Poslovni broj: P-840/2023-27

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja HŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik iz Zagreba, Kranjčevićeva 8 protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kojeg zastupaju punomoćnici FŽ, Petar Kovačević i Ana Bago Martić , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene , dana 21. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika Nenada Horvata , odvjetnika iz Zagreba te punomoćnice tuženika Ane Bago Martić , odvjetnice iz Zagreba, dana 31. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Tuženiku : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju : CŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene valutne klauzule isplati iznos od 15.579,56 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako slijedi :

- iznos od 13,04 EUR s kamatom tekućom od 16. 3. 2008. sve do isplate,

- iznos od 9,13 EUR s kamatom tekućom od 16. 4. 2008. sve do isplate,

- iznos od 12,29 EUR s kamatom tekućom od 16.10. 2008. sve do isplate,

- iznos od 27,56 EUR s kamatom tekućom od 16.11. 2008. sve do isplate,

- iznos od 5,86 EUR s kamatom tekućom od 16.12. 2008. sve do isplate,

- iznos od 64,41 EUR s kamatom tekućom od 16. 1. 2009. sve do isplate,

- iznos od 65,02 EUR s kamatom tekućom od 16. 2. 2009. sve do isplate,

- iznos od 45,35 EUR s kamatom tekućom od 16. 3. 2009. sve do isplate,

- iznos od 49,87 EUR s kamatom tekućom od 16. 4. 2009. sve do isplate,

- iznos od 50,77 EUR s kamatom tekućom od 16. 5. 2009. sve do isplate,

- iznos od 43,00 EUR s kamatom tekućom od 16. 6. 2009. sve do isplate,

- iznos od 44,35 EUR s kamatom tekućom od 16. 7. 2009. sve do isplate,

- iznos od 39,87 EUR s kamatom tekućom od 16. 8. 2009. sve do isplate,

- iznos od 48,53 EUR s kamatom tekućom od 16. 9. 2009. sve do isplate,

- iznos od 38,91 EUR s kamatom tekućom od 16.10. 2009. sve do isplate,

- iznos od 45,13 EUR s kamatom tekućom od 16.11. 2009. sve do isplate,

- iznos od 44,13 EUR s kamatom tekućom od 16.12. 2009. sve do isplate,

- iznos od 60,92 EUR s kamatom tekućom od 16. 1. 2010. sve do isplate,

- iznos od 71,70 EUR s kamatom tekućom od 16. 2. 2010. sve do isplate,

- iznos od 69,37 EUR s kamatom tekućom od 16. 3. 2010. sve do isplate,

- iznos od 80,08 EUR s kamatom tekućom od 16. 4. 2010. sve do isplate,

- iznos od 99,71 EUR s kamatom tekućom od 16. 5. 2010. sve do isplate,

- iznos od 101,38 EUR s kamatom tekućom od 16. 6. 2010. sve do isplate,

- iznos od 123,89 EUR s kamatom tekućom od 16. 7. 2010. sve do isplate,

- iznos od 123,13 EUR s kamatom tekućom od 16. 8. 2010. sve do isplate,

- iznos od 169,79 EUR s kamatom tekućom od 16. 9. 2010. sve do isplate,

- iznos od 142,61 EUR s kamatom tekućom od 16.10. 2010. sve do isplate,

- iznos od 148,90 EUR s kamatom tekućom od 16.11. 2010. sve do isplate,

- iznos od 168,91 EUR s kamatom tekućom od 16.12. 2010. sve do isplate,

- iznos od 171,41 EUR s kamatom tekućom od 16. 1. 2011. sve do isplate,

- iznos od 161,46 EUR s kamatom tekućom od 16. 2. 2011. sve do isplate,

- iznos od 167,48 EUR s kamatom tekućom od 16. 3. 2011. sve do isplate,

- iznos od 167,80 EUR s kamatom tekućom od 16. 4. 2011. sve do isplate,

- iznos od 186,16 EUR s kamatom tekućom od 16. 5. 2011. sve do isplate,

- iznos od 225,20 EUR s kamatom tekućom od 16. 6. 2011. sve do isplate,

- iznos od 269,62 EUR s kamatom tekućom od 16. 7. 2011. sve do isplate,

- iznos od 310,26 EUR s kamatom tekućom od 16. 8. 2011. sve do isplate,

- iznos od 235,60 EUR s kamatom tekućom od 16. 9. 2011. sve do isplate,

- iznos od 210,48 EUR s kamatom tekućom od 16.10. 2011. sve do isplate,

- iznos od 212,16 EUR s kamatom tekućom od 16.11. 2011. sve do isplate,

- iznos od 215,62 EUR s kamatom tekućom od 16.12. 2011. sve do isplate,

- iznos od 237,30 EUR s kamatom tekućom od 16.1. 2012. sve do isplate,

- iznos od 243,82 EUR s kamatom tekućom od 16. 2. 2012. sve do isplate,

- iznos od 236,72 EUR s kamatom tekućom od 16. 3. 2012. sve do isplate,

- iznos od 235,64 EUR s kamatom tekućom od 16. 4. 2012. sve do isplate,

- iznos od 239,24 EUR s kamatom tekućom od 16. 5. 2012. sve do isplate,

- iznos od 245,50 EUR s kamatom tekućom od 16. 6. 2012. sve do isplate ,

- iznos od 237,69 EUR s kamatom tekućom od 16. 7. 2012. sve do isplate,

- iznos od 235,54 EUR s kamatom tekućom od 16. 8. 2012. sve do isplate,

- iznos od 216,40 EUR s kamatom tekućom od 16. 9. 2012. sve do isplate,

- iznos od 232,90 EUR s kamatom tekućom od 16.10. 2012. sve do isplate,

- iznos od 240,58 EUR s kamatom tekućom od 16.11. 2012. sve do isplate,

- iznos od 235,48 EUR s kamatom tekućom od 16.12. 2012. sve do isplate,

- iznos od 229,36 EUR s kamatom tekućom od 16. 1. 2013. sve do isplate,

- iznos od 227,25 EUR s kamatom tekućom od 16. 2. 2013. sve do isplate,

- iznos od 225,07 EUR s kamatom tekućom od 16. 3. 2013. sve do isplate,

- iznos od 240,30 EUR s kamatom tekućom od 16. 4. 2013. sve do isplate,

- iznos od 217,89 EUR s kamatom tekućom od 16. 5. 2013. sve do isplate,

- iznos od 214,22 EUR s kamatom tekućom od 16. 6. 2013. sve do isplate,

- iznos od 216,41 EUR s kamatom tekućom od 16. 7. 2013. sve do isplate,

- iznos od 214,11 EUR s kamatom tekućom od 16. 8. 2013. sve do isplate,

- iznos od 222,31 EUR s kamatom tekućom od 16. 9. 2013. sve do isplate,

- iznos od 227,62 EUR s kamatom tekućom od 16.10. 2013. sve do isplate,

- iznos od 228,83 EUR s kamatom tekućom od 19.11. 2013. sve do isplate,

- iznos od 239,45 EUR s kamatom tekućom od 16.12. 2013. sve do isplate,

- iznos od 230,12 EUR s kamatom tekućom od 16. 1. 2014. sve do isplate,

- iznos od 198,46 EUR s kamatom tekućom od 16. 2. 2014. sve do isplate,

- iznos od 203,19 EUR s kamatom tekućom od 16. 3. 2014. sve do isplate,

- iznos od 199,07 EUR s kamatom tekućom od 16. 4. 2014. sve do isplate,

- iznos od 193,15 EUR s kamatom tekućom od 16. 5. 2014. sve do isplate,

- iznos od 194,43 EUR s kamatom tekućom od 16. 6. 2014. sve do isplate,

- iznos od 198,66 EUR s kamatom tekućom od 16. 7. 2014. sve do isplate,

- iznos od 202,03 EUR s kamatom tekućom od 16. 8. 2014. sve do isplate,

- iznos od 202,89 EUR s kamatom tekućom od 16. 9. 2014. sve do isplate,

- iznos od 206,50 EUR s kamatom tekućom od 16.10. 2014. sve do isplate,

- iznos od 211,69 EUR s kamatom tekućom od 16.11. 2014. sve do isplate,

- iznos od 212,66 EUR s kamatom tekućom od 16.12. 2014. sve do isplate,

- iznos od 213,43 EUR s kamatom tekućom od 16.1. 2015. sve do isplate,

- iznos od 213,04 EUR s kamatom tekućom od 16. 2. 2015. sve do isplate,

- iznos od 213,04 EUR s kamatom tekućom od 16. 3. 2015. sve do isplate,

- iznos od 213,04 EUR s kamatom tekućom od 16. 4. 2015. sve do isplate,

- iznos od 213,04 EUR s kamatom tekućom od 16. 5. 2015. sve do isplate,

- iznos od 213,04 EUR s kamatom tekućom od 16. 6. 2015. sve do isplate,

- iznos od 213,04 EUR s kamatom tekućom od 16. 7. 2015. sve do isplate,

- iznos od 213,04 EUR s kamatom tekućom od 16. 8. 2015. sve do isplate,

- iznos od 213,04 EUR s kamatom tekućom od 16. 9. 2015. sve do isplate,

- iznos od 213,04 EUR s kamatom tekućom od 16. 10. 2015. sve do isplate,

- iznos od 213,04 EUR s kamatom tekućom od 16. 11. 2015. sve do isplate,

- iznos od 213,04 EUR s kamatom tekućom od 16. 12. 2015. sve do isplate,

- iznos od 213,04 EUR s kamatom tekućom od 16. 1. 2016. sve do isplate i

- iznos od 276,31 EUR s kamatom tekućom od 16. 2. 2016. sve do isplate, sve po stopi koja se do 31.prosinca 2007. određuje po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" br. 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinmca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , sve u roku 15 dana.

II. Tuženiku : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju : CŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije isplati iznos od 7.256,56 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. siječnja 2016. pa sve do isplate, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , sve u roku 15 dana.

III. Tuženiku : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju : CŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.100,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima od dana 31. ožujka 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , sve u roku 15 dana.

IV. O d b i j a se kao neosnovan zahtjev tuženika: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.275,00 EUR .

Obrazloženje

1.Tužitelj CŽ u tužbi tvrdi da je dana 12. velljače 2007. s tuženikom Zagrebačka banka d.d. Zagreb sklopio Ugovor o kreditu broj :3208419882/07, kreditna partija broj 7103504394 prema kojoj je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 189.650,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i tim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita na 30 godina s ugovorenim mjesečnim anuitetima uz kamatnu stopu od 4,50 % godišnje koja je definirana kao promjenjiva, temeljem Odluke o kamatnim stopama Banke te je također tužitelj dana 28. siječnja 2016. s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiram u kunama s valutnom klauzulom u EUR te tužitelj ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj: Rev-2868/2018, od 12. veljače 2019. zauzeo stav da korisnik kredita ima pravni interes za podnošenje tužbe neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita, a tužitelj tvrdi da provedenom konverzijom nije obeštećen u potpunosti kao potrošač, a sve s obzirom na nepoštene odredbe Ugovora utvrđene u postupku „Potrošač“ povodom kolektivne tužbe i osim toga dana 7. travnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu donio je presudu poslovni broj: P- 1401/2012 u sporu tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv 8 tuženih banaka, između ostalih i ovdje tuženika, koja presuda je, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, potvrđena presudom poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te presudom poslovni broj: Rev-2221/2018 od dana 3. rujna 2019. Vrhovnog suda Republike Hrvatske , a kojim presudama je u bitnom utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora , kao trgovac i korisnike kredita , kao potrošače nije u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 96/03) u razdoblju od 10.rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81.,82.,90, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96., 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i povodom istaknutih revizija tuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi poslovni broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbio revizije tuženih i potvrdio presudu nižestupanjskih Trgovačkih sudova ,a presuda poslovni broj: Rev-2221/18 je obvezujuća za nižestupanjske sudove i navedene presude donesene u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, iste temeljem čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi stjecanja bez osnova od strane tuženika i nadalje tužitelj ne spori činjenicu da je odredbama Ugovora o kreditu ugovorena tzv. valutna klauzula, odnosno da je vrijednost ugovorene obveze izračunata na temelju vrijednosti valute Republike Hrvatske (kuna) u odnosu prema stranoj valuti tj. u ovom pojedinačnom slučaju, vrijednosti švicarskog franka-CHF, ali tužitelj osporava valjanost njenog ugovaranja sukladno odredbama kako tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o obveznim odnosima pri čemu tužitelj ističe da je prilikom otplate doveden u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK na što kao mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF te je tužitelju iznos kredita izražen u valuti CHF značio samo manju kamatnu stopu,a nikad nije bio upozoren da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik, koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK te tužitelj navodi da prilikom zaključenja ugovora , kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promijene vrijednosti novca dok je tuženiku, kao specijaliziranoj novčarskoj ustanovi, to bilo poznato ili moglo biti poznato, iz čega proizlazi da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije postupao u dobroj vjeri i tužitelj ističe da „valutna klauzula“ ima za cilj zaštitu vrijednosti ugovorne obveze i po svom zakonskom sadržaju sastoji se od: vrijednosti ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske , određivanja strane valute koja će biti mjerilo,odnosa strane valute i valute Republike Hrvatske (tečaja) i izračuna vrijednosti obveze u stranoj valuti, a tužitelj ne spori činjenicu da je ugovaranje „valutne klauzule“ dopušteno u skladu s čl. 22. ZOO-a, ali to ne znači da je ugovornu odredbu dopušteno ugovoriti ukoliko bi ugovaranje iste bilo u suprotnosti sa drugim kogentnim propisima- Zakona o zaštiti potrošača, kao lex specialisa te temeljnim načelima ZOO-a pa tako Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., na stranici 5. navodi da su: „ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: općem riziku vezanim uz svaku valutnu klauzulu, činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke , što proizlazi iz potvrde Hrvatske narodne banke od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, o povećanom riziku, koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.“ , s time da tužitelj tvrdi da je tijekom sklapanja ugovora o kreditu tuženik nudio kredit u valuti CHF, koji je predstavljen tužitelju kao „sigurna valuta“ te on nije bio upozoren na rizike, koji su postojali u odnosu na njega, kao potrošača tj. nije mu spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute i činjenica da se radi o odredbi koja daje sigurnosti tuženiku kao banci, a budući da navedene odredbe nisu bile razumljive te se o njima nije pojedinačno pregovaralo iste su nepoštene te posljedično tome ništetne tako da su bitni elementi Ugovora o kreditu bili neizvjesni, a rizik preuzima potrošač te da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu toga nije svjestan i nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, tuženik je na nepošten način potaknuo tužitelja kao potrošača na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u CHF pri čemu je takvo propuštanje protivno načelu savjesnosti i poštenja što potvrđuje i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10, a tužitelj ne spori činjenicu da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ,koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR i također tužitelj ističe da je presudom Suda Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ĆŽ protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pojedina pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl.6 st.1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba , koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije ni postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji i činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, još manje novacijom ugovornog odnosa i osim toga tužitelj ističe kako unatoč provedenoj konverziji ima pravo na punu restituciju, a ZID ZPK prema kojem je provedena konverzija bio je usmjeren na olakšanje položaja potrošača na način da uspostavi narušena ravnoteža u ugovorima o kreditu u kojima je utvrđeno postojanje povrede Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dakle uređivao je ekonomske posljedice, koje su takvi ugovori imali,a sve u svrhu olakšavanja socijalnog položaja dužnika, odnosno potrošača i navedeni zakon je u svojoj biti predvidio sporazumno uređivanje i raspolaganje iznosima preplate između banke i potrošača , kao posljedicama, ali niti jedna odredba tog zakona se ne odnosi na pravnu kvalifikaciju tih odredbi ugovora niti određuje da su iste pravno valjane, a ako je intencija zakonodavca bila takvo što, on je to trebao izričito propisati i u nedostatku izričitog propisa, postojeći propis se mora tumačiti u skladu s pozitivnim pravom Republike Hrvatske i temeljnim načelima pravnog poretka, odnosno potrošačkog zakonodavstva i odredbama o posljedicama ništetnosti, a to je da ništetnost nastupa po samom zakonu i da djeluje ex tunc te da ništetan ugovor ne postaje valjan čak ni ako uzrok ništetnosti naknadno nestane, s čime se složio i tuženik u odgovoru na tužbu i postoji jasno tumačenje čl. 6. st. 1. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ u dijelu koji glasi: „Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača...“ , a u presudi HŽO i HŽOA protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima poslovni brojevi: C-154/15, C-307/15 i C-308/15, na koju praksu se poziva Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 20. ožujka 2018., poslovni broj: Rev-2245/17 „Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba i prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo jest da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ.“ te prema navodima tužitelja niti jedna odredba Dodatka ne propisuje odricanje ugovornih strana od prava na potraživanja s osnove ništetnih odredbi osnovnog ugovora, a da je to bio cilj ugovornih strana , to bi ugovorne strane morale konstatirati u aneksu – koje ugovorne odredbe su ništetne , a koje one žele potvrditi i održati ugovor na snazi no iz teksta Dodatka to ne proizlazi te vrijedi opće načelo da ništetne ugovorne odredbe ne mogu postati valjane, kao što se ne može sklopiti nagodba vezano uz ništetne odredbe niti one mogu biti predmet obnove te se ne mogu „zamijeniti“ valjanim ugovornim odredbama, kao što to tuženik tvrdi i u odnosu na navode tuženika da su odredbe aneksa, kojima se ugovara promjenjiva kamatna stopa imale retroaktivan učinak, tužitelj ističe kako je takvo tumačenje pogrešno, a Aneksom je definiran ugovorni odnos za ubuduće, čime preplate tužitelja nisu otklonjene, odnosno nije mu vraćeno ono što je preplatio do tada kroz preplaćene kamate i valutu, jer je retroaktivno prilikom rekalkulacije kredita CHF

– EUR tuženik koristio stopu , koju je sam odredio, a o kojoj u aneksu nema ni riječi te izračun konverzije nije sastavni dio aneksa niti predstavlja ugovor već je to samo dokument tuženika, kojim se vrši rekalkulacija kredita s valutnom klauzulom u CHF u valutnu klauzulu u EUR (dakle, samo simulacija kredita), koji dokument je tužitelj morao potpisati kako bi uopće mogao sklopiti aneks u konverziji, a usuglašavanje s izračunom koji predstavlja financijsku rekalkulaciju bio je uvjet sklapanja aneksa i slijedom navedenog tužitelj se formalno suglasio s izračunom kako bi uopće mogao sklopiti aneks kojim mu se nadalje obračunava niža glavnica te je tako njezin položaj kroz intervenciju zakonodavca ipak djelomično poboljšan , a stajalište da konvertirani dužnici imaju pravni interes za vođenje parnica u kojima utvrđuju odredbe osnovnog ugovora ništetnim te posljedično zahtijevaju isplatu iznosa , koji im pripada proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., a u kojem se navodi da „prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (,,Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom , što ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.“ te tužitelj upućuje i na tekst: „To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).“ tako da konverzijom kredita tužitelj nije restituiran u cijelosti i da bi bio obeštećen preplatom utvrđenom prilikom konverzije, jer budući da je odredba o valutnoj klauzuli CHF utvrđena ništetnom, tužitelj ima pravo na potpunu restituciju svih preplaćenih iznosa, odnosno ima pravo zahtjevati povrat iznosa stečenih bez osnove, a koji mu nisu vraćeni i da bi se doveo u položaj potrošača u kojem bi se nalazio da nije bilo posljedica ništetnih odredbi ugovora mora se uzeti položaj u kojem bi se nalazio da su sve uplate u uvećanom iznosu koje je izvršio uzete u obzir za zatvaranje kredita kako je utvrđen početnim otplatnim planom prema tečaju na dan isplate kredita sve do trenutka dok su trajale posljedice ništetnih ugovornih odredbi pa je tako tužitelju utvrđena visina neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 160.582,21 CHF, odnosno 1.120.987,80 kn te simulacijom otplate po valuti EUR od početka kredita pa sve do 30. rujna 2015., a sukladno ZID ZPK preostala nedospjela glavnica izračunata je u iznosu od 102.482,99 EUR odnosno u iznosu od 772.682,68 kn, a koju glavnicu je tužitelj nastavio otplaćivati nakon konverzije no, prema početnom otplatnom planu, da nije bilo primjene nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (valutna klauzula CHF) na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica, koja je iznosila 160.582,21 CHF, trebala je po početnom tečaju na dan korištenja kredita iznositi 702.828,88 kn iz čega proizlazi da je i nakon konverzije tužitelj nastavio otplaćivati uvećanu glavnicu, no sada uvećanu za puno manji iznos nego prije provedbe konverzije, što u konačnici predstavlja pozitivni učinak konverzije, ali pro futuro te je tako vidljivo da je primjenom tečaja na dan 30.rujna 2015. nastala razlika glavnice od 69.853,80 kn , koja se tužitelju mora vratiti kako bi se postigla puna restitucija pri čemu tužitelj naglašava da prilikom sklapanja aneksa, tužitelj kao potrošač nije imao saznanja da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF valuti bila ništetna , jer je u kolektivnom sporu pravomoćno odlučeno o ništetnosti valutne klauzule tek u lipnju 2018. i tužitelj , kao i ostali potrošači, koji su svoje ugovore inicijalno sklopljene u CHF valuti konvertirali u EUR valutu temeljem ZID ZPK 15 nisu tada imali izbor između mogućnosti utuženja razlike tečaja temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora te s druge strane sklapanja aneksa u konverziji,jer takva praksa sudova nije postojala te su oni imali mogućnost ili ostati u ugovornom odnosu s višom glavnicom ili sklopiti aneks temeljem kojeg su nastavili otplaćivati nižu glavnicu i u toj situaciji vrlo je malo potrošača, koji su nastavili otplaćivati CHF kredit i to obično iz razloga što su im uvjeti konverzije bili potpuno neprihvatljivi, a neovisno o tome, iako je položaj tužitelja nakon konverzije bio bolji od onog u kojem je bio prije konverzije, još uvijek je daleko od položaja u kojem bi tužitelj bio da nije bilo ništetnih odredbi osnovnog ugovora temeljem kojih je on godinama podmirivao puno veće anuitete od onih na koje je pristao temeljem valjanih odredbi ugovora pa tužitelj smatra da ima pravo na povrat iznosa : za iznos preplate anuiteta zbog preplaćene valutne klauzule do konverzije u iznosu od 15.557,77 EUR / 117.220,03 kn kako je specificirano tužbenim zahtjevom, a koje utužuje za zakonskim zateznim kamatama te za daljnju razliku glavnice od 9.271,19 EUR / 69.853,80 kn kako je specificirano tužbom, a koji utužuje za zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. siječnja 2016. pa sve do isplate i tužitelj od tuženika traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužitelj je nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od 27. rujna 2024. precizirao tužbeni zahtjev tako da zbog preplaćene valutne klauzule od tuženika traži isplatu iznosa od 15.579,56 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa i također na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije traži isplatu iznosa od 7.256,56 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 29. siječnja 2016. , kao i traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu tvrdi da je točno da su tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208419882/07 od 12. veljače 2007. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 189.650,00 , ali tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, jer tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, s time da zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, međutim tužitelj činjenice i dokaze, koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka, jer svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice , a ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti i uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava i nadalje tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari, jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja ,koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a budući da je odredbom čl. 126. ZZP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 114. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a i slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja , koja je tužitelj vršio pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari i ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12. lipnja 2018. nastupila zastara , a što se tiče učinaka konverzije, tuženik tvrdi da odlučna činjenica, koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 23. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) i tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR , odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora, čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora i cilj te osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR , a odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) , koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu dok je u toč. 3. cit. odredbe propisano da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, a odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR i osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji pa je tako odredbom čl. 19. d propisano da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u čl. 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15, s time da tuženik tvrdi da je u cijelosti postupio sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika te je također tuženik tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu, koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF,a potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora pa je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom , odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima i upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka, slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku , a također tuženik ukazuje na Odluka Suda Europske Unije u predmetu poslovni broj: C-567/20 od dana 5. svibnja 2022., kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo :imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi pa je Sud Europske unije utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga: što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke), što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke), što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova, dakle, Sud Europske Unije je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir čl. 1. st. 2. Direktive 93/13. , a navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica , kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge, a radi se o pravnom stavu, koji nije nepoznat u praksi Suda Europske unije i koji je sud već iznio u drugim odlukama, koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke poslovni broj: C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i poslovni broj: C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. tako da je Sud Europske unije u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je sud zaključio u odluci poslovni broj: C-567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti i tuženik ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike , a iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi: ,,Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose , koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ te tuženik tvrdi da takvo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit, drugim riječima, tužitelj kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, a budući da tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan,a tuženik posebno ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda Europske unije , u predmetu poslovni broj: C-567/20 i rješenje poslovni broj: Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15, tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata,a tuženik ukazuje i na ogledni postupak , koji se vodio kod Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem : Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava te je dana 4. ožujka 2020. doneseno rješenje, kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ,,Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” ,a također tuženik navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita, koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti ,koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15., dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja, koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama te tuženik ističe da iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženih u odlukama poslovni brojevi : Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda Europske Unije poslovni broj: C-567/20, proizlazi slijedeće : Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao, koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je,Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, tužitelj ,kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove , tužitelj je prihvatom konverzije ,odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita i zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge pa stoga uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Suda Europske unije, tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama dok u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 2. travnja 2007., tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, jer odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05. –dalje ZOO ), a koja odredba je istovjetna odredbi čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva te sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva tako da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim dok što se tiče zahtjeva tužitelja za isplatu navodne razlike glavnice , tuženik ističe da iznos od 9.271,19 EUR / 69.853,80 kn , koji tužitelj zahtijeva ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija i sklapanjem Dodatka, a valjanost kojih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu, tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako utvrđen i iznos kredita u valuti EUR, dakle, tužitelj je pristao na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu, koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje pa stoga , tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa 9.271,19 EUR / 69.853,80 kn i ističe prigovor zastare i za ovo potraživanje pa zaključno tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju i traži od tužitelja naknadu troškova parničnog postupka.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208419882/07 od dana 12. veljače 2007., uvid u Otplatni plan ( list 22 do 30 spisa ), uvid u izračun konverzije na dan 30. rujna 2015., ( list 31 do 35 spisa te list 160 do 164 spisa ), uvid u Dodatak ugovora o kreditu od 28. siječnja 2016., uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu mr. Jadranke Knego-Rogina ( list 42 i 43 spisa ),uvid u Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. ( list 44 spisa i 166 spisa ), uvid u Pregled otvorenih stavki po kreditu na dana 30. rujna 2015. ( list 45 spisa i list 168 spisa ), uvid u Obavijest o izračunu efekata konverzije ( list 46 spisa ),uvid u Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak ( CHF ) , odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom uz CHF , sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama , uvid u Obavijest tuženika tužitelju od 12. studenog 2015. , uvid u Prijedlog izmjene Ugovora o kreditu ( list 170 spisa ) , uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba i saslušan je tužitelj CŽ u svrhu dokazivanja.

5. Nesporno je da su tužitelj CŽ i tuženik Zagrebačka banka d.d. dana 12. veljače 2007. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208419882/07 kojim se Ugovorom tuženik u čl. 1. Ugovora , kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 189.650,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate i da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom dok se tuženik navedeni iznos obvezao vratiti u roku od 30 godina te da je namjena kredita kupnja stana , što je navedeno u čl. 6. Ugovora , a u čl. 7.Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 950,80 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja te je u čl. 2. ugovorena i redovna kamata od 4,50 % godišnje , koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta , a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika.

6.

Nesporno je da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu mr. Jadranke Knego-Rogina dana 20.veljače 2007. pod poslovnim brojem : OV-3229/2007-2.

7.

Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 28. siječnja 2016. zaključili Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR , kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica s izračunom konverzije iznosi 160.582,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2016. , a da je na taj dan preostala otplata kredita 258 rata i da postoji preplata po kreditu u iznosu od 29.433,57 kn, s time da je u čl. 8. Dodatka ugovora o kreditu ugovoreno da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz čl. 4. ovog Dodatka Ugovora , koja je zakonski učinak konverzije , kojeg na temelju Zakona prinudno snosi vjerovnik, iznosi 102.482,99 EUR , koju je korisnik kredita dužan kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama ovog članka Dodatka ugovora , sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

8. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208419882/07 dana 12. veljače 2007. , kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, da li je nastupila zastara tražbine tužitelja, da li je tužitelj potrošač i da li je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR otklonjena eventualna ništetnost Ugovora o namjenskom kreditu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, a u svezi s time i pravo tužitelja da od tuženika traži isplatu zbog preplaćene valutne klauzule i zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije.

9. Tužitelj CŽ je izjavio da je 2007. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu te je Ugovor o kreditu zaključio u CHF u iznosu od 117.000,00 EUR koliko je prodavatelj stana tražio, a što je predstavljalo vrijednost od 189.000,00 CHF. Tužitelj tvrdi da je namjena kredita bila kupnja stana i to prve nekretnine , a kredit je zaključen na rok otplate od 30 godina. Tužitelj navodi da je bio u banci i tamo mu je rečeno da je jedina opcija bila da uzme kredit u CHF , a radi osiguranja je bila potrebna hipoteka i trebao je jamac za taj kredit, kao i sudužnik , a isto tako je vrijednost nekretnine trebala biti procijenjena na 1:1,5.Tužitelj tvrdi da je u banci pitao za mogućnost dobivanja kredita u kunama, ali mu od strane banke nije bila ponuđena opcija uzimanja kredita u kunama, a kredit u EUR bio mu je ponuđen od strane banke, ali za takav kredit nije bio kreditno sposoban i to nakon što je izvršen izračun iznosa kredita, kojeg bi trebao plaćati. Tužitelj tvrdi da je primio otplatni plan i prema tom otplatnom planu kojeg mu je dostavila banka, njegovi mjesečni anuiteti kroz 30 godina bili su jednaki te tada u svemu tome nije vidio problem , a u banci su mu govorili da nema za njega rizika kod uzimanja tog kredita. Tužitelj tvrdi da je očekivao da će mu njegov osobni bankar kod uzimanja kredita davati savjete o rizicima tog kredita, ali se to nije dogodilo, međutim ipak je prihvatio taj kredit. Svjedok navodi da je izvršena solemnizacija tog Ugovora o kreditu, ali prilikom solemnizacije ništa mu u vezi kredita nije bilo rečeno, a s obzirom na zanimanje koje ima , mu je zapravo bilo i teško nešto pitati.Tužitelj navodi da prve dvije godine otplate kredita je s visinom anuiteta bilo sve u redu, međutim nakon toga došlo je do „dramatičnog“ porasta mjesečnog anuiteta, s time da je taj anuitet dosegnuo iznos veći od njegove plaće, koju je primio kao inženjer gradilišta te se sjeća da je anuitet porastao na iznos od oko 7.300,00 kuna, a imao je radi toga raznih privatnih problema, kao što je iseljenje iz stana, prekid odnosa sa zaručnicom.Tužitelj tvrdi da je otišao u banku da pita zbog čega je toliko porastao mjesečni anuitet kredita pa je tražio pomoć od banke na način da bi se sve to pretvorilo u kune ili eure, ali tada su mu u banci rekli da je to takav kredit i tada nije mogao riješiti takav problem pa je iznajmio stan kako bi riješio svoje životne probleme. Tužitelj tvrdi da je kao razlog povećanja njegovih mjesečnih anuiteta bio porast tečaja i pri tome napominje da je cijeli njegov kredit bio baziran na tome da plaća kredit u kunama prema vrijednosti tečaja CHF. Nadalje, tužitelj navodi da nakon što je došlo do mogućnosti da se ipak kredit konvertira , a to je bilo otprilike 2014. sklopio je s tuženikom Dodatak ugovora o kreditu pa je u svezi s tim došao u banku kako bi se izvršila konverzija i banka mu je rekla da se to može učiniti, a nakon čega je taj kredit iz CHF konvertiran u valutu EUR, međutim pri tom je došlo do manjeg smanjenja glavnice nego što je očekivao, ali nikakav obračun u vezi toga nije dobio već mu je rečeno da su to stručne službe utvrdile i glavnica je konvertiranjem iznosila 99.000,00 EUR , a s obzirom da je kredit 2007. bio 117.000,00 EUR, to je zapravo bio taj iznos. Tužitelj tvrdi da je otplatio kredit, međutim postoje zbog toga njegova dugovanja prema obitelji, koja mu je u tome pomogla i to naročito njegovi roditelji. Tužitelj ističe da je on otplaćivao predmetni kredit i postojao je trajni nalog na njegovo ime radi otplate kredita i otplatio je kredit 2015. .Tužitelj navodi da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i kasnije nije imao u vlasništvu tvrtku niti neki obrt, a tada je radio u tvrtki ,,Zagreb-montaža'' u Zagrebu. Tužitelj tvrdi da ga u banci nisu upozoravali da valuta CHF može nekontrolirano rasti, a niti su ga u banci upozorili na to da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, kao što to čini prema EUR. Tužitelj navodi da je pročitao Ugovor o kreditu i Dodatak ugovora o kreditu, a s obzirom na njegovu struku on može samo ,,izanalizirati'' ugovor o kreditu te nije niti znao niti je čuo da bi Hrvatska narodna banka bila vezana nekim zakonskim propisom da štiti tečaj kune prema EUR, ali inače se oslanjao sve na svoju osobnu bankaricu.

10. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka , tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

11. U konkretnom slučaju tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužitelju ponuđen kredit vezan

uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom, a kao što to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja njemu od strane banke nije bila ponuđena opcija uzimanja kredita u kunama, a za kredit u EUR nije bio kreditno sposoban i to nakon što je izvršen izračun iznosa kredita, kojeg bi trebao plaćati te su mu u banci govorili da nema za njega rizika kod uzimanja kredita u CHF , a u svezi s tim valja reći da značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka tako da u Ugovoru postoji promjenjivi element valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

12. Naime, kako je to gore navedeno tužitelju je prije uzimanja kredita rečeno da je za njega najsigurnije da uzme kredit u švicarskim francima te su u početku rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti, a tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužitelju o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.

13. Dakle, tužitelju od strane tuženika nije bila objašnjena valutna klauzula niti rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužitelj uopće uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

14. Pri tome valja reći da je tužitelj prosječan potrošač ( po zanimanju ing. graditeljstva ) te nje znao što znači valutna klauzula kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja te je za njega sklapanje predmetnog Ugovora samo značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.

15. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

16. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to: čl. 1. Ugovora da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom i u čl. 7.Ugovora gdje je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 950,80 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

17. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ĆŽ protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

18. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 28. siječnja 2016., Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ), kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Dodatak Ugovoru o kreditu ureduje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Dodatka, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

19. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja, je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen, pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

20. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom, Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

21. Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da nikada nije postojala, ,

tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

22. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača,jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos , a temeljem tog Dodatka Ugovora tužitelju nije vraćeno ono što je preplatio.

23. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga ,koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

24. Također , i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

25. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba na okolnosti: razlike iznosa koje je tužitelj platio na ime odredbe o valutnoj klauzuli od sklapanja osnovnog ugovora do 30. rujna 2015. od iznosa koje bi plaćao da je tijekom navedene otplate za cijelo vrijeme primijenjen početni tečaj za CHF (srednji tečaj tuženika kao kreditora na dan isplate kredita), umanjeno za iznos preplaćene kamate utvrđene u svakom anuitetu, iskazano po mjesecima, zatim iznos nedospjele glavnice kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30. rujna 2015. da je ista utvrđena prema početnom otplatnom planu i uz primjenu početnog tečaja za CHF (srednji tečaj kreditora na dan isplate), iznos nedospjele glavnice kredita u kunskoj protuvrijednosti nakon provedene konverzije na dan 30. rujna 2015., razliku između iznosa glavnica (toč. 3. – toč. 2.) te da se vještačenje osim u kunskoj protuvrijednosti provede u valuti EUR (za razliku u tečaju u CHF) i da vještak izračuna novčani iznos, izražen u kunama i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i također (na okolnost konverzije kredita) da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR) te nadalje (na okolnost utvrđene preplate na dan 30. rujna 2015. u čl. 5. Dodatka Ugovoru o kreditu.) , da se vještak očituje koliki je prilikom izračuna konverzije iznos preplate , odnosno kolika je razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR.

26. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije nije mogao mijenjati tečaj

ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi 15.579,56 EUR, a ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 176,63 EUR pa slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 15.402,93 EUR, s time da na dan provođenja konverzije, odnosno na dan 23. veljače 2016. je utvrđena glavnica u iznosu 101.469,68 EUR što primjenjivim tečajem na dan 23. veljače 2016. iznosi 772.682,68 kn (tečaj 7,614912 kn za 1 EUR) te pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 23. veljače 2016. bi prema stvarnom otplatnom planu bila manja za 7.256,56 EUR, a prilikom obračuna konverzije,vještak je mišljenja da je tuženik uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. i sukladno Dodatku Ugovoru o kreditu, čl. 5 utvrđeno je da prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR i njihova razlika predstavlja preplatu tužitelja koja na dan izračuna konverzije 30. rujna 2015. iznosi 3.856,56 EUR pri čemu vještak napominje da utvrđenje iz ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu, za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.

27. Tužitelj nije stavio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka dok tuženik ne prigovara matematičkom izračunu vještaka , međutim i dalje osporava osnovu potraživanja pa tuženik smatra i da je sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, a što je vidljivo i iz nalaza i mišljenja vještaka u toč 1. Mišljenja.

28. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaku Petre Blašković , koja je nalaz i mišljenje dala na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti i stranke nisu imale primjedbe na izračun vještaka pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka .

29. Sud je prema nalazu i mišljenju vještaka uzeo u obzir ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije što iznosi 15.579,56 EUR u kojem iznosu je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja pa je valjalo odlučiti , kao u toč.I. izreke presude.

30. Osim navedenog iznosa , tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate kako je to navedeno u toč. I. izreke presude.

31. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika , valja reći da tužitelj nije nepošteni stjecatelj , a niti je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja te s obzirom na iskaz tužitelja tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračanavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita tako da je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 15.579,56 EUR.

32. S obzirom da prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka proizlazi da je tuženik na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije stekao iznos od 7.256,56 EUR , to je valjalo i u tom iznosu prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

33. Osim navedenog iznosa tuženik je temeljem čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana dospijeća 29. siječnja 2016.

34. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je tužitelj podneskom od 27. rujna 2024. djelomično povukao tužbu i to za iznos od 1.992,84 EUR,s time da je prema prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu , kojim je tužitelj tražio na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije iznos od 9.271,19 EUR dok je nakon financijskog vještačenja s navedenog osnova tražio isplatu iznosa od 7.256,56 EUR pa se tuženik protivi takvom djelomičnom povlačenju , jer da je odredbom čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ( (,,Narodne novine ''br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 -pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 –dalje ZPP ) propisano da se tužba nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari može povući sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane i slijedom navedenog tuženik ističe da se sukladno odredbi čl. 193. st, 2. ZPP-a protivi navedenom djelomičnom povlačenju tužbe, te predlaže naslovnom sudu da glede tog kondemnatornog zahtjeva donese meritornu odluku prema prvotno postavljenom zahtjevu iz tužbe od dana 21. srpnja 2021.

35. Gore navedene tvrdnje tuženika ne mogu se prihvatiti , jer tužitelj u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu nije mogao znati točnu visinu tužbenog zahtjeva već je to mogao znati tek nakon provedbe financijskog vještačenja i tako urediti tužbene zahtjeve,što je i učinio ,dakle tužitelj je samo smanjio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

36. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da tužitelj nije dokazao da je potrošač , ali takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužitelj nije sklopio predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski za kupnju stana, za osobne potrebe i za život svoje obitelji, kako proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužitelj dokazao da je potrošač i da je aktivno legitimiran u ovom predmetu.

37. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

38. Dakle, tužitelj je dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

39. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužitelja nije osnovan .

40. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s čl. 502.c ZPP-a .

41. Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je ta presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužitelj je u ovom individualnom sporu podnio tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 12 lipnja 2023. , tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara takve tražbina tužitelja.

42. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe. po tbr 7/1 250 bodova , za sastav podneska od dana 13. 3.2024. po tbr. 8/1 250 bodova, za zastupanje na raspravi dana 15. 5. 2024. po tbr. 9/1 250 bodova , za sastav podneska od dana 27. 9. 2024. po tbr 8/1 250 bodova , za sastav podneska od dana 21. 11. 2024. po tbr 8/1 250 bodova i za zastupanje na raspravi dana 21. 2. 2025. po tbr. 9/1 250 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 3.000,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 750,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 4.100,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 31. ožujka 2025.

43. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.275,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

U Zaboku 31. ožujka 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Nenad Horvat, odvjetnik iz Zagreba, Kranjčevićeva 8

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba,

Lopašićeva 6