REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
P-410/2021
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ines Božić, u pravnoj stvari tužitelja LK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nikola Kožuharov, odvjetnik u Krku, protiv prvotuženika AK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Petrović, odvjetnik u Zagrebu, i drugotuženika Stečajna masa iza Gradska banka d.d. u stečaju, OIB: 49147309133, Osijek, Kardinala Alojzija Stepinca 35, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane dana 19. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Nikole Kožuharova, odvjetnika u Krku i punomoćnika tuženika Hrvoja Petrovića, odvjetnika u Zagrebu, 31. ožujka 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Utvrđuje se da je Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 27. svibnja 2015. za z.č. 1694/1, zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], sklopljen između Gradska banka d.d. u stečaju, kao prodavatelja, te AK , [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao kupca ništetan.
2. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja prije uknjižbe br: Z- 5406/2015 od 14. listopada 2015., po pravomoćnosti ove presude."
II. Nalaže se tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka prvotuženiku AK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u iznosu od 13.862,50 eura, u roku od 15 (petnaest) dana.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotuženika AK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.952,00 eura.
r i j e š i o j e
I. Poziva se OK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao stečajni upravitelj Stečajna masa iza Gradska banka d.d. u stečaju, OIB: 49147309133, Osijek, Kardinala Alojzija Stepinca 35, na preuzimanje postupka.
II. Nastavlja se parnični postupak u odnosu na drugotuženika Stečajnu masu iza Gradska banka d.d. u stečaju, Osijek, Kardinala Alojzija Stepinca 35.
III. Utvrđuje se da je tužba u odnosu na drugotuženika Stečajna masa iza Gradska banka d.d. u stečaju, OIB: 49147309133, Osijek, Kardinala Alojzija Stepinca 35, povučena.
IV. Nalaže se tužitelju naknaditi drugotuženiku Stečajna masa iza Gradska banka d.d. u stečaju, OIB: 49147309133, Osijek, Kardinala Alojzija Stepinca 35, troškove parničnog postupka u iznosu od 414,76 eura, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelju u tužbi navodi da su 22. svibnja 2015. prvotuženik kao kupac i drugotuženik kao prodavatelj sklopili Ugovor o kupoprodaji nekretnine zk.č. 1694/1, k. o. [katastarska općina], koji je predan na uknjižbu dana 14. listopada 2015. pod br: Z-4948/2015. Bitan sastojak ugovora o kupoprodaji je čl. 5. Ugovora, u kojem je decidirano navedeno da prodavatelj nije u posjedu nekretnine koju prodaje te da postoji zabilježba spora kod Trgovačkog suda u Zagrebu br: P-1111/2011. Bitan sastojak ugovora je i čl. 6. st. 1. istoga gdje decidirano stoji da su stranke suglasne da kupac ima pravo raskida ugovora ukoliko prodavatelj pravomoćno izgubi spor. Bitan sastojak ugovora je i čl. 6. st. 2. istoga gdje se prodavatelj obvezuje prije zaključenja stečajnog postupka otvoriti sudski depozit radi polaganja novčanih sredstava u visini kupoprodajne cijene. Zabilježba spora je izvršena temeljem rješenja br: Z-4948/2015 od 23. rujna 2015., odnosno prije predaje Ugovora o kupoprodaji na uknjižbu. Drugotuženik se uknjižio kao punopravni vlasnik predmetne nekretnine temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1111/2011. Kada je tužiteljica saznala za to ishodovala je zabilježbu spora br. Z-4948/2015 od 23. rujna 2015., a nakon toga je pravomoćno poništila klauzulu pravomoćnosti br: P-1111/2011. Nastavno je uspjela i sa žalbom i ukinuta je presuda br: P-1111/2011 kojom je drugotuženik bio uknjižen kao punopravni i jedini vlasnik zk.č.1694/1 k. o. [katastarska općina]. Zatim je Trgovački sud u Zagrebu br: P-1053/2020 ponovo presudio u korist drugotuženika. Prodavatelj Gradska banka d.d. u stečaju je pravomoćno izgubio spor sa tužiteljicom LK temeljem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-5164/ 2020 od 26. veljače 2021., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1053/2020, prije P-1111/2111 te su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja Stečajna masa Gradske banke protiv tužene ŠK radi utvrđenja da je tužitelj stekao pravo vlasništva na zk.č. 1694/1, k. o. [katastarska općina] pravomoćno odbijeni. Stoga je razvidno da je citiranom pravomoćnom presudom utvrđeno da drugotuženik nije stekao punopravno vlasništvo zk.č. 1694/1, k. o. [katastarska općina]. Budući je pvrotuženik predao kupoprodajni ugovor na uknjižbu nakon zabilježbe spora, a koji spor je drugotuženik kao prodavatelj zk.č.1694/1 pravomoćno izgubio, razvidno je da temeljem intervencijskog efekta pravnog instituta zabilježbe spora drugotuženik u trenutku prodaje zk.č. 1694/1 k. o. [katastarska općina] prvotuženiku nije bio vlasnik prodane nekretnine. Temeljem čl. 103. ZOO-a, koji je vrijedio do 1. siječnja 2016., ovaj ugovor suprotan je morala ovog društva i prisilnim propisima te je ništavan. Temeljem čl. 104 citiranog ZOO-a ugovor je ništavan od trenutka sklapanja te se ima uspostaviti prijašnje zk stanje prije uknjižbe ugovora o kupoprodaji. Dakle, drugotuženik je izvršio fiducijaran prijenos prava vlasništva na zk.č. 1694/1 k. o. [katastarska općina] u korist Gradska banka d.d. [adresa] rješenjem br:Z- 506/98, radi osiguranja potraživanja vjerovnika u iznosu od 3.500.000,00 ATS sa svim kamatama i troškovima prema Ugovoru o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja potraživanja, poslovni br:Ou-145/98 a korisnici nekretnine, kasniji potonji vlasnici su tužiteljica LK i njen pok. suprug L kojega je naslijedila LK. Dakle, Općinski sud u Krku u z.k. postupku br.Z- 5990/07 bio je jedini apsolutno stvarno i mjesno nadležan u postupku po prijedlogu predlagatelja Gradska banka d.d. Osijek radi pokušaja upisa punopravnog vlasništva predlagatelja i brisanja korištenja tužene. Nastavno, ovlašteni z.k. referent je usvojio prijedlog predlagatelja te je izvršio brisanje fiducijarnog vlasništva i uknjižbu punopravnog vlasništva na Gradsku banku, međutim po prigovoru tužene z.k. sudac je preinačio rješenje ovlaštenog z.k. referetna i odbio upis punopravnog vlasništva i odredio upis prethodnog i potonjeg vlasnika. O tome je mogao dalje po žalbi odlučivati isključivo Županijski sud u Rijeci po žalbi predlagateljice. Predlagateljica Gradska banka d.d. Osijek je uložila žalbu koja je po nadležnom Županijskom sudu u Rijeci odbačena radi proteka roka za ulaganje žalbe. U predmetu Općinskog suda u Krku br. Ovr-734//00 ovrhovoditelj Gradska banka d.d. je 2000. godine pokrenula protiv BK ovrhu temeljem i u ovoj tužbi istaknutog Ugovora o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine. Nastavno, prvostupanjski sud je izdao rješenje o ovrsi, ali je drugostupanjski sud prihvatio žalbu ovršenice, proglasio citirani ugovor ništetnim i obustavio ovrhu. Ovdje se radilo o rješenju kojim se postupak pravomoćno dovršava pa je ovrhovoditelj Gradska banka imala pravo i na reviziju kod Vrhovnoga suda RH ali bez uspjeha. Zaključno, u ovršnom postupku gdje je ovrhovoditelju osigurana trostepenost odlučivanja odlučeno je pravomoćno u korist ovršenice. Dakle, pravomoćnom sudskom odlukom Ugovor o prijenosu prava vlasništva proglašen je pravomoćnom sudskom odlukom ništavim. Županijski sud u Rijeci utvrdio je da je ovaj Ugovor ništetan jer određuje predaju u posjed nekretnine koja je predmet ugovora a što je suprotno pozitivnom propisu i prisilnim propisima, odnosno čl. 103. ZOO-a koji je vrijedio do 1. lipnja 2006.
2. U odgovoru na tužbu drugotuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Drugotuženik je društvo nad kojim je otvoren stečajni postupak. Kao takvo ono je po samom zakonu dužno svoju imovinu što brže unovčiti, kako bi se namirili vjerovnici. U trenutku sklapanja ugovora drugotuženik je u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik predmetne nekretnine a prvotuženik je bio punoljetna i potpuno poslovno sposobna osoba koja je bila upoznata s kompletnom situacijom vezano uz predmetnu nekretninu i pristala sklopiti ugovor te je u roku uplatila kupovninu. U cijeloj toj transakciji niti jedna radnja nije bila nemoralna niti protivna prisilnim propisima, slijedom čega drugotuženik ne vidi apsolutno nikakve osnove da bi se taj ugovor utvrdio ništetnim. Činjenica je da je drugotuženik u zemljišnim knjigama upisao svoje pravo vlasništva temeljem presude Naslovnog suda posl. br. P-1111/2011, koja je nakon upisa vlasništva prvotuženika izgubila svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti, te je u konačnici preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen. Navedeno, međutim, ne utječe na činjenicu da je drugotuženik u trenutku podaje predmetne nekretnine bio punopravni vlasnik predmetne nekretnine, te je, kao takav, bio ovlašten nekretninu prodati prvotuženiku. Drugotuženik je stekao punopravno vlasništvo temeljem Zapisnika o posvjedočenju činjenica od 6. ožujka 2003. godine izdanog od strane javnog bilježnika Željke Maroslavac posl. br. OU-371/2003, kojim se potvrđuje da su ispunjeni svi preduvjeti iz članka 277. Ovršnog zakona za stjecanje punopravnog vlasništva. Navedeno je potvrdio i Naslovni sud u presudi posl. br. P-4035/2006 od 21. prosinca 2006. godine kojom je pravomoćno utvrđeno da je drugotuženik u cijelosti namiren u svom potraživanju s osnove Ugovora o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja novčane tražbine od 25. veljače 1998. godine, navodeći u obrazloženju navedene presude kako: „Među stranaka nije sporno da je tuženik postao punopravni vlasnik nekretnina u [adresa] i [adresa] temeljem članka 277 st. 5 OZ-a.“ Tužitelj u tom predmetu nije niti osporavao punopravno vlasništvo drugotuženika nad predmetnom nekretninom, jer mu je tada bio cilj dokazati da je drugotuženik namiren u cijelosti i da ne može potraživati dugovanje s osnove bankarske garancije. Obzirom da ne postoje osnove za utvrđenje ništetnosti gore opisanog kupoprodajnog ugovora, ne postoji niti osnove za brisanje upisa kojim je navedeni ugovor proveden u zemljišnim knjigama. Navedeno pogotovo iz razloga što bi brisanjem navedenog upisa u zemljišnim knjigama ostao upisan drugotuženik kao fiducijarni vlasnik, koji je ishodio potvrdu javnog bilježnika o stjecanju punopravnog vlasništva nad navedenom nekretninom. Činjenica je da je drugotuženik stekao pravo vlasništva temeljem Zapisnika o posvjedočenju činjenica od 6. ožujka 2003. godine, te nakon toga ponovno temeljem sudske presude P-1111/2011, koja je u konačnici preinačena. Presudom Naslovnog suda posl. br. P-1641/2003 od 29. listopada 2004. godine, koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda posl. br. Pž-707/05 od 10. svibnja 2005. te u tom dijelu i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Revt 128/05 od 22. veljače 2006. godine, pravomoćno je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo brisanje fiducija upisanog na predmetnoj nekretnini, te upis prava vlasništva tužitelja. Kako je, dakle, tužitelj u navedenom postupku u bitnome postavio tužbeni zahtjev, koji ponavlja u ovoj pravnoj stvari, drugotuženik ulaže prigovor presuđene stvari. Slijedom navedenog drugotuženik predlaže da Naslovni sud odbije, odnosno djelomično odbaci tužbu tužitelja, te ga obveže na naknadu troškova postupka.
3. U podnesku od 7. ožujka 2022. tužitelj navodi da drugotuženik prema Zakonu o trgovačkim društvima nema pravnu osobnost nakon što je brisan iz sudskog registra pa stoga isti ne može imati stečajnog upravitelja niti taj bivši stečajni upravitelj može ovlastiti punomoćnika u ovome postupku. Tužiteljica je ovu tužbu podnijela 9. ožujka 2021., dok je 2. prosinca 2020. upisano brisanje subjekta upisa Stečajna masa iza Gradska banka.. MBS [matični broj subjekta] i ta je odluka pravomoćna dana 1. siječnja 2021. Budući je ove podatke tužiteljica dobila nakon podnesene tužbe, o tome je obavijestila sud te molila dostavu tužbe prvotuženiku smatrajući da drugotuženik više ne postoji te da se ovaj spis ustupi Općem građanskom sudu u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnom. S obzirom na izneseno te da je odgovor na tužbu u ovome predmetu podnijela odvjetnica koja je istome ovome suda ranije u spisu istoga suda br: P- 1053/2020 navela da joj je punomoć prestala vrijediti.
4. U odgovoru na tužbu prvotuženik AK navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, obzirom da su isti u cijelosti pravno i činjenično neosnovani. Ukazuje da vrijednost predmeta spora nije pravilno naznačena. Tužiteljica tuži prvotuženika zahtijevajući utvrđenje ništetnosti Ugovora o kupoprodaji nekretnine koji je prvotuženik sklopio s drugotuženikom te ujedno uspostavu prijašnjeg zemljišno- knjižnog stanja prije uknjižbe. Navedeno predstavlja zaseban tužbeni zahtjev u odnosu na onaj koji Tužiteljica postavlja prema drugotuženiku. Tužiteljica nadalje tuži drugotuženika zahtijevajući utvrđenje ništetnosti Ugovora o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja potraživanja koji je drugotuženik sklopio s Tužiteljicom i njenim pok. suprugom SK te ujedno uspostavu prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja prije uknjižbe, a koji dio tužbenog zahtjeva predstavlja zaseban tužbeni zahtjev. Oba tužbena zahtjeva uperena su na ponovno stjecanje vlasništva predmetne Nekretnine od strane tužiteljice, dakle vezana su uz vrijednost Nekretnine. Sukladno čl. 37. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) vrijednost predmeta spora treba odrediti u ovom slučaju prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva. Jednako tako, vrijednost pojedinog zahtjeva potrebno je utvrditi u visini vrijednosti Nekretnine tj. vrijednost ugovora čije utvrđenje ništetnosti se traži. Vrijednost ugovora čije poništenje Tužiteljica traži točkom I tužbenog zahtjeva iznosi 1.100.000,00 kn, dok vrijednost ugovora čije poništenje Tužiteljica traži točkom II tužbenog zahtjeva nije poznata, obzirom da Tužiteljica navedeni ugovor ne podnosi u spis. Stoga se predlaže da Sud sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a utvrdi vrijednost predmeta spora. Tužiteljica kao temu raspravljana nastoji nametnuti nešto o čemu je već pravomoćno presuđeno te o čemu postoji čak i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Prvotuženik ističe prigovor pravomoćno presuđene stvari (ne bis in idem). Prvotuženik AK vlasnik je predmetne Nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] još od 2015. godine. AK, ovdje prvotuženik, je pred Općinskim sudom u Crikvenici, Stalna Služba u Krku, kao punopravni vlasnik predmetne Nekretnine, još 2018. godine pokrenuo postupak radi iseljenja i predaje u posjed predmetne Nekretnine, obzirom da LK, ovdje Tužiteljica istu nekretninu do danas odbija dobrovoljno predati u posjed AK, ovdje prvotuženiku. Navedeni postupak vodio se pred Općinskim sudom u Crikvenici, Stalna Služba u Krku pod brojem P-1073/2018, kasnije je postupak dobio novi posl. broj P-1072/2019 te je u navedenom predmetu dana 28. veljače 2020. godine donesena Presuda posl. broj P- 1072/2019-11 kojom je usvojen tužbeni zahtjev te je LK, ovdje Tužiteljici naloženo predmetnu Nekretninu predati u posjed AK, ovdje prvotuženiku. Citirana Presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalna Služba u Krku posl. broj P- 1072/2019-11 od 28. veljače 2020. godine potvrđena je Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1441/2020-13 od 09. ožujka 2021. godine. Protiv navedene Presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1441/2020-13 od **.**.2021. LK podnijela je prijedlog za dopuštenje revizije, o čemu Vrhovni sud Republike Hrvatske još uvijek nije odlučio. Tužiteljica je ove iste navode koje sad navodi, već isticala u brojnim ranije vođenim postupcima, te je tako isto navodila u citiranom postupku P-1072/2019, te se na navedene navode i valjanost stjecanja vlasništva već očitovao kako Općinski sud u Crikvenici, tako i Županijski sud u Zagrebu u postupku Gž-1441/2020. Ne samo to, o navedenom se očitovao i Trgovački sud u Zagrebu u postupku P-4035/2006, pa čak i Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom Revt-128/05-2 od 22. veljače 2006. godine. Iz dostavljenih presuda navodi da jasno proizlazi da je tužiteljica već pokušala ishoditi brisanje prava vlasništva Gradske banke d.d. u stečaju, kao prednika tuženika AK te ujedno uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, kojim zahtjevom je pravomoćno odbijena; da je Gradska banka d.d. u stečaju, čak i neovisno o postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1111/2011, imala i drugu valjanu pravnu osnovu za upis svog vlasništva, koja se temelji na Ugovoru o prijenosu vlasništva radi osiguranja citiranom u navedenoj presudi Vrhovnog suda, a koji Tužiteljica ovdje pobija točkom II tužbenog zahtjeva te da tužena ne može s uspjehom ishoditi brisanje prava vlasništva Gradske banke d.d. u stečaju, a time niti samog I-tuženika; da tužiteljica čini spornim ono što prije nije činila spornim, a za što su dokaz navedene presude kao javne isprave u kojima je jasno i izričito navedeno da stjecanje prava vlasništva Gradske banke d.d. u stečaju nije bilo sporno, već je samo bilo sporno je li se banka namirila u cijelosti ili ne. Radi li se ovdje onda o zabrani dvostrukog odlučivanja o istom tj. ne bis in idem? Pored toga valja navesti da Tužiteljica u potpunosti izvrće i lažno prikazuje pojedine činjenice, te ih tumači na neprimjereni način, npr. predmet postupka P-1111/2011, kasnije P-1053/20 nije bilo pobijanje vlasništva Gradske banke d.d. u stečaju, već utvrđenje vlasništva koje je odbijeno zato što je banka raspolagala u korist AK svojim vlasništvom, što jasno proizlazi iz presude, no o tome kasnije. Tužiteljica nema pravni interes pobijati Ugovor o kupoprodaji zaključen između trećih osoba, konkretno Ugovor o kupoprodaji nekretnine od dana 27. svibnja 2015. godine zaključen između Gradske banke d.d. u stečaju kao Prodavatelja te AK, ovdje prvotuženika, kao Kupca, (dalje: Ugovor o kupoprodaji), obzirom da navedeni ugovor, kao i cjelokupni odnos između I-tuženika i Gradske banke d.d. u stečaju s njom više nema nikakve veze u situaciji kad je Gradska banka d.d. u stečaju kao prednik I- tuženika AK punopravno stekla vlasništvo predmetne Nekretnine te raspolagala njom u korist I-tuženika. Naime, Tužiteljica već odavno nije vlasnik predmetne Nekretnine (iako ne priznaje odluke sudova RH i ne želi navedenu Nekretninu predati ikome u posjed) te je Gradska banka d.d. u stečaju kao punopravni vlasnik imala svako pravo slobodno raspolagati svojim vlasništvom predmetne Nekretnine. Tužiteljica jednako tako nema pravni interes podnositi tužbu u ovom predmetu, obzirom da je iz ranije navedenih Presuda te valjanom primjenom prava jasno vidljivo da Tužiteljica nikad više ne može uzrokovati to da ona postane vlasnikom predmetne Nekretnine. Valja također istaknuti da Tužiteljica nije u propisanom roku podnijela brisovnu tužbu pobijajući upis i stjecanje prava vlasništva predmetne Nekretnine od strane AK, ovdje I-tuženika (iako za to ne bi imala ni osnovu, obzirom da je stjecanje prednika I-tuženika bilo valjano), čime je prekludirana u tom svom pravu tražiti isto na ovaj način. Kako sama Tužiteljica navodi u podnesku od 28. listopada 2021. godine, Stečajna masa iza Gradske banke d.d. „u stečaju“ ne postoji, obzirom da je ista brisana iz sudskog registra. Da bi postojala stečajna masa, trebala bi postojati određena imovina iza stečajnog dužnika, a što u ovom slučaju ne postoji. Ugovor o kupoprodaji nekretnine od dana 27. svibnja 2015. godine zaključen između Gradske banke d.d. u stečaju kao Prodavatelja te AK, ovdje I-tuženika, kao Kupca, (dalje: Ugovor o kupoprodaji) konzumiran je u cijelosti, a što dokazuje da je AK punopravni vlasnik predmetne Nekretninu u [adresa]. Da je kojim slučajem I- tuženik koristio pravo koje je imao prema čl. 6. st. 1. citiranog Ugovora o kupoprodaji, onda stečaj iza Gradske banke d.d. u stečaju ne bi mogao biti zaključen, obzirom da bi se u imovinu stečajnog dužnika vratila predmetna Nekretnina u [adresa] te bi iz vrijednosti iste morali biti namirivani stečajni vjerovnici. Ne samo da se to nije desilo, već su iz osiguranja i depozita koje je postojalo temeljem čl. 6. citiranog Ugovora o kupoprodaji namireni stečajni vjerovnici, nakon čega je stečaj nad Gradskom bankom d.d. u stečaju zaključen. Dakle, ne postoji bilo kakva imovina iza Gradske banke u stečaju, niti postoji kakvo imovinsko pravo, da bi uopće postojala stečajna masa iza Gradske banke u stečaju. Tužiteljica na početku tužbe analizira citirani Ugovor o kupoprodaji, koji je zaključen kako je navedeno, između trećih osoba (konkretno I- tuženika te Gradske banke d.d. u stečaju) te koji odnos s njom više nema apsolutno nikakve veze i koji odnos se Tužiteljice apsolutno više ne tiče. Netočan je te pravno neosnovan navod Tužiteljice da su bitni sastojci predmetnog Ugovora o kupoprodaji bili čl. 5. i čl. 6. Ugovora o kupoprodaji. Čl. 5. Ugovora o kupoprodaji navodi se ono što je u trenutku kupoprodaje bilo vidljivo u zemljišnoj knjizi, dakle svima poznato. Pored toga, posjed u hrvatskom pravu još uvijek nije pretpostavka za stjecanje prava vlasništva nekretnina. Vlasništvo nekretnina u hrvatskom pravnom poretku stječe se upisom u zemljišnu knjigu, kada je temelj upisa ugovor o kupoprodaji (ovdje ne govorimo o ostalim načinima stjecanja, obzirom da ovdje nisu relevantni). Čl. 6. Ugovora o kupoprodaji ustanovljuje se u korist AK kao Kupca, ovdje I- tuženika pravo na raskid ugovora i povrat uplaćene kupovnine, ukoliko Gradska banka d.d. u stečaju pravomoćno izgubi parnični postupak pod posl. brojem P-1111/2011 kod Trgovačkog suda u Zagrebu. Stoga valja istaknuti: - da je time u korist AK ustanovljeno pravo, a ne dužnost (kako to pogrešno implicira Tužiteljica); - da to svoje pravo AK, ovdje I-tuženik nije koristio, a što je jasno vidljivo iz toga da je on još uvijek vlasnik, iako je postupak P-1111/2011 (P-1053/2020) odavno okončan, - ostaje potpuno nejasno kakve to sve veze ima s LK, ovdje Tužiteljicom. Bitni sastojci ugovora o kupoprodaji su predmet i cijena. Stoga, pogotovo uzimajući u obzir okolnosti predmetne kupoprodaje i naknadne okolnosti koje su opisane, navodi Tužiteljice kako su čl. 5. i čl. 6. Ugovora o kupoprodaji bili bitni sastojci predmetnog Ugovora o kupoprodaji nisu točni, niti su osnovani. U odnosu na zabilježbu spora pod brojem Z-4984/2015 – valja istaknuti da je predmetna zabilježba izvršena 2015. godine, a da je Gradska banka d.d. pravo vlasništva predmetne Nekretnine punopravno stekla 2013. godine. Navedeno je kristalno jasno vidljivo iz povijesnog zk izvatka. Dakle, zabilježba je učinjena nakon što je Gradska banka d.d. (tada još nije bila u stečaju) već 2 godine bila vlasnikom Nekretnine. U hrvatskom pravu zabilježba djeluje jedino pro futuro, drugim riječima zabilježba nema učinak pro praterito, i ne može imati takav učinak. Dakle, takva zabilježba nikako nije mogla imati bilo kakav učinak na vlasništvo Gradske banke d.d. Osim toga, takvu zabilježbu potrebno je brisati, te će sada ista biti izbrisana, obzirom da je postupak P-1111/2011 pravomoćno okončan (doduše ne onako kako to tumači Tužiteljica). Prvotuženik ne može niti je mogao utjecati na postupke koji se vode među trećim osobama (obzirom da on nije bio stranka tog postupka), ali iz Presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-5164/2020-5 od 26. veljače 2021. godine jasno i nedvojbeno proizlazi da je je Visoki trgovački sud (dalje: VTS) odbio utvrditi pravo vlasništva Stečajne mase iza Gradske banke d.d. u stečaju na predmetnoj Nekretnini te izdati tabularnu ispravu, obzirom da je Gradska banka d.d. u stečaju već raspolagala tom Nekretninom u korist AK, ovdje prvotuženika, te da je isti vlasnik te iste Nekretnine! Dakle, VTS nije odbio tužbeni zahtjev zato što bi LK, ovdje Tužiteljici, pripadalo bilo koje pravo glede Nekretnine, već zato što je AK, ovdje prvotuženik, vlasnik te nekretnine, pa stoga nema mjesta tome da se Gradskoj banci dosudi Nekretnina, obzirom da je ona njom već raspolagala. Dakle, citirana Presuda VTS-a niti jednom jedinom riječju ne kaže da postoji bilo kakvo pravo BK na predmetnoj nekretnini; pored toga ta presuda niti jednom jedinom riječju ne kaže da je upis prava vlasništva Gradske banke d.d. bio neutemeljen i da za to nema osnove, upravo suprotno – ona jasno i decidirano kaže da Gradska banka d.d. u stečaju ne može sada tražiti utvrđenje prava vlasništva kada je vlasnik AK (dakle pravo Gradske banke je prestalo, obzirom da je preneseno na ovdje tužitelja), kojemu je upravo ona prodala Nekretninu. Navedeno je u stvari logično, jer se time štiti vlasništvo AK, koji nije mogao biti stranka tog postupka. Kad se sve to poveže s ranije vođenim predmetima pred trgovačkim sudom P-1641/2003, P-4035/2006 te predmetom vođenim pred VSRH posl. broj Revt-128/05-2, onda je jasno da tužena nema bilo kakvo pravo na predmetnu nekretninu, da je tužena pokušala sa brisanjem prednika tužitelja Gradske banke d.d. Osijek i u tome nije uspjela – što je pravomoćno presuđeno, da je Gradska banka d.d. Osijek postala punopravni vlasnik (koji je dalje raspolagao nekretninom) te da LK nikada ne može postati vlasnik predmetne nekretnine i da o tome postoji pravomoćno presuđena stvar. U odnosu na pobijanje Ugovora o kupoprodaji Tužiteljica zaključno navodi da je isti „ugovor suprotan moralu ovog društva i prisilnim propisima te je ništavan.“ Iz kojih razloga je taj ugovor ništavan? Ostaje nejasno. Tužiteljica ustvari nema niti jedan jedini valjan razlog za pobijanje stjecanja vlasništva od strane I-tuženika (pored toga što su joj za to prošli rokovi), već se njeno pobijanje tog vlasništva temelji na pobijanju stjecanja vlasništva od strane prednika I-tuženika, odnosno Gradske banke d.d., a takvo stjecanje je već od strane pravnog poretka utvrđeno punopravnim i valjanim. Valja također reći da je Gradska banka d.d. u stečaju, pored navedenog temelja stjecanja vlasništva imala i drugi – a to je Zapisnik o posvjedočenju činjenica s potvrdom ovršnosti od 06.03.2003. godine posl. broj OU- 371/03, te da takav pravni temelj i VSRH u citiranoj Presudi i Rješenju Revt-128/05-2 od 22. veljače 2006. navodi kao valjan način punopravnog stjecanja vlasništva od strane Gradske banke d.d. Iz samog Rješenja Županijskog suda u Rijeci posl. broj Gž- 950/05 koji tužiteljica podnosi u spis, proizlazi da se ne oglašava ništetnim navedeni Ugovor o prijenosu vlasništva radi osiguranja, već se, u postupku ovrhe radi ispražnjenja i predaje u posjed, točno određena ugovorna klazula – i to ona koja ovlašćuje predlagatelja osiguranja da stekne pravo tražiti predaju nekretnine u posjed od protivnika osiguranja oglašava ništetnom u situaciji kada je došlo do izmjene odredaba Ovršnog zakona u tom smislu. Što ne znači da poslije toga opet nije došlo do izmjene tog instituta te da je navedeno stajalište sada neprimjenjivo. Jednako tako, predmet Ugovora o prijenosu vlasništva radi osiguranja nije bio (kako to pogrešno navodi Tužiteljica) predaja u posjed, već osiguranje tražbine. Osiguranje fiducijom znači prijenos prava vlasništva bez predaje u posjed, te predmet ugovora nije predaja u posjed, što je stvarno smiješno. Tužiteljica nastoji predaju u posjed kod fiducije proglasiti bitnim elementom ugovora o prijenosu vlasništva radi osiguranja (ponovno kao i prije tumačeći institute hrvatskog prava potpuno neprimjereno, a kako njoj odgovara), da bi zatim logički cijeli ugovor mogla proglasiti vlastitom logikom ništavim. Slijedom svega navedenog, tužena predlaže u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženoj.
5. U podnesku od od 14. ožujka 2022. tužitelj povlači tužbu u odnosu na drugotuženika, navodeći da u vrijeme podizanja tužbe tužiteljica nije imala saznanja da je drugotuženik brisan iz sudskog registra. Nakon povlačenje tužbe u odnosu na drugotuženika ostaje spor između tužiteljice i prvotuženika o tome da je Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 27. svibnja 2015. između prvptuženika i Gradske banke ništetan te da se nalaže uspostava prijašnjeg zk. stanja prije uknjižbe citiranog ugovora. Predlaže da se Trgovački sud u Zagrebu zbog novih okolnosti za koje je tužiteljica saznala nakon podnošenja tužbe, oglasi stvarno i mjesno nenadležnim te predmet ustupi Općem građanskom sudu u Zagrebu.
6. U podnesku od 16. ožujka 2022. drugotuženik izjavljuje da je suglasan s povlačenjem tužbe, te traži trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn, uvećano za PDV.
7. U podnesku od 16. ožujka 2022. tužitelj se protivi dosuđenju bilo kakvih troškova drugotuženiku budući da isti ne postoji, zbog toga je i povučena tužba. Punomoć tužene datira iz 2022., a drugotuženik ne postoji iz 2021.
8. U podnesku od 5. travnja 2022. prvotuženik ističe da su u ovom predmetu tuženici podnijeli već odgovore na tužbu te su se time upustili u raspravljanje o glavnoj stvari, čime je došlo do ustaljivanja nadležnosti. Stoga Trgovački sud u Zagrebu nema ni mogućnost donijeti takvo rješenje kojim bi se oglasio stvarno nenadležnim nakon tuženikova upuštanja u raspravljanje, budući je donošenje takvog rješenja protivno odredbi članka 17. stavak 1. ZPP-a, a koja odredba propisuje da se sud može po službenoj dužnosti oglasiti stvarno nenadležnim najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari. Slijedom svega navedenog, prvotuženik predlaže da sud Rješenjem utvrdi da je tužba u odnosu na drugotuženika povučena, dok u pogledu prvotuženika predlaže u cijelosti odbaciti, podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška prvotuženiku.
9. U podnesku od 31. svibnja 2023. tužiteljica dostavlja novi z.k. izvadak te povijesni z.k. izvadak, iz kojih je razvidno koliko je puta prednik tuženika, dakle Gradska banka, pokušao NEUSPJEŠNO uknjižbu kao samostalni vlasnik, da bi konačno smislio tužbu kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu br. P-1111/2011 te se uknjižio temeljem pravomoćne presude zbog izostanka, a ta presuda je prvo ukinuta, a nova presuda trgovačkog suda u zagrebu u korist gradske banke je preinačena u korist mile jakopović!!
10. Podneskom od 12. veljače 2024. prvotuženik obavještava Naslovni sud kako je Presudom Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-630/2022-6 od 06. veljače 2024. godine pravomoćno odbijena žalba BK, ovdje tužiteljice, i potvrđeno je rješenje Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj P- 1072/2019 od 18. ožujka 2022., kojim je odbijen prijedlog BK za ponavljanje pravomoćno završenog postupka pod posl. brojem P-1072/2019, kao neosnovan. Na navedeni spis se tužiteljica poziva u ovom postupku, a sud je raspravnim rješenjem od 29. ožujka 2023. odlučio pribaviti navedeni spis. Obzirom da je u navedenom postupku tužiteljica isto tako isticala argumente koje ističe i u ovom postupku, a koji su u cijelosti neosnovani, potrebno je naglasiti kako citiranom Presudom Županijskog suda u Sisku Gž-630/2022 se također, između ostalog, navodi (točka 8, 10 i 10.1. Obrazloženja): „8. Tuženica prijedlog temelji na činjenici da je nakon pravomoćnosti presude poslovni broj P-1072/2019.-11 od 28. veljače 2020. donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-5164/2020.-5 od 26. veljače 2021., kojom presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja Stečajne mase iza Gradske banke d.d. "u stečaju" Osijek protiv tuženice BK radi utvrđenja prava vlasništva na katastarskoj čestici broj (dalje: k.č. br.) 1694/1 u zemljišnoknjižnom ulošku (dalje: z.k.ul.) 2204, katastarska općina (dalje: k.o.) [adresa] kao i zahtjev za izdavanje isprave podobne za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Pravilan je i zakonit zaključak prvostupanjskog suda da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja Stečajne mase iza Gradske banke d.d. u stečaju Osijek radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini upravo zbog činjenice da je ovdje tužitelj AK upisan kao vlasnik predmetne nekretnine. Pravna pozicija tužitelja ostala je i dalje nepromijenjena te je u zemljišnoj knjizi i nadalje AK upisan kao vlasnik k. č. br. [katastarska čestica] u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a tuženica i nadalje drži u posjedu opisanu nekretninu i niti presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 5164/2020.-5 od 26. veljače 2021. ne dokazuje da bi imala pravo na posjed predmetne nekretnine a niti dokazuje da kao posjednica sukladno članku 163. ZV ima pravo koje je ovlašćuje na posjedovanje predmetne nekretnine, zbog čega bi imala pravo odbiti predaju nekretnine upisanom zemljišnoknjižnom vlasniku.“
11. U podnesku od 15. travnja 2024. prvotuženik AK obavještava Naslovni sud kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 19. ožujka 2024. godine donio Rješenje poslovni broj Revd 1116/2024-2 kojim se odbacuje Prijedlog za dopuštenje revizije BK, ovdje tužiteljice, podnesen protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1441/2020-13 od 9. ožujka 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku poslovni broj P-1072/2019- 11 od 28. veljače 2020. godine.
12. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave: Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 27. svibnja 2015. (str. 10. – 11. spisa), zemljišnoknjižni izvadak (str. 12. – 17. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5164/2020 (str. 18. – 22. spisa), rješenje Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-950/05 (str. 23. – 25. spisa), rješenje Općinskog suda u Krku poslovni broj Z-5990/2007 (str. 26. – 27. spisa), rješenje Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Tt-20/12062 (str. 37. spisa),
Zapisnik o posvjedočenju činjenica s potvrdom (str. 45. – 53. spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4035/2006 od 21. prosinca 2006. (str. 54. – 57. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-4001/2007 (str. 58. – 60. spisa), presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1641/2003 (str. 61. – 65. spisa), presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-707/05 (str. 66. – 72. spisa), presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 128/05 (str. 73. – 78. spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (str. 98. – 103. spisa te str. 233. – 239. spisa), presudu Općinskog suda u Crikvenici – Stalna služba u Krku poslovni broj P-1072/2019 (st. 104. – 110. spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1441/2020 (str. 111. – 114. spisa), presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1641/2003 (str. 116. – 120. spisa), rješenje Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-630/2022 (str. 242. – 245. spisa), presudu Županijskog suda z Zagrebu poslovni broj Gž- 1441/2020 (str. 246. - 250. spisa), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd- 1116/2024 (str. 252. – 254. spisa). Sud je priklopio spis Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1053/2020 (prije: P-1111/2011), dok pribava spisa poslovni broj P- 4035/2006 nije bila moguća s obzirom na to da je spis uništen. Na pripremnom ročištu održanom 29. ožujka 2023. tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za uvid u stečajni spis Gradske banke d.d. u stečaju i od dokaznog prijedloga za saslušanjem stečajnog upravitelja Gradske banke d.d. u stečaju.
13. Sud nije proveo ostale dokazne prijedloge pribave spisa Općinskog suda u Krku Z-5990/07, Ovr-734/00, jer se radi o dokaznim prijedlozima koje je tužitelj predložio radi dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva istaknutom u odnosu na drugotuženika. Kako je tužitelj u odnosu na drugotuženika povukao tužbu, to više nije bilo potrebno izvođenje ovog dokaza. Sud nije proveo niti dokazne prijedloge prvotuženika za uvid u spis Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj P-1072/2019 niti je priklopio spis P-1641/03, odnosno nije izveo dokazni prijedlog tužitelja za uvid u spis P-1053/2020, s obzirom na to da se u ovome spisu već nalaze presude donesene u tim predmetima pa uvid u predmetne spise i priklop tih spisa nije bio potreban. Osim toga, prvotuženik niti tužitelj (osim presuda donesenih u tim predmetima) ne predlažu da se u ovom parničnom postupku koriste drugi dokazi koji su izvedeni u parničnim postupcima, u spise kojih predlažu izvršiti uvid. Sud nije saslušavao stranke u ovom postupku jer tužitelj nije stranka Ugovora o kupoprodaji pa saslušanje stranaka nije adekvatno dokazno sredstvo za utvrđenje činjenica odlučnih za osnovanost tužbenog zahtjeva. Sud nije pribavljao niti spise Z-5990/2007, Z- 5406/2015, Z-506/1998, Z-4948/2015, jer izvođenje tih dokaza nije bilo potrebno.
14. Tužitelj je u podnesku od 13. ožujka 2022. predložio ovome sudu da se oglasi stvarno i mjesno nenadležnim i predmet ustupi stvarno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Odredbom čl. 17. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) je propisano da se sud može po službenoj dužnosti oglasiti stvarno nenadležnim najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari (st. 1.)., a u povodu prigovora tuženika samo ako je tuženik taj prigovor podnio najkasnije do upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari. Odredbom čl. 20. ZPP-a je propisano da se sud ože, u povodu prigovora tuženika, proglasiti mjesno nenadležni ako je prigovor podnesen najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari (st. 1.), a po službenoj dužnosti samo ako postoji isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari (st. 2.). Sud se nije po službenoj dužnosti do podnošenja odgovora na tužbu kojim su se tuženici upustili u raspravljanje o glavnoj stvari oglasio mjesno, odnosno stvarno nenadležnim, dok zakonom nije predviđena mogućnost isticanja prigovora stvarne/mjesne nenadležnosti od strane tužitelja. Osim toga, takav prigovor je istaknut prvi puta nakon upuštanja tuženika u raspravljanje, slijedom čega sud tužiteljev prigovor nije uzeo u razmatranje jer je nedopušten.
15. Rješenjem ovoga sud od 12. siječnja 2023. je temeljem odredbe čl. 212. t. 4. ZPP-a utvrđen prekid parničnog postupka u odnosu na drugotuženika Stečajna masa iza Gradska banka d.d. u stečaju, OIB: 49147309133, Osijek, Kardinala Alojzija Stepinca 35, jer je sud utvrdio da je drugotuženik 7. lipnja 2022. brisan iz sudskog registra. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 2110/2023 od 18. listopada 2024. je odbijena kao neosnovana žalba prvotuženika i potvrđeno je rješenje prvostupanjskog suda od 12. siječnja 2023. Prema odredbi članka 215. stavka 1. ZPP-a postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članku 212. točke 1. do 5. ZPP-a nastavit će se kad nasljednik ili staratelj ostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravitelj ili pravni sljednici pravne osobe preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učine. Stečajni zakon ("Narodne novine" broj 71/15, 104/17, 36/22, dalje: SZ) odredbom članka 289. propisuje pravila za tzv. naknadnu diobu i u okviru tog postupka propisuje izuzetak od pravila iz odredbe članka 77. stavka 1. ZPP-a, prema kojem stranka u parnici može biti samo fizička ili pravna osoba. U skladu s odredbom članka 77. stavka 2. ZPP-a, a u vezi s odredbom čl. 289. st. 4. SZ-a, stečajnoj masi je dana procesna i stranačka sposobnost jer se u ime i za račun stečajne mase mogu i nakon zaključenja stečajnoga postupka nad dužnikom i njegovog brisanja iz sudskog registra voditi sporovi radi prikupljanja imovine koja u nju ulazi, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. To stoga što zaključenjem stečajnog postupka i brisanjem pravne osobe iz sudskog registra ne prestaju ovlasti i dužnosti stečajnog upravitelja u cijelosti jer je stečajni upravitelj dužan nakon zaključenja stečajnog postupka zastupati stečajnu masu u skladu sa Stečajnim zakonom (članak 89. stavak 1. točka 13. SZ-a). Parnice koje su u tijeku u trenutku zaključenja stečajnog postupka nastavljaju se u ime i za račun stečajne mase stečajnog dužnika. U odnosu na stečajnu masu na odgovarajući način primjenjuju se pravila Stečajnog zakona o stečajnom dužniku i njegovim tijelima. U ime i za račun te mase mogu se i dalje voditi sporovi radi prikupljanja imovine koja ulazi u stečajnu masu (članak 289. stavak 4. SZ-a), a stečajni upravitelj i dalje je dužan zastupati stečajnu masu u sporovima (isto tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž-836/2022 od 23. veljače 2022). Slijedom navedenog, sud je točkom I. izreke rješenje pozvao stečajnog upravitelja na preuzimanje postupka po službenoj dužnosti (čl. 215. st. 1. ZPP-a) i odredio da se u odnosu na drugotuženika Stečajnu masu iza Gradska banka d.d. u stečaju postupak nastavlja. Pri tome valja istaknuti da stečajna masa ima stranačku sposobnost po samom zakonu, dok je upis stečajne mase u sudski registar samo deklaratorne naravi.
16. Kako je tužitelj podneskom od 14. ožujka 2022. povukao tužbu u odnosu na drugotuženika, a drugotuženik je podneskom od 16. ožujka 2022. (prije brisanja stečajne mase iz sudskog registra) pristao na povlačenje, to je sud na temelju odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a odlučio kao u točki III. izreke rješenja.
17. Drugotuženik je u podnesku kojim pristaje na povlačenje tužbe zahtijevao naknadu troškova parničnog postupka za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn uvećano za pdv. Kako je tužitelj u odnosu na povučeni tužbeni zahtjev naznačio vrijednost predmeta spora u visini od 105.000,00 kn (kojoj drugotuženik u odnosu na kojeg je zahtjev bio istaknut nije prigovarao), dok do povlačenja tužbe nije došlo iz razloga što je drugotuženik udovoljio tužbenom zahtjevu, to je tužitelj dužan u skladu s odredbom čl. 158. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, a u vezi s Tbr.7.1., Tbr. 8.1. i Tbr.42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 157/15, 37/22, 126/22, 130/23, Dalje: Tarifa), u okviru postavljenog zahtjeva, nakaditi drugotuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 331,81 eura (2.500,00 kn[1] ) uvećano za pdv od 25%, a što ukupno iznosi 414,76 eura. Stoga je odlučeno kao u točki IV. Izreke rješenja.
18. U odnosu na tužbeni zahtjev istaknut prema prvotuženiku (koji je predmet spora nakon povlačenja tužbe u odnosu na drugotuženika), rješenjem od 29. ožujka 2023. sud je po prigovoru prvotuženika odredio vrijednost predmeta spora od 145.995,09 eura (1.100.000,00 kn), sve sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a jer je ocijenio da je tužitelj naznačio u tužbi vrijednost predmeta spora suviše nisko. Kako je predmet tužbenog zahtjeva prema prvotuženiku utvrđenje ništetnosti Ugovora o kupoprodaji nekretnina, čija je vrijednost 1.100.000,00 kn, to je sud rješenjem od 29. ožujka 2023. sud je utvrdio vrijednost predmeta spora od 145.995,09 eura (1.100.000,00 kn) prema vrijednosti ugovora koji se pobija.
19. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ovaj sud je zaključio da tužbeni zahtjev istaknut prema prvotuženiku nije osnovan.
20. Predmet ovoga spora je zahtjev na utvrđenje da je ništetan Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 27. svibnja 2015. koji je sklopljen između Gradska banka d.d. u stečaju, kao prodavatelja, te AK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao kupca, a predmet kojeg je kupoprodaja nekretnine označene kao zk.č. 1694/1, zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (dalje u tekstu: Nekretnina), i s tim u svezi uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja prije uknjižbe provedene pod brojem: Z-5406/2015 od 14. listopada 2015.
21. Između stranaka je sporno je li Ugovor o kupoprodaji ništetan u smislu odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a iz razloga što je prodavatelj Gradska banka d.d. u stečaju pravomoćno izgubio spor koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1053/2020 (prije: P-1111/2011) i koji je bio zabilježen u zemljišnim knjigama pod brojem Z-5406/2015, odnosno prije uknjižbe prava vlasništva na temelju Ugovora o kupoprodaji za korist prvotuženika kao kupca. Dakle, tužitelj ističe da je Ugovor o kupoprodaji ništetan jer prodavatelj nije bio vlasnik prodane Nekretnine.
22. Ugovorne strane Ugovora o kupoprodaji u parnici koja ima za predmet utvrđenje ništetnosti tog ugovora jesu jedinstveni, a ne nužni suparničari.
23. Odredbom čl. 322. st. 1. ZOO-a je propisano da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
24. Uvidom u Zapisnik o posvjedočenju činjenica s potvrdom javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba, ovjeren pod brojem OU-371/2003 od 6. ožujka 2003. (str. 45. – 51. spisa), utvrđeno je: da je temeljem Ugovora o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine od 25. veljače 1998. na Gradsku banku d.d. kao predlagatelja osiguranja preneseno vlasništvo nad Nekretninom radi osiguranja novčanog potraživanja po osnovi Ugovora o izdavanju garancije inozemstvu br. 161-97/GK za iznos od 3.500,000,00 ATS (1.); da je tražbina predlagatelja osiguranja dospjela na naplatu 23. listopada 1999. (2.); da je predlagatelj osiguranja postupio po odredbi čl. 277. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/1996, 29/1999, 42/2000, 173/2003, 194/2003, dalje: Ovršni zakon) i putem javnobilježničkog ureda zatražio od protivnika osiguranja da ga u roku od 15 dana obavijeste zahtijevaju li da se Nekretnina proda ili da se preneseno pravo unovči putem javnog bilježnika (3.); da su priopćenje izjave od 19. srpnja 2000. protivnici osiguranja zaprimili 24. srpnja 2000. te je LK obavijestila javnog bilježnika da je SK umro i da je ostavinski postupak u tijeku(4.); da je dopisom od 7. lipnja 2022. predlagatelj osiguranja dostavio rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Krku br. O- 83/00-7 od 19. rujna 2000. iza pok. SK, temeljem kojeg je LK pripalo pravo kao nasljedniku (7.); da su se temeljem odredbe čl. 277. st. 5. Ovršnog zakona stekli uvjeti da predlagatelj osiguranja postane punopravni vlasnik Nekretnine za cijenu koja odgovara iznosu osigurane tražbine s kamatama i troškovima, te porezom na promet (9.).
25. Iz spisa proizlazi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4035/2006 od 21. prosinca 2006., koja je donesena u parničnom postupku pokrenutom po tužbi tužiteljice BK protiv tuženika Gradska banka d.d. u stečaju, utvrđeno da je tuženik namiren s kreditom od 3.500.000,00 ATS prema Ugovoru o prijenosu vlasništva radu osiguranja novčane tražbine od 25. veljače 1998. te da je pravni odnos prema citiranom ugovoru prestao. Iz obrazloženja presude proizlazi da je javni bilježnik u zapisniku od 6. ožujka 2003. utvrdio da je temeljem čl. 277. st. 5. Ovršnog zakona tuženik postao punopravni vlasnik nekretnina u Krku i Kutini za cijenu koja odgovara iznosu osigurane tražbine s kamatama i troškovima, a što između stranaka nije sporno, slijedom čega je sud temeljem čl. 277. st. 6. OZ-a, kojim je propisano da ukoliko predlagatelj stekne punopravno vlasništvo temeljem čl. 277. st. 7. OZ-a osigurana tražbina smatra se izmirenom kada predlagatelj postane punopravni vlasnik stvari, odlučio kao u izreci. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4001/2007 od 22. siječnja 2008. je odbijena tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4035//2006 od 21. prosinca 2006. Iz navedenog proizlazi da je pravni odnos predlagatelja i protivnika osiguranja iz Ugovora o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine od 25. veljače 1998. je u cijelosti konzumiran i prestao, a što je utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom.
26. Dakle, iz Zapisnika o posvjedočenju činjenica i pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4035/2006 od 21. prosinca 2006. proizlazi da je Gradska banka d.d. u stečaju postala punopravni vlasnik nekretnine temeljem odredbe čl. 277. st. 7. Ovršnog zakona. Navedeno je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Revt-128/05 od 22. veljače 2006., kojom je odbijena revizija tužiteljice BK protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broje Pž-707/05 od 10. svibnja 2005. (kojom je odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1641/2003 od 29. listopada 2004., kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi: "Ima se vršiti brisanje tuženika kao fiducijarnog vlasnika na slovu B zk.č. 1694/1, g.t. l z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te se umjesto tuženika ima na slovu B upisati kao vlasnik LK iz [adresa], a u slovu C ima se vršiti brisanje svih upisa te slovo C treba glasiti tereta nema".). Iz obrazloženja revizijske odluke proizlazi da je predlagatelj osiguranja postao punopravni vlasnik Nekretnine nastupom zakonske presumpcije iz čl. 277. st. 5. OZ-a, za cijenu koja odgovara iznosu osigurane tražbine s kamatama i troškovima te porezom na nekretnine.
27. Između stranaka nije sporno:
- da je 27. svibnja 2015. sklopljen Ugovor o kupoprodaji nekretnine između prvotuženika kao kupca i Gradske banke d.d. u stečaju kao prodavatelja, predmet kojeg je kupoprodaja nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Krku, zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kat. čest. [katastarska čestica], u naravi kuća, dvor, gromača, put, površine 1040 m2 (dalje u tekstu: Ugovor o kupoprodaji);
- da je čl. 5. Ugovora o kupoprodaji utvrđeno da postoji zabilježba pokretanja postupka – prijedloga za ponavljanje postupka P-1111/2011 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, s kojom je kupac upoznat, dok je čl. 6. ugovoreno pravo kupca na raskid ugovora ukoliko prodavatelj pravomoćno izgubi predmetni spor,
- da je prvotuženik rješenjem Z-5406/15 od 14. listopada 2015. uknjižio pravo vlasništva na svoje ime u zemljišnim knjigama. Dakle, nije sporno da je 2015. godine prvotuženik postao vlasnik nekretnine uknjižbom u zemljišne knjige, a na temelju Ugovora o kupoprodaji, sve sukladno odredbi čl. 119. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 52/14, dalje: ZV),
- da je presudom Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj P-1072/2019 od 28. veljače 2020., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1441/2020-13 od 9. ožujka 2021., naloženo LK (ovdje tužiteljici) predati Nekretninu AK (ovdje prvotuženiku),
- da je rješenjem Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-630/2022 od 6. veljače 2024. odbijena žalba tužiteljice BK i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, od 18. ožujka 2022. kojim je odbijen prijedlog tužiteljice za ponavljanje pravomoćno završenog postupka pod poslovnim brojem P- 1072/2019,
- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-1116/2024 prijedlog za dopuštenje revizije odbačen.
28. Kako je Gradska banka d.d. u stečaju stekla punopravno vlasništvo nad Nekretninom na temelju odredbe čl. 277. st. 7. OZ-a, kojom je propisano da se smatra da je punopravni vlasnik stvari postao predlagatelj osiguranja za cijenu koja odgovara iznosu osigurane tražbine s kamatama i troškovima postupka te poreza na promet, ako protivnik osiguranja ne obavijesti predlagatelja osiguranja na način propisan čl. 277. st. 1. i 2. OZ-a zahtijeva li da se stvar proda putem javnog bilježnika ili ako javni bilježnik ne uspije prodati stvar (o čemu je odlučivao u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-4035/2006 i P-1641/2003), to je prvotuženik stekao Nekretninu na temelju Ugovora o kupoprodaji od vlasnika, a ne od nevlasnika, kako to tužitelj neosnovano navodi u tužbi. Naime, u odnosu na pravnog prednika prvotuženika, valja istaknuti da se radi o stjecanju prava vlasništva ispunjenjem zakonskih pretpostavki, dok je upis u zemljišne knjige samo deklaratorne naravi, a potvrdu o stjecanju prava vlasništva sukladno čl. 277. st. 8. Ovršnog zakona izdaje javni bilježnik (u konkretnom slučaju je takva potvrda sadržana u Zapisniku o posvjedočenju činjenica s potvrdom). Tužitelj nije sukladno odredbi čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a predložio izvođenje adekvatnih dokaza na okolnost da činjenice koje su utvrđene u Zapisniku o posvjedočenju činjenica, koji je u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZPP-a javna isprava, nisu istinito utvrđene. Naime, tim su zapisnikom utvrđene činjenice od kojih ovisi nastupanje zakonske predmnijeve iz čl. 277. st. 7. OZ-a o stjecanju punopravnog vlasništva, pa takav zapisnik kao javna isprava dokazuje istinitost onoga što se u njemu potvrđuje, odnosno određuje.
29. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5164/2020 od 26. veljače 2021., na koju se tužitelj poziva u tužbi, je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1053/2020-113 od 9. listopada 2020. u točkama I., III. i V. izreke tako da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev prema tuženici LK na utvrđenje da je tužitelj Stečajna masa iza Gradska banka d.d. u stečaju, temeljem potvrde javnog bilježnik Željke Maroslavac iz Zagreba br. OU-371/2003 od 6. ožujka 2003. i Ugovora o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja novčane tražbine od 3. ožujka 1998. stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Iz obrazloženja sudske odluke proizlazi da je sud tako odlučio zato što je nakon podnošenja tužbe 2011. godine, tužitelj kao prodavatelj sklopio s AK Prpićem Ugovor o kupoprodaji temeljem kojeg je 15. listopada 2015. provedena uknjižba prava vlasništva na predmetnoj nekretnini za korist AK.
30. Međutim, navedena okolnost nije od utjecaja na stjecanje punopravnog vlasništva pravnog prednika prvotuženika na temelju fiducije, s obzirom na to da je Gradska banka d.d. u stečaju punopravno vlasništvo stekla nastupom predmnijeve iz čl. 277. st. 7. OZ-a, kako je već prethodno ovaj sud obrazložio u svojoj odluci. Pored toga, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1641/2003 od 29. listopada 2004. (protiv koje je presudom VTSRH Pž-707/05-3 od 10. svibnja 2005. odbijena žalba kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda) je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice BK usmjeren na "brisanje tuženika Gradske banke d.d. u stečaju kao fiducijarnog vlasnika na slovu B zk.č. 1694/1, g.t. l z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te da se umjesto tuženika ima na slovu B upisati kao vlasnik LK iz [adresa], a u slovu C ima se vršiti brisanje svih upisa te slovo C treba glasiti tereta nema", iz razloga što je u postupku utvrđeno da je predlagatelj osiguranja postao punopravni vlasnik Nekretnine nastupom zakonske presumpcije iz čl. 277. st. 5. OZ-a, za cijenu koja odgovara iznosu osigurane tražbine s kamatama i troškovima te porezom na Nekretnine. Dakle, u odnosu na pravnog prednika (singularnog sukcesora) prvotuženika je odbijena brisovna tužba koju je tužiteljica LK podnijela sukladno odredbi čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama. Revizija tužiteljice protiv presude drugostupanjskog suda je odbijena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-128/05 od 22. veljače 2006.
31. Osnovano prvotuženik navodi da je čl. 6. Ugovora o kupoprodaji, kojim je ugovoreno pravo prvotuženika kao kupca Nekretnine na raskid ugovora u slučaju gubitka spora koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P- 1111/2011, predstavlja samo mogućnost kupca, a ne i obvezu. Kako se kupac nije koristio pravom na raskid ugovora, to je Ugovor o kupoprodaji ostao na snazi. Takva ugovorna klauzula je u skladu s odredbom čl. 381. ZOO-a kojom je propisano da (eventualna) kupoprodaja tuđe stvari obvezuje prodavatelje, ali kupac koji nije znao niti morao znati da je stvar tuđe može, ako se zbog toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.
32. Osim toga, u više odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske je zauzeto pravno stajalište o tome da prodaja tuđe stvari nema za posljedicu ništavost ugovora u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO već da daje pravo kupcu koji nije znao, niti je mogao znati da je stvar tuđa, zahtijevati raskid ugovora, odnosno naknadu štete (tako Vrhovni sud u brojnim odlukama Rev-1001/00 od 25. studenog 2003., Rev-683/05 od 25. srpnja 2007., Revx-780/11 od 17. veljače 2015., Revx-376/14 od 17. ožujka 2015., Rev- 571/15 od 11. studenog 2020.). Prema tome, čak i da prvotuženik kao kupac je stekao Nekretninu od nevlasnika, takva okolnost ne predstavlja razlog ništetnosti, već eventualno razlog za raskid ugovora sukladno čl. 381. ZOO-a.
33. Nije osnovan prigovor prvotuženika pravomoćno presuđene stvari jer se parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-4035/2006 i P-1641/2003 vodio po tužbi tužiteljice BK protiv tuženika Gradske banke d.d. u stečaju, a ne protiv ovdje prvotuženika, pa ne postoji subjektivni, a niti objektivni identitet spora.
34. Slijedom navedenog, sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika jer je zaključio da Ugovor o kupoprodaji nije ništetan pravni posao.
35. Prvotuženik, koji je u cijelosti uspio u sporu, ima pravo na naknadu parničnih troškova od tužitelja sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
36. Prvotuženiku su opravdano nastali troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 2.198,00 eura (Tbr.8.1. Tarife), sastava obrazloženog podneska od 2. veljače 2023. u iznosu od 2.198,00 eur (Tbr.8.1.Tarife), zastupanje na pripremnom ročištu od 29. ožujka 2023. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od 2.198,00 eura (Tbr.9.1. Tarife), sastav obrazloženog podneska od 9. veljače 2024. u iznosu od 2.198,00 eura (Tbr.8.1. Tarife), sastav ostalih podnesaka od 15. travnja 2024. (Tbr.8.4.Tarife) u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 19. veljače 2025. u iznosu od 2.198,00 eura (Tbr.9.1. Tarife), sve uvećano za 25% pdv-a
37. Prvotuženik za sastav podneska od 5. travnja 2022. ima pravo na naknadu troškova prema Tbr. 8.4. Tarife u iznosu od 50,00 eura. Naime, tim podneskom se prvotuženik očitovao na tijek postupka u odnosu na drugotuženika i ponovio navode iz odgovora na tužbu u odnosu na već istaknuti prigovor na naznačenu vrijednost predmeta spora, pa u tom dijelu podnesak nije bio potreban za vođenje ovoga spora jer tuženici nisu nužni, već jedinstveni suparničari. Međutim, u dijelu kojim se prvotuženik očitovao na tužiteljev prigovor nenadležnosti, predmetni podnesak je bio potreban za vođenje ove parnice pa je u tom dijelu sud ocijenio da se radi o podnesku iz Tbr.8.4. Tarife – ostali podnesci.
38. Podnesak od 12. studenog 2024. nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer tim podneskom, u suštini, prvotuženik predlaže sudu da nastavi s postupanjem u ovom parničnom postupku.
39. Sukladno čl. 4. st. 1. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23) obveza plaćanja sudske pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u sporu. Kako je prvotuženik prema prvostupanjskoj presudi uspio u sporu, to za prvotuženika predvidivo neće nastati obveza plaćanja sudske pristojbe za odgovor na tužbu.
40. Slijedom navedenog, sud je obvezao tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka prvotuženiku u ukupnom iznosu od 13.862,50 eura, dok je u preostalom dijelu koji iznosi 5.952,00 eura odbio kao neosnovan zahtjev prvotuženika za naknadu troškova parničnog postupka.
Zagreb, 31. ožujka 2025.
Sutkinja
Ines Božić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
Protiv rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
