REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5310/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Radeljak, odvjetnici u Zagrebu, protiv tužene OTP banke d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 31. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zz punomoćnika tuženika LZ, odvjetničkog vježbenika, istoga dana, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, platiti tužitelju MZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 515,30 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na iznose:

- 2,56 EUR od 13.06.2006.

- 1,03 EUR od 13.07.2006.

- 0,77 EUR od 12.08.2006.

- 2,01 EUR od 14.09.2006.

- 1,72 EUR od 13.10.2006.

- 0,59 EUR od 14.11.2006.

- 0,74 EUR od 13.12.2006.

- 0,08 EUR od 16.01.2007.

- 2,18 EUR od 20.03.2008.

- 1,33 EUR od 11.10.2008.

- 5,29 EUR od 19.11.2008.

- 1,41 EUR od 13.12.2008.

- 9,01 EUR od 13.01.2009.

- 11,27 EUR od 11.02.2009.

- 14,04 EUR od 11.03.2009.

- 9,18 EUR od 11.04.2009.

- 8,31 EUR od 12.05.2009.

- 7,82 EUR od 11.06.2009.

- 8,80 EUR od 11.07.2009.

- 6,84 EUR od 11.08.2009.

- 7,73 EUR od 11.09.2009.

- 6,21 EUR od 13.10.2009.

- 7,56 EUR od 11.11.2009.

- 6,79 EUR od 11.12.2009.

- 10,00 EUR od 12.01.2010.

- 12,09 EUR od 11.02.2010.

- 11,65 EUR od 11.03.2010.

- 13,42 EUR od 13.04.2010.

- 15,98 EUR od 11.05.2010.

- 18,25 EUR od 11.06.2010.

- 22,61 EUR od 13.07.2010.

- 18,35 EUR od 11.08.2010.

- 29,18 EUR od 11.09.2010.

- 23,50 EUR od 12.10.2010.

- 25,11 EUR od 18.11.2010.

- 29,31 EUR od 11.12.2010.

- 35,55 EUR od 11.01.2011.

- 30,71 EUR od 11.03.2011.

- 27,64 EUR od 12.04.2011.

- 34,60 EUR od 11.05.2011.

- 34,08 EUR od 13.05.2011.

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.125,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, od 31. ožujka 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj, kao korisnik kredita, i pravni prednik tuženika HVB Splitska banka d.d., kao davatelj kredita (kreditor), sklopili 15. svibnja 2006. Ugovor o kreditu broj: 42262/06 kojim je tužitelju odobren nenamjenski kredit, u kunskoj protuvrijednosti 9.300,00 CHF prema kupovnom tečaju tuženika, kao kreditora, na dan korištenja kredi), s kamatnom stopom 6,88% na dan zaključenja Ugovora o kreditu, promjenjivom. Ugovoreni rok otplate kredita je 60 mjeseci, a otplata kredita ugovorena je u 60 mjesečnih anuiteta i to 59 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 183,82 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 183,50 CHF, s time da se mjesečni anuiteti plaćaju zapljenom primanja korisnika kredita, na način da poslodavac korisnika kredita obavlja izravna plaćanja potrebnih iznosa na račun kreditora u skladu s „Izjavom o suglasnosti zapljene“. Mjesečni anuiteti plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća. Tužitelj je dana 10. lipnja 2011. u cijelosti otplatio dugovanje iz Ugovora o kreditu. Navodi da ga tuženik prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu nije kao potrošača informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Poziva se na utvrđenja iz presuda donijetih u postupku kolektivne zaštite Trgovačkog suda Zagrebu posl. br. P- 1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013 od 4. srpnja 2013. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Tijekom otplatnog perioda spornog Ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak. To povećanje anuiteta kredita je uzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika, slijedom čega tužitelj potražuje povrat svih iznosa koji su plaćeni na temelju valutne klauzule. Stoga ustaje s tužbom i konačno uređenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 5. prosinca 2024. (stranica 480-482 spisa) kojim traži isplatu preplaćene razlike po osnovi promjene tečaja valute u iznosu 515,30 EUR, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Ističe prigovor zastare. Protivi se navodima tužitelja da bi odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu uz valutu švicarskog franka bile ništetne budući je čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopuštena valutna obveza. osporava navode tužitelja da bi ugovorne odredbe Ugovora kojima je dogovorena isplata i otplata kredita u kunama uz primjenu valutne klauzule CHF bile ništetne. Ističe da je tužitelj u čl. 15. Ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat s promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun obveze u kunskoj protuvrijednosti te da svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK i da tuženik za taj rizik nije odgovoran. Osporava visinu tužbenog zahtjeva i navodi da se posljedice ništetnosti odnose na obje ugovorne strane pa ne može samo tužitelj ostvarivati svoja prava na temelju ništetnosti već svaka ugovorna strana je dužna vratiti dugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora te je potrebno uzeti u obzir i ono što je tužitelj platio manje od ugovorenog. Osporava tužitelju pravo za zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj. Na pripremnom ročištu održanom 5. rujna 2024, ističe prigovor radi prebijanja u iznosu 350,00 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose od njihova dospijeća do isplate. U podnesku od 5. prosinca 2024. ističe kako je potrebno uzeti u obzir sve iznose koji su uplaćivani na ime dospjelih obveza po Ugovoru o kreditu, i tzv. pozitivne i tzv. negativne tečajne razlike valute CHF prema HRK. Ističe materijalnopravni prigovor prijeboja u iznosu 47,77 EUR, sa zateznim kamatama na pojedine iznose od njihova dospijeća do isplate, a u podnesku od 19. prosinca 2024. se protivi preinaci tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu broj 42262/06 od 15.5.2006. (stranica 10-12 spisa), izračun EKS-a i otplatni plan (stranica 13-14, 342- 347, 352-353 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za Splitsku banku d.d. (stranica 15-119 spisa), ispis računa tužitelja (stranica 120-127 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope (stranica 348-350 spisa), preliminarni izračun Ekofin grupa d.o.o. (stranica 351-354 spisa), financijskim vještačenjem po EZ, stalnom sudskom vještaku (stranica 468-473 spisa) i saslušanjem tužitelja (list 495-496 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile 15. svibnja 2006. Ugovor o kreditu broj: 42262/06 na iznos od 9.300,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita,

- da je u čl. 5. tog Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini 6,88% godišnje,

- da je u čl. 10.1. ugovoreno da se kredit otplaćuje u 59 mjesečnih anuiteta u iznosu od po 183,82 CHF i jednog anuiteta u iznosu 183,50 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora važećeg za CHF na dan ispunjenja svake pojedine obveze, koje dospijevaju 10. u mjesecu.

6. Prijeporno je:

- svojstvo potrošača tužitelja,

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuje valutnu klauzulu u valuti CHF i visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF ništetne,

- pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplatila svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu,

- osnovanost tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužiteljice,

- osnovanost istaknutog prigovora prijeboja.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu

8. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu.

9. Tužitelj u svom iskazu navodi da je imao kredit kod PBZ d.d. koji je trebao zatvoriti, jer je kupio vozilo koje je oštećeno u prometnoj nesreći, te je trebalo popravak, a budući je radio u blizini tuženika posjetio ih je radi informiranja o mogućnosti kredita. U to vrijeme su se dosta reklamirali krediti u valuti CHF koji su imali povoljniju kamatu. Službenik u banci mu je ponudio taj kredit, a kako je kamata bila znatno niža od one koju je plaćao PBZ-u na kredit u EUR, prihvatio je ponudu tuženika i uzeo kredit u valuti CHF. Prilikom ugovaranja tog kredita, službenik banke ga nije upozorio na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute. Po zanimanju je ugostitelj. Pročitao je Ugovor o kreditu. U vrijeme podizanja kredita bio je zaposlen na radnom mjestu konobara. Nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva. Nakon što je ugovor pročitao razumio ga je i potpisao. U vrijeme podizanja kredita imao je 20 godina i nije proučavao kretanja tečaja CHF, a u banci ga nitko nije upozorio na posljedice ugovaranja te valute. Mjesečni anuiteti su mu rasli jer se mijenjao i tečaj i kamata.

10. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapao je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora tj. zatvaranje kredita kod druge banke i popravak oštećenog vozila. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe.

11. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske, (dalje u tekstu VSRH) je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018 prihvatio obrazloženje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu VTSRH) u presudi poslovni broj Pž-6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi, te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci, te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog Ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obveznopravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda su sami trgovci tj. banke znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svim bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

12. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižim tečajem, u početku, što je samo po sebi nepošteno.

13. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je i ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, a u oba slučaja ugovori o kreditu mogu opstati bez ovih ugovornih odredaba, kako je obrazloženo i za promjenjivu kamatnu stopu. Tužitelj nije ni mogao znati što znači CHF kao valuta utočišta, a ni predvidjeti posljedice takvog Ugovora, te kako je Ugovor sastavio neprijeporno sam tuženik, to je primjenom odredbe čl. 319. st. 2. i čl. 320. st. 1. ZOO ugovor tumačen sukladno tomu da se razumijeva ovaj Ugovor kako to odgovara navedenim načelima ugovornog prava.

14. Na osnovi odredbe čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer valutna klauzula nije bila uvjet ugovora, niti je bila odlučna pobuda. Sve i da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. ZZP-om ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa.

15. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti i informirati ga o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je izostalo i imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja), što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa koji tužitelj mora vratiti tuženiku.

16. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

17. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan. Sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a, opravdano se tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za isplatu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Naime, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, ovaj je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen.

18. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 6. lipnja 2023., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a koji je istekao 14. lipnja 2023.

19. Na okolnost visine iznosa pretplate na ime porasta tečaja valute CHF u odnosu na početno ugovoreni prema Ugovoru o kreditu, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po IZ, stalnom sudskom vještaku.

20. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da sveukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 515,30 EUR, dok ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -47,77 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos.

21. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je jasan, detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora glede matematičkog izračuna.

22. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen iznos od 515,30 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

23. Budući da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

24. Sud je dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva kako je to tužitelj učinio u podnesku od 5. prosinca 2024. sukladno nalazu i mišljenju vještaka, jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. ZPP-a.

25. Glede tuženikovog prigovora prijeboja, točno je da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, kao što je utvrđeno nalazom i mišljenjem financijskog vještaka u visini -47,77 EUR.

26. No međutim, tužitelj je zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav Ugovor o kreditu, te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao, niti je mogao znati u vrijeme sklapanja Ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. K tomu je tuženik svjesno pristao na takav dobitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF, znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Tužitelj u tom razdoblju kad je ostvarena tzv. negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, te ne može biti nesavjestan, a da bi trebao vraćati bilo što tj. smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv. pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna, sud ocjenjuje da nema ni tužiteljeve obveze za tzv. pozitivnu razliku tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pažnjom dobrog domaćina, te ispunjavajući Ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist suprotno svim načelima obveznog prava, koja korist je zapravo tužiteljeva imovina, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv. negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine Međunarodni ugovori br. 18/97). K tomu, tužitelj s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti.

27. Pri tome se napominje da iz odredbe članka 81. stavak 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao manji iznos zbog nižeg tečaja nije otpala slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike koji je utvrđen financijskim vještačenjem tražiti od tužitelja u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Zbog tih razloga sud nije usvojio materijalnopravni prigovor prijeboja na način da je umanjio potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate.

28. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (509,27 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine br. 138/23).

29. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 50 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 5.9.2024., 10.3.2025. i 31.3.2025. (Tbr 9. toč. 1. OT 150 bodova), sastava podneska od 22.7.2024., 5.12.2024. i 18.2.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 150 bodova), odnosno ukupno 350 bodova ili 700,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 175,00 EUR, što ukupno iznosi 875,00 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 250,00 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.125,00 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

30. S obzirom da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do plateža, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 31. ožujka 2025. do isplate.

31. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 31. ožujka 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tužene