REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Povrv-3767/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Ulica Stjepana Širole 4, OIB: 57500462912, protiv tuženika ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 06. ožujka 2025. godine u prisutnosti obje parnične strane, dana 31. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Ukida se u cijelosti na snazi platni nalog sadržan u rješenju u ovrsi javnog bilježnika Suzane Serda-Pavlović iz Zagreba, posl. br. Ovrv-67111/2023. od 03.10.2023. godine.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

U ovoj pravnoj stvari tužitelj (ovrhovoditelj) je podnio ovršni prijedlog temeljem kojeg je izdano rješenje o ovrsi broj gornji. Od tuženika (tada ovršenika) temeljem vjerodostojne isprave zahtjeva isplatu iznosa glavnice i plaćanje troškova ovršnog postupka.

Tuženik je prigovorio ovom rješenju navodeći da se ne slaže sa postupkom tužitelja odnosno visinom tražbine. Naveo je da je 15.8.2022. na povratku u Zagreb ulazio na autocestu na naplati iz Šibenika. U automobili je bio sa svoje troje malodobne djece od 2,5 g., 4,5 g. i 9 g. te partnericom. Naveo je da su za vrijeme puta stali radi djece, izašli, ušli, točili gorivo i da su vjerojatno u tom metežu djeca izgubila karticu autoceste ili je ispala pri izlascima na odmaralištima. Radi gužve na ulazu u Zagreb odlučio je zbog djece izići sa autoceste na izlazu Donja Zdenčina, pa nastaviti starom cestom. Tada je nastao problem jer nije imao karticu. Dogovor sa djelatnicima je da napiše izjavu gdje je sišao na, a oni imaju kamere pa mogu provjeriti. Međutim, njemu je ubrzo došao račun koji nema veze s vezom, potraživali su duplo. Nije mu se vjerovalo i nije mu se izašlo u susret. Navodi da je mislio lagati da bi onda rekao da je ušao na autocestu u Karlovcu, a ne u Šibeniku. Iskazao je nezadovoljstvo kamatama i javnobilježničkim troškovima. Pristaje platiti autocestu, dionicu koji je koristio što bi tužitelj mogao potvrditi da je itko išao provjeriti. Postoji i zapis u D. Zdenčini. Ovako uvećani troškovi bitno ugrožavaju njegovu i egzistenciju njegove troje djece, stoga moli sud da pravedno postupi.

Ovršni iznos u cijelosti je utemeljen na nepostojećem dugu nastalom nakon mjeseca svibnja 2020. godine odnosno nakon isteka pretplatničkog ugovora te nakon isključenja usluge u mjesecu svibnju 2020. godine, na što pružatelj usluge nema pravo. Predlaže sudu da u potpunosti odbaci rješenje o ovrsi jer je dug nepostojeći te pravno neutemeljen, te da naloži tužitelju plaćanje svih sudskih troškova i troškova javnog bilježnika proizišlih iz postupka.

Zbog navedenog je prigovora postupak dalje upućen na rješavanje kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

Radi razjašnjenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u: izvadak iz sudskog registra, račune, potvrdu o prebivalištu, obavijest, rješenje o ovrsi, povratnicu, prigovor, račun- izjavu o neplaćenoj cestarini, opće uvjete korištenja autoceste i naplate cestarine, sudsku praksu i izveden je dokaz saslušanjem tuženika.

Druge dokaze sud nije izvodio temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07 i 84/08 – dalje: ZPP), uz činjenicu da je riječ o sporu male vrijednosti.

Valja reći, da je temeljem odredbe čl. 219.st.1. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze suprotne strane, što znači da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnje o postojanju činjenica koje su za nju povoljne pa u situaciji kada stranka nije podastrla sudu dovoljno adekvatnih dokaza kojom se utvrđuje činjenica na koju se ista poziva u svoju korist sud izvodi zaključak da ta činjenica nije dokazana te da navedena tvrdnja nije točna.

Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona.

Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da predmetno rješenje o ovrsi valjalo ukinuti u cijelosti ukinuto u cijelosti.

U ovom postupku odlučuje se tome da li će platni nalog kao sastavni dio rješenja o ovrsi, ostati na snazi ili ne. Platni je nalog pendentan do odluke suda odnosno do dovršetka parničnog postupka pa će se, već o rezultatima postupka, održati na snazi ili neće.

Sud je u postupku izveo i dokaz saslušanjem tuženika kao stranke u postupku. Tuženik je na ročištu održanom 06. ožujka 2025. godine naveo da je prije isprave došao do saznanja da tužitelj postupa drugačije u određenim situacijama koje su identične kao njegova odnosno u slučaju gubitka kartice, da ako to ovisi o volji djelatnika tužitelja, osobi koja je izgubila karticu naplate 5 eura za prolazak i sve je u redu, riječ je o konkretnoj osobi UĆ, a ima i saznanja od klijenata iz kafića koji rade u POI ili SOI da nije točno to što tuženik tvrdi jer da se kamere čuvaju dulje. Također navodi da on kao vlasnik kafića, ako recimo nekom vjetar otpune račun kome je on ispostavio da li bi on mogao ispostaviti kaznu od 100 eura kao što radi tužitelj. Sudac upućuje tuženika da se drži konkretnog predmeta iako su primjeri uzeti u obzir. Tuženik navodi da je netko od djece na zadnjem sjedalu izgubio karticu, da je stajao na pumpama i smatra da ne može za tako nešto biti odgovoran. Radi se o tome da nije imao utjecaja na isto.

Iskazu tuženika u pogledu nenamjernog gubitka kartice sud vjeruje kao životno logičnom i uvjerljivom te kategorički sigurnom. Naime, tuženik je vlasnik kafića kako je sam iskazao, a to je dodatna logička činjenica koja potvrđuje prethodno uvjerenje suda – osoba koja je vlasnik kafića zasigurno ne bi sudjelovala u parnici ovog tipa i toliko kategorički iznosila tvrdnje kao tuženik radi bagatelnog iznosa od utuženih €59,73 a da to nije istina, jer se to protivi bilo kojoj logici a i zdravom razumu.

U konkretnom slučaju, nije sporno da se potraživanje tužitelja odnosi na neplaćeni iznos od €59,73 – kao "ugovorne kazne" " … zbog nepravilnog korištenja autoceste…", kao što izričito navodi tužitelj u podnesku od 03. lipnja 2024. godine.

Nije niti sporno, da korisnik na ulazu na autocestu uzima naplatnu karticu i predaje ju blagajniku na izlazu radi naplate. Nije niti sporno da je odredbom čl. 4.1. Općih uvjeta korištenja autoceste i naplate cestarine propisano da svaki korisnik dužan čuvati karticu, kao i da 5.1. i 5.2 ima pravo na naplatu kazne ugovorne) u slučaju gubitka kartice. Nije niti sporna visina utuženog iznosa, niti mjesto na kojem je tuženik izašao sa autoceste (podnesak tužitelja l. 40).

Sporno je pitanja ima li tužitelj, u uvjetima više sile, pravo na utuženu naplatu. Sud na ovo pitanje odgovora kategorično niječno.

Naime, sud u potpunosti vjeruje tuženiku da je opisana situacija gubitka kartice potpuno realna i da se zaista dogodila – prilikom povratka sa ljetovanja u automobilu tuženika nalazilo se na stražnjem sjedalu 3 malodobne djece (2,5, 4,5 i 9 godina), koja su očito divljala na stražnjem sjedalu ili se zabavljala, te je kartica autoceste u tom metežu negdje izgubljena.

Sud smatra da je tuženik, kao svaka prosječna osoba, karticu koju očito redovno koristi, po redovnoj pažnji pospremio na mjesto koje mu je lagano dostupno prilikom kontrole na autocesti, no nikako nije mogao utjecati na jedan potpuno nepredvidljiv moment – nestašnu djeci i njihovo očito nepredvidljivo ponašanje u vezi navedenog, a koje je evidentno rezultiralo gubitkom navedene kartice na što tuženik očito nije mogao imati nikakav utjecaj niti je tako nešto mogao predvidjeti, dakle riječ je o radnjama trećih osoba koje su izvjesno utjecale na gubitak kartice. Sasvim sigurno, tuženik nije mogao svezati djecu na stražnjem sjedalu kako bi spriječio njihovo kretanje i nepredvidiv gubitak kartice.

Zakonske odredbe treba tumačiti teleološki i logično, a ne usko formalistički, a svaki slučaj ocjenjuje se zasebno uzimajući u obzir sve prateće okolnosti.

Postupanje tužitelja u konkretnom slučaju kroz ovo utuženje je usko formalističko, a bez ikakvog traga životnosti i barem minimalnog pokušaja shvaćanja što se zapravo dogodilo. To tim više, što je po ocjeni ovog suda potpuno jasno da je ponašanje tuženikove djece u konkretnom slučaju imalo obilježja više sile, koju tuženik nikako nije mogao predvidjeti baš za konkretan događaj.

Posljedično, u ovom slučaju nema mogućnosti za naplatu cit: ".. ugovorne kazne zbog nepravilnog korištenja autoceste…" kraj citata, jer se ne može "kažnjavati" tuženik arbitrarnom odlukom kompanije (odnosno tuženika) zbog opisanih događaja. To tim više što su je događaj obuhvaćen očitom nepredvidivom slučajnošću, a ne namjernim ili nepažljivim postupanjem tuženika kod kojeg sud ne nalazi nikakav ozbiljan propust, odnosno propust takve kategorije koji bi opravdavao dosuđivanje "ugovorne kazne". Osim toga, potpuno pravilno i logički ispravno argumentum a contrario argumentira tuženik – da kao vlasnik kafića, da li bi bilo opravdano da on gostima kojima vjetar otpuhne račun, zbog toga naplaćuje kaznu, referirajući se pri tome na postupanje tužitelja u konkretnom slučaju.

Osim toga, tužitelj sukladno aktualnoj sudskoj praksi nema niti pravo na naplatu "kazne" na novčane obveze, a kako je precizno naveo tužitelj obrazlažući na što se njegovo potraživanje uopće odnosi (list 3 odluke).

Slijedom navedenog, posljedično je valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i platni nalog i troškove ovršnog postupka ukinuti, sve kao u izreci presude sukladno odredbi čl. 221.a ZPP te odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, dana 31. ožujka 2025. godine

Sudac:

Marko Duk

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja može se podnijeti žalba Županijskom sudu, u roku od 8 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pismeno u 3 primerka. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10 i 11 ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 467. st. 1. ZPP-a).

DNA

1. pun. tužitelja – uz naplatu sudske pristojbe na odluku €13,28

2. tuženiku