REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Čazmi

Trg Čazmanskog kaptola 20

43240 Čazma

Poslovni broj: P-473/2023-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, po sutkinji Almi Horvatinović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. iz Garešnice, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane i zaključene usmene glavne rasprave dana 19. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP) dana 31. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.832,20 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava na iznos od

- na iznos od 1,30 EUR počam od dana 20.10.08 pa do isplate

- na iznos od 0,61 EUR počam od dana 20.11.08 pa do isplate

- na iznos od 8,22 EUR počam od dana 30.12.08 pa do isplate

- na iznos od 12,00 EUR počam od dana 20.01.09 pa do isplate

- na iznos od 13,84 EUR počam od dana 20.02.09 pa do isplate

- na iznos od 7,20 EUR počam od dana 20.03.09 pa do isplate

- na iznos od 7,57 EUR počam od dana 20.04.09 pa do isplate

- na iznos od 8,50 EUR počam od dana 20.05.09 pa do isplate

- na iznos od 7,47 EUR počam od dana 19.06.09 pa do isplate

- na iznos od 7,15 EUR počam od dana 21.07.09 pa do isplate

- na iznos od 7,26 EUR počam od dana 24.08.09 pa do isplate

- na iznos od 6,21 EUR počam od dana 21.09.09 pa do isplate

- na iznos od 4,90 EUR počam od dana 21.10.09 pa do isplate

- na iznos od 7,22 EUR počam od dana 20.11.09 pa do isplate

- na iznos od 0,47 EUR počam od dana 25.11.09 pa do isplate

- na iznos od 8,39 EUR počam od dana 21.12.09 pa do isplate

- na iznos od 11,51 EUR počam od dana 20.01.10 pa do isplate

- na iznos od 13,04 EUR počam od dana 22.02.10 pa do isplate

- na iznos od 15,61 EUR počam od dana 19.03.10 pa do isplate

- na iznos od 17,14 EUR počam od dana 20.04.10 pa do isplate

- na iznos od 21,76 EUR počam od dana 20.05.10 pa do isplate

- na iznos od 26,80 EUR počam od dana 21.06.10 pa do isplate

- na iznos od 26,47 EUR počam od dana 20.07.10 pa do isplate

- na iznos od 34,55 EUR počam od dana 20.08.10 pa do isplate

- na iznos od 34,37 EUR počam od dana 20.09.10 pa do isplate

- na iznos od 34,82 EUR počam od dana 19.10.10 pa do isplate

- na iznos od 34,47 EUR počam od dana 22.11.10 pa do isplate

- na iznos od 45,24 EUR počam od dana 17.12.10 pa do isplate

- na iznos od 46,70 EUR počam od dana 18.01.11 pa do isplate

- na iznos od 45,69 EUR počam od dana 18.02.11 pa do isplate

- na iznos od 49,75 EUR počam od dana 17.03.11 pa do isplate

- na iznos od 47,80 EUR počam od dana 19.04.11 pa do isplate

- na iznos od 56,46 EUR počam od dana 20.05.11 pa do isplate

- na iznos od 61,69 EUR počam od dana 24.06.11 pa do isplate

- na iznos od 72,21 EUR počam od dana 19.07.11 pa do isplate

- na iznos od 73,51 EUR počam od dana 19.08.11 pa do isplate

- na iznos od 63,50 EUR počam od dana 23.09.11 pa do isplate

- na iznos od 59,76 EUR počam od dana 24.10.11 pa do isplate

- na iznos od 62,29 EUR počam od dana 22.11.11 pa do isplate

- na iznos od 65,54 EUR počam od dana 22.12.11 pa do isplate

- na iznos od 66,22 EUR počam od dana 24.01.12 pa do isplate

- na iznos od 66,29 EUR počam od dana 22.02.12 pa do isplate

- na iznos od 65,06 EUR počam od dana 20.03.12 pa do isplate

- na iznos od 64,43 EUR počam od dana 19.04.12 pa do isplate

- na iznos od 66,46 EUR počam od dana 21.05.12 pa do isplate

- na iznos od 76,08 EUR počam od dana 26.06.12 pa do isplate

- na iznos od 66,69 EUR počam od dana 23.07.12 pa do isplate

- na iznos od 66,32 EUR počam od dana 23.08.12 pa do isplate

- na iznos od 62,69 EUR počam od dana 24.09.12 pa do isplate

- na iznos od 63,96 EUR počam od dana 24.10.12 pa do isplate

- na iznos od 68,17 EUR počam od dana 23.11.12 pa do isplate

- na iznos od 66,97 EUR počam od dana 27.12.12 pa do isplate

- na iznos od 60,83 EUR počam od dana 23.01.13 pa do isplate

- na iznos od 64,06 EUR počam od dana 26.02.13 pa do isplate

- na iznos od 65,72 EUR počam od dana 26.03.13 pa do isplate

- na iznos od 64,78 EUR počam od dana 25.04.13 pa do isplate

- na iznos od 60,50 EUR počam od dana 27.05.13 pa do isplate

- na iznos od 58,20 EUR počam od dana 27.06.13 pa do isplate

- na iznos od 58,90 EUR počam od dana 25.07.13 pa do isplate

- na iznos od 61,00 EUR počam od dana 27.08.13 pa do isplate

- na iznos od 64,52 EUR počam od dana 25.09.13 pa do isplate

- na iznos od 63,45 EUR počam od dana 24.10.13 pa do isplate

- na iznos od 66,75 EUR počam od dana 26.11.13 pa do isplate

- na iznos od 65,85 EUR počam od dana 23.12.13 pa do isplate

- na iznos od 64,50 EUR počam od dana 24.01.14 pa do isplate

- na iznos od 52,37 EUR počam od dana 20.02.14 pa do isplate

- na iznos od 52,27 EUR počam od dana 21.03.14 pa do isplate

- na iznos od 51,40 EUR počam od dana 22.04.14 pa do isplate

- na iznos od 50,66 EUR počam od dana 22.05.14 pa do isplate

- na iznos od 50,62 EUR počam od dana 20.06.14 pa do isplate

- na iznos od 52,26 EUR počam od dana 21.07.14 pa do isplate

- na iznos od 53,56 EUR počam od dana 22.08.14 pa do isplate

- na iznos od 54,39 EUR počam od dana 22.09.14 pa do isplate

- na iznos od 52,02 EUR počam od dana 23.10.14 pa do isplate

- na iznos od 55,71 EUR počam od dana 20.11.14 pa do isplate

- na iznos od 54,90 EUR počam od dana 23.12.14 pa do isplate

- na iznos od 56,04 EUR počam od dana 14.01.15 pa do isplate

- na iznos od 56,14 EUR počam od dana 26.02.15 pa do isplate

- na iznos od 54,93 EUR počam od dana 23.03.15 pa do isplate

- na iznos od 0,640 EUR počam od dana 31.03.15 pa do isplate

- na iznos od 56,04 EUR počam od dana 23.04.15 pa do isplate

- na iznos od 56,14 EUR počam od dana 26.05.15 pa do isplate

- na iznos od 56,47 EUR počam od dana 29.06.15 pa do isplate

- na iznos od 56,53 EUR počam od dana 22.07.15 pa do isplate

- na iznos od 55,86 EUR počam od dana 24.08.15 pa do isplate

- na iznos od 55,86 EUR počam od dana 24.09.15 pa do isplate

sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije

refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.406,14 EUR zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to počam od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo

polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.686,42 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 2.686,42 eura do zatraženog iznosa od 3.500,00 eura, odnosno za iznos od 813,58 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 19. svibnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate u kojoj navodi kako je sa tuženikom zaključila ugovor o kreditu broj 7103332472 od 30.09.2006.g. Tim ugovorom je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 53.000,00 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika.

1.1. U predmetnom Ugovoru ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati s tuženikom, pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu tužitelja. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. u toč. I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.2. Jednostrano promjenjiva kamatna stopa je utvrđena nepoštenom i ništetnom presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 04.07.2013., u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09.04.2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016.g. Time je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom po svim instancama sudova Republike Hrvatske. Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž- 6632/2017 od 14.06.2018.g. a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao. Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

1.3. Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko.

1.4. Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a. Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

1.5. Tužitelj je s tuženikom zaključio i aneks uz ugovor o kreditu, koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, čiji je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti Euro. Time je izračun konverzije kredita do dana konverzije 30.09.2015.g. napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, pa je predmet konverzije bila valutna klauzula- švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima, dok se nakon 30.09.2015. otplata kredita nastavlja uz primjenu valutne klauzule, sada u valuti euro i sada sa pro futuro novo definiranom kamatnom stopom, promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke i ponovo određena samovoljno od strane tuženika po principu "uzmi ili ostavi". Nastala preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF-u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platiti banci neki dodatni iznos. Tužitelj nije imao bilo kakvu mogućnost pregovora o ponuđenom Dodatku ugovora jer bi prigovorom na bilo koji aspekt Dodatka ugovora i nepotpisivanjem Ugovora ostao bez provedbe konverzije koju je morao prihvatiti u roku od 30 dana, kako to propisuje odredba čl. 19.e. st. 5. ZID ZPK. 72. Pregledom Dodatka ugovora o kreditu vidljivo je da se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom. Štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava. Tužitelj nije obeštećen za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa. Tužitelj ovom tužbom potražuje povrat preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule i tzv. razliku glavnice. Naime, tuženik je prilikom provedbe konverzije utvrdio glavnicu ne izuzimajući prilikom njezinog određivanja ništetne odredbe ugovora o kreditu. Tužitelj je temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli tuženiku prema inicijalnom izračunu preplatio ukupan iznos od 3.331,32 EUR a ili 25.099,84 kuna, dok je sa osnove tzv. razlike glavnice preplaćen ukupan iznos od 1.807,27 EUR-a ili 13.616,89 kuna. S obzirom da je valutna klauzula nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja navodeći kako tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane JI i Midex. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare.

2.1. Nadalje se tuženik očituje o provedenoj konverziji navodeći kako je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik dana 10.02.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom, slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku. Zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

2.2. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik ističe i da iznos od 1.807,27 EUR-a / 13.616,89 kuna koji tužitelj zahtijeva ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Sklapanjem Dodatka, a valjanost kojih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako utvrđen i iznos kredita u valuti EUR. Opreza radi navodi kako ističe prigovor zastare i za ovo potraživanje. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od ukupno 5.138,59 eura na ime preplaćenih iznosa zbog promjene tečaja i razlike glavnice.

4. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka, tužbeni zahtjev podneskom od 28. veljače 2024. na način da tužitelj od tuženika potražuje iznos od 3.832,20 eura na ime preplaćenih iznosa zbog promjene tečaja uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinačnog iznosa do isplate, i 2.406,14 eura na ime razlike glavnice, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 30. rujna 2015., kao od dana konvertiranja kredita, dakle ukupno iznos od 6.238,34 eura.

4.1. Sud je prihvatio preinaku tužbe. Tuženikovo protivljenje preinaci tužbe nije osnovano budući je člankom 190 st. 2. ZPP-a propisano kako tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, dok je čl. 191 st. 1. ZPP-a propisano kako je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti. U ovom predmetu provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje s ciljem utvrđivanja visine potraživanja tužitelja prema tuženiku, koji dokaz nije mogao biti izveden prije zaključenja prethodnog postupka te tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka iz iste činjenične osnove potražuje drugi novčani iznos, odnosno izvršio je usklađenje svog tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka.

5. Među strankama nije sporno da su dana 30. rujna 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 3207544451, kreditna partija broj 7103332472. Tim ugovorom je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 53.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s rokom otplate od 30 godina.

6. Među strankama je sporna pravna osnova, visina tužbenog zahtjeva, prigovor zastare, aktivna legitimacija tužitelja u dijelu u kojem tužitelj nije osobno uplaćivao anuitete kredita. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P- 1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i da li tužitelj ima pravo na obeštećenje obzirom da je sklopljen Dodatak Ugovoru odnosno izvršena je konverzija tog kredita u valutu EUR. Sporno je i da li predmetni ugovor o kreditu ima svojstvo potrošačkog ugovora, odnosno da li je tužitelj potrošač.

7. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u: Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207544451, kreditna partija broj 7103332472 od 30. rujna 2006. (list 17-24, 299-306), Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), od 10. veljače 2016. (list 25-52, 269-297), uz priloge; Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. Otplatni plan od 30. rujna 2015., Otplatni plan od 10. veljače 2016. i Preslik zk izvatka za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 18. veljače 2016., Dopis tuženika tužitelju od 12. studenog 2015. uz priloženi Izračun konverzije, Informativni sažetak izračuna konverzije, Pregled otvorenih stavki po kreditu i Prijedlog izmjene Ugovora o kreditu, sve na dan 30. rujna 2015. (list 54-69), Otplatnu tablicu na dan 18. svibnja 2023. (list 257-268), Prometi po kreditu/Specifikacija uplate od 09. svibnja 2023. (list 307-327), Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103332472 od 18. svibnja 2023. (list 328-329).

8. Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka JI (list 500-501) i tužiteljice kao stranke (list 443-444).

9. Izveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Sanji Radoš, dipl. oec. (list 351-382). Vještak je dao i dodatno pisano očitovanje (list 419-422).

10. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a.

11. Specificirani tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

12. Iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207544451, kreditna partija broj 7103332472 od 30. rujna 2006., potvrđenog po javnom bilježniku Stanki Jelinić iz Nove Gradiške, dana 02. listopada 2006., pod brojem OU-398/2006-1, proizlazi kako su isti sklopili tuženik kao kreditor, tužitelj kao korisnik kredita, II kao sudužnik te OI i TI kao založni dužnici. Iznos kredita je 53.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita. Namjena kredita je izgradnja obiteljske kuće. Rok otplate kredita iznosi 30 godina i otplaćuje se u mjesečnim anuitetima, a iznos anuiteta je 265,71 CHF. Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,50% godišnje.

13. Iz Dodatka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), od 10. veljače 2016. proizlazi kako su isti sklopili tuženik kao kreditor, tužitelj kao korisnik kredita, II kao sudužnik te TI kao založni dužnik. Predmetnim aneksom se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz Ugovora o namjenskom kreditu u svrhu ispunjenja zakonskih obveza Banke propisanih ZID ZPK od 30. rujna 2015. Ovim Dodatkom izvršena je konverzija kredita iz valute CHF u EUR te se iz Osnovnog ugovora mijenjaju odredbe koje se odnose na valutu kredita, kamatnu stopu i iznos preostalog neotplaćenog kredita te se postiže sporazum o raspolaganju preplatom. Dodatku prileži Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015., Otplatni plan od 30. rujna 2015., Otplatni plan od 10. veljače 2016. i Preslik zk izvatka za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 18. veljače 2016. Dodatak je potvrđen po javnom bilježniku Stanki Jelinić iz Nove Gradiške, dana 19. veljače 2016., pod brojem OV-912/2016.

14. Uvidom u Dopis tuženika tužitelju od 12. studenog 2015. utvrđeno je kako se istim tužitelju dostavlja propisana dokumentacija radi ispunjenja zakonske obveze iz članka 19.e iz Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Sukladno tome Dopisu prileže Izračun konverzije, Informativni sažetak izračuna konverzije, Pregled otvorenih stavki po kreditu i Prijedlog izmjene Ugovora o kreditu, sve na dan 30. rujna 2015.

15. Iz Prometa po kreditu/Specifikacija uplate vidljiva je visina anuiteta, dinamika troškova, kretanja kamate i uplata rata kredita.

16. Iz Pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103332472 od 18. svibnja 2023. vidljivo je kako se po navedenom kreditu mijenjala kamatna stopa, a u skladu s time i anuiteti/rate kredita.

17. Tužiteljica, saslušana kao stranka u postupku, navela je kako je odlučila podići kredit da bi izgradila obiteljsku kuću i isti je podigla u Zagrebačkoj banci u Okučanima. Teško joj je o tome govoriti, jer je podigla kredit i novac dala poduzetniku koji ju je prevario i nikada kuću nije napravio, ništa osim temelja. U cijeloj toj situaciji ona je plaćala kredit, a od kuće su ostali samo temelji, zbog čega se u konačnosti iselila iz Hrvatske prije 4 godine, jer više nije bila u mogućnosti plaćati sve te obaveze. Bila je zaposlena u računovodstvu 21 godinu prije nego što je otišla u inozemstvo pa tako može za sebe reći da se i razumije u financije, ali kada je pročitala tipski ugovor koji joj je ponuđen od strane službenice banke, ne može reći da je baš sve razumjela. Sa njom u banci kod sklapanja kredita bila je prisutna i javna bilježnica koja je za taj kredit dala hipoteku na svoj stan. Obje su pročitale ugovor. Službenik banke uputio ih je da je najisplativiji kredit u švicarcima i nijedan drugi kredit nije im nudio. Objasnio je valutnu klauzulu da će možda rata kredita nešto rasti i mislila je da će iz prvotne rate od 1.200,00 kuna narasti do maksimalno 1.400,00 ili 1.600,00 kuna, ali kada je ona narasla do 2.100,00 i 2.200,00 kuna, ona nakon plateža te rate više nije imala dostatno za život. Službenik banke brzo je prezentirao kredit, ona ga je pročitala i potpisala. Nikada ne bi podigla takav kredit da je znala da će ta rata toliko porasti. Taj novac je bio namijenjen za njenu obiteljsku kuću jer ona ni tada ni sada nema nikakvu firmu, već je to bilo isključivo predviđeno za život. Kada je potpisivala ugovor bila je u visokom stadiju trudnoće i nakon tri tjedna od potpisa ugovora rodila dijete. Kako je u svim medijima bilo pisano o konverziji kredita tako su bilježnica i ona zajedno otišle u banku i ona je to potpisala tako da joj je rata bila manja, a kredit još uvijek plaća. Još je ostalo za platiti 19.000,00 eura.

18. Svjedok JI, iskazao je kako je on suprug tužiteljice i nisu mu poznati detalji vezani za potpisivanje i dizanje kredita iz razloga što nije bio prisutan istom pa o tome ne može svjedočiti. Zna samo da tužiteljica nije očekivala da će toliko rasti rate kredita kojeg još uvijek vraćaju. Još je ostalo za platiti 19.000,00 eura. Oni su odlučili napraviti kuću i iz tog razloga je podigla taj kredit, ali napravili su samo temelje i prvu deku jer ih je prevario građevinski poduzetnik kojem su platili, ali on nikada nije ništa napravio. To je trebala biti njihova kuća za život, dakle njihov stambeni objekat. Nisu imali namjeru imati nikakav poslovni prostor u toj kući, već je isključivo trebala biti namijenjena za život. Cijela plaća supruge odlazila je za kredit jer je početna rata kredita iznosila 1.200,00 kn, a kasnije je iznosila 2.200,00 kn, a sada nakon konverzije iznosi oko 170,00 eura.

19. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mr.sc. Sanje Radoš, dipl.oec. zaprimljenog 23. siječnja 2024. proizlazi kako je tužitelj s tuženikom 30.09.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 3207544451 kreditna partija 7103332472 kojim se korisniku odobrava i stavlja na raspolaganje 53.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Kamatna stopa koja je ugovorena prilikom sklapanja ugovora o kreditu bila je 4,50 %. Ugovoreni rok otplate kredita bio je 360 mjeseci. Pri tako ugovorenim uvjetima anuitet je iznosio 265,71 CHF prema planu otplate koji se nalazi u spisu. Preračun kredita u kune u Ugovoru o kreditu izvršen je s tečajem na dan isplate kredita 03.10.2006. godine, a koji je prema podacima tuženika iznosio 4,661473 kn za jedan CHF. Na taj datum i prema tom tečaju banka je odobreni iznos kredita isplatila tužitelju, a koji tečaj je naveden i u dokumentu Izračun konverzije. Prema tim uvjetima anuitet je trebao iznositi 1.238,60 kuna.

19.1. Utjecaj promjene kamate u kunama računa se tako što se razlika stvarno plaćenih kamata i kamata po početnom otplatnom planu pomnoži s početnim tečajem. Utjecaj promjene tečaja predstavlja razliku između stvarne uplate kamate i glavnice u valuti po tekućem tečaju i stvarne uplate kamate i glavnice u valuti po početnom tečaju.

19.2. Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno 24.247,36 kune (3.218,15 € ) više zbog promjene kamatne stope. Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno -3.822,45 kune (-507,35 € ) manje zbog promjene kamatne stope.

19.3. U periodu otplate kredita tužitelj je zbog porasta tečaja plaćene anuitete platio 175.919,21 kuna , a da je tečaj bio isti kao u vrijeme sklapanja ugovora te bi anuitete platio 148.081,25 kuna. To je 27.837,96 kuna više u odnosu na tečaj u vrijeme ugovaranja kredita. Ukupna tečajna razlika u korist tužitelja iznosi 28.873,86 kuna dok tečajna razlika u korist tuženika iznosi -1.035,89 kuna.

19.4. Konverzija je provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije i pri izračunu konverzije je u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR) na način da je za iznos kredita isplaćen u kunama napravljena simulacija ugovornog odnosa kao da je isti iznos kredit odobren u eurima. Konverzijom je tužitelju priznata pretplata u iznosu do 1.002,59 eura odnosno 7.651,85 kuna. Međutim, ako bi uzeli u obzir koliko bi iznosila glavnica kredita pri ugovorenim uvjetima u CHF preračunana u kune po inicijalnom tečaju i glavnica konvertiranog kredita u EUR preračuna u kune nastala je razlika od 18.129,08 kuna.

20. Podneskom od 20. veljače 2024. vještak se dodatno o razlici glavnice očitovao te naveo kako se u nalazu u točki 6. navodi razlika glavnice prilikom konverzije u iznosu od 18.129,08 kuna te još jednom navodi kako je prilikom konverzije nastala razlika glavnice u iznosu od 18.129,08 kuna odnosno 2.406,14€, odnosno isto tumači na način da iznos glavnice prema ugovoru na dan 30.09.2015. iznosi 204.290,13 kn, dok iznos glavnice prilikom konverzije na dan 30.09.2015. iznosi 222.419,21 kn, dakle razlika je 18.129,08 kuna.

21. Sud prihvaća istinitima nalaz i mišljenje vještaka, kao i dodatno pisano očitovanje, budući su isti dani stručno i argumentirano, vještak je pregledno prikazao sve korištene podatke i svoje izračune, precizno uputio na isprave koje je pri vještačenju koristio i analizirao, te su isti u skladu sa pravilima struke.

22. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno čl. 8 ZPP-a.

23. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

24. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao stranke, kao i svjedoka JI, budući su isti iskazivali životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjećaju i o svojem viđenju stvari.

25. Prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač nije osnovan. Već iz samog Ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da je isti sklopljen radi izgradnje obiteljske kuće, a navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice i svjedoka JI. Člankom 4 toč.21. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj nije mogao tijekom postupka niti je s obzirom na sve navedeno bilo potrebe, dokazivati negativnu činjenicu da nije potrošač, odnosno da kreditna sredstva nije koristio u potrošačke svrhe, jer sve navedeno govori suprotno, a ukoliko je tuženik smatrao da tužitelj nije potrošač i da predmetni ugovor nije potrošački ugovor, isti je trebao predložiti i dokaze kojima bi to eventualno dokazao. Ugovor o namjenskom kreditu, kako je nedvojbeno utvrđeno, sklapao je sam tužitelj kao fizička osoba i to za izgradnju obiteljske kuće u kojoj je tužiteljica sa svojom obitelji trebala stanovati. Shodno tome, sud je temeljem izvedenih dokaza utvrdio kako je tužitelj potrošač u smislu čl.4. toč.21. ZZP, a predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor.

26. Nije osnovan ni prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije u dijelu u kojem tužitelj nije osobno uplaćivao anuitete kredita budući je nesporno da je upravo tužitelj sa tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu. Iz prometa po partiji kredita može se vidjeti kako je neke sporne uplate anuiteta izvršio netko drugi (konkretno JI i Midex), međutim vidljivo je i to da je uplata izvršena u ime tužitelja i u korist kreditne partije koja je predmet ovog postupka. Jedino tužitelj ima pravo postaviti obveznopravni zahtjev prema tuženiku, a to pravo proizlazi iz predmetnog ugovora o kreditu pa je samim time i aktivno legitimiran na podnošenje predmetne tužbe. Ukoliko je netko drugi izvršio kakva plaćanja za tužitelja, to je stvar odnosa tužitelja i te osobe, a ne tuženika, te će se takav njihov odnos rješavati kroz eventualni regres između njih. Nadalje, ako je po stajalištu tuženika uplatu izvršila osoba koja to nije bila ovlaštena učiniti, postavlja se pitanje zbog čega je onda banka (ovdje tuženik), takvu uplatu zadržala i evidentirala anuitet plaćenim.

27. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII-tuženika kao neosnovane.

28. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

29. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. g., u odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

30. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt- 249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

31. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

32. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. U ovom predmetu tužiteljica potražuje preplaćeno s druge osnove, odnosno s osnove koja se odnosi na valutnu klauzulu.

33. VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dodatno, Ustavni sud odbio je 3. veljače 2021. sve ustavne tužbe banaka protiv revizije Vrhovnog suda RH kojom je potvrđena pravomoćna presuda P-1401/12.

34. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

35. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

36. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope i valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i rasta valute ništetne.

37. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

38. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

39. Tužitelju nisu objašnjeni parametri promjene tečaja i nije mu pruženo dovljno informacija o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora uz valutnu klauzulu u CHF, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

40. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate i valute, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

41. Vezano za ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka od 10. veljače 2016. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Dodatkom od 10. veljače 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 10. veljače 2016, nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

42. Sud ovdje ukazuje i na presudu Europskog suda u predmetu broj: C452/18 (Iberacija Banco SA od 09.07.2020.) a u kojoj se ističe kako članak 6. Stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba/ tumačiti tako da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača što je na nacionalnom sudu da provjeri – dakle činjenica da je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu – konverzija ne znači da su se istim potrošači odrekli sudske zaštite ili prava kojih imaju po prvotno sklopljenom ugovoru o kreditu u CHF.

43. U smislu odredbe članka 502c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u bitnom je izrazio stajalište da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredaba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

44. Tuženik je istakao prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014., no tužitelj preplatu po osnovi promjene kamatne stope nije ni potraživao.

Donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH broj:Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. prekinuta je zastara u odnosu na valutnu klauzulu uz švicarski franak, pa obzirom da je tužitelj tužbu podnio 19. svibnja 2023. u tom trenutku nije protekao opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a.

45. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, Ugovorom o kreditu broj: 3207544451, kreditna partija 7103332472, koji je zaključio sa tužiteljem dana 30. rujna 2006., povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje: ZZP). Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tužitelju postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita. Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti toliko više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati. Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a). Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u nalazu i mišljenju, i to na ime preplate zbog primjene valutne klauzule u CHF u iznosu od 3.832,20 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od njihova dospijeća pa do isplate, kako je odlučeno u toč. I. izreke ove presude te na ime razlike glavnice u iznosu od 2.406,14 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. kao od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.), kako je to odlučeno u toč. II izreke presude. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

46. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika kako je dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete jer je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, tzv. negativne razlike. Prije svega, tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti izričito istaknuo prigovor radi prijeboja, a sve i da jest, isti bi bio neosnovan. Naime, iako u ugovorima s valutnom klauzulom vezanom uz CHF postoje periodi kada je tečaj padao u odnosu na početno ugovoreni, za istaknuti je kako potrošač plaćanjem po nižem tečaju i nadalje nije stjecatelj, već je to kreditor, pa nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove. Tražbina kredita s osnova nižeg tečaja je u zastari. Naime, tzv. učinak prijeboja nastaje onog trenutka kada su ispunjene pretpostavke za nastanak istoga, odnosno kada su iste međusobno suprotstavljene/konfrontirane, a jedna od pretpostavki je i njezina dospjelost. Tražbina ovdje tuženoga, s osnova nižeg tečaja, dospjela je tek pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14.6.2018.g. jer je istom tečaj anuliran na početno ugovoreni kao jedini relevantni među strankama, prema postojećoj praksi. Do tada je tražbina, s obzirom na godine iz kojih datira, već zastarjela, pa prijeboj ni ne može nastati sukladno odredbi čl. 198. ZOO. To stoga što je zastara na tražbinu kreditora s osnova nižeg tečaja cijelo vrijeme tekla do donošenja kolektivne presude i kasnije, pa ona nije za kreditore prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu jer su kreditori tamo pasivno legitimirani i ne uživaju benefite podnošenja tužbe i prekida zastarijevanja, dok to pravo pripada samo potrošačima u čiju korist i za čiji interes je tužba podnesena. Osim toga, za nepoštenosti navedene odredbe odgovorni su isključivo kreditori, pa isti ne mogu imati nikakve benefite uslijed svojeg nepoštenog postupanja i ugovaranja sporne odredbe. Čak ako bi se uzelo u obzir da je kreditor naplatio dospjeli anuitet u manjem iznosu nego je trebao, svi dospjeli anuiteti zastarijevaju nakon tri godine, pa je i u tome smislu nastupila zastara potraživanja razlike tečaja za kreditora. Zaključno, obzirom da tužitelj plaćanjem otplatnih obroka kredita nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove, pa time niti tražbinu tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, navedena tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz odredbe članka 323. ZOO-a. Osim navedenog odredbom članka 323. stavka 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, da je odgovoran za štetu suugovaratelju koju trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a imajući u vidu da tuženik nije pregovarao sa tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF, u konkretnom slučaju krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika. Stoga je sud utvrdio kako u tom pogledu ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju.

47. Presudom suda EU C118/17 (slučaj N) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe.

48. Ovaj sud smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, sklapanjem Dodatka nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule, kao ni po osnovi zatražene razlike glavnice

49. Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., te Županijskog suda u Splitu broj: Gž-400/2021-2 od 24. ožujka 2021.

50. O troškovima postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a i 155. ZPP- a jer je tužitelj u ovoj parnici uspio u cijelosti sa tužbenim zahtjevom.

51. Pun. tužitelja su kao nužni i opravdani priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sastava podneska od 02. kolovoza 2023. u iznosu od 50,00 eura, sastava obrazloženog podneska od 07. rujna 2023. u iznosu od 200,00 eura, troška zastupanja na ročištu od 09. studenog 2023. u iznosu od 200,00 eura, sastava podneska od 22. studenog 2023. u iznosu od 50,00 eura, sastava podneska od 06. veljače 2024. u iznosu od 50,00 eura, sastava obrazloženog podneska od 28. veljače 2024. u iznosu od 200,00 eura, sastava obrazloženog podneska od 03. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 eura, troška zastupanja na ročištu od 13. studenog 2024. u iznosu od 200,00 eura, sastava obrazloženog podneska od 04. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura, troška zastupanja na ročištu od 19. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura, sve uvećano za pripadajući PDV na navedene iznose, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23, dalje: Tarifa), zatim troška predujma za vještačenje u iznosu od 450,00 eura, i troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 48,92 eura, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18, 51/23).

51.1. Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podnesaka od 02. kolovoza 2023., 22. studenog 2023. te od 06. veljače 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, već na iste valja primijeniti Tbr. 8 toč. 4 Tarife, budući se ne radi o obrazloženim podnescima. Također u odnosu na zatraženi iznos pristojbe tužitelju je priznat samo uplaćeni iznos pristojbe na tužbu, dok na platež pristojbe na presudu tužiteljica neće biti ni pozvana budući su 20. svibnja 2023., stupile na snagu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 51/23 dalje: ZIDZPP/23), kojima je izmijenjena odredba čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18 i 51/23), a kojom su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

52. Omjer uspjeha tužitelja u parnici ocijenjen je prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a vodeći računa i o tome da je u cijelosti uspio s dokazivanjem u pogledu osnove zahtjeva, sve sukladno čl. 154 st. 2 ZPP.

53. Svi parnični troškovi priznati strankama bili su u smislu čl. 155 st. 1 ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, te u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama, te u skladu sa vrijednošću predmeta spora važećoj u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

54. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.

U Čazmi, 31. ožujka 2025.

Sutkinja:

Alma Horvatinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda.

Naredba:

I Presuda nepravomoćna

II. DNA -punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

U Čazmi, 31. ožujka 2025.