Poslovni broj P-1128/2022-33
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marini Konrad, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Rački i kolege, odvjetnici u Zagrebu protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža odvjetnici iz OD Hanžeković i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 13. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, javne objave od dana 31. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103167609
sklopljenog
između
tuženika
ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, kao kreditora i tužitelja RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, zaključenog dana 26. rujna 2006, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Ante mr. Kravara dana 28. rujna 2006. pod brojem OU-230/06,
a koji u dijelu čl. 2. glasi: "… u iznosu od 127.500,00 CHF (stodvadesetsedamtisućapetstoCHF), protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“,
u dijelu čl. 7. glasi "… Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“,
u dijelu čl. 8. glasi „Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 8,050 % godišnje…Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“.
II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stečenog bez osnove na ime razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita iznos od 49.073,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:
- na iznos od 0,13 EUR od 02.11.2008. godine do isplate
- na iznos od 6,83 EUR od 07.11.2008. godine do isplate
- na iznos od 0,16 EUR od 02.01.2009. godine do isplate
- na iznos od 23,43 EUR od 08.01.2009. godine do isplate
- na iznos od 0,18 EUR od 02.02.2009. godine do isplate
- na iznos od 41,86 EUR od 07.02.2009. godine do isplate
- na iznos od 0,19 EUR od 02.03.2009. godine do isplate
- na iznos od 47,23 EUR od 07.03.2009. godine do isplate
- na iznos od 0,15 EUR od 02.04.2009. godine do isplate
- na iznos od 28,09 EUR od 07.04.2009. godine do isplate
- na iznos od 0,15 EUR od 02.05.2009. godine do isplate
- na iznos od 30,01 EUR od 07.05.2009. godine do isplate
- na iznos od 1,40 EUR od 22.05.2009. godine do isplate
- na iznos od 6,70 EUR od 07.06.2009. godine do isplate
- na iznos od 13,07 EUR od 09.06.2009. godine do isplate
- na iznos od 23,93 EUR od 10.07.2009. godine do isplate
- na iznos od 16,92 EUR od 07.08.2009. godine do isplate
- na iznos od 0,00 EUR od 02.09.2009. godine do isplate
- na iznos od 7,33 EUR od 08.09.2009. godine do isplate
- na iznos od 14,57 EUR od 09.09.2009. godine do isplate
- na iznos od 0,00 EUR od 02.10.2009. godine do isplate
- na iznos od 15,85 EUR od 08.10.2009. godine do isplate
- na iznos od 0,00 EUR od 02.11.2009. godine do isplate
- na iznos od 5,71 EUR od 07.11.2009. godine do isplate
- na iznos od 12,03 EUR od 10.11.2009. godine do isplate
- na iznos od 23,17 EUR od 08.12.2009. godine do isplate
- na iznos od 32,93 EUR od 08.01.2010. godine do isplate
- na iznos od 0,01 EUR od 02.02.20010. godine do isplate
- na iznos od 14,26 EUR od 09.02.2010. godine do isplate
- na iznos od 32,24 EUR od 10.02.2010. godine do isplate
- na iznos od 0,01 EUR od 02.03.2010. godine do isplate
- na iznos od 42,89 EUR od 10.03.2010. godine do isplate
- na iznos od 0,01 EUR od 02.04.2010. godine do isplate
- na iznos od 18,64 EUR od 13.04.2010. godine do isplate
- na iznos od 40,81 EUR od 17.04.2010. godine do isplate
- na iznos od 59,42 EUR od 07.05.2010. godine do isplate
- na iznos od 0,11 EUR od 22.05.2010. godine do isplate
- na iznos od 26,64 EUR od 08.06.2010. godine do isplate
- na iznos od 55,02 EUR od 09.06.2010. godine do isplate
- na iznos od 35,89 EUR od 07.07.2010. godine do isplate
- na iznos od 74,96 EUR od 09.07.2010. godine do isplate
- na iznos od 63,95 EUR od 07.08.2010. godine do isplate
- na iznos od 24,95 EUR od 13.08.2010. godine do isplate
- na iznos od 6,11 EUR od 02.09.2010. godine do isplate
- na iznos od 44,08 EUR od 07.09.2010. godine do isplate
- na iznos od 95,33 EUR od 16.09.2010. godine do isplate
- na iznos od 119,25 EUR od 12.10.2010. godine do isplate
- na iznos od 1,32 EUR od 02.11.2010. godine do isplate
- na iznos od 122,42 EUR od 10.11.2010. godine do isplate
- na iznos od 0,29 EUR od 02.12.2010. godine do isplate
- na iznos od 151,99 EUR od 14.12.2010. godine do isplate
- na iznos od 4,79 EUR od 22.12.2010. godine do isplate
- na iznos od 189,79 EUR od 11.01.2011. godine do isplate
- na iznos od 0,42 EUR od 22.01.2011. godine do isplate
- na iznos od 157,64 EUR od 10.02.2011. godine do isplate
- na iznos od 5,15 EUR od 02.03.2011. godine do isplate
- na iznos od 52,37 EUR od 10.03.2011. godine do isplate
- na iznos od 105,26 EUR od 11.03.2011. godine do isplate
- na iznos od 8,42 EUR od 02.04.2011. godine do isplate
- na iznos od 136,75 EUR od 12.04.2011. godine do isplate
- na iznos od 16,40 EUR od 02.05.2011. godine do isplate
- na iznos od 165,43 EUR od 14.05.2011. godine do isplate
- na iznos od 21,34 EUR od 02.06.2011. godine do isplate
- na iznos od 196,21 EUR od 15.06.2011. godine do isplate
- na iznos od 18,24 EUR od 02.07.2011. godine do isplate
- na iznos od 232,87 EUR od 13.07.2011. godine do isplate
- na iznos od 17,82 EUR od 02.08.2011. godine do isplate
- na iznos od 325,24 EUR od 10.08.2011. godine do isplate
- na iznos od 11,23 EUR od 02.09.2011. godine do isplate
- na iznos od 231,15 EUR od 15.09.2011. godine do isplate
- na iznos od 10,19 EUR od 02.10.2011. godine do isplate
- na iznos od 206,77 EUR od 15.10.2011. godine do isplate
- na iznos od 11,59 EUR od 02.11.2011. godine do isplate
- na iznos od 199,58 EUR od 15.11.2011. godine do isplate
- na iznos od 17,41 EUR od 02.12.2011. godine do isplate
- na iznos od 195,98 EUR od 15.12.2011. godine do isplate
- na iznos od 17,56 EUR od 02.01.2012. godine do isplate
- na iznos od 220,69 EUR od 17.01.2012. godine do isplate
- na iznos od 7,66 EUR od 02.02.2012. godine do isplate
- na iznos od 233,07 EUR od 17.2.2012. godine do isplate
- na iznos od 2,10 EUR od 22.02.2012. godine do isplate
- na iznos od 220,58 EUR od 17.03.2012. godine do isplate
- na iznos od 229,41 EUR od 19.04.2012. godine do isplate
- na iznos od 231,10 EUR od 15.05.2012. godine do isplate
- na iznos od 264,97 EUR od 19.06.2012. godine do isplate
- na iznos od 257,98 EUR od 17.07.2012. godine do isplate
- na iznos od 9,68 EUR od 02.08.2012. godine do isplate
- na iznos od 225,82 EUR od 21.08.2012. godine do isplate
- na iznos od 40,54 EUR od 02.09.2012. godine do isplate
- na iznos od 181,77 EUR od 15.09.2012. godine do isplate
- na iznos od 6,18 EUR od 02.10.2012. godine do isplate
- na iznos od 229,97 EUR od 19.10.2012. godine do isplate
- na iznos od 8,87 EUR od 02.11.2012. godine do isplate
- na iznos od 233,60 EUR od 21.11.2012. godine do isplate
- na iznos od 2,16 EUR od 02.12.2012. godine do isplate
- na iznos od 231,79 EUR od 15.12.2012. godine do isplate
- na iznos od 1,28 EUR od 22.12.2012. godine do isplate
- na iznos od 216,25 EUR od 17.01.2013. godine do isplate
- na iznos od 229,82 EUR od 22.02.2013. godine do isplate
- na iznos od 4,67 EUR od 02.03.2013. godine do isplate
- na iznos od 5,55 EUR od 22.03.2013. godine do isplate
- na iznos od 224,67 EUR od 23.03.2013. godine do isplate
- na iznos od 241,75 EUR od 18.04.2013. godine do isplate
- na iznos od 224,49 EUR od 09.05.2013. godine do isplate
- na iznos od 1,00 EUR od 02.06.2013. godine do isplate
- na iznos od 210,17 EUR od 18.06.2013. godine do isplate
- na iznos od 7,84 EUR od 02.07.2013. godine do isplate
- na iznos od 205,76 EUR od 17.07.2013. godine do isplate
- na iznos od 14,71 EUR od 02.08.2013. godine do isplate
- na iznos od 201,43 EUR od 14.08.2013. godine do isplate
- na iznos od 18,06 EUR od 02.09.2013. godine do isplate
- na iznos od 4,63 EUR od 22.09.2013. godine do isplate
- na iznos od 211,05 EUR od 01.10.2013. godine do isplate
- na iznos od 18,90 EUR od 02.10.2013. godine do isplate
- na iznos od 680,32 EUR od 04.12.2013. godine do isplate
- na iznos od 0,01 EUR od 02.01.2014. godine do isplate
- na iznos od 241,63 EUR od 08.02.2014. godine do isplate
- na iznos od 2,68 EUR od 22.02.2014. godine do isplate
- na iznos od 252,50 EUR od 28.03.2014. godine do isplate
- na iznos od 181,37 EUR od 23.04.2014. godine do isplate
- na iznos od 66,80 EUR od 24.05.2014. godine do isplate
- na iznos od 242,40 EUR od 25.06.2014. godine do isplate
- na iznos od 241,36 EUR od 30.07.2014. godine do isplate
- na iznos od 247,38 EUR od 29.08.2014. godine do isplate
- na iznos od 253,06 EUR od 23.09.2014. godine do isplate
- na iznos od 251,35 EUR od 24.09.2014. godine do isplate
- na iznos od 259,28 EUR od 21.11.2014. godine do isplate
- na iznos od 0,53 EUR od 22.11.2014. godine do isplate
- na iznos od 748,97 EUR od 01.01.2015. godine do isplate
- na iznos od 356,65 EUR od 17.01.2015. godine do isplate
- na iznos od 36.202,72 EUR od 20.01.2015. godine do isplate
- na iznos od 26,24 EUR od 22.01.2015. godine do isplate
sve po stopi od pojedinih dospijeća do 31. srpnja 2015.g. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika naspram tužitelja u visini od 701,92
EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama
- € 7,53€ od 02.11.2006. pa do isplate;
- € 10,19 od 02.12.2006. pa do isplate;
- € 17,76 od 02.01.2007. pa do isplate;
- € 0,02 od 02.02.2007. pa do isplate;
- € 21,7 od 06.02.2007. pa do isplate;
- € 17,46 od 07.03.2007. pa do isplate;
- € 0,03 od 02.04.2007. pa do isplate;
- € 24,47 od 07.04.2007. pa do isplate;
- € 0,05 od 02.05.2007. pa do isplate;
- € 24,29 od 08.05.2007. pa do isplate;
- € 13,59 od 17.05.2007. pa do isplate;
- € 0,17 od 02.06.2007. pa do isplate;
- € 37,14 od 07.06.2007. pa do isplate;
- € 0,19 od 02.07.2007. pa do isplate;
- € 43,94 od 07.07.2007. pa do isplate;
- € 0,19 od 02.08.2007. pa do isplate;
- € 40,6 od 07.08.2007. pa do isplate;
- € 0,16 od 02.09.2007. pa do isplate;
- € 37,18 od 07.09.2007. pa do isplate;
- € 0,2 od 02.10.2007. pa do isplate;
- € 45,1 od 07.10.2007. pa do isplate;
- € 0,2 od 02.11.2007. pa do isplate;
- € 41,83 od 07.11.2007. pa do isplate;
- € 0,18 od 02.12.2007. pa do isplate;
- € 36,35 od 07.12.2007. pa do isplate;
- € 0,18 od 02.01.2008. pa do isplate;
- € 29,27 od 08.01.2008. pa do isplate;
- € 0,12 od 02.02.2008. pa do isplate;
- € 29,91 od 07.02.2008. pa do isplate;
- € 0,08 od 02.03.2008. pa do isplate;
- € 13,55 od 07.03.2008. pa do isplate;
- € 0,05 od 02.04.2008. pa do isplate;
- € 14,63 od 08.04.2008. pa do isplate;
- € 0,14 od 02.05.2008. pa do isplate;
- € 35,78 od 07.05.2008. pa do isplate;
- €0,16 od 02.06.2008. pa do isplate;
- € 30,99 od 07.06.2008. pa do isplate;
- € 0,13 od 02.07.2008. pa do isplate;
- € 29,06 od 08.07.2008. pa do isplate;
- € 0,19 od 02.08.2008. pa do isplate;
- € 13,96 od 07.08.2008. pa do isplate;
- € 26,01 od 08.08.2008. pa do isplate;
- € 0,17 od 02.09.2008. pa do isplate;
- € 10,22 od 07.09.2008. pa do isplate;
- € 19,79 od 09.09.2008. pa do isplate;
- € 0,12 od 02.10.2008. pa do isplate;
- € 7,07 od 07.10.2008. pa do isplate;
- € 10,21 od 08.10.2008. pa do isplate;
- € 0,06 od 02.12.2008. pa do isplate;
- € 1,29 od 07.12.2008. pa do isplate;
- € 8,26 od 12.12.2008. pa do isplate
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o z obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodiša za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 9.167,43 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 31. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi koju je podnio ovome sudu 29. kolovoza 2022. navodi kako je dana 26. rujna 2006. tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103167609, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Ante mr. Kravara dana 28. rujna 2006. pod brojem OU-230/06, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 127.500,00 CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 216 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika za CHF s promjenjivom kamatnom stopom po odluci tuženika. Tužitelj je predmetni kredit otplatio u cijelosti. Za vrijeme trajanja otplate kredita, anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, pa se zbog promjene tečaja CHF iznos koji je bio na dan dospijeća prvog mjesečnog anuiteta mijenjao te je po dospijeću daljnjih anuiteta iznosio znatno više nego prvi dospjeli mjesečni anuitet.
Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revt- 249/14 od 9. travnja 2015.g., utvrđuje se da je tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br. Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018.g. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke; a što je potvrđeno i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO. . S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS RH utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008.g., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004.g. i 31. prosinca 2008.g., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.".
Odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.... obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). Stoga predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe čl. 2 i 7 ugovora o kreditu zaključenog između stranaka a koji se odnosi na valutnu klauzulu u valuti CHF te odredbu čl. 8 ugovora o kreditu koja se odnosio na jednostranu promjenu kamate stope koja ovisi o odluci banke sadržaja pobliže navedenog u toč. 1 izreke ove presude , te isplatu iznosa od 355.252,63 kn na ime povrata stečenog bez osnove zbog primjene valutne klauzule u CHF valute sa zakonskom zateznom kamatom da dana uplata svako tako preplaćenog iznosa do isplate uz naknadu parničnog troška sve u roku od 15 dana.
Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i kako po osnovu tako i po i visinu. Prvenstveno osporava tužiteljev status potrošača, naime svrha kredita da je bila financiranje adaptacije kuće u kojoj je otvoren Dom za starije i nemoćne osobe u Slavonskom Brodu , dakle tužiteljica da se bavi poduzetničkom djelatnošću i sredstva kredita je utrošila u poduzetničke svrhe stoga ne uživa status potrošača. Tuženik ističe prigovor zastare , poziva se na trogodišnji zastarni rok. Ističe da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke pa da treba utvrditi informiranost tužitelja u fazi pregovaranja u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer su pojedine uplate učinjene od strane VD, UD, PD te društva Velika mama d.o.o.. Nadalje navodi kao su tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Stoga da se odredba ugovora kojom se glavnica veže uz CHF ne može smatrati nepoštenom jer je ista razumljiva sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača. Ona je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj je kao prosječni potrošač znao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnice kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja razumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznog i pažljivo potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na ništetnost odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjenama kamatne stope prije nego što sve ona mijenja i to putem sredstva javnog informiranja ili da drugi odgovarajući način uz obavijest mu je u obvezi dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. To je tuženik i učinio. Nadalje tuženik navodi da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope te u načinu podešavanje kamatne stope, ta dva dogovora zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko bi se iz sadržaja ugovora/deklaratorno pravnu zaštitu uklonio način podešavanja visine kamatne stope kamata stopa se više ne može smatrati provjerljivo jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu njenog podešavanja. Nadalje nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koje su ugovorne strane predvidjele izričito kao promjenjivu intervencijom uz sadržaj ugovora pretvoriti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti inicijalni dogovor između stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, parnične stranke su u vrijeme sklapanja ugovora jasno očitovao svoju volju da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Tuženik ističe da Zakon o zaštiti potrošača u članku 118. odnosno članku 138. a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnih spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnovne presude donesene u kolektivnom sporu a to je naknada štete Navodi kako u odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe valutnoj klauzuli, a ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu što se osporava u cijelosti, tuženik tada ima tražbinu prema tužitelju jer je tužitelj plaćao anuitete i po nižem tečaju od početno ugovorenog. U tom slučaju tužitelj bi bio dužan vratiti svaki manji plaćeni iznos kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog u visini od 4.202,87 kn predlaže da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika svoju tražbinu tužitelja. Stoga tuženik predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu preplaćenih iznosa na način da zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke potražuje iznos od 2.341,64 EUR, a na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 35.259,64 EUR sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja svako tako preplaćenog iznosa pa do isplate.
U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, saslušana je tužiteljica zamolbenim putem kod Općinskog suda u Slavonskom Brodu i svjedokinja ED i AD proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović-Butković.
Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud držim tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim, dok prigovor radi prijeboja istaknut odstrane tuženika nije osnovan.
Tužiteljica ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu zaključenim između stranaka u odnosu na odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF i kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke, pored toga potražuje i razliku plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima Poziva se na učinke kolektivne presude donesene u postupku „Potrošač.
Nesporno je da su tuženik i tužitelj sklopili ugovor o kreditu dana 26. rujna 2006 kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljicu novčani iznos od 127.500,00 CHF protuvrijednosti u kunama, a kako je to određeno čl. 2. istog ugovora, a koji iznos se obvezao vratiti za 216 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.119,44 CHF obračunatih po srednjem tečaju Banke tuženika na dan odobrenja žiro računa Banke. Čl. 3 namjena krdeita-gotovinski kredit uz hipoteku U čl. 8. ugovora određeno je da kamatna stopa u trenutku ugovaranja iznosi 8,05 % godišnje te da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope kao i način obračuna i naplate sukladno važećim odlukama Banke. Nesporno je da je kredit isplaćen po srednjem tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan korištenja kredita iznosio 1 CHF= 4,690800 HRK. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope. Tužiteljica je u potpunosti otplatio kredit tijekom 2015.
Sporan je status potrošača tužiteljice.
Prema odredbi čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema toč. 2. trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti. Na bitno istovjetan način je pojam potrošača definiran čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.
Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopila u svrhu adaptacije kuće u kojoj je imala namjeru živjeti. Tri godine nakon zaključenja kredita u kuće je djelovao starački dom Velika mama, sada ne zna djeluje li i dalje jer je razvedena i u toj kući više ne živi. Kod sklapanja kredita nije spomenula da će u kući djelovati starački dom jer to tada nije ni znala.
Iz iskaza svjedokinje ED koja je s tužiteljicom djelomično pregovarala navodi kako se sjeća tužiteljice te da se u konkretnom slučaju radi o gotovinskom kreditu uz hipoteku za što nisu tražili pravdanje gdje su utrošena sredstva no zna da su novci utrošeni za zatvaranje ranije podignutog kredita kod Erste banke a drugi dio novaca za adaptaciju kuće u [adresa] u kojem da su imali namjeru otvoriti Dom za starije i nemoćne osobe, naime tužiteljica je tada s obitelji živjela u [adresa], a imali su se namjeri vratiti u Slavoniju od kuda su rodom.
Iz samog ugovora o kreditu razvidno je da je zaključen s tužiteljicom kao fizičkom osobom. Po ocjeni ovog suda okolnost što je nakon tri godine nakon sklapanja ugovora koji je predmet spora u travnju 2009. bila osnovana Velika mama d.o.o. za usluge smještaja starijih i nemoćnih osoba u kojem je direktor bio PD bivši suprug tužiteljice, nije od utjecaja na ovaj predmet, jer tuženik nije dokazao da je kredit koji je predmet spora iskorišten za objekt u kojem je bio otvoren Dom zaista i financiran tim kreditom. Navod svjedokinje ED da je tužiteljica u fazi pregovora navela da imaju namjeru otvoriti dom za starije i nemoć osobe nije dokaz da su sredstva kredita utrošena na uređenje kuće u svrhu otvaranja Doma za starije i nemoć osobe, poglavito kada se uzme u obzir činjenica da je Dom otvoren tri godine nakon sklapanja ugovora o kreditu. Pored toga valja uzeti u obzir zaključak na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. prema kojem: „U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.“ Osim iskaza svjedokinje ED koja se sjeća razgovora s tužiteljicom o planiranoj namjeni kredita (iako je od ugovaranja kredita do njenog saslušanja prošlo 15 godina), ali ne zna za što su u naravi utrošene sredstva jer se to od klijenata nije niti tražilo, tuženik druge dokaze u tom pravcu ne nudi pa time nije dokazao da tužiteljica nije imala status potrošača, drugačije svojstvo tužiteljice prilikom uzimanja kredita, drugačiju namjenu kredita od ugovorom navedene, stvarno ulaganje sredstava kredita u drugu namjenu (i da se na nju ne primjenjuju utvrđenje iz presude donesene u postupku “ Potrošač“. Stoga tužiteljica uživa zaštitu kao potrošač.
Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.
Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda.
Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je kredit zatvoren.
Sporno je među parničnim strankama je su li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene a slijedom toga i ništetne.
S obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama( NN-79/07 i dr. ). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile lako uočljive i u njima je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke u kojem slučaju da dolazi i do izmjene anuiteta iz čega slijedi da su te ugovorne odredbe jasne. No ovdje je trebalo utvrditi da li su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li su poštene u smislu zakonskim odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.
Analizirajući čl. 8 Ugovora o kreditu te način promjene ugovorne kamatne stope sukladno odluci banke-kreditora, valja navesti da iz takve stipulacije ugovora proizlazi da je način i obračun kamata vezan za akte tuženika s kojima tužitelj u trenutku zaključenja ugovora nije bio upoznat s tim da se nedvojbeno radi o dokumentima koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje i koje se bave bankarskim poslovima, stoga ovaj sud smatra da navedene odredbe o razlozima promjene kamatne stope koje ovise o odluci tužitelju kao potrošaču nisu mogle bile razumljive. Tuženik u konkretnom slučaju u svojim obavijestima o promjeni kamatne stope nije naveo objektivne i kriterije pomoću kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao provjeriti opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope odnosno tuženik je to učinio na nerazumljiv način. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu za određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca sve u vrijeme i na način kao je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2 i čl .272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednakih vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloupotrebe prava. Tuženik je unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope postupio suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora bio poznat samo podatak koliko iznosi promjenjiva kamatna stopa a to je bilo 8,050 % godišnje dok ostali podaci, a to je na koji način će se ta kamatna stopa od 8,050 % godišnje mijenjati u budućnosti nisu bili ni određeni niti odredivi. Niti ugovor o kreditu niti akti banke ne sadrže referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno očekivati da je tužitelj kao prosječni potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tužitelj stoga nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u utuženom razdoblju. Nadalje tuženik ničim nije dokazao da je pojedinačno pregovarao sa tužiteljem , a na njemu je teret tog dokaza, glede te odredbe ugovora o kreditu kako u pogledu načina promjene kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke. I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke , a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio. U svom iskazu tužiteljica navodi da joj nije objašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa, nije joj pojašnjen rizik uzimanja kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF, o parametrima koji će utjecati na promjenu kamatne stope nije obaviještena od strane banke-tuženika, ponuđen joj je isključivo kredit u valuti CHF, u banci joj je rečeno da je kredit u CHF najpovoljniji na tržištu. Svjedokinja ED u iskazu je navela kako je s tužiteljicom djelomično neposredno pregovarala, glede promjena kamatnih stopa klijentu je laički objasnila što to znali da anuitet može ići gore ili dole, no o parametrima koji na to utječu nisu detaljno objašnjavali jer je puno faktora koji utječu na promjenu kamate stope. Dakle tužiteljica neprijeporno nije informirana o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i nije joj uopće skrenuta pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita.
Tuženik je na ove okolnosti predlagao i saslušanje svjedoka AD. Ista je saslušana no navedena svjedokinja je bila u vrijeme zaključenja ugovora direktorica za stanovništvo, ista nije neposredno pregovarala s tužiteljicom pa taj dokaz sud neće posebno obrazlagati jer nije bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
Nadalje u odnosu na pisani iskaz ŠD sud istog neće uzeti u obzir jer nije bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, naime niti ovaj svjedok nije neposredno pregovarao s tužiteljem te se istim nikako ne može dokazati na koji način je tužitelj bio informiran o svim potrebnim parametrima glede načina promjene kamatne stope i rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF.
Slijedom navedenog ugovorna odredba iz čl. 8. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništava, i to u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. stoga je odlučeno kao u točki 1 izreke ove presude.
Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu je su li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštivana.
Valutna klauzula sama po sebi nije ništetna ona je dozvoljena prema čl. 22 ZOO-a no iako je zakonom dopuštena dozvoljeno je ispitivanje je li ništetna kao dio odredbe ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u valuti CHF.
Tužitelj se u ovome u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF postupku poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018 i presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog jesu li u ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog sud, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.
Iz iskaza tužiteljice i svjedokinje ED ovaj sud je utvrdio kako tuženik nije informirao tužiteljicu o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za nju proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku.
Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.
Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.
Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz članka 1 i čl. 7. koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetan pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima pa je odlučeno kao u točki 1. izreke ove odluke. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze ( čl. 230. st. 3. ZOO-a ). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu zaštite potrošača
Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 14. lipnja 2023. g. s obzirom da je presuda Pž- 6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina pa to potraživanje tužitelja nije u zastari jer je tužba podnesena 29.08.2022. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.
Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke Dijane Tomljanović Butković proizlazi da preplate koje su nastale kao posljedica promjene tečeja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta iznosi 49.073,64 EUR kako je specificirano u stupcu 9 i 10 tabele 3, nadalje razlika anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF naspram HRK kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog iznosi ukupno 701,92 EUR specificirano u stupcu 9 i 10 Tabele br. 3.
Tužitelj je podneskom od 20.11.2024 sukladno nalazu i mišljenju vještaka precizirao potraživanje stečenog bez osnove zbog primjene valutne klauzule u CHF na način da potražuje iznos od 49.073,64 EUR sadržaja pobliže navedenog u točki 2 izreke ove odluke.
Tuženik je podneskom od 24.10.2023. precizirao po provedenom vještačenju prigovor radi prijeboja na način pobliže opisan u točkama III ove presude.
Nalaz i mišljenje vještaka ovaj sud u potpunosti prihvaća, isti izrađen je objektivno i sukladno pravilima struke.
Kako je tužiteljica konačno precizirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještakinje to je u odnosu na preplaćeni iznos, a s osnova promjene tečaja koja ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je također utvrđena ništetnom iznos od 49.073,64 EUR u pojedinačnim mjesečnim iznosima prema nalazu i mišljenju vještaka pa je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.
Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja, a sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a, a ne kako to tuženik tvrdi u odnosu na preplaćene kamate od dana nakon pravomoćnosti odluke VTS- a dakle 14. lipnja 2014. odnosno na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule od dana 15. lipnja 2018. ili pak podnošenjem tužbe jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih preplaćenih novčanih iznosa i od dana uplate po tužitelju teče zakonska zatezna kamata na iste.
U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice koji je iznio tuženik u odgovoru na tužbu navodeći da su vezano za navedeni ugovor o kreditu evidentirane uplate FD, društva Velika mama d.o.o., VD i UD, valja navesti kako navedeni prigovor nije osnovan, naime u obveznopravnom odnosu na temelju predmetnog Ugovora su isključivo tuženik i tužiteljica. Potraživanje je nastalo iz Ugovora zaključenog između tužiteljice i tuženika pa joj isto daje aktivnu legitimaciju za sve izvršene uplate budući je ista obveznik predmetnog ugovornog odnosa, nadalje svim predmetnim uplatama ( učinjenim i od strane trećih osoba) zatvarane su obveze upravo iz predmetnog ugovora te se sve što je uplaćeno po kreditnoj partiji tuženik je uračunavao u ispunjenje njezine obveze. Tuženik je ugovoreni iznos kredita isplatio tužiteljici i ona je bila u obvezi vratiti iznos plaćanjem ugovorenih mjesečnih anuiteta, a eventualni modalitet plaćanja prema tuženiku dogovoren između tužitelja i trećih osoba ne oduzima tužitelju pravo biti aktivno legitimiran u ovom postupku.
U odnosu na potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prijeboja, a radi plaćanja anuiteta po nižem tečaju od početno ugovorenog u visini od 701,92 EUR valja navesti kako nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku kao i okolnosti vezano uz način promjene kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke. Mišljenje je ovoga suda, iako je tuženik svoje potraživanje ispravno postavio kao procesno pravni prigovor radi prebijanja kako to i navodi odluka VSRH poslovni broj Rev- 549/2023, da to potraživanje nije osnovano kako je već naprijed obrazloženo pa se isto neće prebijati sa tražbinom tužitelja. Stoga je odlučeno kao u točki IIII. izrekle odluke.
Ostali navodi parničnih stranaka i ostali dokazi nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i 155 Zakona o parničnom postupku. Tužiteljici zastupanoj po punomoćniku iz reda odvjetnika priznat je trošak sastava tužbe u visini od 500 bodova (Tbr. 7 toč.1), za sastav podneska od 19.04.2023. i 20.11.2024 svaki u visini od po 500 bodova (Tbr. 8. toč. 1) te za zastupanje na ročištima 3.5.2023., 26.03.2024.( zamolbeno saslušanje), 11.4.2024. i 13.02.2025 svaki u visini od po 500 bodova ( Tbr. 9 toč.1) vrijednost boda 2,00 EUR sve uz priznanje 25 % PDV-a, a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika. Tužiteljici je valjalo priznati troškove vještačenja u iznosu od 200 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu u visini 217,43 EUR koja je plaćena 30.06.2022. pa trošak sve ukupno iznosi 9.167,43 EUR. Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja pozivom na odredbu čl. 151 st. 3 ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki IV izreke ove odluke.
U Rijeci 31. ožujka 2025.
SUDAC
Katarina Bajčić Ivančević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.
DNA:
-pun tužitelja
-pun tuženika
