ne na temelju vjerodostojne isprave, o čemu je u konkretnom slučaju riječ.

11. Uvidom u rješenje ovoga suda poslovni broj Ovrv-3701/21 od 29.04.2022. utvrđeno je da je tužitelj kao ovršenik podnio prigovor nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi, a prije no što je ovrha dovršena, kao i da je od strane ovršnog suda upućen na pokretanje ove parnice samo iz razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. točke 11. Ovršnog zakona. Dakle, tužitelj je upućen na pokretanje parnice (iako to po mišljenju parničnog suda nije trebao biti, jer je ovrha vođena na temelju vjerodostojne a ne ovršne isprave)), ali samo iz razloga jer je nastupila zastara tražbine (točka 11.).

12. Pri tome se napominje da je navedeno rješenje o upućivanju o parnicu doneseno s uputom na pravu na žalbu te je tužitelj mogao izjaviti žalbu protiv istoga ako je smatrao da je sud donio pogrešnu odluku, ili pak da je trebao biti upućen još iz kojeg razloga, no istu nije podnio.

13. Navedeno je bitno jer se u parnici o nedopuštenosti ovrhe ne raspravlja o razlozima iz kojih ovršenik nije upućen u parnicu, već samo zbog onog razloga zbog kojeg je upućen u parnicu (isti je stav zauzet u odlukama Županijskog suda u Splitu Gž 371/19-2 od 12. rujna 2019., Županijskog suda u Zagrebu Gž 2527/15-2 od 29. svibnja 2018., i Županijskog suda u Varaždinu Gž 1641/20-2 od 20. siječnja 2021.), a iz kojih je razloga upućen u parnicu, vidljivo je iz izreke rješenja kojim je upućen.

14. Slijedom navedeno sud nije posebno raspravljao o navodima tuženika da zahtjev za naplatu nije utemeljen na ispravi koja je osnov provedbe ovrhe te da tuženik temeljem iste nije ovlašten zahtijevati ovrhu protiv ovršenika, jer za iste tužitelj nije upućen na parnicu.

15. Nadalje, što se tiče žalbenog razloga da je za tužiteljevu tražbinu nastupila zastara, isti sud nalazi neosnovanim. Naime, u konkretnom slučaju tuženikova tražbina je utvrđena pravomoćnim rješenjem o ovrsi posl. broj: OV-5969/2013 od dana 22.04.2013. godine donesenog po javnom bilježniku Mladenu Burecu, dakle pravomoćnom sudskom odlukom, a člankom 233. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08 - dalje u tekstu ZOO) propisano je da sve tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju za 10 godina.

16. Stoga u trenutku podnošenja tužiteljevog (tamo ovršenikovog) prigovora nije protekao desetogodišnji zastarni rok te nema nikakve zapreke da tuženik (tamo ovrhovoditelj) pokušava svoju tražbinu naplatiti na sve načine i na svim sredstvima ovrhe, slijedom čega je tužbeni zahtjev valjalo odbiti i presuditi kao u izreci.

17. Međutim, vezano za tužiteljev prijedlog iz ovršnog postupka da se na rješenju o ovrsi ukine klauzula pravomoćnosti, valja istaknuti da je tužitelj (tamo ovršenik) u predmetu Ovrv-3701/21 doista podnio prijedlog za ukidanje te klauzule navodeći da mu rješenje o ovrsi nije bilo uredno dostavljeno, o kojem prijedlogu ovršni sud nije nikada donio odluku, iako je to zapravo bilo prvo i jedino o čemu je trebao odlučiti.

18. Stoga će ovaj parnični sud vratiti ovršni spis na postupanje ovršnom sudu, odnosno na odlučivanje da li je klauzula pravomoćnosti valjano izdana, pa ako se tamo utvrdi da je prijedlog ovršenika za njezinim ukidanjem osnovan, odnosno ako sud tu klauzulu ukine, ovršenik će imati pravo prigovora protiv rješenja o ovrsi. U tom prigovoru on će se moći pozvati na zastaru za pojedinačne utužene tražbine, nakon čega će ovršni sud rješenje o ovrsi staviti izvan snage i spis će se formirati kao parnični, a na ovrhovoditelju (kasnije tužitelju) će biti teret dokazivanja i osnova i visine tražbine, pri čemu će sud raspraviti i prigovor zastare.

19. Međutim, sve dok je na snazi pravomoćno rješenje o ovrsi, ovaj sud ne može raspravljati o osnovanosti prigovora zastare za pojedinačne utužene mjesečne novčane iznose, već samo o zastari u svjetlu odredbe čl. 233. ZOO-a, a koji je prigovor neosnovan, kako je to ranije obrazloženo.

20. Sukladno čl. 10. i 220. u svezi s čl. 311. se. 2. ZPP-a odbijen je prijedlog tužitelja za saslušanjem stranaka, kao i prijedlog za provođenjem financijskog vještačenja, jer navedeno za pravnu poziciju tužitelja, u situaciji kada je pravomoćno rješenje o ovrsi i dalje na snazi, naprosto nije bitno.

U Zagrebu 31. ožujka 2025. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćnici uz rješenje o pristojbi na tužbu i presudu od po 26,54 EUR

2. tuženiku