REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj:P-324/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Melito Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dominiku Brekalu, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi isplate, 27.ožujka 2025., nakon održane i dovršene glavne javne rasprave održane u nazočnosti tužitelja, zamjenika njegovog punomoćnika Marka Brekala, odvjetnika u Požegi i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice IP, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 1. te članka 7. Ugovora o kreditu broj 3207830436 kreditna partija 7103388229 sklopljen između tužitelja PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 dana 9. studenog 2006. godine, a koja odredbe glasi: „ Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 40.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita“ te „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF“ i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova povrata preplaćenih iznosa anuiteta, preplaćenih primjenom ništetnih odredbi iz točke I. isplati iznos od ukupno 685,50 EUR s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća prvog dospjelog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022.g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a sve to u roku 15 dana

- za iznos od 35,03 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.12.2014.

- za iznos od 72,15 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.01.2015.

- za iznos od 72,29 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.02.2015.

- za iznos od 72,29 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.03.2015.

- za iznos od 72,29 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.04.2015.

- za iznos od 72,29 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.05.2015.

- za iznos od 72,29 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.06.2015.

- za iznos od 72,29 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.07.2015.

- za iznos od 72,29 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.08.2015.

- za iznos od 72,29 EUR sa z.z.kaamtom počevši od 16.09.2015.

sve do isplate.

III Nalaže se. tuženiku Zagrebačka banka d.d. Trg Bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužitelju PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008 godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine, do 31.srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015 godine do 31.srpnja 2022 godine, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29.11.2011 godine, a od 1.kolovoza 2015 godine, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

- na iznos od 1,79 eur počev od dana 16. 12. 2007.

- na iznos od 1,79 eur počev od dana 16. 9. 2008.

- na iznos od 16,42 eur počev od dana 16. 10. 2008.

- na iznos od 12,58 eur počev od dana 16. 11. 2008.

- na iznos od 12,58 eur počev od dana 16. 12. 2008.

- na iznos od 13,78 eur počev od dana 16. 1. 2009.

- na iznos od 7,61 eur počev od dana 16. 2. 2009.

- na iznos od 7,77 eur počev od dana 16. 3. 2009.

- na iznos od 10,67 eur počev od dana 16. 4. 2009.

- na iznos od 7,85 eur počev od dana 16. 5. 2009.

- na iznos od 8,03 eur počev od dana 16. 6. 2009.

- na iznos od 8,03 eur počev od dana 16.7. 2009.

- na iznos od 8,04 eur počev od dana 16.8. 2009.

- na iznos od 8,04 eur počev od dana 16. 9. 2009.

- na iznos od 8,04 eur počev od dana 16. 9. 2009.

- na iznos od 9,17 eur počev od dana 16.11. 2009.

- na iznos od 9,38 eur počev od dana 16. 12. 2009.

- na iznos od 14,11 eur počev od dana 16. 1. 2010.

- na iznos od 16,30 eur počev dana 16. 2. 2010.

- na iznos od 15,58 eur počev od dana 16. 3. 2010.

- na iznos od 18,03 eur počev od dana 16. 4. 2010.

- na iznos od 23,04 eur počev od dana 16. 5. 2010.

- na iznos od 26,63 eur počev od dana 16. 6. 2010.

- na iznos od 31,66 eur počev od dana 16. 7. 2010.

- na iznos od 26,82 eur počev od dana 16. 8. 2010.

- na iznos od 42,22 eur počev od dana 16. 9. 2010.

- na iznos od 34,53 eur počev od dana 16.10. 2010.

- na iznos od 34,99 eur počev od dana 16.11. 2010.

- na iznos od 42,82 eur počev od dana 16. 12. 2010.

- na iznos od 52,78 eur počev od dana 16. 1. 2011.

- na iznos od 42,64 eur počev od dana 16. 2. 2011.

- na iznos od 45,76 eur počev od dana 16. 3. 2011.

- na iznos od 41,02 eur počev od dana 16. 4. 2011.

- na iznos od 50,31 eur počev od dana 16. 5. 2011.

- na iznos od 60,43 eur počev od dana 16. 6. 2011.

- na iznos od 66,84 eur počev od dana 16. 7. 2011.

- na iznos od 103,26 eur počev m od dana 16. 8. 2011.

- na iznos od 63,50 eur počev od dana 16. 9. 2011.

- na iznos od 58,81 eur počev od dana 16. 10. 2011.

- na iznos od 59,98 eur počev od dana 16. 11. 2011.

- na iznos od 60,03 eur počev od dana 16. 12. 2011.

- na iznos od 64,30 eur počev od dana 16.1. 2012.

- na iznos od 67,71 eur počev od dana 16.2. 2012.

- na iznos od 67,13 eur počev od dana 16. 3. 2012.

- na iznos od 65,65 eur počev od dana 16. 4. 2012.

- na iznos od 66,42 eur počev od dana 16. 5. 2012.

- na iznos od 68,19 eur počev od dana 16. 6. 2012.

- na iznos od 66,03 eur počev od dana 16. 7. 2012.

- na iznos od 66,41 eur počev od dana 16. 8. 2012.

- na iznos od 62,20 eur počev od dana 16. 9. 2012.

- na iznos od 63,75 eur počev od dana 16. 10. 2012.

- na iznos od 66,60 eur počev od dana 16. 11. 2012.

- na iznos od 66,05 eur počev od dana 16. 12. 2012.

- na iznos od 67,07 eur počev od dana 16. 1. 2013.

- na iznos od 63,28 eur počev od dana 16. 2. 2013.

- na iznos od 62,63 eur počev od dana 16. 3. 2013.

- na iznos od 66,18 eur počev od dana 16.4. 2013.

- na iznos od 66,18 eur počev od dana 16. 5. 2013.

- na iznos od 60,60 eur počev od dana 16. 6. 2013.

- na iznos od 59,48 eur počev od dana 16. 7. 2013.

- na iznos od 60,26 eur počev od dana 16. 8. 2013.

- na iznos od 61,98 eur počev od dana 16. 9. 2013.

- na iznos od 64,04 eur počev od dana 16. 10. 2013.

- na iznos od 64,11 eur počev od dana 16. 11. 2013.

- na iznos od 66,08 eur počev od dana 16. 12. 2013.

- na iznos od 63,23 eur počev od dana 16. 1. 2014.

- na iznos od 66,52 eur počev od dana 16. 2. 2014.

- na iznos od 67,98 eur počev od dana 16. 3. 2014.

- na iznos od 67,09 eur počev od dana 16. 4. 2014.

- na iznos od 65,19 eur počev od dana 16. 5. 2014.

- na iznos od 65,09 eur počev od dana 16. 6. 2014.

- na iznos od 66,86 eur počev od dana 16.7. 2014.

- na iznos od 68,36 eur počev od dana 16. 8. 2014.

- na iznos od 68,57 eur počev od dana 16. 9. 2014.

- na iznos od 69,46 eur počev od dana 16. 10. 2014.

- na iznos od 71,60 eur počev od dana 16. 11. 2014.

- na iznos od 36,87 eur počev od dana 16. 12. 2014.

sve do isplate.

IV Tužitelj PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], odbija se s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.512,81 EUR.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe od 27.ožujka 2025.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Trg Bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužitelju PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 73,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana 28.ožujka 2025. do isplate po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj PP podnio je tužbu protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. radi isplate. U tužbi navoda da ja dana 9. studenog 2006. godine tužitelj je s tuženikom Zagrebačka banka d.d. sklopio Ugovor o kreditu br. 3207830436 kreditna partija 7103388229 na iznos od 40.000,00 CHF sa svrhom izgradnje obiteljske kuće s rokom otplate na 15 godina. Člankom 1. Ugovora tužitelj i tuženik ugovorili su odredbu kojom tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 40.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke te člankom 7. Ugovora tužitelj i tuženik su ugovorili odredbu kojom se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF, Tuženik je na taj način u Ugovoru o kreditu inkorporirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju na korištenje i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao.

1.1. Naime, ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prema članku 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje propisano je da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je ovdje upravo slučaj.

1.2. Nadalje, Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2521/2015 od dana 13. prosinca 2016. godine, povodom ustavne tužbe od strane Udruge Potrošač u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, jasno navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, isto kao i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, podliježe testu poštenosti te da nema razloga različito se pristupiti u tumačenju istog pravnog standarda, budući da su banke, uključujući i tuženika, trebale potrošače informirati i upoznati s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule. U takvom smjeru je išla i daljnja sudska praksa o čemu govori presuda Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18-11 kojom se odbijaju revizije tuženih banaka i potvrđuje presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, donesena u ponovljenom postupku povodom odluke Ustavnog suda br. U-III- 2521/2015, kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, a žalbe tuženika (banaka) na okolnost ništetnosti valutne klauzule odbijene su kao neosnovane.

1.3. Napominje da su ove odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa pokrenutom sukladno članku 502. a Zakona o parničnom postupku, te se pravne i fizičke osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na utvrđenja iz tih odluka radi ostvarivanja vlastitih prava, a sud je vezan za ta utvrđenja, sve sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku. Uzimajući u obzir odredbe članka 81. st. 2. 3. i članka 84. ZZP/03 te povrh svega odredbu članka 3. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj na način da je u ugovoru o kreditu ponudio nisku kamatnu stopu i inkorporirao valutnu klauzulu, a istodobno prešutivši u potpunosti ekonomski rizik tečajnih razlika.

1.4. Uvažavajući stav Vrhovnog suda RH u presudi posl. br. Rev-2245/17, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020.g. pod brojem Su-IV-47/2020-2 o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra kako je odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu CHF ništetna, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove.

1.5.Tužitelj je predmetni kredit prijevremeno otplatio, međutim s obzirom da tužitelja više nije raspolagao podacima o uplatama na ime predmetnog kredita, tužitelj je na temelju 186. b, stavak 3. Zakona o parničnom postupku određeni zahtjev postavio nakon provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja te je predložio da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu članka 1. te članka 7. Ugovora o kreditu broj 3207830436 kreditna partija 7103388229 sklopljen između tužitelja i tuženika dana 9. studenog 2006. godine, a koja odredbe glasi: „ Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 40.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita“ te „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF“ te da ista ne proizvodi pravne učinke. Također predlaže da se utvrdi ništetnom odredba članka 23. točka C), a koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora..“ te da ista ne proizvodi pravne učinke, kao i da naloži tuženiku da tužitelju PP s osnova povrata preplaćenih iznosa anuiteta, preplaćenih primjenom ništetnih odredbi ugovora isplati iznos koji će konačno postaviti nakon pribave potpune kreditne dokumentacije i provođenja financijskog vještačenja.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da se radi o neodređenom tužbenom zahtjevu te da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

2.1. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 126. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 27.svibnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 8.lipnja 2018. godine nastupila zastara.

2.2. Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika 2.prosinca 2016., kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog i voljom stranaka sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju "Narodne novine", broj 102/2015, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je.

2.3. Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

2.4. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove.

2.5. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

2.6. Navodi da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

2.7. Tuženik navodi da tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 23. točka C predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora te ističe da tužitelju nije naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, a Opreza radi, tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom jer je ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva.

2.8. Zbog svega navedenoga tuženik predlaže da sud odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Dodatak ugovora o kreditu od 13.siječnja 2016., Ugovor o namjenskom kreditu od 9.studenog 2006. broj 3207830436., u Nalaz financijskog vještaka Borisa Belunjaka od 9.siječnja 2025., saslušao je tužitelja u svrhu dokazivanja, te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

4. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je nedvojbeno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari nesporno je utvrđeno da su tuženik Zagrebačka banka d.d. i tužitelj dana 9.studenog 2006., sklopili Ugovor o namjenskom kreditu za izgradnju kuće kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, koji se tužitelj obvezao vratiti kreditoru, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen tim Ugovorom, te se tužitelj obvezao tuženiku u mjesečnim anuitetima vratiti navedeni iznos kao i redovnu kamatu koja je promjenjiva i na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,5%, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama (čl. 2. Ugovora), s rokom otplate kredita od 15 godina (čl. 3. Ugovora), što sve proizlazi iz toga ugovora koji je priložen spisu.

6. Iz iskaza tužitelja danog u svrhu dokazivanja utvrđeno je da je tužitelj predmetni kreditu podigao za gradnju kuće u kojoj sada živi. Kredit je podigao u Zagrebačkoj banci čiji je klijent, a kredit je podigao u CHF jer je jedino takav kredit mogao dobiti. U banci mu nisu nudili nikakav drugi kredit ,a nije s njima mogao pregovarati ni o čemu. U početku mu je rata bila 1.400,00 kuna da bi narasla na 2.400,00 kuna. U trenutku sklapanja ugovora smatrao je da će mu rata biti ista i nisam razmišljao o tome što znači promjenjiva kamatna stopa niti valutna klauzula. Iz banke su ga zvali da potpišem aneks odnosno da se izvrši konverzija, a pristao je na to jer je to bila jedina opcija da mu se smanji rata. U konverziji mu je utvrđena preplata te su mu za preplaćeni iznos umanjene rate. Ne zna točno o kojem iznosu se radilo. Išao je u banku kada su mu rasle rate, ali su mu rekli da to nije do njih. U to vrijeme nije imao nikav obrt niti slično. Prije zaključenja ugovora isti je pročitao, ali ono što su mi dali potpisao je. Tada su mu trebali novci za gradnju kuće i pristao je na sve što ga je banka tražila i samo je gledao koliko će novaca dobiti, kolika mu je kamata i hoće li moći ratu plaćati. Kuća služi samo za stanovanje njega i njegove obitelji. Pročitao je ugovor o aneksu, ali su mu samo rekli da mu se time vraća preplaćeni iznos i to je bilo sve. Smatra da tom konverzijom nije obeštećen u cijelosti.

7. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje obiteljske kuće i adaptacije iste, on ima svojstvo potrošača.

8. Budući je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 9.studenog 2006. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, u daljnjem tekstu ZZP), te se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe ZZP-a i to odredba članka 3. prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 1. tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

11. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tužitelja, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

12. Prema odredbi članka 502.a , stavak 1.ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu(tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

13. Prema odredbi članka 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a, st.1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

14. Prema tome, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe br.Pž-1401/2012 od 4.srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br.Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu to su ništave odredbe članka 1. i 7. predmetnog Ugovora u kojim člancima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

16. Naime, Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15- dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

17. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su ništetne te je tuženik dužan tužitelju vratiti sve što je primio po osnovi preplaćenog zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

18. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

19. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.

20.1. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

20.2. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

20.3. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

21. Tuženikov prigovor zastare potraživanja je neosnovan.

21.1. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule, kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2018. S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da u pogledu preplate po osnovu ugovorene valutne klauzule tuženikov prigovor zastare neosnovan jer je tužba u ovome predmetu podnesena 13.lipnja 2023., a najstarije potraživanje je dospjelo 15.prosinca 2007.

22. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe.

22.1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Borisa Belunjaka proizlazi da razlika više plaćenih anuiteta u kunama koju čini razlika između stvarno plaćenih anuiteta u CHF preračunate u kune po srednjem tečaju HNB za 1 CHF za kune na dane plaćanja po stvarno primijenjenim redovnim kamatnim stopama s jedne strane i početnom anuitetu prema početnom planu otplate kredita uz početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,50% i prosječnom ponderiranom srednjem tečaju HNB za CHF za kune za 1 CHF = 4,5823330 kuna na dane isplate kredita 16.studenog 2006., ukupna razlika iznosi više plaćeno 43.590,88 kuna. To su razlike koje su primarno izračunate i iznose ukupno i više plaćene i manje plaćene. Od ukupno izračunatog samo više plaćene razlike anuiteta iznose 43.965,03 kuna, a samo manje plaćene razlike anuiteta iznose (potplaćeno) – 374,15 kuna. Kada se iznos razlike više plaćenih anuiteta u kunama od 43.590,88 kuna isključi utjecaj ukupne razlike više plaćenih anuiteta u CHF za kune u otplati kredita izračunatu razliku više plaćenih anuiteta u CHF preračunatih iz CHF u kune na dane plaćanja koji je nastao zbog promjene (i povećanja i smanjenja) redovnih kamatnih stopa u iznosu od 12.607,98 (izračunatih u prilogu 1 u koloni 15.A) dobije se iznos od više plaćenog od 30.982,90 kuna što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna preračunato iznosi 4.112,14 EUR što čini i više i manje plaćane razlike pojedinih anuiteta zbog primjene „valutne klauzule“, a u izračunatom iznosu je isključen utjecaj razlike anuiteta zbog promjene (i povećanja i smanjenja) redovnih kamatnih stopa po svim osnovama.

22.2. Kada je vještak diferencirao samo više plaćene razlike anuiteta (preplaćene iznose) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kune na dane plaćanja (kada je tečaj CHF za kune bio veći u odnosu na tečaj na dan isplate kredita) onda isti iznose samo više plaćeno od 31.632,14 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna preračunato iznosi 4.198,31 EUR, a isto je posebno izračunato i izdvojeno u koloni 7. tablice 4 u kunama, odnosno u koloni 10. tablice 4 u EUR, po svakom pojedinačnom anuitetu i ukupno. Kada je diferencirao samo manje plaćene razlike anuiteta (potplaćene iznose) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kune na dane plaćanja (kada je tečaj CHF za kune bio manji u odnosu na tečaj na dan isplate kredita) onda isti iznose samo manje plaćeno (potplaćeno) – 649,24 kuna , što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna preračunato iznosi -86,17 EUR

23.Tužitelj je nakon provedenog vještačenja, na koje nije imao primjedbi, uredio svoj tužbeni zahtjev te od tuženika potražuje isplatu iznosa od 4.198,31 EUR na ime povrata preplaćenih iznosa anuiteta zbog primjene valutne klauzule.

24. Budući je tužitelju u konverziji priznata preplata od 26.467,21 kuna, iznos ukupno do visine više plaćenih anuiteta izračunat samo zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu, samo više plaćeni iznos od 4.198,31 EUR potrebno je umanjiti za iznos priznate preplate tužitelju prema ugovornoj dokumentaciji o konverziji kredita iz CHF u EUR od dana 13.sječnja 2016. godine, u iznosu od 26.467,21 kuna, te iznos tužiteljeve preplate koji mu nije priznat u konverziji iznosi 685,50 EUR.

25. Zbog navedenoga je tuženiku naloženo da tužitelju isplati preplaćeni iznos od 685,50 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate te zakonska zatezna kamata na iznose koji su mu priznati u konverziji od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do datuma konverzije (Tablica 4., kolona 10., list spisa 256), kako je to navedeno u točki II i III izreke presude, dok je tužitelja odbio sa zahtjevom za isplatu iznosa od 3.512,81 EUR koji mu je priznat u konverziji.

26. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove, a prema datumima uplata utvrđenim nalazom sudskog vještaka, prikazanim u Tablici 4., kolona 3A.

27.Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva, no sud je dopustio preinaku jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama sukladno odredbi članka 190. stavak 3. ZPP-a, kao i da tužitelj u tom smislu nije mogao prije vještačenja točno specificirati tužbeni zahtjev, pa je odlučeno kao u izreci rješenja.

28. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare preinačenog tužbenog zahtjeva jer prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske 27.svibnja 2024. "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

29. Tužitelj je tražio isplatu iznosa od 4.198,31 EUR., a sud mu je dosudio iznos od 685,50 EUR što znači da je tužitelj po visini uspio sa 16% tužbenog zahtjeva, ali je po osnovi uspio sa 100% jer su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli ništetne te stoga ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog primjene valutne klauzule. Zbog navedenoga, na temelju odredbe članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. -OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP), tužitelj ima pravo na naknadu 16% troškova parničnog postupka (tužitelj 100%+16%=116:2=58%, tuženik 0%+84%=84:2=42%, 58%-42%=16%) tuženik mu je dužan naknaditi 16% troškova parničnog postupka.

29.1.Tužiteljevi troškovi parničnog postupka iznose 1.231,81 EUR, a odnose se na sastav tužbe s PDV-om (250,00 EUR), zastupanje na dva ročišta s PDV-om (2x250,00 EUR), sastav obrazloženog podneska s PDV-om (250,00 EUR), pristup na ročište za objavu presude s PDV-om (125,00 EUR), te trošak vještačenja (331,81,00 EUR).

29.2. Od navedenog iznosa tužitelju pripada 16%,odnosno 73,91 EUR.

30. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Požega, 28.ožujka 2025.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Dominik Brekalo, odvjetnik, Požega

2. OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o.Zagreb