Posl.br. P-603/2021

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu toga suda Petroneli Jakobušić, u pravnoj stvari tužitelja AI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik ŽI, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB:78427478595, zastupano po punomoćniku Kruno Knežević, odvjetnik Metelko, Knežević &partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 13. ožujka 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja ŽI i tužitelja osobno i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 31.ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora: 3208423355/07, kreditna partija: 7103504940, potvrđen po javnom bilježniku Anđelku Staniću iz Dubrovnika pod posl. br. OU-118/2007 dana 13. veljače 2007. godine u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.549,66 EUR na ime pretplate tečaja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na niže naznačeni iznos u eurima od dana koji slijedi nakon niže naznačenog datuma dospijeća i to:

12.03.2007 7,66 1,02

11.02.2009 116,57 15,45

11.03.2009 196,75 26,11

27.03.2009 3,74 0,50

01.04.2009 4,52 0,60

14.04.2009 122,40 16,25

01.05.2009 1,74 0,23

12.05.2009 131,80 17,49

12.06.2009 104,65 13,89

29.06.2009 2,44 0,32

13.07.2009 117,78 15,63

01.08.2009 1,03 0,14

11.08.2009 93,51 12,41

11.09.2009 121,81 16,17

12.10.2009 91,48 12,14

26.10.2009 4,70 0,62

01.11.2009 0,04 0,01

11.11.2009 108,96 14,46

01.12.2009 0,02 0,00

11.12.2009 107,52 14,27

01.01.2010 0,31 0,04

12.01.2010 155,72 20,67

01.02.2010 0,02 0,00

11.02.2010 179,18 23,78

01.03.2010 0,06 0,01

11.03.2010 170,28 22,60

12.04.2010 210,24 27,90

10.05.2010 230,02 30,53

11.06.2010 282,16 37,45

01.07.2010 1,21 0,16

12.07.2010 330,77 43,90

01.08.2010 1,11 0,15

11.08.2010 266,54 35,38

01.09.2010 3,54 0,47

13.09.2010 415,05 55,09

01.10.2010 6,14

0,81

12.10.2010 354,46

47,04

01.11.2010 6,53

0,87

11.11.2010 373,65 49,59

01.12.2010 8,55

1,13

13.12.2010 444,36 58,98

01.01.2011 7,58

1,01

10.01.2011 537,16 71,29

01.02.2011 6,77

0,90

10.02.2011 427,79 56,78

01.03.2011 6,89

0,91

10.03.2011 460,48 61,12

01.04.2011 6,30

0,84

11.04.2011 418,75 55,58

01.05.2011 6,48

0,86

10.05.2011 509,55 67,63

01.06.2011 8,47

1,12

10.06.2011 594,03 78,84

01.07.2011 8,75

1,16

12.07.2011 665,33 88,30

10.08.2011 994,26 131,96

12.09.2011 647,49 85,94

10.10.2011 604,51 80,23

10.11.2011 607,35 80,61

12.12.2011 607,49 80,63

10.01.2012 655,29 86,97

10.02.2012 683,51 90,72

12.03.2012 687,04 91,19

10.04.2012 667,92 88,65

10.05.2012 677,72 89,95

11.06.2012 698,48 92,70

10.07.2012 674,21 89,48

10.08.2012 676,37 89,77

10.09.2012 634,93 84,27

10.10.2012 648,41 86,06

12.11.2012 678,19 90,01

10.12.2012 669,08 88,80

10.01.2013 683,61 90,73

11.02.2013 645,51 85,67

11.03.2013 634,55 84,22

10.04.2013 673,90 89,44

10.05.2013 642,31 85,25

27.05.2013 6,03

0,80

01.06.2013 0,01

0,00

10.06.2013 626,65 83,17

01.07.2013 0,01

0,00

10.07.2013 587,01 77,91

01.08.2013 0,01

0,00

12.08.2013 614,82 81,60

01.09.2013 0,01

0,00

10.09.2013 632,85 83,99

01.10.2013 0,01

0,00

10.10.2013 656,20 87,09

01.11.2013 0,01

0,00

11.11.2013 658,24 87,36

01.12.2013 0,01

0,00

10.12.2013 672,14 89,21

01.01.2014 0,01

0,00

10.01.2014 645,58 85,68

01.02.2014 0,01

0,00

10.02.2014 679,10 90,13

01.03.2014 1,43

0,19

10.03.2014 690,99 91,71

21.03.2014 12.107,75 1.606,97

sve od dospijeća do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015.g. određuje za svakopolugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 1.750,04 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 12. ožujka 2007.g. do isplate po stopi koja se do 31.srpnja 2015.g.određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 2.031,72 eura sa zateznim kamatama koje, teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da su parnične stranke dana 13. veljače 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora: 3208423355/07, kreditna partija: 7103504940, potvrđen po javnom bilježniku Anđelku Staniću iz Dubrovnika pod posl. br. OU-118/2007 dana 13. veljače 2007. godine, da je ugovoreni iznos kredita iznosio 30.450,26 CHF (švicarskih franaka), da je od sklapanja Ugovora tužitelj plaćao mjesečne anuitete, ali da isti nisu uvijek iznosili kako je predviđeno odredbama ugovora koje odredbe su predmet ovog tužbenog zahtjeva, već su se povećavali zahvaljujući nepoštenim ugovornim odredbama o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane tuženika kao i nezakonito ugovorenoj valutnoj klauzuli. Nadalje navodi da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (među kojima je i tuženik), pravomoćnom Presudom i Rješenjem Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba kojom je kamatna stopa u potrošačkim kreditima jednostrano promjenjiva. Točkom II. Presude VTS-a potvrđena je prvostupanjska Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu (P-1401/12) te je sada pravomoćno utvrđeno da su poslovne banke – među kojima je i tuženik „u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.“ Točkom IV. Presude VTS-a potvrđena je prvostupanjska Presuda te je pravomoćnim postao stav Suda kojim se bankama „nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće.“ Zaključak o razlozima ništetnosti jednostrano promjenjivih kamata u vrlo izravnom obliku nalazimo na 62. stranici Presude i Rješenja Visokog trgovačkog suda RH1: „U svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene,a da su banke vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne (...).“. Navodi da su Presuda i Rješenje Visokog trgovačkog suda potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda RH (Revt 249/14) od 9. travnja 2015.2 kojom je Vrhovni sud RH odgovorio na pitanje koje se javljalo pred prvostupanjskim sudovima povodom pojedinačnih tužbi, a vezano za pitanje izračuna preplaćenih iznosa. Vrhovni sud tako je otklonio tumačenje banaka da su one zapravo imale pravo mijenjati kamatu, ali na zakonit način pa da bi u svakom pojedinačnom postupku trebalo utvrditi kolika je ta promjena mogla biti. Vrhovni sud RH ukazuje pritom na Direktivu 93/13 EEZ u čijoj Točki 2. (b) st. 2. Priloga stoji da pravo pružatelja financijske usluge da jednostrano mijenja kamatnu stopu postoji isključivo u ugovorima sklopljenim na neodređeno vrijeme: „ (. ..) treba podsjetiti kako ta odredba govori o dopuštenosti jednostrane izmjene odredbi u ugovorima sklopljenim na neodređeno vrijeme, što u konkretnom predmetu nije slučaj pošto su sporni ugovori o kreditu bili sklapani na određeno vrijeme.“ (str. 38. Presude i Rješenja Vrhovnog suda, 3. pasus od vrha). Pored navedenog, naglašava se da utužene tražbine tužitelja nisu mogle zastarjeti budući bi njihovo zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću odluke donesene u ovom postupku, a u kojem se imaju utvrditi ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu. Naime, na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. godine Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo je pravno shvaćanje kojim je „pomaknut“ trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koja je ispunila ništetni ugovor, a koje pravno shvaćanje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorene strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ (Izvod iz zapisnika Građanskog odjela VSRH broj: Su-IV- 47/2020- 2 od 30. siječnja 2020.) Također, ukazuje se da je sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženoj kroz presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. tuženik povrijedio interes tužitelja ugovaranjem odredbi kojim je glavnica i način otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno. Posebno se ukazuje da su banke iz gornje odluke, uključujući i tuženika, nudeći na tržištu najniže ugovorene kamate upravo za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja i poticale potrošače na preuzimanje rizika koji je za banku bio izvjestan, a koji ide direktno na štetu potrošača koji tog rizika nije bio niti svjestan. Svojom odlukom i rješenjem od 3. veljače 2021. godine pod posl. br. U-III-4150/2019, U-III- 4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U- III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019, Ustavni sud Republike Hrvatske odbacuje ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018.g. čime se potvrđuje da je ispravno postupio Visoki trgovački sud Republike hrvatske kada je presudom od 14. lipnja 2018. godine odbio žalbe kao neosnovane i još jednom potvrdio osporenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu kojim je utvrđeno da je svaki pojedini tuženik (kao i tuženik u ovom postupku) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) ugovaranjem, u utuženom razdoblju, nepoštenih (ništetnih) odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl.br. Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019.g. odbija reviziju tuženika kao neosnovanu. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a ni prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, kao i predmetnog, tuženik nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, (a zasigurno se ti parametri i metoda njihova izračuna nisu egzaktno utvrdili, što bi bilo primjereno postupanje od strane tuženika) što je sve, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi.Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, patužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu, kao i na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Upravo se odredbama članka 2., 6. i dr. tužiteljevog Ugovora o kreditu promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke pa su iste nepoštene i samim time ništetne, kao i odredba o valutnoj klauzuli. S obzirom na navedeno, tužiteljevo potraživanje predstavlja razlika između iznosa anuiteta koje je stvarno plaćao i iznosa anuiteta koje bi plaćao da mu tuženik nije nametnuo te ništetne odredbe. Visinu tužbenog zahtjeva tužitelj je odredio sukladno dokumentaciji koju posjeduje u trenutku podnošenja ove tužbe, a predlaže se u tijeku postupka naložiti tuženiku dostavu sve dokumentacije koju posjeduje, a vezana je za predmetni pravni odnos. Također, u pogledu dokaznog prijedloga financijskim vještačenjem, predlaže se sudu dati nalog sudskom vještaku razliku izvršenih preplata po osnovi nepošteno ugovorene odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i razliku po osnovi nepošteno ugovorene valutne klauzule prikazati odvojeno, sve u domicilnoj valuti, a nakon čega tužitelj zadržava pravo precizirati tužbeni zahtjev odvojeno po ovim dvjema osnovama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda zbog postojanja prorogacijske klauzule iz čl. 16. Ugovora o gdje je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke, pa da je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Smatra da udaljenost tužiteljeva prebivališta od nadležnog suda u [adresa] se ne može cijeniti kao značajna neravnoteža stranačkim pravima i obvezama jer ga zastupa odvjetnik a može biti saslušan zamolbenim putem pred sudom svoga prebivališta. Navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se automobilom kupljenim sredstvima kredita koristi isključivo za potrošačke svrhe a da zakon ne predviđa da bi se taka svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza te činjenice. U odnosu na valutnu klauzulu smatra da je tužitelj bio informiran u fazi pregovara te da je banka dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Smatra da je na okolnosti da je banka dala odgovarajuće obavijesti potrošaču trebalo biti omogućeno saslušati zaposlenicu banke. Smatra da je odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva tužitelji i da je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Nadalje ističe prigovor zastare tražbine, te da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok. Smatra da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći tek u trenutku pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost a da isto vrijedi i za početak tijeka zatezna kamate na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedica ništetnosti. Ističe da je tužbeni zahtjev podnesen 22. siječnja 2020. te da je tužbeni zahtjev koji se odnosi na više pretplaćene kamate u zastari od 13. lipnja 2019. U odnosu na financijsko vještačenje se protivi takvom prijedlogu jer je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva pa predlaže provođenje personalnih dokaza. Konačno predlaže odbaciti tužbeni zahtjev i naknaditi trošak tuženiku.

3. Tužitelj podneskom od 16. ožujka 2023. u bitnome navodi da prorogacijsku klauzulu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu glavnog poslovanja prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom jer se o njoj nije posebno pregovaralo te da je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, po toj odredbi tužitelj bi bio u obvezi putovati u Zagreb, a što bi s obzirom da živi na području nadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku gdje se nalazi poslovnica tuženika i gdje je ugovor sklopljen što bi uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, obzirom na cijenu putovanja kao i za to potrebno vrijeme. Protivi se prigovoru zastare potraživanja jer da tražbina zastarijeva za pet godina. Naime, treba u obzir uzeti i svo vrijeme na umu imati sljedeće:- da je pravomoćno utvrđeno da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF i jednostrano promjenjivoj promjenjivoj kamatnoj stopi, a među kojim bankama je i ovdje tuženik, - da tužitelj, kao potrošač, vezano uz sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu nije u cijelosti bio informiran od strane banke o svim potrebnim parametrima važnim za donošenje valjane oduke utemeljene na potpunoj obavijesti, - da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije na njih mogao imati utjecaj, te su sporne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, - da prema ugovornoj odredbi predmetnog govora promjena kamatne stope ovisi isključivo o odluci tužene banke, te ta odredba ne sadrži kriterij koji će banka pri donošenju takve odluke primjenjivati, pa je samim time ista nerazumljiva i nepoštena, pa kao takva ništetna, - da je tuženik svojom odlukom mijenjao (povisivao) kamatnu stopu ugovorenu osnovnim ugovorom, a da nikada nije naznačio ni pojasnio tužitelju razloge za donošenje takve odluke, - da je u konačnici tom odredbom i njenom primjenom od strane tuženika kao „jače“ strane tužitelju nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, i uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer je time u biti ugovoreno da banka cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu veže za objektivne razloge i bez mogućnosti da tužitelj istoj prigovori, te je kao takva nepoštena, - da je ugovorna odredba predmetnog ugovora kojim je glavnica vezana za švicarski franak za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nepoštena i nerazumljiva, te da je banka propustila informirati tužitelja kao potrošača o riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, a posebice i da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak veći u odnosu na taj rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR jer Hrvatska narodna banka svoju tečajnu politiku temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, te da je u vrijeme sklapanja Osnovnog ugovora rast tečaja švicarskog franka bio gotovo potpuno izvjestan (s obzirom na skori ulazak u Eurozonu i globalnu krizu) - da je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci jer se i kamata plaća u valuti CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora. Ustraje u provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja iz kojeg će se jasno utvrditi visina tužbenog zahtjeva.

4. Rješenjem od 04. rujna 2023. sud je odredio izvesti dokaz knjigovodstveno- financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke Stefani Gardašanić iz Mačus d.o.o. iz Dubrovnika.

5. Tužitelj je podneskom od 08. siječnja 2024. uredio tužbeni zahtjev prema Nalazu i mišljenju vještaka, te postavio konačni tužbeni zahtjev koji u toč I glasi na utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i odredbe po kojoj je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka, te toč. II kojom potražuje isplatu iznosa 5.549,66 EUR sa zateznim kamatama i troškovima postupka s pripadajućim zateznim kamatama na troškove postupka.

6. Tuženik se podneskom od 17. siječnja 2024. naveo da predmetni podnesak tužitelja sadrži i djelomično povlačenje iznosa od 1.750.04 EUR-a, a da se protivi povlačenju tužbenog zahtjeva i predlaže da se donese meritorna odluka glede prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva od 19. kolovoza 2021.

7. Budući tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe u smislu čl.193. st.2. ZPP-a, valjalo je u ovom postupku meritorno odlučivati o cjelokupnom tužbenom zahtjevu.

8. Sud je pregledao i pročitao isprave priložene u spisu:

-ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208423355/07 od 13. veljače 2007. s prilozima (l.s.8-15)

-pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103504940 od 06. travnja 2021. (l.s.16-27)

- Hrvatska narodna banka-prosječna ponderirana kamatna stopa uz koju su Hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u CHF i kunama uz valutnu klauzulu u CHF od 09. prosinca 2013. i uputa Zagrebačka banka (l.s.45- 46)

-sudska praksa (l.s.48-52)

-obavijest o novostima o utvrđivanju visine kamatne stope od 08. siječnja 2013. (l.s.53)

-opći uvjeti promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama od 01. siječnja 2013. (l.s.54-66)

- pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103504940 od 02. kolovoza 2021. (l.s.67)

-sudska praksa (l.s.68-73)

-promet po kreditu – specifikacija uplate (l.s.74-81)

-sudska praksa (l.s.94-190)

-prvi otplatni plan ugovora o kreditu, broj kreditne partije 7103504940 od 06. travnja 2023. (l.s.199-201)

-nalaz i mišljenja vještaka financijsko knjigovodstvene struke Stefani Gardašanić od 13. prosinca 2023. (l.s.207-233)

-sudska praksa (l.s.241-263)

9. Sud je saslušao tužitelja ĐI, pa nije saslušavao svjedokinju PI suprugu tužitelja kao nepotrebnima koja je bila predložena radi saslušanja jer je tužitelj u određenom razdoblju bio u teškom zdravstvenom stanju pa nije mogao dati iskaz. Također, nije saslušavao vještakinju Stefani Garadšanić iz Mačus d.o.o. radi davanja usmenog nalaza i mišljenja jer nije bilo primjedbi ni prigovora na pisani Nalaz i mišljenje vještaka, a koji je Nalaz sud smatrao dovoljno jasnim i obrazloženim.

10. Iz iskaza tužitelja ĐI u bitnom proizlazi da je svrha kredita bila kupovina vozila Renault Megan. Obratio se banci tuženika jer je već bio njihov klijent. U banci su mu ponudili kredit sa valutnom klauzulom u CHF, a druge kredite mu nisu ni nudili. Nisu mu ništa pojašnjavali što znači promjenjiva kamatna stopa niti su mu pojašnjavali ekonomske rizike koji mogu nastati po njega ako dođe do promjene tečaja. Vozilo je kupio za privatno korištenje. Kredit je uredno otplaćen u cijelosti. Ne sjeća se točno kolika je bila početna rata kredita, ali zna da je u jednom trenutku narasla duplo. Iskazuje da je bio sretan što je uspio dobiti kredit jer mu je auto bilo potrebno za česte odlaske u bolnicu jer je imao problema sa srcem i tlakom. Navodi i da mu javni bilježnik ništa nije pojašnjavao u vezi rizika vezanih za valutnu klauzulu.

11. Sud je odlučivao ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a.

12. U smislu čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/201 6, 128/2022, 156/2023) sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, radi čega nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, kao suda nadležnog prema mjestu prebivališta tužitelja. Ukazuje se i da prema Zaključku donesenom na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je održan 5. studenog 2020. zauzet je stav, u odnosu na pitanje smatra li se nepoštenom odredba ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti, koji glasi „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke) Zagreb, mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.“ Stoga, ovaj sud nalazi da je predmetna odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda prema mjestu sjedišta tuženika u Zagrebu ništetna jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo već je bila sadržana na unaprijed pripremljenom obrascu i da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. .

13. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbi vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa vezanih za rast tečaja CHF u odnosu na početni tečaj CHF.

14. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik imali sklopljen Ugovor o kreditu; da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu; da je kamatna stopa tijekom otplate kredita mijenjana temeljem odluke tuženika; da su anuiteti kredita tijekom otplate kredita rasli zbog povećanja kamatne stope i zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK i da je kredit otplaćen.

15. Među strankama je sporno je li ništetna odredba o promjenjivosti kamatne stope i valutne kaluzule u CHF, pravo na isplatu razlika s te osnove, je li tužitelj potrošač, primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos između tužitelja i tuženika, je li potraživanje tužitelja u zastari.

16. Pregledom ugovora kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208423355/07 od 13. veljače 2007. godine za iznos kredita od 30.450,26 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dani isplate, da se tužitelj obvezao zajam vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima određeni u kunskoj protuvrijednosti od 361,06 CHF po tečaju tuženika na dan plaćanja, s dospijećem zadnjeg u mjesecu. Kreditom je ugovorena kamatna stopa od 5,20% godišnje, uz mjesečno obračunavanje, te je ista čl. 2. ugovora određena kao promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik ovlašten promijeniti sukladno Odluci kreditora o kamatnim stopama.

17. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu ne proizlazi da je sklopljen u svrhu zanimanja/poslovne aktivnosti/ poduzetničke djelatnosti tužitelja, a niti to proizlazi iz isprava dostavljenih po tuženiku, pa sud nalazi da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio potrošač, radi čega nije osnovan tuženikov prigovor.

18. Stoga se na istog primjenjuje prethodno citirana presuda Visokog trgovačkog suda RH donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji je vođen i protiv ovdje tuženika po bitno istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. U navedenom postupku je u bitnom utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem čl. 2. ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženik može visini kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužitelja da istu bezuvjetno prihvati, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj.

19. Iz pisanog Nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Stefani Gardašanić iz Dubrovnika od 13. prosinca 2023. proizlazi da pretplata, izražena u kunama, između iznosa anuiteta naplaćenih tužitelju po Ugovoru o kreditu u otplatnom razdoblju i iznosa anuiteta koji bi istom bili naplaćeni da je tuženik kamatu u otplatnom razdoblju obračunavao primjenom kamatne stope od 5,20 % godišnje, iznosi 1.433,19 EUR, da manje plaćene kamate nije bilo, a pretplata tečajne razlike 5.605,57 EUR-a, a negativna tečajna razlika da iznosi 55,91 EUR te da neto pretplata tečaja iznosi 5.549,66 EUR. Vještakinja je na detaljan i stručan način obrazložila svoj nalaz i mišljenje, pa je sud Nalaz i mišljenje sudskog vještaka u tom dijelu prihvatio kao jasan, logičan, argumentiran i napravljen u skladu s pravilima struke, te iz istog utvrdio visinu tražbine.

20. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da je čl. 2. i čl. 6. ugovora o kreditu nepoštene odredba ugovora u smislu čl. 81. ZZP-a i da su iste sukladno čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (¨Narodne novine¨ broj 35/05, dalje u tekstu ZOO) ništetna. Primjenom općeg pravila određenog čl. 323. ZOO-a, tuženik je u obvezi vratiti sve što je primio po ništetnoj ugovornoj odredbi, a što konkretno predstavlja razlike u iznosu mjesečnih anuiteta kredita koje je primio od tužitelja temeljem povećanja kamatne stope do kojeg je došlo primjenom ništetne ugovorne odredbe, u odnosu na iznos anuiteta koji je tužitelj pristao plaćati po u ugovoru točno određenoj kamatnoj stopi od 5,20% godišnje, kao stopi koja je jedina jasno određena i ugovorena cijena danog zajma, kao jasnom i određenom.

21. Sukladno čl. 214. st. 1 do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

22. Temeljem navedenog, zaključuje se da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine odnosno Pž-6632/17 donesena 14. lipnja 2018. godine, zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida se ne uračunava u tijek zastare. Zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to se sukladno čl. 225. ZOO-a primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina.

23. Obzirom da je presuda u postupku pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske Pž-7129/13 donesena 13. lipnja 2014. godine, a tužba podnesena 16. srpnja 2021. godine, to je protekao petogodišnji zastrani rok za potraživanja s osnove promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke, pa je valjalo u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u toč. II izreke presude.

24. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnove promjene tečaja u CHF sud nalazi da isti nije zastario. Naime, obzirom da je presuda u postupku pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske Pž-6632/17 donesena 14. lipnja 2018. godine, a tužba u ovom postupku je podnesena 16. srpnja 2021. godine, to je tužba za potraživanje s osnove promjene tečaja CHF podnesena prije nastupanja zastare potraživanja.

25. Tijekom postupka utvrđeno je da su u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, izmijeni kamatnu stopu ništetna, kao i odredba kojom se otplata mjesečnog anuiteta veže uz tečaj CHF, pa je temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. ZOO-a zahtjev tužitelja ocijenjen osnovanim za isplatu iznosa od 5.549,66 EUR (toč. I izreke).

26. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Visina zakonske zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrđen je dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa. Naime, ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, odnosno od trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, radi čega nije osnovan tuženikov prigovor glede tijeka zateznih kamata.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, te vrijednosti predmeta spora. Pri djelomičnom uspjehu stranaka u sporu je potrebno ocjenjivati uspjeh ne samo kvantitativno nego i kvalitativno, što znači i s obzirom na osnovu i s obzirom na visinu prihvaćenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva, kao i činjenicu da je u konkretnom slučaju tuženik dao povoda za pokretanje ovog postupka. U konkretnom slučaju, tužitelj je s osnovom tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 100%, a sa visinom u omjeru od 77%, dok tuženik nije s uspjehom osporio osnovu potraživanja, već je samo uspio sa osporavanjem visine tužbenog zahtjeva u omjeru od 23%. Kada se zbroji osnova i visina zahtjeva tužitelja (100% +77%=177% i podjeli sa 2 dobije se 88,5 %,a kada se zbroji osnova i visina zahtjeva tuženika (0% +23%=23% podijeljeno sa 2 dobije se 11,5%. Kada se od 88,5% oduzme 11,5% dobije se 77% koliko iznosi uspjeh tužitelja u ovom sporu.

Osnovan je trošak tužitelja za sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7. t. 1. OT-a), za sastav obrazloženih podneska od 16. ožujka 2023., 08. siječnja 2024. za svako po 100 bodova (tbr. 8. toč. 1. OT-a), za zastupanja na ročištima od 30. ožujka 2023.,05. veljače 2024.. 21. listopada 2024., 13. ožujka 2025. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari za svako po 100 bodova (tbr. 9. toč. 1. OT-a), za ročište 26. veljače 2024 koje je odgođeno prije raspravljanja 50 % od 100 bodova (tbr.9 toč.2. OT-a), ukupno 1.500, 00 eura, uvećano za 25 % PDV-a, ukupno 1.875,00 eura.Sve uvećano za sudsku pristojbi za tužbu 59,73 eura (koliko je tužitelj platio) i za presudu 119,45 eura (Tbr.1.i.2. Tarife sudskih pristojbi (Narodne novine br.37/2023), sveukupno 2.054,18 eura.

S obzirom da je tužitelj uspio sa 77 % tužbenog zahtjeva, to mu je osnovano 1.581,72 eura.Taj iznos se uvećava za plaćeni predujam za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, za dolazak na lice mjesta 50,00 EUR, sveukupno 2.031,72 eura, pa je odlučeno kao u toč. IV izreke presude.

28. Tužitelj ostvaruje pravo na zatezne kamate na troškove postupka sukladno čl.151. st.3. ZPP-a.(toč. IV izreke presude).

U Dubrovniku, 31. ožujka 2025. godine

Sutkinja

Petronela Jakobušić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se izjavljuje putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana objave presude, ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, a ukoliko nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude od dana dostave presude pozivom na gornji poslovni broj spisa.

DN-a:

- Tužitelju, po punomoćniku

- Tuženiku, po punomoćniku

- u kal 15 dana

* Fiksni tečaj konverzije 1 euro =7.53450 kuna