REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Poslovni broj: P-782/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu toga suda Mireli Crnjak u pravnoj stvari tužiteljice DJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetnici Ivi Soldo, Lovćenska 108, Zagreb protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. siječnja 2025., u nazočnosti tužiteljice osobno, te njezine punomoćnice, te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 2/07 - Odluka USRH, 84/08.,96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 35/13, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu ZPP-a), 31. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 792350 od dana 16. prosinca 2009. godine, sklopljenog između tužiteljice DJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, i to:

- članak 1. (Iznos kredita) koji glasi: „...kredit u iznosu CHF 10.346,39 (CHF desettisućatristočetrdesetšest i 39/100) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.“;

- članak 2.1. (Redovna kamata) koji glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“;

- članak 4. (Valutna klauzula) koji glasi: „Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.“; te

- članak 8. (Način otplate) koji glasi „Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu CHF 239,65 (dvjestotridesetdevet i 65/100 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za devize važećem na dan dospijeća“.

II.Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužiteljici DJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.057,18 € (dvijetisućepedesetsedam eura i osamnaest centi) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose od:

6,01 € od dana 11.01.2010.

6,01 € od dana 09.02.2010.

6,01 € od dana 05.03.2010.

6,01 € od dana 12.04.2010.

6,01 € od dana 10.05.2010.

6,01 € od dana 07.06.2010.

6,01 € od dana 13.07.2010.

6,01 € od dana 16.08.2010.

6,01 € od dana 13.09.2010.

77,51 € od dana 19.10.2010.

36,53 € od dana 10.11.2010.

17,24 € od dana 08.12.2010.

43,17 € od dana 11.01.2011.

62,19 € od dana 31.01.2011.

43,17 € od dana 07.02.2011.

43,17 € od dana 14.03.2011.

43,17 € od dana 19.04.2011.

49,81 € od dana 25.05.2011.

56,44 € od dana 01.07.2011.

56,44 € od dana 27.07.2011.

56,44€od dana 02.09.2011.

56,44 € od dana 14.10.2011.

56,44 € od dana 15.11.2011.

56,44 € od dana 20.12.2011.

29,90 € od dana 18.01.2012.

3,35 € od dana 15.02.2012.

23,26 € od dana 16.03.2012.

29,90 € od dana 17.04.2012.

43,17 € od dana 15.05.2012.

56,44 € od dana 15.06.2012.

56,44 € od dana 13.07.2012.

56,44 € od dana 16.08.2012.

63,08 € od dana 19.09.2012.

56,44 € od dana 17.10.2012.

56,44 € od dana 16.11.2012.

56,44 € od dana 18.12.2012.

56,44 € od dana 17.01.2013.

43,17 € od dana 18.02.2013.

43,17 € od dana 21.03.2013.

574,41€ od dana 04.04.2013.

do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

III.Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužiteljici DJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 31. ožujka 20205. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

IV. Prostali dio zahtjeva tužitelja za naknadom troškova u iznosu od 137,00 EUR odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (ranije VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9) zaključili su Ugovor o kreditu broj 792350 od dana 16. prosinca 2009. godine, koji je predan na potvrdu kod javnog bilježnika Krešimira Copića iz Dugog Sela dana 21. prosinca 2009. godine pod poslovnim brojem OV-11216/2009 (u daljnjem tekstu: Ugovor). U članku 1. ugovoren je iznos kredita 10.346,39 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. U članku 2.1. ugovorena je redovna kamata po stopi od 7,10 % godišnja, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatama i naknadama kreditora. U članku 4. predmetnog Ugovora ugovorena je valutna klauzula, dok je u članku 8. određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu CHF 239,65 u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za devize važećem na dan dospijeća. Tužiteljica ističe da se u međuvremenu udala te promijenila prezime iz D u DJ. Ističe da predmetni ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, međutim, u vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Navedena odredba dio je standardiziranog (tipskog) ugovora o kreditu koji je sastavljen za veći broj klijenata i o kojim odredbama se nije pregovaralo u trenutku zaključenja ugovora o kreditu. Tužiteljica je, naime, nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao davatelja kredita kako u pogledu njegove pregovaračke moći tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Opisana odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi protivna je kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007; dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102 ZZP). U članku 96. ZZP-a propisano je da odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 98. ZZP određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe.

Predmetni ugovor o kreditu ne sadrži nikakav kriterij/parametar promjenjivosti kamatne stope, dakle ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope na temelju kojih bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Ugovor o kreditu sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja u skladu s odlukom tuženika, no time nije definirano u kojem trenutku, pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati. Dakle, obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva. Kamata je cijena, a cijena je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva mora biti određena ili barem odrediva. No, u konkretnom slučaju visina kamatne stope nije određena niti odrediva, obzirom je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, dakle jedne ugovorne strane. Odredba o redovnoj kamatnoj stopi jedna je od temeljnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, jer je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenje novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora. Također predmet obveze tužiteljice neodređen i neodrediv, s obzirom da nije odrediv niti prema elementima sadržanima u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane – vjerovnika. Stoga je odredba o promjeni kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženika ništetna sa učinkom ex tunc, te su bez pravnog učinka i sve odluke tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. Također tužiteljica u vrijeme kada je ugovarala kredit nije bila upoznata o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženik morao informirati tužiteljicu jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužiteljice. Tužiteljica nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Nije sporno kako je odredbom članka 22. ZOO-a dopušteno ugovaranje valutne klauzule, kao zaštitne klauzule, čija je svrha očuvanje kupovne moći novca u kojem je izražena obveza u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa, a kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Međutim, tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora predstavio tužiteljici valutnu klauzulu u CHF kao povoljniju, te je tužiteljica, postupajući s povjerenjem prema tuženiku, prihvatila prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune u ponudama tako da tužiteljica nije imala na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogla procijeniti koja je opcija uistinu povoljnija te je i na taj način uvjerena pristati na klauzulu u valuti koja se kasnije ispostavila kao rizičnija, suprotno uvjeravanjima tuženika. Odgovornost tuženika postoji jer je tužiteljici prešutio ono što je znao ili što je trebao znati, a to je da je rast tečaja švicarskog franka bio potpuno očekivan, što je proizlazilo iz Studije MMF-a iz 1997. godine u kojoj je nedvojbeno utvrđen izvjestan rast tečaja švicarskog franka, međutim, tuženik uopće nije informirao tužiteljicu o navedenoj studiji. MMF je višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO sve EU banke, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite, a o čemu se detaljno govori i u spomenutoj pravomoćnoj presudi suca P- 1401/12. MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. Tužiteljica, kao prosječni potrošač, nije bila u razumnoj mjeri dobro obaviještena od strane tuženika, pa niti uz razumnu pažnju i oprez nije mogla razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži sporne odredbe ili neće. Iz svega naprijed izloženo nedvojbeno proizlazi kako tužiteljica nije bila u jednakom položaju kao ugovorna stranka spram tuženika. Stoga, tužiteljica smatra da je njezin tužbeni zahtjev osnovan zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope te valutne klauzule u valuti CHF. Tužiteljica je zatražila od tuženika dostavu dokumentacije vezanu uz predmetni kredit, međutim, do dana podnošenja tužbe istu nije zaprimila, zadržava pravo urediti isti nakon dostave dokumentacije.

1.1. Podneskom od 20. siječnja 2025. (list 46-48) tužitelj je uredio tužbeni zahtjev te on glasi kao u izreci, a nakon što je tužiteljici tuženik dostavio svu potrebnu dokumentaciju potrebnu za izračun.

2. Tuženik nije dao odgovor na tužbu.

3. Postupak je prekinut rješenjem P-1994/2023 od 24. srpnja 2024. (list 32) obzirom da je Nova hrvatska banka d.o.o. kao pravni slijednik VOLSKBANK d.d. Zagreb, spojena s društvom tuženika, te nastavljen rješenjem P-782/2024 od 11. rujna 2024. (list 42) nakon što je tuženik preuzeo postupak.

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 10-16), plan otplate u jednakim anuitetima (list 50-51), otplatna tablica po kreditu (list 52-53), prometna kartica po kreditu (list 54-58), Pregled promjena kamatnih stopa (, Specifikacija uplata, izvadak iz matice vjenčanih (list 17-18), te je saslušana 1. tužiteljica (list).

4.1.Finanicijsko vještačenje nije provedeno obzirom da tuženik nije osporio visinu postavljenog zahtjeva.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Sud je kao nesporno utvrdio:

-da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (ranije VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9) zaključili Ugovor o kreditu broj 792350 16. prosinca 2009., solemniziran kod javnog bilježnika Krešimira Copića iz Dugog Sela dana 21. prosinca 2009. pod poslovnim brojem OV-11216/2009., za iznos kredita 10.346,39 CHF (čl. 1. Ugovora) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, uz redovnu kamatu po stopi od 7,10 % godišnja (čl. 2.1. Ugovora), promjenjiva u skladu s odlukom o kamatama i naknadama kreditora, na rok od 50 mjeseci.

-da je u članku 4. Ugovora ugovorena valutna klauzula, dok je u članku 8. određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu CHF 239,65 u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za devize važećem na dan dospijeća.

-da je tijekom razdoblja otplate došlo do višestrukih povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj te valutu u odnosu na hrvatsku kunu kao tada važeću valutu, uz manje oscilacije tečaja kada je isti bio manji od početnog.

-da je kredit otplaćen u cijelosti dana 4. travnja 2014.

7. Sporno je jesu li odredbe čl. 1., čl. 2.1., 4. i 8. Ugovora o kreditu nepoštene odnsno ništetene, odnosno je li tuženik dužan vratiti više uplaćeni iznos stečen temeljem ništetnih odredbi ugovora.

8. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. To stoga što je tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu, na teret tužitelja imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule (tako i Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04.07.2013, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev - 2221/2018 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svim ugovorima o kreditu ništetna kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka) a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je odredbom čl. 502.c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo stav o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima.

8.2.Navedeno proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/18 od 19.03.2019. godine u kojoj se (na str. 6.) obrazlaže da:

„…citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP- a.“

8.3.Da radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu nije potrebno izvoditi dokaze, jer je o tome već odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, stava je i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je svojom odlukom broj: U-III/2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine potvrdio stavove revizijskog suda odbivši ustavnu tužbu tužene banke protiv naprijed navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18 od 19.03.2019. godine. Izneseni stav je potvrđen i novijom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u rješenju Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, gdje revizijski sud obrazlaže: „Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. “

9.Iz navoda tužbe proizlazi da je tužiteljica potpisala tipski ugovor o kreditu, te da se o odredbama takvog ugovora nije pregovaralo, te je stoga tužiteljica bila u slabijem položaju u odnosu na tuženika, te je pristala na tako prethodno sastavljene odredbe bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredbi, a niti je valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula dok nije imala potrebna znanja da taj rizik sama prevenira.

9.1.U svakom slučaju, teret dokaza o ovim okolnostima leži na tuženiku, pa kako tuženik ove navode nije osporio, smatra se da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena (tako presuda osmog vijeća Suda Europske unije u presudi C-176/23, UG protiv SC Raiffeisen Bank SA od 30. svibnja 2024., te Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., predmet RJ protiv Erste bank Hungary Zrt, dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, sukladno Direktivi 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude)).

10.Iz svega navedenog proizlazi da su bez pravnog učinka ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli propisane člancima čl. 1., čl. 2.1., 4. i 8. Ugovora o kreditu jer tuženik kao jača ugovorna strana sam određuje visinu tečaja CHF u odnosu na kune, a time jednostrano i visinu obveze tužitelja, a što je sve protivno članku 395. ZOO-a koji ima za cilj zaštitu vrijednosti te podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze.

11. Odredbom čl. 1111. st.1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

11.1.Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO-a propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

12. Kako su dakle odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi.

13. Visinu pojedinačnih i kumulativnih iznosa svih isplata koje je tužena naplatila od tužiteljice zbog promjene tečaja švicarskog franka prema valuti HRK do kojeg je došlo tijekom ugovornog odnosa a u odnosu na tečaj švicarskog franka prema HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita, sud je u cijelosti prihvatio obzirom da ista proizlazi iz dostavljene dokumentacije pribavljene od tuženika, i to prvog i cjelokupnog otplatnog plana, pregled promjena kamatnih stopa, specifikacija uplata.

14.Obzirom su predmetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF nepoštene i ništetne, a tuženik je kod obračuna otplatnih obroka primjenjivao takve nepoštene odredbe, tužiteljica je kao korisnik kredita zbog rasta tečaja CHF iznad tečaja važećeg na dan isplate kredita, od početka otplate kredita do njegove potpune otplate, preplatila tuženiku (zbrojeno prema pojedinačnim iznosima preplate obračunatim po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN br. 57/22, 88/22), iznos od ukupno 2.057,18 EUR

15. Tužitelj je tijekom postupka dostavio dokumentaciju pribavljenu od tuženika temeljem koje je izračunao više plaćene iznose – razlike između iznosa anuiteta po početnom tečaju/tečaju na dan isplate kredita i iznosa anuiteta po primijenjenom tečaju/srednji tečaj tuženika na dan dospijeća, sve u odnosu na otplatni plan s promjenjivom kamatnom stopom, a izračuni preplate zbog rasta tečaja dani su u odnosu na anuitet s primijenjenom kamatnom stopom/promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

15.1.Na ovako dostavljeni izračun tuženik dakle nije imao primjedbi pa ga i ovaj sud u potpunosti prihvaća kao valjan i utemeljen na dostavljenoj financijskoj dokumentaciji.

16. Slijedom navedenog, u smislu odredbe čl. 323. st. 1. u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a, Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje: ZOO-a, valjalo je tužbeni zahtjev prihvatiti, te odlučiti kao u izreci, točka I. i II.

17. Obzirom da je tužitelj uspio u parnici, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, sukladno visini predmeta spora te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 dalje u tekstu: OT), vrijednosti boda od 2,00 EUR, tužitelju pripada pravo na naknadu troška koji se odnosi na: sastav tužbe od 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT), sastav podneska od 20. siječnja 2025. (Tbr. 8.t.1. OT) pristup ročištu 23. siječnja 2025. iznos od 100 bodova ukupno 300 bodova, odnosno 600,00 EUR, uvećano za PDV od 25% od 150,00 EUR, ukupno 750 EUR. te je odlučeno kao u izreci presude, točka III.

17.1.Kamate na trošak određene su temeljem odredbe čl. 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) a teku od dana presuđenja do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP

18. U preostalom dijelu koji predstavlja razliku između dosuđenog iznosa od 750,00 EUR do ukupno zatraženog iznosa od 884,00 EUR odnosno za iznos od 134,00 EUR koji se odnosi na trošak sudske pristojbe, isti je valjalo odbiti, tužitelj nije obveznika plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku u smislu odredbe čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama, pa je odlučeno kao u izreci, točka IV.

U Samoboru, 31. ožujka 2025.

Sudac:

Mirela Crnjak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, od dana dostave presude, a ista se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

RJ

DNA:

- tužiteljici po pun.

- tuženiku

Kal. 30 dana