Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], LJ

Poslovni broj: P-275/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužiteljice BJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćniku Josipu Pintariću,odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, 51000 Rijeka, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o.,odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 11.ožujka 2025., u nazočnosti tužiteljice uz punomoćnika i punomoćnika tuženika, dana 31.ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I.Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102359502, od dana 21.04.2005.g., koja glasi:„…Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,500 % (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplatiti prilikom isplate plasmana …“

II.Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici BJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 221,28 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama počev od 22.04.2005.g. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01.01.2008. do 31.07.2015.g. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01.08.2015. do 31.12.2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, te od 01. siječnja 2023. do 31.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 281,25 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.U tužbi tužiteljica navodi da je dana 21.travnja 2005. sa tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102359502, a kojim ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.445,46 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Čl.10. predmetnog ugovora propisano je da je za obradu zahtjeva i odobravanja kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,50 % naknade na iznos kredita. Tužiteljica tvrdi da je navedena odredba čl. 10. predmetnog ugovora ništetna, te da ne proizvodi nikakve pravne učinke među strankama. Naime, tuženik je predmetnom odredbom obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 1,50 % bez da joj je prethodno , a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova odnosno od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, kao niti zašto je određena naknada u visini od 1,5 % od iznosa kredita. Tužiteljica se poziva na čl. 270. Zakona o obveznim odnosima kojim je određeno da kada je činidba nelogična, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Predmetni ugovor o kreditu je unaprijed formulirani ugovor koji tuženik sklapa ili je u to vrijeme sklapa s korisnicima kredita, pa se o odredbi čl. 10. nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 49.st.1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istu odredbu sadržavao je isti zakon iz 2003.godine kao i kasniji ZZP sa izmjenama i dopunama. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ista bila unaprijed formulirana od strane trgovca, uslijed čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Citirana odredba temelji se na Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5.travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tužitelj se poziva na presude suda EU, C-26/13, vezano uz tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ, te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. U ugovoru nije bilo navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporna naknada, niti je precizirano da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita, ili na neki treći dan. Slijedom navedenog tuženik je prouzročio neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača. Nadalje se tužitelj poziva na odredbe čl. 1111. st.1., 2. i 3. ZOO., te na odredbu čl. 1115. ZOO. Slijedom navedenog tužitelj je tražio da se utvrdi da je ništetna ugovorna odredba čl.10.st.1. predmetnog ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 221,28 eura, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 22.4.2005.godine do isplate, kao i da nadoknadi tužitelju parnične troškove.

2. U odgovoru na tužbu tuženik spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, no ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da je ugovorna odredba o ulaznoj naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva, te se poziva na čl.2. st.2. Direktive vijeća EU 93/13/EEZ. Nadalje, tužitelju je ta informacija bila dostupna na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije sklapanja kredita. Ulaznom naknadom pokrivali su se troškovi poput operativnih troškova ( trošak rada djelatnika banke), materijalnih troškova, cijene uredskog materijala, informatičke opreme, korištenje energenata, troškova trećih strana, npr. trošak poštarine, te povezanih regulatornih troškova, kao rad djelatnika svih službi tuženika, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, arhiviranje spisa i sl. S obzirom na troškove koji su nastali prilikom obrade kredita, tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima tužiteljici naplatio naknadu u visini od 1,50 % od visine predmetnog kredita. Tuženik tvrdi da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. U konačnici tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada naplaćena 21.travnja 2005.godine. Glede zahtjeva tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od 22.travnja 2005. tuženik ističe da i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijanu odredbu ugovora i ocijenio osnovanom postojanje tužiteljeve tražbine , a što tuženik u cijelosti osporava zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata je potpuno neosnovan, te smatra da bi jedino pravno osnovano bilo dosuditi tužitelju isplatu glavnog potraživanja sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu ( list 9-12 spisa), otplatnu tablicu (list 13-18 spisa), pregled prometa po predmetnom kreditu za razdoblje od 22.4.2005. -29.9.2015. (list 19-31 spisa), odgovor na tužbu tuženika sa prilozima ( list 35-142 spisa), očitovanje tužitelja na odgovor na tužbu s prilozima (list 145-161 spisa), podnesak tužitelja ( list 162-168 spisa), iskaz saslušanog svjedoka SJ, te tužiteljice BJ. Tuženik je na ročištu dana 11.ožujka 2025. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem djelatnice tuženika Tanje Borščak Rođak.

4. Svjedok HJ, suprug tužiteljice je izjavio da nije bio sa suprugom kada je ista razgovarala sa djelatnikom tuženika vezano uz predmetni kredit. Supruga mu nije posebno spominjala naknadu za obradu kredita, kredit im je bio potreban za adaptaciju kuće i on je smatrao da sve što je u ugovoru ulazi u paket predmetnog kredita. U kući za čiju adaptaciju je uzet predmetni kredit mijenjali su se parketi, premještali unutarnji zidovi i vršili soboslikarski radovi. Radi se o obiteljskoj kući u kojoj i danas stanuju i koja nikad nije bila u najam, niti je tužiteljica imala posebni prostor u istoj. Sada u kući živi on sa suprugom, ovdje tužiteljicom, dok je u vrijeme uzimanja predmetnog kredita u kući živio i jedan njihov sin. On je po zanimanju građevinski inženjer, a prije uzimanja predmetnog kredita tijekom 90-ih godina imao je otvoreni obrt, koji mu je čini mu se zatvoren 2000.godine ili prije toga. Obrt je bio prijavljen na adresi predmetne kuće , time da on nije koristio ni jednu prostoriju u kući u poslovne svrhe, već je radio na terenu, s obzirom da je na trgovačkom sudu trebalo prijaviti sjedište suda, pa je isto formalno prijavio na adresi stanovanja. Sin koji je živio s njima u kući po zanimanju je ekonomista i u to vrijeme nije imao nikakav obrt.

5. Tužiteljica BJ je izjavila da se vezano uz predmetni kredit raspitivala i u drugim bankama, bila je u Međimurskoj banci i u Privrednoj banci. Kredit je uzela kod tuženika zbog najpovoljnijih uvjeta, odnosno radilo se o najnižoj kamati, s najdužim rokom otplate i najmanjom mjesečnom ratom. Kredit je uzela za adaptaciju i dogradnju kuće. U banci joj je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji, radi čega je uzela isti. Djelatnik banke nije ju upozorio na nikakve rizike vezano uz valutu CHF, već joj je nasuprot tome predlagao kredit u CHF kao najpovoljniji. Sa djelatnikom banke razgovarao je o roku otplate kredita , o visini rate, kamati, no ne sjeća se da bi isti spomenuo naknadu za obradu kredita. Rečeno joj je da dodatno mora platiti ulaznu naknadu ali joj nije objašnjeno na što se ta ulazna naknada odnosi, a niti radi čega iznosi 1,5 % kredita. Ne sjeća se da li je u to vrijeme bila klijent tuženika, niti da li bi joj bili ponuđeni povoljniji uvjeti ukoliko bi bila njihov klijent. Predmetna naknada oduzeta je od iznosa kredita. Kada je došla sklapati ugovor o kreditu isti je bio sastavljen, ona nije mogla pregovarati niti o jednoj odredbi ugovora. U ugovoru su bili upisani svi njeni podatci i ona je ugovor samo morala potpisati. Vezano uz predmetni ugovor o kreditu bili su kod javnog bilježnika koji je pročitao ugovor ali nije ništa posebno objašnjavao. Ugovor o kreditu je pročitala, nije uočila odredbu o ulaznoj naknadi, niti je znala koji iznos na ime ulazne naknade mora platiti. Kredit je uzela kao fizička osoba za adaptaciju obiteljske kuće u kojoj još uvijek stanuje. Nakon što je tužiteljici predočen list 65 spisa na kojem su navedeni modeli, visina naknada uz instrument osiguranja izjavila je da je takav dokument prilikom pregovora o kreditu, kao niti prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bio predočen.

6. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl.8. ZPP-a kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificiran tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

7. Između stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102359502, od dana 21.04.2005.g.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbu čl.10. predmetnog ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

9. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača /03 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. Odredbom članka 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ''(Narodne novine'' broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.- dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

13. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

14. Prema odredbi čl. 96.st.1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno Načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca , te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15. Sud je u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtjeva restituciju zbog nepošteno ugovornih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi. U ovom postupku tužena je predložila dokaz na okolnost da je u postupku sklapanja ugovora o kreditu dala tužitelju odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe saslušanjem djelatnice tuženika Tanje Borščak Rođak, time da je tuženik na ročištu dana 11.ožujka 2025. izjavio da odustaje od saslušanja predložene svjedokinje.

16. Ovaj sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru , te da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 96.st.1. i čl. 102.st.1. ZZP/07. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl.100 ZZP/07 ( prema kojoj ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno, lako razumljive i moraju biti lako uočljive ) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To nužno ne znači da u Ugovoru o kreditu treba specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade, za obradu i odobravanje kredita. Tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, odnosno koje usluge i troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih. Nesporno je da je tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao izvesti zaključak o njenoj visini jer je određena u postotku od iznosa kredita, ali nije imao informaciju o svrsi te naknade.

17. Kod ocjene postupanja suprotno Načelu savjesnosti i poštenja ovaj sud smatra da je potrebno ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i tijekom pojedinačnih pregovora, odnosno da li je banka uzela u obzir zakonite interese potrošača, pa je sukladno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu ugovornu odredbu. Kako se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i o spornoj odluci se nije pojedinačno pregovaralo može se zaključiti da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

18. Da li se predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo ocjenom iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobrenje kredita, već ocjenom da li bi neprihvaćanjem takve odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava ( zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja proizlazi da bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor.

19. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača/14 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a spomenuti Zakon u čl. 3. navodi da isti zakon između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).

20. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

21. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te osnov te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

22. Iz utvrđenog proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade time da je prilikom razgovora sa djelatnikom banke spominjana ulazna naknada, dok je u čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu navedeno da se radi o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita , te da tužiteljica nije povezala da se radi o istoj naknadi, time da ista nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade ( koje usluge i koji troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih). S obzirom da je visina naknade u ugovoru navedena u postotku razumno je da je tužiteljica mogla izvesti zaključak o visini naknade ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno da li je banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa je shodno tome mogla pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

23. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru , da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, kao niti o bilo kojoj odredbi predmetnog ugovora, može se zaključiti da banka, tuženik, o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjena odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te naknade od strane tužiteljice kao potrošača ista bila ograničena u ostvarivanju svog prava ( zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu) ili nametanjem neke druge obveze ili naknade.

24.Neosnovano je pozivanje tuženika na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5.3.2004. jer se isto odnosi na nesavjesnost ugovornih strana iz Ugovora o zajmu, te nije relevantno u ovoj pravnoj situaciji.

25. Prigovor zastare je neosnovan budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO od pet godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

26. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

27. Odredbom čl.55. st.1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

28. Kako je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje naknade za odobrenje kredita ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela konkretnog ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

29. Tuženik je dužan temeljem odredbi čl.1111. u vezi čl.323.st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja sukladno čl. 115. Zakona o obveznim odnosima, a s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita i po stopi kamate sukladno odredbi čl.29.st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

30. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP- a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura (Tbr.

7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/2023, dalje Tarife), sastav podneska od 7.11.2024. (Tbr.8.1. Tarife) u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištu dana 22.1.2025. i 11.3.2025. ( Tbr.9.1. Tarife), za svako zastupanje u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude ( Tbr.9.3. Tarife) u iznosu od 25,00 eura, što ukupno iznosi 225,00 eura, te pripadajući PDV u iznosu od 56,25 eura, a čime je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi ukupne troškove u iznosu od 281,25 eura. Tužiteljici nisu priznati troškovi pristojbe na tužbu i pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura za svaku od navedenih pristojbi, s obzirom da je tužiteljica oslobođena od plaćanja istih, sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama.

Čakovec, 31.ožujka 2025.

S u t k i n j a:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.

O tome obavijest:

1. tužiteljica po pun.

2. tuženik po pun.