Poslovni broj: UsI-5388/24-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: AĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Branku Kirinu, odvjetniku iz Zagreba, Savska cesta 32, protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poništavanja rješenja, 31. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje točke II. rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 471-02/24-01/90, URBROJ: 513-04-24-2 od 07. listopada 2024. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom sadržajno osporava točku II. drugostupanjskog rješenja od 07. listopada 2024. godine, kojom je odbijena njegova žalba protiv dijela prvostupanjskog poreznog rješenja od 22. veljače 2024. godine, a kojim mu je utvrđena razlika osnovice poreza na dohodak i obveza tog poreza i prireza za 2021. godinu. Tužitelj u tužbi iznosi nekoliko prigovora koji će detaljnije biti analizirani u nastavku presude.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Porezno tijelo je kod tužitelja provelo porezni nadzor poreza na dohodak za razdoblje od početka 2017. do kraja 2021. godine, nakon čega je 20. prosinca 2023. godine sastavljen i zapisnik o poreznom nadzoru; tužitelj je na taj zapisnik bio izjavio prigovor.

Prvostupanjskim poreznim rješenjem od 22. veljače 2024. godine je tužitelju za 2021. godinu utvrđena nova osnovica poreza na dohodak od 41.000,07 €, odnosno od 308.915,05 kn, i u odnosu na to porezna obveza poreza i prireza na dohodak od 29.028,04 €, koju mu je naloženo uplatiti.

Spomenuta osnovica od 308.915,05 kn je pak razlika utvrđenih tužiteljevih izdataka u 2021. godini od 892.299,77 kn i utvrđenih primitaka u toj godini od 583.384,92 kn. Nova porezna osnovica je utvrđena na temelju čl. 76. st. 1. Zakona o porezu na dohodak (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 138/20 - ZPD), u kojem je propisano da se drugim dohotkom smatra primitak utvrđen kao razlika između vrijednosti stečene imovine s jedne strane i dokazane visine sredstava za stjecanje te imovine s druge strane.

Iz spomenutog prvostupanjskog rješenja je vidljivo da je tužitelju dohodak utvrđivan tek od 2011. godine nadalje, jer tek od tada postoje evidentirani IP obrasci njegovog poslodavca. Isto tako su onda i njegovi troškovi osobne potrošnje računati tek od 2011. godine nadalje, i to prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS), jer drugom vjerodostojnom dokumentacijom nije dokazano drukčije. Porezno tijelo je nadalje utvrdilo da je 2017. godine jedan stan na Kustošiji u Zagrebu kupio upravo tužitelj, a ne njegovi roditelji, s obzirom na to da tako proizlazi iz kupoprodajnog ugovora, a pored toga tužiteljevi roditelji tada nisu raspolagali dovoljnim novčanim sredstvima na računima. Iz toga dalje proizlazi da porezno tijelo tužitelju za 2017. godinu nije umanjilo izdatke za iznos kupoprodajne cijene stana od 476.410,88 kn, a to onda znači da mu u konačnici nije utvrđeno za taj iznos povećano početno stanje primitaka u idućim godinama, pa tako ni u 2021. godini. Porezno tijelo je dalje navelo da su tužitelju uplate njegovog oca uračunate za 2019. i 2020. godinu - jer je tada otac imao dovoljno sredstava na računima - ali to nije bio slučaj u 2021. godini. Naime, tužitelj je bio tražio da mu se za 2021. godinu uračunaju uplate oca od 214.414,93 kn, ali je porezno tijelo utvrdilo da je tužiteljev otac početkom 2021. godine imao početno stanje računa 8.550,93 kn, da je tokom te godine ostvario mirovinu od 33.101,52 kn te da je zaradio na preprodaji vozila Peugeot 308 10.000,00 kn, ali da je s druge strane te iste godine kupio vozilo BMW X5 za 100.000,00 kn te mu je uračunat i iznos osobne potrošnje od 33.388,00 kn, na temelju podataka DZS-a.

Tuženik je osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 07. listopada 2024. godine odbio tužiteljevu žalbu vezanu uz utvrđene obveze poreza i prireza na dohodak za 2021. godinu, pri čemu nije prihvatio novi tužiteljev dokument o otuđenju vozila Mercedes CL 500, jer taj kupoprodajni ugovor (od 28. listopada 2021. godine) nikada nije evidentiran i novi vlasnik nikada nije platio za to vozilo porez na cestovna motorna vozila te je tužitelj još i 2024. godine evidentiran kao vlasnik tog vozila. Tuženik nije prihvatio ni drugi novi tužiteljev dokument - bankovni izvod tužiteljeve supruge iz kojeg proizlazi da je ona 25. veljače 2020. godine podigla 12.144,52 EUR - s obzirom na to da navedena isplata ne dokazuje da je tim iznosom raspolagao tužitelj.

Tužitelj u tužbi navodi da nije obrazloženo zašto nisu priznati njegovi navodi o osobnoj potrošnji u zajedničkom kućanstvu s roditeljima te ističe da nije razumno da kao fizička osoba dokumentira podatke o osobnoj potrošnji te da je logično da je sudjelovao u snošenju troškova zajedničkog kućanstva.

Međutim, porezno tijelo je jasno i detaljno obrazložilo da je tužitelj zaposlen od 2011. godine, zbog čega se pretpostavlja da je od tada ravnopravno sudjelovao u snošenju troškova kućanstva s roditeljima te da je snosio svoje osobne troškove. Stoga je tek od 2011. godine nadalje tužitelju trošak osobne potrošnje mogao biti priznavan za pojedine godine, a tada je utvrđivan po podacima DZS-a, jer vjerodostojnih dokaza koji bi upućivali na suprotno nema. Nadalje, tužitelju treba ukazati na to da mu eventualno utvrđivanje viših iznosa osobne potrošnje ionako ne bi išlo u korist, već na štetu, jer bi se na taj način sukcesivno i kumulativno u idućim godinama (a najviše u 2021. godini) utvrđivalo niže početno stanje preostale tužiteljeve financijske imovine, što bi u konačnici dovelo do utvrđivanja više porezne osnovice (zbog više razlike između izdataka i primitaka), a time i do veće porezne obveze.

Tužitelj ističe da se tuženik neosnovano poziva na čl. 66. st. 4. Općeg poreznog zakona (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 42/20 - OPZ), s obzirom na to da navedena odredba govori o urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama i evidencijama, o čemu ne može biti govora kod poreznih obveznika - fizičkih osoba. Ovaj tužiteljev prigovor je točan, jer on kao fizička osoba nije bio dužan voditi knjigovodstvene isprave i evidencije. Međutim, u odnosu na tužitelja se primjenjuju odredbe čl. 89. st. 5. i 9. ZPD-a. U čl. 89. st. 5. ZPD-a je propisano da će se u postupku ispitivanja sredstava uzeti u obzir vjerodostojna dokumentacija kojom porezni obveznik dokazuje izvore svojih sredstava. Navedena odredba se (za razliku od čl. 66. st. 4. OPZ-a) odnosi i na fizičke osobe kao porezne obveznike. I u čl. 89. st. 9. ZPD-a je propisano da se izvori i iznosi sredstava kojima se dokazuje vrijednost stečene imovine moraju temeljiti na vjerodostojnim ispravama.

Tužitelj dalje u tužbi ističe da je početno stanje njegove imovine pogrešno utvrđeno u iznosu od 161.233,00 kn. Ovaj tužiteljev navod je netočan, jer navedeni iznos zapravo samo predstavlja zbroj njegovih troškova za osobnu potrošnju u razdoblju od 2011. do 2016. godine, po podacima DZS-a.

Neosnovano tužitelj navodi da nije obrazloženo zašto nisu prihvaćeni navodi o ušteđevini roditelja kao izvoru sredstava za stjecanje nekretnine 2017. godine jer novčana sredstva ne moraju biti položena kod banaka.

Prvostupanjsko porezno tijelo je u tom pogledu jasno navelo da tužiteljevi roditelji 2017. godine nisu imali evidentiranih novčanih sredstava iz kojih bi financirali kupnju stana, a stan po kupoprodajnom ugovoru ionako nisu kupili oni, već sâm tužitelj.

Točno je pritom da ne postoji zakonska obveza držanja novčanih sredstava kod kreditnih institucija, ali u situaciji evidentiranja visoke potrošnje, odnosno izdataka koji se ne mogu povezati s evidentiranim prihodima, na poreznom je obvezniku teret dokazivanja stjecanja i posjedovanja odgovarajućih financijskih sredstava iz kojih se namiruju troškovi takve evidentirane visoke potrošnje, odnosno izdataka.

Stan na Kustošiji u Zagrebu je kupljen 2017. godine za iznos od 476.410,88 kn, a kao kupac je naveden tužitelj pa je i pretpostavka da je sâm tužitelj izdvojio novčana sredstva za stjecanje tog stana, jer njegovi roditelji te godine nisu raspolagali dovoljnim novčanim sredstvima na računima, a tužitelj nije uspio dokazati drugačije. Stoga se tužitelju izdaci za 2017. godinu nisu mogli umanjiti za spomenuti iznos kupoprodajne cijene, a to u konačnici znači da mu se za taj isti iznos sukcesivno u idućim godinama nije moglo utvrditi uvećano početno stanje primitaka, pa tako ni u 2021. godini.

U tom smislu se ne može prihvatiti niti navod tužitelja iz tužbe o tome da su njegovi roditelji bili nasljednici više nekretnina koje su otuđili, kao i navod da su roditelji štedjeli za vrijeme njihovog radnog staža od 35 godina, za što se ne može tražiti posjedovanje odgovarajuće dokumentacije.

Sud ponavlja da je porezno tijelo tužitelju uplate njegovog oca uračunalo za 2019. i 2020. godinu, kada je otac imao sredstava na računima. Međutim, tužiteljev otac tokom 2021. godine nije imao dovoljno sredstava na računima, kako je detaljno objašnjeno u prvostupanjskom rješenju analizom prihoda i izdataka tužiteljevog oca tokom 2021. godine.

Nadalje, iz dostupne materijalne dokumentacije proizlazi da su tužiteljevi roditelji pojedine nekretnine otuđivali još 1988., 1990. i 1992. godine, da je tužiteljev otac otpremninu dobio još 1991. godine te da je tužiteljeva majka na ime diobe imovine sa svojom sestrom primitke ostvarila do 1999. godine (samo jedan mali dio do 2004. godine).

U tom smislu sud smatra da tako ostvareni prihodi u vremenu od oko 30 godina prije ovdje relevantne 2021. godine nisu relevantni za utvrđivanje mogućnosti tužiteljevih roditelja u pogledu financiranja tužitelja, opet imajući u vidu da tužiteljevi roditelji svoju navodnu ušteđevinu uglavnom nisu evidentirali polaganjem na račune kod kreditnih institucija. Sud ponavlja da takvo postupanje nije zabranjeno, ali istovremeno dovodi do nemogućnosti dokazivanja vjerodostojnim dokazima i dokumentacijom izvora sredstava za financiranje visokih evidentiranih izdataka poreznog obveznika.

Čak i ako bi se ustanovilo da je tužitelj razliku do evidentiranih izdataka 2021. godine financirao iz primitaka od ušteđevine roditelja, onda bi i to predstavljalo primitak u smislu čl. 76. st. 1. ZPD-a koji se računa za utvrđivanje oporezivog drugog dohotka, jer bi se tada radilo o daru koji je u vezi s ostvarivanjem drugog dohotka, i time o oporezivom daru, odnosno dohotku - na temelju čl. 8. st. 4., u vezi s čl. 8. st. 2. t. 3. ZPD-a.

Tužitelj navodi da je nejasno zašto nije prihvaćena dokumentirana uplata od oca od 214.414,93 kn, kao ni dokumentirano otuđenje vozila - ali sud tužitelja upućuje na detaljno obrazloženje prvostupanjskog poreznog tijela o prihodima i izdacima tužiteljevog oca tokom 2021. godine (iz kojeg jasno proizlazi da tužiteljev otac nije mogao iz svojih sredstava tužitelju te godine uplatiti 214.414,93 kn), odnosno na detaljno obrazloženje tuženika u osporavanom drugostupanjskom rješenju, iz kojeg proizlazi da je navodno tužiteljevo otuđenje vozila Mercedes CL 500 28. listopada 2021. godine fiktivno, s obzirom na to da se navodni kupac nikada nije evidentirao kao vlasnik i da nikada kao takav nije platio porez na cestovna motorna vozila za to vozilo.

Isto tako se ne može prihvatiti tužiteljev navod da je nejasno zašto nije prihvaćeno njegovo raspolaganje iznosom od 12.144.52 €, isplaćenog s računa njegove supruge.

Naime, tuženik je u pogledu ovog iznosa u osporavanom drugostupanjskom rješenju naveo da dostavljeni bankovni izvod ne dokazuje da je tim iznosom raspolagao upravo tužitelj. Sud pak u vezi ovog iznosa dodatno napominje da podizanje iznosa od 12.144,52 € početkom 2020. godine po tužiteljevoj supruzi ne dokazuje da je taj novac predstavljao izdatak (tužitelja) tek 2021. godine. Zbog svega navedenog sud smatra da je tužitelju u upravno-poreznom postupku pravilno i zakonito utvrđena porezna osnovica poreza na drugi dohodak i obveza poreza i prireza na dohodak za 2021. godinu, pa je tužbeni zahtjev za poništavanje točke II. osporavanog drugostupanjskog rješenja od 07. listopada 2024. godine kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).

Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 31. ožujka 2025. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Branko Kirin

2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV