REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2360/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice CD iz [adresa], C [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. veljače 2025. u prisutnosti tužiteljice i zamjenice njezinog punomoćnika odvjetničke vježbenice OD, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 31. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HRVATSKOJ POŠTANSKOJ BANCI, dioničkom društvu, isplatiti tužiteljici CD iznos od 2.060,49 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 1,00 EUR od 31. prosinca 2007. pa do isplate,

- 1,15 EUR od 2. siječnja 2008. pa do isplate,

- 3,55 EUR od 1. veljače 2008. pa do isplate,

- 5,77 EUR od 31. ožujka 2008. pa do isplate,

- 7,76 EUR od 29. travnja 2008. pa do isplate,

- 3,42 EUR od 2. svibnja 2008. pa do isplate,

- 1,97 EUR od 2. lipnja 2008. pa do isplate,

- 3,93 EUR od 1. srpnja 2008. pa do isplate,

- 0,80 EUR od 1. kolovoza 2008. pa do isplate,

- 1,26 EUR od 1. rujna 2008. pa do isplate,

- 3,37 EUR od 7. listopada 2008. pa do isplate,

- 15,84 EUR od 3. studenoga 2008. pa do isplate,

- 6,69 EUR od 1. prosinca 2008. pa do isplate,

- 20,16 EUR od 2. siječnja 2009. pa do isplate,

- 21,57 EUR od 2. veljače 2009. pa do isplate,

- 22,28 EUR od 2. ožujka 2009. pa do isplate,

- 20,59 EUR od 1. travnja 2009. pa do isplate,

- 20,35 EUR od 4. svibnja 2009. pa do isplate,

- 17,71 EUR od 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- 15,39 EUR od 1. srpnja 2009. pa do isplate,

- 16,20 EUR od 2. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 17,92 EUR od 1. rujna 2009. pa do isplate,

- 18,65 EUR od 2. listopada 2009. pa do isplate,

- 17,68 EUR od 2. studenoga 2009. pa do isplate,

- 19,90 EUR od 2. prosinca 2009. pa do isplate,

- 22,01 EUR od 4. siječnja 2010. pa do isplate,

- 24,22 EUR od 1. veljače 2010. pa do isplate,

- 23,64 EUR od 1. ožujka 2010. pa do isplate,

- 27,38 EUR od 2. travnja 2010. pa do isplate,

- 26,42 EUR od 5. svibnja 2010. pa do isplate,

- 28,29 EUR od 4. lipnja 2010. pa do isplate,

- 38,86 EUR od 5. srpnja 2010. pa do isplate,

- 36,46 EUR od 9. kolovoza 2010. pa do isplate,

- 45,48 EUR od 6. rujna 2010. pa do isplate,

- 40,72 EUR od 7. listopada 2010. pa do isplate,

- 37,14 EUR od 10. studenoga 2010. pa do isplate,

- 48,03 EUR od 9. prosinca 2010. pa do isplate,

- 54,75 EUR od 11. siječnja 2011. pa do isplate,

- 49,87 EUR od 7. veljače 2011. pa do isplate,

- 50,59 EUR od 9. ožujka 2011. pa do isplate,

- 47,09 EUR od 11. travnja 2011. pa do isplate,

- 48,17 EUR od 6. svibnja 2011. pa do isplate,

- 60,09 EUR od 10. lipnja 2011. pa do isplate,

- 61,76 EUR od 8. srpnja 2011. pa do isplate,

- 74,95 EUR od 12. kolovoza 2011. pa do isplate,

- 70,16 EUR od 2. rujna 2011. pa do isplate,

- 62,70 EUR od 11. listopada 2011. pa do isplate,

- 62,50 EUR od 10. studenoga 2011. pa do isplate,

- 61,69 EUR od 12. prosinca 2011. pa do isplate,

- 64,40 EUR od 11. siječnja 2012. pa do isplate,

- 67,38 EUR od 2. veljače 2012. pa do isplate,

- 67,47 EUR od 12. ožujka 2012. pa do isplate,

- 65,60 EUR od 4. travnja 2012. pa do isplate,

- 66,36 EUR od 4. svibnja 2012. pa do isplate,

- 67,48 EUR od 1. lipnja 2012. pa do isplate,

- 66,27 EUR od 3. srpnja 2012. pa do isplate,

- 66,37 EUR od 2. kolovoza 2012. pa do isplate,

- 65,26 EUR od 3. rujna 2012. pa do isplate,

- 76,02 EUR od 2. listopada 2012. pa do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.096,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 18. siječnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da je s tuženikom 9. listopada 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 211610 kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.763,31 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nadalje je navela da u odredbi čl. 2. navedenog Ugovora stoji da je tužiteljica dužna tuženiku platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika, te je navela i da je ugovorena početna kamatna stopa od 5,30%. Isto tako tužiteljica je navela da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope. Istaknula je i da je u odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu ugovorena za tužiteljicu obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, te smatra da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu. Tužiteljica se u tužbi pozvala i na presudu Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Dodala je i da su u navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. Pojasnila je da su u navedenim presudama sudovi utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužiteljica je još navela da je dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unesene na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači nisu mogli nikako utjecati, pri čemu niti u ugovoru, niti u općim uvjetima poslovanja banaka, nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu, niti metoda izračuna tih parametara. Tužiteljica je stoga istaknula da su na temelju takvih utvrđenja sudovi utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne.

2. Tužiteljica se, nadalje, u tužbi pozvala i na presudu Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Još je navela i da su u istaknutom dijelu, predmetne odluke potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Tužiteljica je stoga pojasnila da je navedenim sudskim odlukama utvrđeno da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, ali da nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Također je navela da su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno, te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3. Tužiteljica je u tužbi, nastavno, istaknula da učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja njezino pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,30 %, kao i pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Dodala je i da je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužiteljici povećavao kamatnu stopu sve do dana konačne otplate kredita te joj je nezakonito primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana konačne otplate kredita. Stoga tužiteljica tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje isplatu iznosa od 2.060,49 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose, uz naknadu troškova postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je tužba neosnovana iz razloga što je potraživanje tužiteljice u zastari. Isto tako tuženik je naveo da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude. Tuženik je, također, naveo da sve kada bi presuda iz parnice Potrošač i bila primjenjiva, ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač. Isto tako je naveo da tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radio o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tuženik je još naveo da su odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jasne, uočljive i razumljive ta da ne uzrokuju, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je u odgovoru na tužbu još naveo da ne osporava samu visinu tužbenog zahtjeva te da je stoga nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Konačno je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

5. Sud je tijekom postupka proveo sljedeće dokaze: izvršen je uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 211610 od 9. listopada 2007. (str. 9-15 spisa), presliku otplatne tablice po kreditu (str. 16-17 spisa), presliku plana otplate u jednakim anuitetima (str. 18-19 spisa), presliku prometne kartice po kreditu (str. 20-26 spisa), saslušana je tužiteljica (str. 73-74 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i sve dokaze zajedno, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.

7. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 211610 od 9. listopada 2007. (str. 9-15 spisa; dalje: Ugovor o kreditu) da je tužiteljica kao korisnica kredita isti sklopila s kreditorom, prednikom tuženika, Volksbank d.d. (koji je kasnije poslovao i pod tvrtkama Sberbank d.d., Sberbank d.d. - u sanaciji, Nova hrvatska banka d.d - promjena tvrtke upisana u sudski registar rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-22/9164-2 od 2. ožujka 2022., rješenjem poslovni broj Tt- 13/1253/2 od 18. siječnja 2013. i rješenjem poslovni broj Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022., a kako to proizlazi iz javno dostupnog sudskog registra). Nadalje je utvrđeno da je prednik tuženika tim Ugovorom o kreditu tužiteljici za kupnju vozila odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 12.763,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećim na dan isplate kredita (t. 1. Ugovora o kreditu), uz redovnu kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,30% godišnje (t. 2.1. Ugovora o kreditu), te s rokom otplate kredita od 60 mjeseca (t. 5. Ugovora o kreditu). Isto tako je utvrđeno da su stranke u Ugovoru o kreditu navele da se kredit ugovara u valuti, a da se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (t. 4. Ugovora o kreditu), te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 242,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan dospijeća (t. 8. Ugovora o kreditu). Također je utvrđeno i da je navedeni Ugovor o kreditu ovjeren kao javnobilježnička isprava kod javne bilježnice Obrenije Ribarić 9. listopada 2007., pod brojem OV-16215/2007, a u istoj ovjeri je navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na ovjeru od strane tužiteljice, da joj je isprava pročitana, te da je izjavila da prihvaća pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za nju proizlaze i da to odgovara njezinoj volji. Ovdje valja reći da tuženik ne osporava da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, zbog čega je došlo do razlike u kamatama sadržanima u mjesečnim anuitetima, te ne osporava da je tijekom otplate kredita došlo do promjene u tečaju valute CHF. Konačno, tuženik ne osporava ni visinu tužbenog zahtjeva.

8. Među strankama je sporno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete, kao i je li ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula, odnosno kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF, te je stoga sporna osnova tužbenog zahtjeva. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja.

9. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je s Volksbank d.d. zaključila predmetni Ugovor o kreditu 2007. Nadalje je navela da je o predmetnom kreditu razgovarala i dogovarala se samo sa zaposlenicima autokuće Citroen koja se nalazila u Bauerovoj ulici u Zagrebu, te da u banci nije niti bila. Isto tako je navela da je sredstvima predmetnog kredita kupila automobil Citroen C1, te da je osobno otplatila kredit u cijelosti, a automobil kupljen sredstvima kredita je koristila samo u osobne svrhe. Nadalje je navela da se za kredit uz valutnu klauzulu u CHF odlučila zato što su u to vrijeme svi kredite podizali u toj valuti, a vjerojatno je mogla podići kredit i u drugoj valuti, međutim, u autokući su joj preporučili kredit uz valutnu klauzulu u CHF, te je ona to prihvatila. Ugovor je prije potpisivanja pročitala, ali nije našla ništa sporno u njemu, te nije postavljala nikakva posebna pitanja. Zaposlenik auto kuće joj nije bilo što govorio o kamatnoj stopi, kao niti o načinu promjene kamatne spore, niti o čemu to ovisi. Također joj zaposlenik autokuće nije ništa govorio ni o valuti CHF, niti o rizicima podizanja kredita uz valutnu klauzulu u toj valuti. Ne sjeća se je li Ugovor o kreditu nosila kod javnog bilježnika. Nadalje je navela da je Ugovor bio sastavljen od strane banke te ga je ona samo potpisala, a ne zna je li mogla utjecati na bilo koju odredbu Ugovora. Konačno je navela da su joj rate kredita tijekom otplate kredita jako porasle te je od početne rate koja je iznosila oko 900,00 kn, rata skočila na iznos od oko 1.700,00 kn.

10. Sud je bitnim dijelovima prihvatio iskaz tužiteljice jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, te je sukladan s dokumentacijom u spisu i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

11. Ovdje valja reći da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.; dalje: ZZP), a koje povrede traju i dalje, kao i da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP-a, te je naloženo tuženiku prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno mu je takvo ili slično postupanje. Iz izreke navedenih presuda je razvidno da se odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu neovisno o tome što se radi o kreditu čija je namjena kupnja vozila i neovisno o tome što je predmetni kredit otplaćen. Pritom valja reći, da je u konkretnom slučaju iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je ista u ovom pravnom poslu, odnosno prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu imala status potrošača (čl. 3. st. 1. ZZP- a).

12. Nadalje valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slijedom navedenog, suprotno tvrdnji tuženika, ovaj sud je vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

13. Isto tako valja reći da prema odredbi čl. 74. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, kao i kamate i ostale troškove koje potrošač mora platiti kako bi otplatio zajam te, ako je moguće, ukupan iznos tih uplata, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, nominalnu godišnju kamatnu stopu za zajam i nominalnu godišnju kamatnu stopu za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja i odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

14. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

15. Prema odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U odredbi čl. 272. ZOO-a određeno je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Nadalje, u odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a propisano je da kad je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Nadalje, u odredbi čl. 4. ZOO-a propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, proizlazi da su ništetne odredbe sadržane u t. 2.1. i t. 8. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojeg je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu u kojem je otplata kredita vezana uz valutu švicarski franak.

17. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Naime, u Ugovoru o kreditu nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, jer ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 96. st. 2. ZZP-a). Ovdje valja reći da ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena, odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 270. ZOO-a.

18. Međutim, u odredbi t. 2.1. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama prednika tuženika, dok nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud smatra da predmetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, niti odrediva u trenutku sklapanja toga Ugovora. Pored toga, navedeni Ugovor o kreditu je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporna odredba o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a.

19. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredba t. 2.1. Ugovora o kreditu, koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na odredbe koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno omogućiti joj da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe prednik tuženika je izbjegao utjecaj tužiteljice kao druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba je protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg je tužiteljica morala vratiti predniku tuženika.

20. U odnosu na odredbu t. 8. Ugovora o kreditu u kojoj je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana otplata kredita valja reći da iz provedenih dokaza, i to prije svega iz iskaza tužiteljice, ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale istim odredbama, niti da je prednik tuženika, odnosno zaposlenik autokuće, informirao tužiteljicu o rizicima koje nosi valuta CHF, a tuženik nije dokazao drugačije. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je po ocjeni ovog suda ništetna i nepoštena navedena odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Nadalje valja reći da i iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje prednika tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako prednik tuženika nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze i utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da je prednik tuženika, kao banka, prihvaćao samo opći rizik valutne klauzule, dok je potrošač prihvaćao i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, s time da ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

21. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da su predmetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci tuženika i valuta CHF uz koju je vezana otplata kredita ništetne.

22. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

23. U konkretnom slučaju, prednik tuženika je na temelju ništetnih ugovornih odredaba ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i u vidu razlike između iznosa koji bi tužiteljica platila po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je plaćen predniku tuženika po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa uslijed primjene ništetnih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

24. Na temelju tako izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir da je među strankama nesporna visina utuženog potraživanja, utvrđeno je da je tužiteljica na temelju ništetnih ugovornih odredaba u utuženom razdoblju preplatila predniku tuženika po predmetnom Ugovoru o kreditu zbog povišenja kamatne stope te zbog valutne klauzule vezane uz valutu CHF iznos od ukupno 2.060,49 EUR, te je stoga tuženiku naloženo isti iznosi isplatiti tužiteljici. Imajući u vidu da prednia tuženika nije bio savjestan jer je on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga je tužiteljici predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, tako su tužiteljici, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a na pojedinačne iznose navedene u t. I. izreke presude dosuđene zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog tog pojedinačnog iznosa tuženiku, a uzimajući u obzir da tuženik nije osporio da je tužiteljica izvršila uplate upravo u navedene dane, te je priznao visinu tužbenog zahtjeva i protivio se provođenju financijskog vještačenju. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. je određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a nakon toga sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude. Pritom valja reći da tuženik tijekom postupka nije dokazivao da bi tužiteljica pojedine anuitete, uslijed primjene spornih ugovornih odredaba, platila manje (negativna razlika), te nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, pa je stoga sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir samo preplate izvršene od strane tužiteljice (pozitivna razlika), a čija visina je nesporna.

25. Također valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za predmetno potraživanje tužiteljice. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara počela ispočetka teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja presuda je dostupna na službenim internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 18. siječnja 2023., tako je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora i troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.

27. Tako je tužiteljici dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od ‭‭1.062,50 EUR, a isti trošak se odnosi na sastavljanje tužbe od 18. siječnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podneska od 3. travnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), sastavljanje podneska od 18. rujna 2023. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 8/4 Tarife), zastupanje na ročištima 4. prosinca 2024. i 12. veljače 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako (100 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te PDV (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 212,50 EUR.‭‭‭‭‭ Tužiteljici je, također, priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 33,53 EUR. Stoga su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.096,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 31. ožujka 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.‭‭‭‭‭‭

28. Tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a s obzirom na to da tužiteljica presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Isto tako tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu jer tužiteljica istu nije platila, niti je pozvana na plaćanje iste.

29. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

Zagreb, 31. ožujka 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dna:

1. Tužiteljici po odvj. Goranu Devrnji

2. Tuženiku