REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6418/2022-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužitelja EŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Jaša Kraus, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., OIB: 90275854576, Zagreb, Velimira Škorpika 21, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. iz Zagreba, d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Jaše Krausa, odvjetnika u Zagrebu i zamjenika punomoćnika tuženika LŽ, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 31. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" II. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu br. 19927 od 21.06.2006. sklopljen između tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB 90275854576 i tužitelja EŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj]."

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu br. 19927 od 21.06.2006. sklopljen između tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB 90275854576 i tužitelja EŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju s osnove preplaćenog tečaja CHF iznos od 2.866,33 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos:

- 0,26 eura od 14.09.2006 do isplate

- 0,78 eura od 17.10.2006 do isplate

- 8,00 eura od 25.11.2008 do isplate

- 3.36 eura od 23.01.2009 do isplate

- 16,35 eura od 14.02.2009 do isplate

- 19,72 eura od 17.03.2009 do isplate

- 21,25 eura od 15.04.2009 do isplate

- 17,41 eura od 14.05.2009 do isplate

- 15,44 eura od 15.04.2009 do isplate

- 12,00 eura od 14.07.2009 do isplate

- 9,30 eura od 18.08.2009 do isplate

- 9,28 eura od 15.09.2009 do isplate

- 12,19 eura od 15.10.2009 do isplate

- 10,47 eura od 17.11.2009 do isplate

- 10,37 eura od 15.12.2009 do isplate

- 11,66 eura od 14.01.2010 do isplate

- 15,65 eura od 13.02.2010 do isplate

- 18,29 eura od 13.03.2010 do isplate

- 18,52 eura od 13.04.2010 do isplate

- 26,82 eura od 01.07.2010 do isplate

- 23,18 eura od 01.07.2010 do isplate

- 26.69 eura od 28.07.2010 do isplate

- 40,06 eura od 27.08.2010 do isplate

- 35,40 eura od 19.11.2010 do isplate

- 50,48 eura od 19.11.2010 do isplate

- 43,83 eura od 19.11.2010 do isplate

- 38,42 eura od 25.01.2011 do isplate

- 54,38 eura od 25.01.2011 do isplate

- 69,44 eura od 09.04.2011 do isplate

- 58,90 eura od 09.04.2011 do isplate

- 62,95 eura od 12.04.2011 do isplate

- 53,99 eura od 11.05.2011 do isplate

- 58,79 eura od 02.06.2011 do isplate

- 80,13 eura od 09.06.2011 do isplate

- 73,33 eura od 01.09.2011 do isplate

- 104,83 eura od 21.10.2011 do isplate

- 120,42 eura od 08.11.2011 do isplate

- 79,71 eura od 09.02.2012. do isplate

- 83,08 eura od 10.02.2012 do isplate

- 81,45 eura od 21.02.2012 do isplate

- 85,59 eura od 21.02.2012 do isplate

- 90,35 eura od 21.02.2012 do isplate

- 89,07 eura od 21.02.2012 do isplate

- 86,90 eura od 26.07.2012 do isplate

- 87,79 eura od 26.07.2012 do isplate

- 90,05 eura od 28.08.2012 do isplate

- 88,27 eura od 28.08.2012 do isplate

- 89,12 eura od 25.09.2012 do isplate

- 86,44 eura od 08.11.2012 do isplate

- 83,99 eura od 08.11.2012 do isplate

- 87,43 eura od 09.02.2013 do isplate

- 85,53 eura od 09.02.2013 do isplate

- 88,05 eura od 19.02.2013 do isplate

- 82,29 eura od 08.03.2013 do isplate

- 84,78 eura od 08.03.2013 do isplate

- 86,51 eura od 09.08.2013 do isplate

- 84,84 eura od 12.09.2013 do isplate

- 79,43 eura od 12.09.2013 do isplate

i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 76/96., 72/02. i 153/04.), za razdoblje od 1. siječnja 2008 do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.065,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbija kao neosnovan.

VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 6. prosinca 2022. podnio tužbu u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik 21.06.2006. sklopili Ugovor o kreditu br. 19927 radi financiranja kupnje osobnog vozila SEAT ALTEA 1.6 MPI REBEL, VIN: VSSZZZ5PZ6R052261, u iznosu od CHF 26.983,64. Tužitelj i tuženik su dana 21.06.2006. pred javnim bilježnikom sklopili i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini posl. br. OU-396/2006. Tužitelj je u razdoblju od sklapanja ugovora pa do 12.09.2013. i konačne otplate u cijelosti podmirio svoje obveze sukladno Ugovoru o kreditu u iznosu od kn 187.811,90. Nadalje, odredbama čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu nezakonito je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 26.983,64.prema prodajnom tečaju za kune RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. bez da je tužitelj prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio obaviješten o rizicima i nestabilnosti tečaja navedene valute, a zbog čega su navedene odredbe ništetne i nepoštene ugovorna odredba. Tuženik prije zaključenja niti u vrijeme zaključenja citiranog ugovora nije upozorio niti objasnio tužitelju rizičnost i nestabilnost tečaja valute CHF već je tužitelju sugerirano uzimanje kredita u CHF kao najpovoljnijeg. Navedeno postupanje tuženika rezultiralo je neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana zbog iznimne nestabilnosti tečaja CHF na štetu tužitelja te je time kreditor postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu te Zakona o obveznim odnosima. Takvim postupanjem tuženika tužitelj je oštećen za iznos od kn 28.756,86 (EUR 3.816,70) utvrđen nalazom i mišljenjem financijskog vještaka Mladena Štefančića. Tužitelj ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. Predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojim se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 28.756,86 kn (EUR 3.816,70) sa zakonskom zateznom kamatom tekućima na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate, kojim se utvrđuje ništetnim Ugovor o kreditu br. 19927 od 21.06.2006. sklopljen između tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB 90275854576 i tužitelja EŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], te kojim se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i prigovor zastare, jer je protekao petogodišnji zastarni rok od plaćanja pojedinog obroka leasinga. Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još u rujnu 2013., a tužba je podnesena u prosincu 2022. da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, obzirom da tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Tuženik je naveo da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare te osporava osnovanost i visinu zahtjeva u cijelosti jer je sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapao u dobroj vjeri te u potpunosti informirajući drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Iako tužitelj izričito ne navodi odredbe Zakona o zaštiti potrošača, primjenu istih, opreza radi, na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

3. Tužitelj je podneskom od 10.02.2025. (stranica 105-107 spisa), a nakon provođenja financijskog vještačenja precizirao kondemnatorni dio zahtjeva na način da potražuje preplaćeni iznos s o osnove tečajne razlike CHF u iznosu 2.866,33 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u plan otplate uz ugovor o potrošačkom kreditu u CHF (stranica 6-17 spisa), Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini (stranica 18-20 spisa), Ugovor o kreditu (stranica 23-26 spisa), vještački nalaz (stranica 27-30 spisa), zahtjev/ugovor o financijskom leasingu (stranica 41-42 spisa), ugovor o kreditu (stranica 43-46 spisa), ugovor o potrošačkom kreditu za financiranje nabave motornog vozila (stranica 47-52 spisa), plan otplate uz ugovor o potrošačkom kreditu (stranica 53-54 spisa), stručni članak IŽ "Slučajan odabir CHF kredit kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade" (stranica 55-59 kredita), novinske članke (stranica 60-63 spisa), članak objavljen 9.7.2005. u Večernjem listu "Opasni krediti u francima" (stranica 65 spisa), članak objavljen 9.7.2005. u Jutarnjem listu "HNB: Oprez pri kreditima u švicarskim francima" (stranica 66 spisa), članak objavljen 25.8.2006. u Večernjem listu "18% više rate u švicarcima" (stranica 67 spisa), članak objavljen 26.8.2006. u 24 sata "HNB: krediti vezani uz franak su visoko rizični" (stranica 68-69 spisa), plan otplate uz ugovor o potrošačkom kreditu u EUR (stranica 69-70 spisa), stručni članak "Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade" (stranica 71-75 spisa), pročitao je pisanu izjavu DŽ (stranica 75-77 spisa), plan otplate uz ugovor o kreditu br. 19927 (stranica 86-90 spisa) proveo je financijsko vještačenje po vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. (stranica 91-98 spisa) te je saslušao tužitelja (stranica 109 spisa).

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP-a ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim Ugovor kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika i da mu tuženik isplati preplaćene iznose obroka kredita zbog povećanja tečaja CHF u iznosu 2.866,33 eura sa zakonskim zateznim kamatama, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

7. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđivanje ništetnim cijelog ugovora o kreditu, valja napomenuti da utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora u smislu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. - dalje: ZOO/05), kao i čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. - dalje: ZZP/03) kojim je propisano kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe.

8. Stoga je tužbeni zahtjev u tom dijelu valjalo odbiti i riješiti kao u toč. I. izreke, te posljedično tome pristupiti odlučivanju o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu (točka 5. Ugovora o kreditu).

9. Između stranaka nije sporno da je 21.06.2006. sklopljen Ugovor o kreditu iz čijeg sadržaja proizlazi: da je predmet ugovora vozilo marke Seat Altea, da ugovor traje 84 mjeseca, da se kredit daje na iznos od 26.983,64 CHF, da mjesečni obrok iznosi 383,58 CHF te da je točkom 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF važećem na dan plaćanja.

10. Na pravni odnos stranaka primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) i Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO/05) uzimajući u obzir datum sklapanja ugovora.

11. Pritom prvenstveno valja istaknuti da se na konkretan odnos ne mogu primijeniti pravna shvaćanja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 iz kolektivnog spora potrošača protiv banaka u odnosu na ugovore o kreditu vezanih uz CHF. Upravo u odnosu na pravno pitanje primjene odluka iz kolektivnog spora u kojem je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu u CHF, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Revd 2379/2021 od 1. lipnja 2021. zauzeo pravno shvaćanje da se na trgovačko društvo koje nije bilo stranka kolektivnog spora (a tuženik u navedenoj parnici nije sudjelovao) ne mogu primjenjivati odluke iz tog spora, bez obzira je li suprotna stranka (tužitelj) trgovac ili potrošač.

12. Radi utvrđivanja okolnosti sklapanja ugovora sud je saslušao tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je 2006. namjeravao kupiti novi auto te je išao po auto salonima da bi se na kraju supruga i on odlučili za kupnju vozila Seat Altea. Bio je autokući Peta brzina u kojoj su mu rekli da rade sa tuženikom Porsche Leasingom te da kredit najpovoljniji u CHF te kako su mu to preporučili pristao je na to. Nije znao da će se rata kredita u toj mjeri povisiti jer mu je na kraju otplatnog razdoblja bila veća za 100,00 EUR od početka otplate te je prije potpisivanja pročitao Ugovor, ali nije znao da će se rata kredita u toj mjeri povisiti te nije imao saznanja o značenju odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu već mu je rečeno da će mu rata kredita biti oko 1.750,00 kn odnosno današnjih 250,00 EUR, ali na kraju je to došlo oko 2,300 kn. Tužitelj je nadalje naveo da ga nisu upozorili da bi rata kredita mogla rasti te da je znao za navedeno ne bi sklopio ugovor o kreditu. Naveo je da nije imao mogućnost pregovaranja oko odredbi Ugovora, odnosno utjecaja na njihov sadržaj kao i da je mogao sklopiti Ugovor u nekoj drugoj valuti, npr. EUR te mu je to i ponuđeno i to u EUR, HRK i CHF, ali mu je rečeno da je kredit u CHF najpovoljniji. Tužitelj je iskazao i da kada je Ugovor nije htio mijenjati neke odredbe ugovora, a automobil je kupio za osobne potrebe te nije imao saznanja da se tečajevi stranih valuta mijenjaju u odnosu na domaću.

13. Sud prihvaća iskaz tužitelja, jer ga ocjenjuje istinitim, uvjerljivim i logičnim. Iz iskaza proizlazi da se tužitelj odlučio za kupnju osobnog automobila za svoje potrebe, te da su mu u Autokući ponudili mogućnost sklapanja ugovora o kreditu sa tuženikom. Također sud prihvaća da tužitelj nije pregovarao oko uvjeta kredita pa tako niti o odredbi kojom se plaćanje rate veže uz tečaj CHF i to tečaj Raiffeisenbank Austria d.d., Tuženik je odustao od prijedloga za saslušanje DŽ i dostavio je njegovu izjavu iz koje proizlazi da on nije osoba koja je nudila tužitelju leasing vezan uz CHF, niti je s tužiteljem razgovarao, pa su navodi iz njegove pisane izjave tek općeniti i načelni te se na temelju istih ne može utvrditi da je tužitelj dobio potpune obavijesti o ugovornim odredbama kojima se obvezuje na plaćanje kamatnih stopa i otplati vezanoj uz tečaj CHF. Stoga je sud u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja da nije pregovarao o pojedinim odredbama Ugovora, već s radi o tipskom ugovoru kojeg je sastavio tuženik te tužitelju nisu objašnjene posljedice sklapanja takvog ugovora niti je u potpunosti obaviješten o ekonomskim posljedicama predmetnih odredbi koje utječu na valutnu klauzulu.

14. U odnosu na tvrdnje tuženika i dostavljene ugovore o financijskom leasingu, ugovore o kreditu u EUR i ugovoru o potrošačkom kreditu za financiranje nabave motornog vozila valja reći da za sud nije sporno da je tuženik u svojoj ponudi imao i ugovore u EUR. Međutim, ova okolnost nije relevantna budući iz iskaza tužitelja proizlazi da je njemu kao jedina moguća opcija ponuđen ugovor vezan uz CHF te je utvrđeno da tužitelj nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, niti je bio informiran o ekonomskim posljedicama sklapanja takvog ugovora.

15. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača, jer da to svojstvo nije dokazao, a da se svojstvo potrošača ne presumira, valja reći da iz iskaza proizlazi da je osobni automobil kupljen za obiteljske potrebe, a koja tvrdnja ničim nije dovedena u sumnju. Pritom je na tuženiku, kao trgovcu teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), pa čak niti konkretno tvrdio.

16. Dakle, ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj ima položaj potrošača, jer je predmet ugovornog odnosa financiranje kupovine osobnog automobila koji je korišten za osobne potrebe.

17. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

18. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o točki 5. Ugovora, a sve sukladno članku 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača.

19. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da su vođeni pojedinačni pregovori o točki 5. Ugovora, već iz iskaza tužitelja proizlazi da ništa nije rečeno o rizičnosti valute CHF, iz čega onda slijedi da od strane tuženika nisu pružene potpune i jasne informaciju o rizicima ugovaranja plaćanja vozila vezanog uz tečaj CHF, niti o mogućnosti rasta tečaja u toj mjeri da značajno opterećuje plaćanja. Sud prihvaća iskaz tužitelja da ne bi prihvatioovakav Ugovor da je znala da će obveze porasti u tolikoj mjeri, jer je to logično s obzirom da zbog rasta tečaja CHF rastu i iznosi mjesečnih anuiteta, a što je financijsko opterećenje za svakog potrošača. Osim toga, iz predmetnih odredbi Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, sastavljenoj unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti bilo kakvog pregovaranja.

20. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama koje su sadržane u navedenom tipskom i od tuženika unaprijed pripremljenom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

21. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

22. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao, mogao razumno očekivati da bi predmetna ugovorna odredba bila prihvaćena se o njoj pojedinačno pregovaralo.

23. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

24. Imajući u vidu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, jer je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i često se koristi, za zaključiti da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo i jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni.

25. Međutim, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13), propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tuženik predočio tužitelju informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

26. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se najamnina veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, nije razumljiva.

27. Budući da navedena odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

28. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

29. Priroda i specifičnosti valute švicarski nije poznata prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za CHF prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

30. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja CHF, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer o tome nije bio informiran. I da tečaj CHF stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.

31. Stoga je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu o valutnoj klauzuli kako bi bilo moguće predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj nije bilo moguće pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

32. Tijekom postupka nije utvrđeno da je jasno i potpuno objašnjena odredba o valutnoj klauzuli zbog čega za potrošača nije bilo moguće predvidjeti posljedice ugovaranja takve odredbe.

33. Slijedom navedenoga, ovaj sud smatra da je ništava točka 5. Ugovora o kreditu prema kojoj je ugovoreno plaćanje novčanih obveza u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama na dan uplate. Naime, ovakvim uređenjem plaćanje se veže za tečaj, a da tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora nije bila u potpunosti informirana o mogućnosti promjene toga tečaja i rizicima ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud utvrdio da je ništava točka 5. Ugovora od 21.06.2006.

34. Kako je ugovor ništav u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe, slijedom čega je sukladno čl. 1111. ZOO-a tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništavim. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene tečaja CHF i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku sklapanja Ugovora.

35. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa provedeno je knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., JŽ iz kojeg nalaza proizlazi da je zbog rasta tečaja više plaćen iznos od 3.051,99 eura kao i da je zbog pada tečaja tužitelj manje platio iznos od 185,66 eur, pa ukupno potraživanje tužitelja uzevši u obzir rast i pad tečaja iznosi 2.866,33 EUR.

36. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje te je tužitelj podneskom od 10.02.2025. uskladio tužbeni zahtjev imajući u vidu promjenu valute.

37. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a.

38. Pritom valja istaknuti da je tužitelj prihvatio izračun i tzv. negativnih razlika, odnosno varijantu nalaza u kojoj je vještakinja iskazala i razdoblja u kojima je tečaj bio niži od početno ugovorenog, pa je navedenu varijantu prema konačno postavljenom zahtjevu prihvatio i sud.

39. Slijedom navedenog, kako je tužbeni zahtjev na isplatu bio po visini identičan nalazu vještaka, to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u točki I izreke.

40. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 29. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik je bio nesavjestan od trenutka kada je primio svaku pojedinu uplatu, pa je tuženik dužan kamate platiti od dana izvršene uplate.

41. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

42. Neosnovan je prigovor zastare, jer se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništavosti dijela odredbe Ugovora.

43. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, slijedom čega ni za taj dio nije nastupila zastara.

44. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužitelju zastupanoj po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: OT) koja se odnosi na sastav tužbe (tbr. 7/1- 100 bodova), zastupanje na ročištima 1.12.2023. i 19.02.2025. (tbr. 9/1-po 100 bodova za svako ročište) i sastav podneska od 10.02.2025. (tbr. 8/1-100), ukupno 400 bodova odnosno 800,00 eura i predujam za vještačenje od 265,45 eura, pa ukupan trošak tužitelja iznosi 1.065,45 eura.

45. Na tako utvrđeni trošak tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke sukladno čl. 151. st. 3. ZPP po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona.

46. Ističe se da sud trošak određuje primjenom članka 155. ZPP-a i prilikom odlučivanja o troškovima određuje naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice cijeneći pri tome brižljivo sve okolnosti i vodeći računa o pravilima za pripremanje glavne rasprave. Stoga sud ponudu za izradu nalaza i mišljenja vještaka izrađenog izvan sudskog postupka i nalog za plaćane ocjenjuje nepotrebnima i nisu od utjecaja na raspravljanje i donošenje sudske odluke.

47. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a.

U Zagrebu 31. ožujka 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.