REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-419/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], ČA, 44, zastupane po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-337/2024-9 od 15. siječnja 2025., na sjednici vijeća 31. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-337/2024-9 od 15. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-337/2024-9 od 15. siječnja 2025. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 528-50-4319577 zaključenog 17. kolovoza 2007. između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.

1.1. Rješenjem je prvostupanjski sud odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan (I.) te naložio tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni trošak u iznosu 682,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 2025. pa do isplate, po propisanoj kamatnoj stopi (II.) i odbio je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki II. izreke tog rješenja (III.).

2. Protiv presude i rješenja pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga. Ukazuje na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP, da prorogacijska klauzula nije nepoštena, da sud nije utvrdio činjenice odlučne prema pravnom shvaćanju VSRH od 5. studenog 2020., da nema mjesta primjeni odredbe čl. 59. ZPP, da je u presudi počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, da sud pogrešno utvrđuje da je odredba ništetna, da ne daje obrazloženje svojih navoda, da izostanak pregovaranja ne znači postupanje suprotno načelu savjesnosti poštenja, da se mora raditi o znatnoj neravnoteži, da se sud o tome nije očitovao, da nije zabranjeno ugovaranje naknade za obradu kredita, da se Direktiva Vijeća 93/13/EEZ ne može primijeniti na predmetni ugovor, da sud ne utvrđuje u čemu se sastoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/7, 75/09) jer je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva; da nije dopušteno ocjenjivati poštenost, da sud ne provodi test poštenosti; da je ugovor u cijelosti ispunjen. Osporava i odluku o trošku, određeno za pristup na ročište za objavu presude. Predlaže preinaku presude, podredno ukidanje presude i vraćanje na ponovni postupak. Potražuje i trošak sastava žalbe i pristojbe na žalbu sa zateznim kamatama.

3. Žalba je dostavljena na odgovor primjenom odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je tužiteljičin zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-4319577 od 17. kolovoza 2007. (dalje: Ugovor), sklopljenim između tužiteljice i tuženika i to odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, a koja iznosi 3,30% od iznosa kredita.

6. Nije sporno u postupku da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu u iznosu od 20.825,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju vozila, da je ugovorena jednokratna naknada u iznosu 3,30% od iznosa kredita, da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da je kredit odobren za kupnju vozila.

6.1. Sporno je, je li navedena odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna.

6.2. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja usvojio je zahtjev tužiteljice utvrdivši da je tužiteljica potrošač, da se o odredbi ugovora nije pregovaralo, da je predmetni ugovor pripremila unaprijed tužena te formulirala predmetu odredbu, da niti iz ugovora niti iz promotivnih uvjeta za koje nije dokazano da su tužiteljici uručeni, nije razvidno na što se točno odnose troškovi obrade kredita; da je iste jednostrano odredila banka, da tužiteljici odredba nije objašnjena na temelju jasnih i razumljivih kriterija, da nije mogla predvidjeti posljedice koje za nju proizlaze, da je odredba dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, da su stranke dužne postupati međusobno obzirno i uvažavati interese obiju stranka, da se ne radi o zabrani manjeg značaja, da nije od značaja da je ugovor ispunjen, a slijedom čega zaključuje da je odredba ništetna primjenom odredbe čl. 74., čl. 96., čl. 99., čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07; dalje ZZP).

6.3. Pritom zaključuje i da je neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti suda u Osijeku jer se o odredbi kojom je ugovorena mjesna nadležnost u mjestu sjedišta kreditora nije pojedinačno pregovaralo, sročena je od strane tuženika; da time tuženik za sebe ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova, da bi tužiteljica s prebivalištem u [adresa] uslijed prorogacije mjesne nadležnosti putovala na sud u Zagreb koji je udaljen cca 300 km u jednom smjeru, da bi to izazvalo velike troškove za tužiteljicu, a time i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih stranaka, da je ugovor sklopljen u Osijeku od strane podružnice tuženika; slijedom čega zaključuje da odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti nepoštena, nastavno ništetna. Pritom u tom dijelu sud prvog stupnja navodi da se nadležnost temelji na odredbi čl. 59. ZPP te čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP.

7. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da je pobijana presuda, kao i rješenje pravilno i zakonito.

8. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP jer je sud prvog stupnja cijeneći da se o odredbama ugovora, niti o naknadi za obradu, niti onoj kojom je ugovorna mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora (tuženika), odnosno u Zagrebu, nije pregovaralo te da ista dovodi do znatne neravnoteže u odnosu između stranaka, pravilno zaključio da je prigovor tuženika neosnovan. Pritom je prvostupanjski sud prigodom odlučivanja o osnovanosti tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti cijenio sve relevantne okolnosti za pravilnu odluku u ovom konkretnom postupku, odnosno da se o odredbi nije pregovaralo, da je sadržana u ugovoru koji je pripremio tuženik, da je prebivalište tužiteljice na području općinskog suda, udaljenost do suda u Zagrebu, da stoga suđenje pred sudom u Zagrebu stvorilo bi visoke troškove dolaska na sud za tužiteljicu i time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju stranaka.

8.1. Dakle, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je odredba o prorogaciji nadležnosti ništetna, pritom je nedvojbeno da je primijenio i zaključak sa sastanka održanog na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske 5. studenog 2020., a nastavno nadležnost prvostupanjskog suda pravilno je valjalo izvesti tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2010. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, koje uređuju nadležnost država članica, kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača. Ista odredba unesena je u čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 52/16. 128/22 156/23) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Ta je odredba stupila na snagu tek 30. rujna 2015., ali se radi o procesnoj odredbi, dakle nema zapreke primijeniti je u konkretnom slučaju s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe (23. travnja 2024.).

8.2. Naime, iako je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise.

9. Nastavno obveza je sudova pratiti europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Tuženik ne prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja, ali to ne znači da je počinjena navedena bitna povreda. Presuda sadrži obrazloženje o svim bitnim činjenicama, pa i znatnoj neravnoteži koju sud prvog stupnja detaljno obrazlaže kada navodi da je tužiteljici trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora (čl. 3.), kako bi mogla predvidjeti posljedice koje proizlaze za nju, a nije bila u poziciji pregovarati, nije imala utjecaja na sadržaj odredbe, da stoga odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

11. Nisu počinjene niti bitne povrede postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

12. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 99. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13. U predmetnom slučaju sud prvog stupnja je utvrdio da je predmetna odredba ništetna jer je bila nepoštena budući je sadržana u ugovoru kojeg je kao takvog sačinio tuženik, unaprijed formulirao, da se o istoj nije pregovaralo, da tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj Ugovora, niti sadržaj predmetne odredbe.

14. Takvo utvrđenje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima, niti je proturječno stanju spisa, niti nedostatno. Time što je iznos naknade određen na način da iznosi 3,30% od iznosa kredita ne znači da je tako napisana odredba jasna, razumljiva i određena. Naime, da bi odredba bila takva valjalo je tužiteljici jasno, razumljivo i određeno navesti o kakvim se točno troškovima radi koji se pokrivaju navedenom naknadom; zašto isti nastaju i zašto ih mora platiti tužiteljica upravo u tom iznosu. Dakle, za tužiteljicu je ostala nepoznanica zašto tu naknadu mora platiti i zašto baš u tom postotku, iznosu.

15. Pritom nije odlučan niti od značaja samo iznos te naknade, već i činjenica da o odredbama Ugovora, pa niti predmetnoj nije bilo mogućnosti pregovaranja, pa slijedi da je tužiteljica, ako je htjela ostvariti, kredit morala pristati na takve uvjete Ugovora.

16. Dakle, postoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a tuženik suprotno nije dokazao.

17. Glede navoda tuženika u smislu da je odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva valja ukazati i da je odredbom čl. 85. ZZP propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Dakle, odredbe moraju biti ne samo na taj način napisane već mora biti moguće i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Dakle, ne samo razumljivost odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već na sadržajnoj, dakle uvažavajući činjenicu da je potrošač u odnosu na trgovca u slabijem položaju, osobito u pogledu obaviještenosti, utjecajnosti.

18. Dakle, u konkretnom slučaju tužiteljica je znala, svakako mogla znati koliko ta naknada iznosi, ali za što se ona konkretno plaća, koji to troškovi nastaju tuženiku, a koji opravdavaju istu (u tom iznosu), niti je bilo jasno, niti razumljivo, niti se o tome pregovaralo, niti se moglo pregovarati.

19. Slijedom navedenog, neosnovano ukazuje tuženik da nije proveden test poštenosti, nastavno pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je predmetna odredba nepoštena, nastavno ništetna, čl. 102. st. 1. ZZP.

20. Neodlučan je prigovor tuženika da je ugovor otplaćen, izvršen jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, čl. 328. ZOO, a ne radi se niti o zabrani manjeg značaja jer je, kako i ukazuje sud prvog stupnja, odredbom povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženom i drugim bankama.

21. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. t. 2. ZPP u svezi sa čl. 368. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

22. Odluka o trošku je pravilna jer je pravilno usvojen i zahtjev tužiteljice, a pripada joj i trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu jer je na isto pristupio punomoćnik tužitelja, objavljena je, ukratko obrazložena i uručena presuda, pa se radi o potrebnom trošku radi vođenja parnice (VSRH Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2023.).

23. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli 31. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško