Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P-3674/2021-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sutkinji Marini Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja KR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Marku Baliću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marko Balić i Nenad Banovac, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupan po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Zagrebu, radi obvezno – isplata, nakon održane glavne rasprave zaključene 13. veljače 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 31. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3208063542/06 koji je sklopljen dana 13.12.2006.g. između tužitelja kao korisnika kredita, Brumat gradnja d.o.o. kao založnog dužnika i tuženika kao kreditora, i to članak 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 120.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, te članak 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju ukupan iznos od 14.022,58 EUR sve uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na iznos od:

- 38,95 € teku od 02.11.2008. godine,

- 1,41 € teku od 02.12.2008. godine,

- 43,08 € teku od 02.01.2009. godine,

- 48,73 € teku od 02.02.2009. godine,

- 51,58 € teku od 02.03.2009. godine,

- 44,82 € teku od 02.04.2009. godine,

- 43,84 € teku od 02.05.2009. godine,

- 33,22 € teku od 02.06.2009. godine,

- 23,89 € teku od 02.07.2009. godine,

- 27,90 € teku od 02.08.2009. godine,

- 34,95 € teku od 02.09.2009. godine,

- 30,96 € teku od 02.10.2009. godine,

- 27,01 € teku od 02.11.2009. godine,

- 36,09 € teku od 02.12.2009. godine,

- 592,10 € teku od 15.12.2009. godine,

- 44,69 € teku od 02.01.2010. godine,

- 53,74 € teku od 02.02.2010. godine,

- 51,36 € teku od 02.03.2010. godine,

- 66,61 € teku od 02.04.2010. godine,

- 62,68 € teku od 02.05.2010. godine,

- 528,44 € teku od 08.05.2010. godine,

- 70,35 € teku od 02.06.2010. godine,

- 113,52 € teku od 02.07.2010. godine,

- 103,70 € teku od 02.08.2010. godine,

- 140,56 € teku od 02.09.2010. godine,

- 113,62 € teku od 03.10.2010. godine,

- 106,49 € teku od 02.11.2010. godine,

- 145,96 € teku od 02.12.2010. godine,

- 4.869,23 € teku od 27.12.2010. godine,

- 172,54 € teku od 02.01.2011. godine,

- 5.424,62 € teku od 14.01.2011. godine,

- 153,27 € teku od 02.02.2011. godine,

- 156,09 € teku od 02.03.2011. godine,

- 142,25 € teku od 02.04.2011. godine,

- 146,52 € teku od 02.05.2011. godine,

- 193,59 € trku od 02.06.2011. godine,

- 84,23 € teku od 02.07.2011. godine,

do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.“ dok u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

II. Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari povećanjem tužbenog zahtjeva.

III. Nalaže se tuženoj da tužitelju u roku od 15 dana isplati troškove parničnog postupka u iznosu 5.482,61 EUR, zajedno sa zateznom kamatom na dosuđeni iznos počev od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno 31. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužbom od 13. listopada 2021. tužitelj KR zatražio je donošenje presude kojom bi se tuženoj Zagrebačka banka d.d. naložilo da mu isplati iznos od 12.243,09 EUR na ime preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu od 13. prosinca 2006., broj: 3208063542/06 jer da je taj ugovor sadržavao ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelj je zatražio i da se presudom utvrde ništetnima ugovorne odredbe iz članka 1. i 7. navedenog Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, pozivajući se na primjenu presude iz kolektivnog spora o zaštiti potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

2. U odgovoru na tužbu tužena je prigovorila mjesnoj nenadležnosti; osporila je osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva; da tužitelj nema status potrošača; prigovara zastari za isplatu potraživanja; da je tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule da valutna klauzula nije bila nezakonita i ističe prigovor radi prebijanja.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 25. studenoga 2024. (str. 271-272 spisa) zatražio isplatu po osnovu preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu CHF iznos od 14.022,58 EUR zajedno sa zateznim kamatama.

4. U provedenom postupku pročitani su Ugovor o namjenskom kreditu od 13. prosinca 2006., broj: 3208063542/06 (str. 12-16 spisa), Specifikacija uplate (str. 46- 51 spisa), Otplatni plan (str. 16-28 spisa), provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje (str. 258-262 spisa), saslušan je tužitelj (str. 305-306 spisa), tužena je odustala od prijedloga za saslušanjem zaposlenika tužene u svojstvu svjedoka (str. 251 spisa)

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet parnice je utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu 13. prosinca 2006., broj: 3208063542/06 i to:

- utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) i zahtjev za isplatu 14.022,58 EUR na ime povrata onog što je plaćeno temeljem te ugovorne odredbe.

7. U postupku nije sporno da je Ugovor o kreditu od 13. prosinca 2006. bio sklopljen između tužene Zagrebačka banka d.d. kao banke i tužitelja KR kao korisnika kredita.

7.1. Nije sporno da je tužena izvršila isplatu predmetnog kredita tužitelju, a nije sporno ni da ga je tužitelj u cijelosti otplatio u skladu sa svim ugovorenim parametrima, dakle tužitelj je otplatu kredita izvršio prema valutnoj klauzuli.

8. Sporno je prije svega jesu li ugovorne odredbe navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne te ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koje je platio po toj osnovi, te je li nastupila zastara potraživanja.

9. Valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (CHF) u potrošačkim ugovorima o kreditu bila predmet preispitivanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a povodom tužbe udruge za zaštitu potrošača Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka koje su takve kredite ugovarale sa potrošačima, a među kojim bankama (tuženicima) je bila i tužena Zagrebačka banka d.d. kao tužena pod 1.

10. U tom postupku je pravomoćnom presudom posl. broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno da je tužena:

- u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita), zaključujući ugovore o kreditima sa ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja tih ugovora o kreditu, tijekom pregovora i u svezi zaključenja tih ugovora, banka kao trgovac nije u cijelosti informirala korisnike kredita (potrošače) o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. U tom postupku je utvrđeno da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu u CHF nije bila razumljiva za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita (potrošače) zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, pri čemu su svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

11. Po čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu 13. prosinca 2006., broj: 3208063542/06 (str. 12-16 spisa) utvrđeno je da je taj ugovor bio sklopljen između tužene kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 120.000,00 CHF po kupovnom tečaju kreditora na dan isplate kredita (čl. 1.), uz rok otplate od 15 godina (čl. 3), u mjesečnim anuitetima u 912,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7), s time da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju stana (čl. 6). Iz sadržaja tog Ugovora proizlazi da on u niti jednom dijelu ne sadrži parametre pomoću kojih je korisnik kredita KR mogao shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF.

13. Po iskazu tužitelja (str. 306 spisa) on je imao ušteđevinu kod tužene pa se je odlučio na podizanje kredita radi kupnje stana. Bankarica mu je rekla da je najbolje podići kredit u CHF, da je to najbolja opcija. Ugovor je bio već sastavljen, nije ga pročitao jer je vidio kolika će mu biti mjesečna rata i koliko će moći plaćati. Dobio je listu s mjesečnim ratama i svi iznosi su bili isti. Bankarica ga nije upozorila na povećanje rate kredita.

14. Sud u cijelosti vjeruje iskazu tužitelja, jer je iskazivao na uvjerljiv način, njegov iskaz je životan i logičan te je u skladu sa dokumentacijom u spisu.

15. Dovodeći u međusobnu vezu sadržaj Ugovora o kreditu od 13. prosinca 2006. sa prihvaćenim iskazom tužitelja sud utvrđuje da je tužitelj predmetni kredit podigao kao fizička osoba radi kupnje stana, dakle kao potrošač (a banka je trgovac, pa se radi o potrošačkom ugovoru), s time da se radilo o kreditu u CHF sa valutnom klauzulom. Sud nadalje utvrđuje da je tužena tužitelju samo ponudila unaprijed pripremljeni ugovor o kreditu sa takvim parametrima te da tužitelj uopće nije imao mogućnost pregovarati o valutnom tršišnom riziku, kao ni samoj valuti uz koju je vezana glavnica –švicarski franak (CHF), promjeni visine anuiteta, o čemu ovisi promjena niti je na tu promjenu mogao utjecati.

16. Sud utvrđuje da je pojedinačni ugovor o kreditu, koji je bio sklopljen između tužitelja i tužene u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je protiv tužene (označene kao tužene pod 1.) donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (točka 10. obrazloženja), pa je sukladno čl. 502.c ZPP sud u ovoj parnici vezan utvrđenjima iz te presude, i to utvrđenjem da su ugovorne odredbe u potrošačkom kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF ništetne.

17. Slijedom navedenoga, ovaj sud utvrđuje da je Ugovor o kreditu br. 3208063542/06 koji je bio sklopljen između KR i tužene ništetan u dijelu u kojem je njime ugovorena valutna klauzula u CHF, a radi se konkretno o sljedećim ugovornim odredbama:

- u članku 1. kojom je ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 120.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika, na dan isplate kredita,

- u članku 7. kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednost 912,47 CHF i po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća.

18. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev u dijelu utvrđenja da su ništetne prethodno citirane odredbe ugovora o kreditu, zbog čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

19. U odnosu na prigovor tužene da se ne radi o potrošačkom kreditu za istaknuti je da prema članku 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje ZZP-a) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, da bi u pojedinom pravnom poslu ugovorna strana mogla polučiti zaštitu koju osigurava ZZP, nije dovoljno da sklapa pravni posao kao fizička osoba, već je nužno da taj pravni posao nije namijenjen njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetni Ugovor je sklopljen između tužitelja i tužene radi kupnje stana (čl. 6 Ugovora), dok je založni dužnik BRUMAT gradnja, stoga sud utvrđuje kako se radi o potrošačkom kreditu. Za napomenuti je da je tužena Ugovor o kreditu i naslovila Ugovor o namjenskom kreditu a u čl. 6 je navedeno da je kredit namijenjen za kupnju stana.

20. Nije sporno da je tužitelj u cijelosti otplatio navedeni kredit, odnosno da je platio sve anuitete sukladno sadržaju ugovora o kreditu što znači da je tužitelj prilikom otplate kredita tuženoj vršio plaćanja na temelju ništetnih ugovornih odredbi, i to u dijelu u kojem se iznos anuiteta povećavao zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je važio u trenutku korištenja kredita.

21. Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Navedeno se odnosi i na situacije u kojima se utvrdi da je ništetna samo pojedina odredba ugovora.

22. Na okolnost utvrđivanja iznosa koje je tužitelj isplatio tuženoj na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, odnosno uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na kamatnu stopu i tečaj koji su važili u trenutku korištenja kredita (za koje parametre se jedino može smatrati da su bili poznati tužitelju kao potrošaču, pa se samo ti parametri mogu smatrati mjerodavnima prilikom razrješenja spornih odnosa između stranaka), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Anti Mrčeli, a iz nalaza i mišljenja tog vještaka od 12. studenoga 2024. (str. 258-262 spisa ), dopunskog nalaza i mišljenja (str 315-321 spisa) proizlazi da je tužitelj tuženiku isplatio:

- 14.022,59 EUR više od onog što bi mu bio dužan platiti da se nije primjenjivala ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, već da se kroz čitavo razdoblje kredita primjenjivao onaj tečaj koji je važio u trenutku korištenja kredita .

23. Sud nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti prihvaća jer je sačinjeno od strane ovlaštene osobe i po pravilima struke, bez ikakvih nedostataka, a ni stranke na njega nisu imale primjedbi u računskom dijelu.

24. Slijedom navedenoga, u dijelu u kojem se odnosi na ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, sud utvrđuje da je tužitelj tuženiku na temelju te ništetne ugovorne odredbe isplatio iznos od 14.022,59 EUR, pa tužitelj na temelju odredbe čl. 323. ZOO-a ima pravo zahtijevati od tuženika da taj neosnovano stečeni iznos vrati.

25. Budući da se sporni kredit otplaćivao u anuitetima, pa se prilikom svakog pojedinačnog plaćanja anuiteta dio onog što je plaćeno odnosio na ništetnu valutnu klauzulu, tužitelj sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a ima pravo na zatezne kamate od dana izvršenih pojedinačnih plaćanja, koji datumi su utvrđeni na temelju dokumentacije u spisu, dok su pojedinačni mjesečni iznosi koji su preplaćeni na temelju ništetne valutne klauzule iskazani u prihvaćenom nalazu i mišljenju vještaka. Pritom se u banka svakako smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, pa je tuženik zatezne kamate dužan platiti od svakog pojedinačnog plaćanja koje je tužitelj izvršio temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

26. S tim u vezi valja istaknuti da nije osnovan tuženikov prigovor zastare u dijelu u kojem se odnosi na utuženo potraživanje po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30.01.2020., (broj: Su-IV-47/2020-2), kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju zastara računa tek od 14. lipnja 2018., kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu. Budući da je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 13. listopada 2021., to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok od dana kada je ništetnost pravomoćno ustanovljena presudom iz kolektivnog spora pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

27. U odnosu na prigovor radi prijeboja kojeg tužena specificira na iznos od 135,91 EUR tužitelj je istaknuo prigovor zastare koji je osnovan jer se tužena ne može smatrati potrošačem pa je za potraživanje nastupila zastara primjenom čl. 225. ZOO-a. Svakako je za kazati je da tužitelj plaćanjem otplatnih obroka ništa nije primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primila tužena pa ne postoji obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio. Budući da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na strani tužene koji je tužitelju svjesno prešutio i zatajio okolnosti vezane na rizičnost valutne klauzule u CHF, ocijenjeno je da tuženik nema pravo na prigovor prijeboja ni s osnova štete. Tuženik ne bi imao pravo na prigovor prijeboja ni s osnova fiksirane kamate sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, jer je tuženik bio dužan primjenjivati zakon i nije smio obračunavati veću kamatu budući da bi time kršio zakon.

U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti i preinaku tužbe

28. Čitanjem ugovora o kreditu od 13. prosinca 2006., razvidno je da su stranke u čl. 21 Ugovora ugovorile nadležnost suda u Zagrebu, a to je mjesto sjedišta kreditora. Kao što je u obrazloženju presude navedeno radilo se o tipskom ugovoru u pogledu kojeg tužitelj nije imao nikakvu mogućnost pregovaranja. Stoga je ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora ništetna ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo i suprotna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja (članak 81.i 82. ZZP). Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača, a na što tužitelj nije mogao utjecati, tužitelju je otežala pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom. Prebivalište tužitelja je u [adresa]. Mjesna nadležnost Općinskog suda u Splitu za suđenje u ovom postupku proizlazi iz odredbe članka 1. stavak 3. Direktive Vijeća 93/13. EEZ-a od 5. travnja 1993. koja propisuje da će se u potrošačkim ugovorima smatrati kao nepoštena ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena Direktiva implementirana je u zakonodavstvo RH, između ostalog, i u Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.; dalje ZZP). Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja toč 1..

29. Sud je dopustio preinaku tužbe nakon provedenog vještačenja sadržane u podnesku tužitelja od 25. studenoga 2024. pozivajući se na odredbu čl. 190.st 2. ZPP-a obzirom da tužitelj bez provođenja dokaza financijskog vještačenja nije mogao decidirano postaviti tužbeni zahtjev pa je odlučeno kao pod toč II. izreke rješenja.

30. Tužitelj je u cijelosti uspio u parnici, te je tuženik na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a te s obzirom na vrstu i predmet spora dužan naknaditi trošak postupka u cijelosti.

31. Tužitelja je zastupao punomoćnik odvjetnik pa sukladno odredbi čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23; dalje: Tarifa), u granicama postavljenog zahtjeva za trošak, pripada pravo na naknadu sljedećih potrebnih troškova postupka:

- sastav tužbe – 500,00 EUR (Tbr. 7/1);

- sastav podneska od 29.8.2024., 25.11.2024., 3.01.2025. – po 500,00 EUR (Tbr. 8/1);

- zastupanje na ročištima od 14.10.2024., 13.12.2024., 13.2.2025., 20.3.2025.–po 500,00 EUR (Tbr. 9/1),

a što sveukupno sa PDV-om iznosi 5.000,00 EUR;

- trošak sudske pristojbe na tužbu 84,44 EUR

- trošak vještačenja – 398,17 EUR;

što sveukupno iznosi 5.482,61 EUR.

32. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke rješenja.

U Splitu 31. ožujka 2025.

Sutkinja:

Marina Lovrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od prvog idućeg dana od dana njezine objave (čl. 335. st. 7. do 10. ZPP- a). Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika

- u spis