REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5911/2024-40
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja EV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Bojan Bacinger iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austrije d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa odvjetnik Mateja Vidaković iz Zagreba, poradi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 10. ožujka 2025. godine, u nazočnosti zamjenika opunomoćenika stranaka, dana 31. ožujka 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja EV koji glasi:
"I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu: 218-50- 3244975 od 27.01.2006. godine solemniziranog po javnom bilježniku Marodi Ivanu dana 28.01.2006. godine, poslovni broj OU-124/06-1 u dijelu odredbe čl. 7. koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita…“
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austriji d.d., da tužitelju EV u roku 15 dana plati iznos od 1.779,09 eur, zajedno sa zateznim kamatama određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim na:
4,42 EUR od 01. studeni 2008.
6,98 EUR od 01. siječanj 2009
8,83 EUR od 01. veljača 2009.
9,67 EUR od 01. ožujak 2009
5,63 EUR od 08. travanj 2009.
7,81 EUR od 01. svibanj 2009.
4,28 EUR od 01. lipanj 2009.
1,69 EUR od 01. srpanj 2009.
2,38 EUR od 01. kolovoz 2009.
3,75 EUR od 01. rujan 2009.
3,63 EUR od 01. listopad 2009.
2,25 EUR od 01. studeni 2009.
4,84 EUR od 01. prosinac 2009.
6,92 EUR od 01. siječanj 2010.
9,87 EUR od 01. veljača 2010.
9,20 EUR od 01. ožujak 2010.
13,15 EUR od 08. travanj 2010.
12,45 EUR od 01. svibanj 2010.
13,93 EUR od 01. lipanj 2010.
26,77 EUR od 01. srpanj 2010.
24,12 EUR od 01. kolovoz 2010.
32,20 EUR od 01. rujan 2010.
29,41 EUR od 01. listopad 2010.
24,92 EUR od 01. studeni 2010.
34,39 EUR od 01. prosinac 2010.
46,43 EUR od 01. siječanj 2010
37,90 EUR od 01. veljača 2011.
40,89 EUR od 01. ožujak 2011.
37,09 EUR od 01. travanj 2011.
37,77 EUR od 01. svibanj 2011.
53,92 EUR od 01. lipanj 2011.
55,49 EUR od 01. srpanj 2011.
68,98 EUR od 01. kolovoz 2011.
62,05 EUR od 01. rujan 2011.
54,46 EUR od 01. listopada 2011.
53,65 EUR od 01. studeni 2011.
53,07 EUR od 01. prosinac 2011.
56,68 EUR od 01. siječanj 2012.
59,84 EUR od 01. veljača 2012.
60,26 EUR od 01. ožujak 2012.
58,08 EUR od 01. travanja 2012.
59,55 EUR od 01. svibanj 2012.
60,56 EUR od 01. lipanj 2012.
58,87 EUR od 01. srpanj 2012.
59,31 EUR od 01. kolovoz 2012.
58,04 EUR od 01. rujan 2012.
55,29 EUR od 01. listopad 2012.
58,22 EUR od 01. studeni 2012.
59,63 EUR od 01. prosinac 2012.
58,64 EUR od 01. siječanj 2013.
53,12 EUR od 01. veljača 2013.
57,81 EUR od 01. ožujak 2013.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austriji d.d. naknaditi tužitelju EV trošak parničnog postupka u svoti od 3.802,88 eur s zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, od 31. ožujka 2025. godine do isplate, u roku 15 dana."
Obrazloženje
1. Tužitelj U tužbi od 19. travnja 2021. godine tvrdi da je s tuženim 27. siječnja 2006. sklopio ugovor o kreditu na 20.300,00 CHF prema srednjem tečaju tuženikove tečajnice na dan korištenja kredita koji je solemnizirao javni bilježnik AV **.**.2006. broj OU-124/06, sve uz redovnu kamatnu stopu od 5,50% godišnje, promjenjive u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatnim stopama i otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženikovom za CHF na dan dospjelosti prema otplatnom planu koji će biti uručen tužitelju nakon isplate kredita te se poziva na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 smatrajući ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u ništetnima te zahtijeva kao u podnesku od 31. listopada 2022. godine tj.
"I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu: 218-50- 3244975 od 27.01.2006. godine solemniziranog po javnom bilježniku Marodi Ivanu dana
28.01.2006. godine, poslovni broj OU-124/06-1 u dijelu odredbe čl. 7. koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita…“
II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju BOŽIĆ EV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana isplati iznos od 13.404,49 kuna /1.779,09 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama, od 01. studenog 2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 01. ožujka 2013. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, tekućim na:
33,29/4,42 Kuna/EUR od 01. studeni 2008.
52,62/6,98 Kuna/EUR od 01. siječanj 2009
66,54/8,83 Kuna/EUR od 01. veljača 2009.
72,84/9,67 Kuna/EUR od 01. ožujak 2009
42,41/5,63 Kuna/EUR od 08. travanj 2009.
58,81/7,81 Kuna/EUR od 01. svibanj 2009.
32,28/4,28 Kuna/EUR od 01. lipanj 2009.
12,76/1,69 Kuna/EUR od 01. srpanj 2009.
17,95/2,38 Kuna/EUR od 01. kolovoz 2009.
28,24/3,75 Kuna/EUR od 01. rujan 2009.
27,35/3,63 Kuna/EUR od 01. listopad 2009.
16,94/2,25 Kuna/EUR od 01. studeni 2009.
36,47/4,84 Kuna/EUR od 01. prosinac 2009.
52,13/6,92 Kuna/EUR od 01. siječanj 2010.
74,39/9,87 Kuna/EUR od 01. veljača 2010.
69,29/9,20 Kuna/EUR od 01. ožujak 2010.
99,08/13,15 Kuna/EUR od 08. travanj 2010.
93,78/12,45 Kuna/EUR od 01. svibanj 2010.
104,95/13,93 Kuna/EUR od 01. lipanj 2010.
201,67/26,77 Kuna/EUR od 01. srpanj 2010.
181,76/24,12 Kuna/EUR od 01. kolovoz 2010.
242,59/32,20 Kuna/EUR od 01. rujan 2010.
221,57/29,41 Kuna/EUR od 01. listopad 2010.
187,76/24,92 Kuna/EUR od 01. studeni 2010.
259,09/34,39 Kuna/EUR od 01. prosinac 2010.
349,83/46,43 Kuna/EUR od 01. siječanj 2010
285,58/37,90 Kuna/EUR od 01. veljača 2011.
308,11/40,89 Kuna/EUR od 01. ožujak 2011.
279,45/37,09 Kuna/EUR od 01. travanj 2011.
284,60/37,77 Kuna/EUR od 01. svibanj 2011.
406,24/53,92 Kuna/EUR od 01. lipanj 2011.
418,09/55,49 Kuna/EUR od 01. srpanj 2011.
519,71/68,98 Kuna/EUR od 01. kolovoz 2011.
467,51/62,05 Kuna/EUR od 01. rujan 2011.
410,36/54,46 Kuna/EUR od 01. listopada 2011.
404,23/53,65 Kuna/EUR od 01. studeni 2011.
399,83/53,07 Kuna/EUR od 01. prosinac 2011.
427,09/56,68 Kuna/EUR od 01. siječanj 2012.
450,85/59,84 Kuna/EUR od 01. veljača 2012.
454,04/60,26 Kuna/EUR od 01. ožujak 2012.
437,60/58,08 Kuna/EUR od 01. travanja 2012.
448,70/59,55 Kuna/EUR od 01. svibanj 2012.
456,29/60,56 Kuna/EUR od 01. lipanj 2012.
443,52/58,87 Kuna/EUR od 01. srpanj 2012.
446,88/59,31 Kuna/EUR od 01. kolovoz 2012.
437,30/58,04 Kuna/EUR od 01. rujan 2012.
416,60/55,29 Kuna/EUR od 01. listopad 2012.
438,66/58,22 Kuna/EUR od 01. studeni 2012.
449,25/59,63 Kuna/EUR od 01. prosinac 2012.
441,83/58,64 Kuna/EUR od 01. siječanj 2013.
400,21/53,12 Kuna/EUR od 01. veljača 2013.
435,57/57,81 Kuna/EUR od 01. ožujak 2013.
III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju BOŽIĆ EV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 5,75% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotnih poena."
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 19. svibnja 2021. godine smatra da se navedene presude viših sudova ne odnose na ovaj spor, valutna klauzula u CHF-u je jasna, uočljiva i razumljiva i o njoj se pregovaralo, te nema neravnoteže u pravima i obvezama stranaka suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila uočljiva , jasna i razumljiva te je tužitelj bio upoznat s njom i opisuje način formiranja takve kamatne stope, prigovara zastari i visini tužbenog zahtjeva kojeg predlaže odbiti uz naknadu troška parničnog postupka s zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.
3. Sud je proveo dokaz uvidom u ugovor o kreditu broj 219-50-3244975 od 27. siječnja 2006. godine koji je potvrdio javni bilježnik AV iz [adresa] **.**.2006. broj OU-124/06, prijepis knjigovodstvene kartice, otplatnu tablicu i otplatni plan, zahtjev za kredit , tuženikove promotivne uvjete, preslušao tužitelja i odredio računovodstveno vještačenje, nije preslušao svjedoka AV, primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-321/2023- 2 od 31. siječnja 2023. godine.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu broj 219-50- 3244975 od 27. siječnja 2006. godine koji je potvrdio javni bilježnik AV iz [adresa] **.**.2006. broj OU-124/06 na 20.300,00 CHF po srednjem tečaju tuženikovom na dan korištenja uz redovnu kamatnu stopu od 5,50% godišnje, promjenjiva u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatnim stopama , koji se otplaćuje u 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženikovom za CHF na dan dospjelosti radi kupnje novog motornog vozila, što je utvrđeno uvidom u isti te nije prijeporno da je kredit otplaćen.
6. Prijeporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i zastara.
7. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.
8. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudu poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da s u potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u opticaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga su i ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, a u oba slučaja ugovori o kreditu mogu opstati bez ovih ugovornih odredaba, kako je obrazloženo i za promjenjivu kamatnu stopu pa tako tužitelj nije ni mogao znati što znači CHF kao valuta utočišta niti predvidjeti posljedice takvog ugovora.
9. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba iz točke 7. ovoga ugovora o kreditu utvrđena ništetnom u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena valutna klauzula u CHF, nije bila uvjet ugovora. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.87.st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.
10. U odnosu na prigovor da tužitelj nije bio potrošač, treba primijeniti odredbu čl. 3. st. toč. 1 Zakona o zaštiti potrošača, te uzevši u obzir sadržaj ugovora o kreditu s namjenom kupnje vozila kao u čl. 6. kredita, te tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv da ga je kupio za osobne potrebe, sud ocjenjuje da je tužitelj tako dokazao da je kao fizička osoba sklopio ovaj pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, jer je po zvanju tehničar za računalstvo ,a po zanimanju radnik u proizvodnji, a tuženik nije dokazao suprotno tj. da je tužitelju ovo vozilo trebalo za poslovne svrhe, te je ovaj prigovor ocijenjen neosnovanim.
11. Nadalje, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćala zbog rasta tečaja te valute te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.
12. Nalazom i mišljenjem računovodstvenog vještaka od 23. kolovoza 2022. godine je utvrđeno da je ta razlika 1.779,09 eur s mjesečnim svotama i nadnevcima uplatama kao u tablici II mišljenja, a tuženik u podnesku od 12. rujna 2022. kako nema prigovora na matematični izračun te navodi prigovore pravne naravi koje sud ocjenjuje neosnovanima s obzirom na način koji je odredio zadatak vještaku te stoga nije pozivan na usmeno obrazloženje niti je to tuženik predložio
13. U odnosu na prigovor zastare za ovaj dio tužbenog zahtjeva tj. točku 3 tužbenog zahtjeva treba reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/17 od 20.ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača prekida tijek zastare primjenom odredbe čl. 241 Zakona o obveznim odnosima te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.
14. Ista prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4.srpnja 2013. je u dijelu ništetnosti valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.241. i čl.225. Zakona o obveznim odnosima, jer je tužba podnesena 16.ožujka 2021. tj. zastarni rok od 5 godina ponovno počinje teći od 14.lipnja 2018.godine i istječe 14.lipnja 2023.godine, koji zastarni rok se primjenjuje po odredbi čl. 225 Zakona o obveznim odnosima.
15. Zatim, u odnosu na tuženikov navod o takozvanoj negativnoj razlici tj. vremenu kad je tečaj CHF-a prema kuni bio niži, što je izračunato u tablici broj 4. nalaza računovodstvenog vještaka pa bi ukupna razlika bila 1.527,15 eur-a, a ne 1.779,09 eur, sud ocjenjuje da je taj navod suprotan odredbi čl.323.st.1. Zakona o obveznim odnosima jer plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužitelj nije zapravo ništa primio ili stekao bez osnove jer je te obroke uplaćivao u cijelosti tuženiku pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primio, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je kamatna stopa bila snižena u odnosu na početno ugovorenu, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa ni primio u odnosu na to. K tomu, tužitelj s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti.
16. No, uzevši u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine, sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo.
17. K tomu je tuženik svjesno pristao na takav dobitak u vidu tzv negativne razlike tečaja CHF-a, znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Tako dalje sud ocjenjuje da tužitelj u tom razdoblju kad je ostvarena tzv negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što tj. smanjivati tzv pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna , sud ocjenjuje da nema ni tužiteljeve obveze za tzv pozitivnu razliku tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist usuprot svima ovima načelima obveznog prava, koja koristi zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97-13/17).
18. Slijedom toga je sud prihvatio tužbeni zahtjev kao u točci I izrjeke ove presude na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe valutne klauzule u CHF i isplatu 1.779,09 eur s zateznim kamatama na pojedine mjesečne svote od dana uplate kao dana dospjelosti, sve po stopi određenoj čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda, a na trošak parničnog postupka teku po odredbi čl.151. st.3. Zakona o parničnom postupku.
19. U odnosu na uputu višeg suda poslovni broj Gž-171/2024, treba reći da je tuženik dva puta odustao od preslušanja svjedoka UV i to na ročištu 12. siječnja 2023. godine kao i 10. ožujka 2025. godine. K tomu, je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama poslovni brojevi U-III-786/2022, 5475/2021, 4613/2021, 4372/2021, 3540/2021, 3446/2021, 3377/2021, 3072/2021 i tako dalje izrjekom naveo da je ne treba preslušavati.
20. Na osnovi odredbe čl.154. st.2. i 5. Zakona o parničnom postupku, tužitelj je uspio u 86%, tuženik za 14%, te je razlika 72%, ali kako je tuženik osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u cijelosti pa je sud dosudio trošak tužitelju u cijelosti te je primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu, podnesak 24.5.2021., ročište 27.5.2021., podnesak 4.2.2022., 20.6.2022., ročište 14.7.2022. po 200,00 eur , podnesak od 13.7.2022. 50,00 eur, ročište 12.1.2023. i 20.11.2023. po 200,00 eur, podnesak 31.10.2022. 200,00 eur, 29.12.2022. 200,00 eur, ročište 12.1.2023. 200,00 eur, 20.11.2023. 200,00 eur, podnesak 6.11.2024. 100,00 eur i ročište 10.3.2025. 200,00 eur, trošak ročišta za objavu nije priznat kao nepotreban za uspjeh u postupku, što je ukupno 2.750,00 eur uz PDV od 687,50 eur, što je 3.437,50 eur, trošak vještačenja od 331,81 eur i sudske pristojbe na tužbu od 33,57 eur što je 3.802,88 eur, a sudsku pristojbu na presudu ne plaća po odredbi čl.11.st.1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18- 51/23). .
U Zagrebu, dana 31. ožujka 2025. godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
- opunomoćenicima stranaka
