REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž Ovr-28/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Biljani Pamić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja SPV za sanaciju d.o.o. Zagreb, zastupanog po punomoćniku Antoniju Zujiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv ovršenika LR iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Rude, odvjetniku u Šibeniku, radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu, poslovni broj: Ovr-436/2021-31 od 17. listopada 2024., 31. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

Uvažava se kao osnovana žalba ovršenika, ukida se rješenje Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu, poslovni broj: Ovr-436/2021-31 od 17. listopada 2024. te se predmet vraća istom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe podnesen uz žalbu od 12. studenog 2021.

2. Protiv navedenog rješenja ovršenik podnosi pravovremenu žalbu zbog bitne povrede odredbi postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnom, ističe kako bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu štetu, jer je predmetna ovrha određena na ovršenikovim poslovnim udjelima trgovačkog društva Aluminium Export Import d.o.o., a nakon donošenja rješenja o dosudi kojim bi poslovni udjeli bili dosuđeni nekom kupcu ili ovdje ovrhovoditelju, ovršenik više ne bi mogao ostvariti povrat poslovnih udjela koji su predmet ovrhe, niti bi s uspjehom mogao s osnove naknade štete od ovrhovoditelja potraživati protuvrijednost tih poslovnih udjela jer je ovrhovoditelj u likvidaciji. Ukazuje da prvostupanjski sud u konkretnoj ovrsi uopće nije preispitao da li je Sporazum od 29. siječnja 2015. ovjeren pod brojem OV-698/15, a koji je ovršna isprava u ovoj ovrsi, potrošački ugovor koji sadrži nepoštene (ništetne) odredbe, a što je trebao ispitati po službenoj dužnosti sukladno zaključku broj 1 sa sastanka predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog dana 11. ožujka 2022., poslovni broj: Su IV-87/2022. Navodi da iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za trgovačko društvo BADIS d.o.o. u stečaju proizlazi da u vrijeme sklapanja spornog pravnog posla ovršenik nije bio funkcionalno povezan sa društvom Badis d.o.o. kao korisnikom kredita i glavnim dužnikom, ovršenik u vrijeme sklapanja Sporazuma od 27. siječnja 2015. nije bio niti osnivač društva Badis d.o.o., a niti je bio direktor trgovačkog društva Badis d.o.o. Smatra da se ne može prihvatiti obrazloženje suda iz pobijanog rješenja “da promjena nositelja poslovnog udjela u tvrtki ne dovodi do problema u njenom poslovanju”, jer u slučaju da se provedu daljnje ovršne radnje procjene i prodaje poslovnih udjela koje ovršenik ima u društvu Aluminium Export Import d.o.o. u kojem je ovršenik direktor i jedini imatelj udjela u društvu (100% udjela) ovršeniku bi nastala nenadoknadiva šteta, došlo bi do totalnog urušavanja poslovnog sustava trgovačkog društva Aluminium Export Import d.o.o. i nastao bi domino efekt s posljedicama koje bi dovele u pitanje i egzistencijalne uvjete nužne za opstanak ovršenika i njegove obitelji. Ukazuje da sud nije dao jasne razloge o odlučnim činjenicama, niti ne navodi materijalno pravne propise koje je sud primijenio, zbog čega odluka nema razloga o odlučnim činjenicama te se stoga takva odluka ne može ispitati. Predlaže usvajanje žalbe i preinačenje pobijanog rješenja sukladno žalbenim navodima. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Žalba ovršenika je osnovana.

4. Nije sporno da je prvostupanjski sud 30. srpnja 2021. donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-436/21 na temelju ovršne isprave - Sporazuma od 21. siječnja 2015. koji je ovjeren i solemniziran od strane javnog bilježnika Alise Kale iz Šibenika dana 29. siječnja 2015. pod poslovnim brojem OV- 698/15, a radi naplate iznosa od 13.191.922,30 kn zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, na poslovnom udjelu ovršenika u društvu Aluminium export import d.o.o. Danilo Biranj; da je protiv tog rješenja ovršenik podnio žalbu koja je odbijena rješenjem Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž Ovr-129/22-3 od 4. siječnja 2023. i prijedlog za odgodu ovrhe; da je ovršenik podnio tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, na što je upućen zaključkom suda prvog stupnja poslovni broj: Ovr-436/2021-30 od 17. listopada 2024.

5. U prijedlogu za odgodu ovrhe ovršenik navodi kako bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu štetu, jer je predmetna ovrha određena na ovršenikovim poslovnim udjelima trgovačkog društva Aluminium Export Import d.o.o., u kojem je on direktor i jedini imatelj udjela u društvu (100% udjela), da bi time došlo do totalnog urušavanja poslovnog sustava Aluminium Export Import d.o.o. s posljedicama koje bi dovele u pitanje i egzistencijalne uvjete nužne za opstanak ovršenika i njegove obitelji (supruga, sin i unuka). Smatra da bi promjena na strani direktora ili „vlasnika“ društva prouzročila prekid uhodanih poslovnih komunikacija koje su uspostavljane godinama, te da bi jednom prekinuti poslovni odnosi izgrađeni na osobnosti i povjerenju njihovih aktera (promjenom „vlasnika“ i direktora) nemoguće bilo rekonstruirati, pa bi to bila konačna i neopoziva propast društva.

6. Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan prijedlog za odgodu ovrhe uz obrazloženje da ovršenik nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu u smislu odredbe čl. 65. st.1. OZ, da su navodi ovršenika paušalni i usmjereni na odugovlačenje postupka jer primjena nositelja poslovnog udjela u tvrtki ne dovodi do problema u njenom poslovanju.

7. Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda ovršenika, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba postupka (čl. 365. Zakona o parničnom postupku "Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), sukladno čl. 365. st. 2. ZPP, u vezi sa čl. 381. ZPP i čl. 21. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 6/24., dalje: OZ), utvrđeno je da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti kao ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajno ukazuje žalitelj, budući da rješenje u izreci, a niti u obrazloženju ne sadrži takve nedostatke zbog kojih se pravilnost odluke ne bi mogla ispitati.

8. Međutim, osnovano se ovršenik poziva na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer je prvostupanjski sud propustio utvrditi radi li se u konkretnom slučaju o potrošaču i potrošačkom ugovoru te će od utvrđenja ove činjenice ovisiti i primjena prava suda EU i Direktive Vijeća 93/13/EEZ.

9. Naime, sukladno Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 11. ožujka 2022. u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu a proizlaze iz potrošačkih ugovora, sud će po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe.

10. U konkretnom slučaju ovrhovoditelj je ovrhu predložio na temelju Sporazuma od 27. siječnja 2015. zaključenog između tadašnje Jadranske banke d.d., Šibenik kao predlagatelja osiguranja i založnog vjerovnika i društva Badis d.o.o., Šibenik kao korisnika kredita, protivnika osiguranja i založnog dužnika i fizičkih osoba LR (ovdje ovršenika) i ZR kao protivnika osiguranja a koji je Sporazum solemniziran od strane javnog bilježnika Alise Kale iz Šibenika dana 29. siječnja 2015. godine pod poslovnim brojem OV- 698/15 radi osiguranja novčane tražbine iz Ugovora o dugoročnom kreditu br. 6/15 zaključenog 19. siječnja 2015. između tadašnje Jadranske banke d.d., Šibenik kao davatelja kredita i društva Badis d.o.o., Šibenik kao korisnika kredita a kojim je davatelj kredita, korisniku kredita stavio na raspolaganje dugoročni kredit u iznosu od 11.350.000,00 kn.

11. Prema pravnom shvaćanju Općeg suda Europske unije iznesenom u odluci broj C- 74 od 19. studenog 2015. odredba čl. 15. st. 15. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 1. st. 1. i čl. 2. točka (b) Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. odnosi se i na fizičke osobe koje su u svojstvu jamca potpisale ugovore o jamstvu, ugovor o osiguranju nekretnina koje je sklopio obrtnik ili trgovačko društvo za obavljanje svoje djelatnosti pri čemu te fizičke osobe nemaju nikakve veze s djelatnosti korisnika kredita.

12. Odredbom čl. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“ broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/17., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16.) uređeni su ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj zakon.

13. Prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a st. 1. toč. 15. definirano je "potrošačko kreditiranje" kao pravni posao kojim se jedna ugovorna strana obvezuje drugoj staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a druga se ugovorna strana obvezuje plaćati ugovorene kamate, odnosno ugovorene naknade, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, kao i svaki drugi pravni posao, koji je po svojoj gospodarskoj biti jednak ovome pravnome poslu.

14. Prema uvodnim izjavama 9. i 10. Direktive 93/13 "[…] onoga koji stječe robu i usluge treba zaštititi od zlouporabe moći koju imaju prodavatelj robe ili pružatelj usluga, posebno od jednostranih standardiziranih ugovora i nepoštenog ispuštanja osnovnih prava iz ugovora; […] djelotvorniju [je] zaštitu potrošača moguće postići usvajanjem ujednačenih zakonskih propisa u području nepoštenih ugovornih odredaba; […] ti [bi se] propisi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između prodavača ili pružatelja i potrošača; […] zbog toga iz područja primjene ove Direktive treba, između ostalog, isključiti ugovore koji se odnose na zapošljavanje, ugovore koji se odnose na nasljedna prava, ugovore koji se odnose na prava iz obiteljskog zakona i ugovore koji se odnose na osnivanje i ustrojavanje trgovačkih društava ili na ugovore o partnerstvu;"

15. U članku 1. stavku 1. navedene Direktive propisano je da je njezina svrha uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača ", dok su u članku 2. spomenute Direktive na sljedeći se način definiraju pojmovi" potrošač "i" prodavatelj robe ili pružatelj usluge ". Tako:

" Za potrebe ove Direktive izraz:

(b)“potrošač“ znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije;

(c)“prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge)“ znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu ".

16. Prema navedenim odredbama, a i prema iznesenom shvaćanju EU suda u navedenoj odluci, jasno proizlazi da kada je riječ o pitanju može li se fizička osoba koja jamči za obveze što ih je prema bankarskoj instituciji preuzelo trgovačko društvo u okviru ugovora o kreditu smatrati "potrošačem" u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, odnosno čl. 2. st. 1. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača, treba istaknuti da se takav ugovor o osiguranju ili ugovor o jamstvu, iako se u takvom slučaju može smatrati akcesornim u odnosu na glavni ugovor iz kojeg je proizišao dug čije se podmirenje jamči (u kontekstu Direktive Vijeća 85/577/EEZ od 20. prosinca 1985. za zaštitu potrošača u pogledu ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija, presuda L, C 45/96, EU:C:1998:111, toč. 18.), od njega se razlikuje s obzirom na ugovorne stranke jer ga sklapaju osobe koje nisu stranke glavnog ugovora. Zato je u tim situacijama potrebno utvrditi u kojem su svojstvu djelovale stranke ugovora o osiguranju odnosno ugovora o jamstvu.

17. U pravcu iznesenog i pojam "potrošač" u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, je objektivan (presuda Costea, C 110/14, EU:C:2015:538, toč. 21.), te ga treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju, odnosno ocijeniti pripada li sporni ugovorni odnos među (razdjelnicu) djelovanja izvan okvira obrta, poduzeća i profesije, pa je zato sud, pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive, dužan, vodeći računa o svim okolnostima takvog slučaja, te o svim dokazima, provjeriti može li se takvu ugovornu stranku kvalificirati kao "potrošača" u smislu navedene direktive (presuda Costea, C 110/14, EU:C:2015:538, toč. 22. i 23.).

18. Stoga je sud dužan, kada fizička osoba koja jamči za ispunjenje obveza obrta ili trgovačkog društva, utvrditi je li ona djelovala u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije ili s obzirom na svoju funkcionalnu povezanost s tim društvom, poput upravljanja njime ili udjela u njegovu temeljnom kapitalu koji nije zanemariv, ili je pak djelovala za privatne potrebe.

19. Iz navedenih razloga je sud EU u citiranoj odluci iznio pravno shvaćanje prema kojem se "Članak 1. stavak 1. i članak 2. točku (b) Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ona može primijeniti na ugovor o osiguranju nekretninom ili na ugovor o jamstvu koji je fizička osoba sklopila s kreditnom institucijom kako bi jamčila za obveze koje je trgovačko društvo preuzelo prema toj instituciji sklapanjem ugovora o kreditu, kada je ta fizička osoba nastupala za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije i kada nije funkcionalno povezana s navedenim društvom ".

20. Obzirom na izložene razloge, na jamce i založne dužnike koji su fizičke osobe, odredbe čl. 5. st. 15. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 1. st. 1. i čl. 2. točka (b) Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. se mogu primijeniti, pri čemu navedene odredbe treba tumačiti tako da u definiciju" potrošač "ulaze i fizičke osobe koje su u svojstvu jamca potpisale ugovore o jamstvu, ugovore o osiguranju nekretnina koje je sklopio obrtnik ili trgovačko društvo za obavljanje svoje djelatnosti, kada je ta fizička osoba nastupala za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije i kada ona nije funkcionalno povezana s navedenim društvom (tako i Rev 547/21 od 27. lipnja 2023.).

21. Osim toga drugostupanjski sud naglašava da je u Smjernicama za tumačenje primjene Direktive (Obavijest komisije – Smjernice za tumačenje primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima; "Službeni list" EU, C 323 od 27. rujna 2019. – dalje u tekstu Smjernice za tumačenje primjene Direktive) zauzeto pravno shvaćanje prema kojem u slučaju kada se između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača sklapa akcesorni ugovor, isti je obuhvaćen Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čak i u slučaju ako se glavni ugovor sklapa između trgovačkih društava pa nije obuhvaćen područjem primjene Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. U konkretnom slučaju ovrhovoditelj je ovrhu pokrenuo na temelju Sporazuma od 21. siječnja 2015. koji je ovjeren i solemniziran od strane javnog bilježnika Alise Kale iz Šibenika pod posl.br. OV- 698/15, kao akcesornog pravnog posla koji proizlazi iz sklopljenog Ugovora o kreditu pa je bila dužnost prvostupanjskog suda provjeriti je li ovršenik potrošač i pri tome voditi računa o definiciji potrošača prema Smjernicama za tumačenje primjene Direktive i vrsti pravnog posla na temelju kojeg je ovrha pokrenuta.

22. Kako je prvostupanjski sud propustio postupiti na gore navedeni način te pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje, na temelju odredbe članka 380. točka 3. ZPP, u svezi sa člankom 21. stavkom 1. OZ, ukinuto je prvostupanjsko rješenje te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

23. U nastavku postupka prvostupanjski sud će utvrditi u kojem su svojstvu djelovale stranke ugovora o osiguranju te ovisno o tome ocijeniti ima li ovršenik status potrošača, po potrebi zakazati i ročište te ovisno o utvrđenju (statusa potrošača) potom ocijeniti i odredbe potrošačkog ugovora, te izvijestiti potrošača o eventualnoj ništetnosti odredbi ugovora i posljedicama ništetnosti. Ako se potrošač nije odrekao zaštite, a u sumnji jesu li pojedine odredbe nepoštene, sud će ovršenika uputiti u parnicu radi nedopustivosti ovrhe, do donošenja koje odluke će odgoditi ovrhu po službenoj dužnosti, a tek ukoliko utvrdi da ovršenik nije potrošač, može odlučivati o primjeni odredbi Ovršnog zakona u odnosu na predloženu odgodu ovrhe.

24. O zahtjevu ovršenika za naknadu troškova žalbenog postupka bit će odlučeno u daljnjem tijeku postupka sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP u vezi s čl. 21. st.1. OZ.

Pula-Pola, 31. ožujka 2025.

Sudac:

Biljana Pamić