Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-26/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Anneliese Janeš-Mihoković, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB:52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, P-DO-214/11, protiv tuženika PE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku u Bjelovaru, Strossmayerova 7, radi isplate, 28. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da na dan 12. listopada 2020. postoji potraživanje tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, prema tuženom tuženika PE iz iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 23.156,68 eura, koji se sastoji od 18.694,90 eura po osnovi glavnice i obračunate zatezne kamate za period od 25. ožujka 2017. do 12. listopada 2020. u iznosu od 4.461,76 eura, sa daljnjom zateznom kamatom koja na iznos glavnice od 23.156,68 eura teče od 13. listopada 2020. do isplate, po stopi koja do 31. prosinca 2022. se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate.

II. Prebijaju se utvrđena tražbina tužitelja i tražbina tuženika temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru posl.br. P-550/2011- 23 (Pr-23/17) od 29. studenoga 2012. potvrđene presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-594/13 od 17. listopada 2013. te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 12.219,70 eura (dvanaest tisuća dvjesto stotina devetnaest eura i sedamdeset centi) u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.437,50 eura zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počevši od 28. ožujka 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Prije svega valja napomenuti da je predmetni spis ustupljen Općinskom sudu u Virovitici, rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. 31 Su-409/2023-2 od 2. siječnja 2024.

2. Isto tako valja napomenuti da je rješenjem Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-769/2024-3 od 3. siječnja 2025. ukinuta prvostupanjska presuda posl. br. P- 89/2024-26 od 23. svibnja 2024. i predmet je vraćen ovome sudu na ponovno suđenje.

3. Naime, tužitelj Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane, podnio je tužbu protiv tuženika PE radi isplate.

4. U obrazloženju tužbe tužitelj navodi da je presudom Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. P-550/2011 od 29. studenoga 2012. naloženo tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju, ovdje tuženiku, isplati bruto iznos od 126.698,17 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na mjesečne iznose, kako to proizlazi iz izreke navedene presude, te da tužitelju (ovdje tuženiku) isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 12.596,30 kuna, sve to u roku od 15 dana, i da je predmetna presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-594/2013 od 17. listopada 2013., istaknuvši da je tuženik svoje potraživanje temeljem navedene presude u cijelosti naplatio u ovršnom postupku dana 14. travnja 2014., i to u ukupnom iznosu od 225.767,53 kune.

5. Međutim, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Revr-183/14- od 7. prosinca 2016. prihvaćena je revizija Republike Hrvatske te su ukinute presude, i to presuda Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-594/2013 od 17. listopada 2013. i presuda Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. P-550/2011 od 29. studenoga 2012. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj ističe da iz navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje su se nižestupanjski sudovi dužni pridržavati, proizlazi kako se tužitelju, ovdje tuženiku, ne može kao prekovremeni rad priznati vrijeme koje stvarno nije radio, već se odmarao (slobodno vrijeme), unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, pa mu je tako dosuđen veći iznos nego što mu pripada, pa je slijedom navedenoga tuženik bez osnove primio dio iznosa koji mu je dosuđen sada ukinutom presudom Općinskog suda u Bjelovaru, posl. br. P- 550/2011 od 29. studenoga 2012. tako da se u konkretnom slučaju radi o osnovi koja je temeljem odr. čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) otpala, pozivajući se i pri tom na odr. čl. 1115. ZOO, time da je prilikom podnošenja tužbe tužitelj istaknuo da nije postavio točan iznos tražbine, jer je isti potrebno utvrditi u ponovljenom postupku, pozivajući se pri tom na odr. čl. 186. b. Zakona o parničnom postupku.

6. Nakon što je pravomoćno okončan postupak u ponovljenom postupku iz kojega potječe presuda Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. P-550/2011 od 29. studenoga 2012., i to pod posl. br. Pr-23/2017 u kojemu su rješenjem Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-109/2019-2 od 23. siječnja 2019. ukinute ranije donesene presude, prvostupanjska i drugostupanjska odluka, tužitelj je u podnesku zaprimljenog kod suda 29. lipnja 2020. (str. 34-36), precizirao tužbeni zahtjev zahtijevajući od tuženika povrat cjelokupnog iznosa koji je tuženik naplatio temeljem ukinute presude Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. P-550/2011 od 29. studenoga 2012. i presude Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-594/2013 od 17. listopada 2013., umanjenog za iznos naplaćene naknade FINE, a kako je to pobliže navedeno u podnesku od 29. lipnja 2020. (str. 34-36).

7. Međutim, tužitelj je u konačnosti precizirao tužbeni zahtjev u podnesku od 17. veljače 2025. (str. 305-307), istaknuvši da je tuženik izjavio prijeboj i za glavnu tražbinu i za troškove postupka pa je sukladno tome tužitelj dostavio novi izračun Ministarstva obrane od 10. veljače 2025. sa objašnjenjem da postavlja tužbeni zahtjev na isplatu iznosa koji je tuženik primio prema ranije ukinutoj presudi posl. br. P-550/2011 s osnove neto isplaćenog iznosa (tablica 2, stupac 15 i 16) u iznosu od 11.094,34 eura + 7.656,00 eura, što ukupno iznosi 18.694,90 eura, te da se na taj iznos dodaju i troškovi parničnog postupka od 1.671,82 eura (tablica 5, red 1, stupac 3) pa da se tako tražbina na neto iznos računa (18.694,90 eura + 1.671,82 eura = 20.366,72 eura) na koji iznos potražuje i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od dana kada je tuženik zaprimio zahtjev za mirno rješenje spora, a to je dan 24. ožujka 2017.

8. U odgovoru na tužbu zaprimljen na Općinskom sudu u Bjelovaru 11. srpnja 2017. (str. 10) tuženik ponajprije ističe da je tužba preuranjena i nepotrebna budući da će u svakom slučaju vratiti eventualnu razliku novca koji je iznos primio po pravomoćnoj presudi u ovom predmetu te da u tom smislu priznaje svaki pravomoćan i nesporan utvrđeni iznos i zahtjev za isplatu, koji je i njemu do danas nepoznat, kao što mu je bio nepoznat i u fazi mirnog rješenja spora. Naime, obzirom na prirodu i okolnosti konkretnog slučaja, upitno je da li će, kada i koji iznos tuženik biti eventualno dužan vratiti, o tome govori i neodređenost tužbenog zahtjeva, jer niti sam tužitelj ne zna, niti može znati prije pravomoćnosti ponovljenog postupka koliko bi eventualno bila obveza tuženika za isplatu, pri čemu je tuženik predložio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja postupka posl.br. Pr-23/17. Općinski sud u Bjelovaru je i odredio prekid postupka rješenjem od 11. prosinca 2017. (str. 11), a ovaj postupak je nastavljen 25. lipnja 2020. (str. 31), i to nakon utvrđenja da je postupak u predmetu posl. br. Pr-23/17 pravomoćno okončan. Međutim, nakon toga je Općinski sud u Bjelovaru ponovo odredio prekid postupka rješenjem posl. br. P-508/20-25 od 29. travnja 2022. (str. 122-123) do donošenja pravomoćne odluke Vrhovnog suda RH u predmetu broj Revd-1440/2021, a povodom revizije podnesene protiv presude Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž-244/20-2 od 19. svibnja 2020. u kojemu je trebalo odlučiti da li tužitelju pripada pravo temeljem pravomoćne presude i na vraćanje isplaćenih bruto ili neto razlika te po osnovi doprinosa, poreza i prireza na plaću.

9. Nakon toga ovaj postupak je nastavljen 19. rujna 2023. (str. 127-128) jer je Vrhovni sud RH donio odluku o navedenom spornom pitanju te zauzeo pravno stajalište da u ovakvim predmetima tužitelj ima pravo na potraživanje neto isplaćenih iznosa tuženiku.

10. Valja napomenuti da je tuženik u podnesku od 28. veljače 2024. (str. 173-175) izjavio prigovor radi prijeboja prema tužitelju za bruto iznos od 12.219,69 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, navodeći da nema primjedbi glede matematičkog izračuna svih međusobnih potraživanja na dan prijeboja 12. listopada 2020. kojeg je dostavio tužitelj.

11. Nakon što je prekinuti postupak nastavljen 19. rujna 2023. (str. 127-128), a vezano za pravno stajalište Vrhovnog suda RH u odluci broj Revd-1440/2021, tužitelj je u podnesku od 21. rujna 2023. (str. 125-129) dostavio sudu izračun Ministarstva obrane iz kojeg proizlazi iznos koji je tuženik dužan vratiti tužitelju isplaćen prema ukinutoj presudi posl. br. P-550/2011, iznos koji tuženiku pripada prema presudi br. Pr- 23/17, kao i ukupan iznos razlike koju sada tuženik duguje tužitelju nakon prijeboja tužiteljeve tražbine s tražbinom tuženika. Iz dostavljenog izračuna proizlazi ukupna razlika u korist tužitelja u iznosu od 15.136,07 eura. Navedeni podnesak tužitelj je dodatno obrazložio u podnesku od 17. svibnja 2024. (str. 183-185) te je tuženik u podnesku od 28. veljače 2024. (str. 173-175) naveo da ne osporava dostavljeni matematički obračun tužitelja.

12. Valja napomenuti da tuženik nastavno i dalje smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, smatrajući da je suprotan stavu i praksi Europskog suda za ljudska prava, izraženo između ostalog i u presudi Solomun protiv RH broj 679/11 od 2. travnja 2015. vezano za mirno uživanje prava vlasništva, kako je to navedeno tijekom postupka. Tužitelj koji je u tom predmetu vodio spor protiv Republike Hrvatske kao poslodavca, pa je nakon pravomoćne presude i naplatio potraživanje od Republike Hrvatske, a onda je pravomoćna presuda po kojoj je ostvario naplatu odlukom VSRH ukinuta, nije morao vratiti primljeni iznos jer mu je vraćanjem tog iznosa bilo povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva. Prema tome, tuženik smatra da nije dužan vratiti iznos koji je naplatio po pravomoćnoj presudi od tužitelja kao poslodavca, jer je taj iznos dakle ovršio po osnovi pravomoćne presude koja je kasnije preinačena i vraćanje tog iznosa predstavljalo bi povredu konvencijskog prava na mirno uživanje prava vlasništva iz čl. 1 Protokola br. 1. Te ističe da su navedeno stajalište dužni primjenjivati i hrvatski sudovi kako ne bi došlo do povrede konvencije jer presuda Europskog suda za ljudska prava ima obvezujući učinak za državu koja je tužena pred sudom shodno čl. 46 st. 1 Konvencije, koja je po pravnoj snazi iznad zakona (čl. 141 Ustava RH). Posebice vezano za naprijed navedeno tuženik ističe da se prema stavu ESLJP može tvrditi da je došlo do povrede prava na mirno vlasništvo, kada se radi o potraživanjima, kada je to potraživanje dovoljno utvrđeno da se može izvršiti a što je upravo bilo u konkretnom slučaju prema ranijoj pravomoćnoj presudi iz koje je potraživanje tuženika bilo izvršeno. Tuženik smatra da prema stavu ESLJP, činjenica da pravo vlasništva u nacionalnom pravnom sustavu podliježe opozivu, u određenim okolnostima ne znači da ono ne predstavlja vlasništvo u smislu čl. 1 Protokola br. 1.

13. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u u presudu Strasbourg od 2. travnja 2015. (str. 14-22), u presudu ŽS Zagreb, posl. br. Gž R-160/20-2 od 11. veljače 2020. (str. 24-30), u specifikaciju izvršenja osnova za plaćanje od 28. svibnja 2020. FINE (str. 37-42), u rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-109/19-2 od 23. siječnja 2019. (str. 43-47), u presudu ŽS Varaždin posl. br. Gž-244/20-2 od 19. svibnja 2020. (str. 52-55), u praksu Europskog suda za ljudska prava (str. 60-66), u izračun iznosa za povrat od 11. ožujka 2019. (str. 68), u presudu ŽS Zagreb, posl. br. Gž R-332/2020- 2 od 3. lipnja 2020. (str. 71-78), u obračun kamata za period od 25. ožujka 2017. do 12. listopada 2020. (str. 93), u specifikaciju naplate po presudi Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. P-550/11 od 29. studenoga 2020. (str. 96), u specifikaciju izvršenja osnova za plaćanje P-550/11 od 9. ožujka 2021. (str. 97-99), u pregled računa i brojčanih oznaka vrste prihoda za uplatu poreza i doprinosa (str. 101), u rekapitulaciju obračuna poreza iz plaća za razdoblje od 2008. – 2009. (str. 102), u obračun obveza iz plaće u ovršnom postupku za 2008. godinu (str. 103) i za 2009. godinu (str. 104), u izračun po presudi iz ponovljenog postupka posl. br. Pr-23/17, Gž R-160/20 (str. 127- 129), u rješenje Vrhovnog suda RH Rev-1308/2021-2 od 4. listopada 2022. (str. 150- 153), u očitovanje i obračun potraživanja Službe za radne sporove Ministarstva obrane Zagreb (str. 161-170), te se vrši uvid u priloženi spis Općinskog suda u Bjelovaru, posl. br. P-550/11 i Pr-23/17, uvid u novi izračun MORH-a od 10. veljače 2025. (str. 305- 307), u dopis Ministarstva obrane Zagreb, Uprava za ljudske potencijale, Sektor za potporu ljudskim potencijalima, Službe za operativne financijske poslove od 5. veljače 2025. s novim izračunom razlike međusobnih tražbina (str. 308-311), u tablice izračuna po presudi Pr-23/17 (str. 312), u tablicu broj 2 plijenjeno po presudi P-550/11 (str. 313), u tablicu broj 3 razlika za povrat – plijenjeno po presudi P-550/11 (str. 314) i tablica broj 4 – sumarni prikaz razlike (str. 315).

14. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe članka 8. ZPP-a ("Narodne Novine" broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13., , 89/14., 70/19., 80/22, 114/22, 155/23 dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio slijedeće činjenice:

- da je presudom Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. P-550/2011 od 29. studenoga 2012. naloženo tuženoj Republici Hrvatskoj, tužitelju u ovom predmetu, da tužitelju, u ovom predmetu tuženiku, isplati bruto iznos od 126.698,17 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na mjesečne iznose i da tužitelju isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 12.596,30 kuna,

- da je navedena presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-594/2013 od 17. listopada 2013.,

- da je tužitelj (tuženik u ovom postupku) svoje potraživanje temeljem navedene presude u cijelosti naplatio u ovršnom postupku 14. travnja 2014., i to u ukupnom iznosu od 225.767,53 kune,

- da je rješenjem Vrhovnog suda RH broj Revr-183/14 od 7. prosinca 2016. prihvaćena revizija Republike Hrvatske te su ukinute presude, i to Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-594/2013 od 17. listopada 2013. i presuda Općinskog suda u Bjelovaru P-550/2011 od 29. studenoga 2012. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,

- da je Općinski sud u Bjelovaru na zapisniku od 11. prosinca 2017. (str. 11) rješenjem posl. br. P-843/2017-4 odredio prekid postupka do pravomoćnog okončanja parničnog postupka u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru posl. broj Pr-23/17,

- da je rješenjem posl. br. P-508/2020-2, nastavljen prekinuti postupak, ali je navedeni sud rješenjem od 25. lipnja 2020. (str. 31-32), posl. br. P-508/20-2 ponovo odredio prekid postupka do donošenja odluke Vrhovnog suda RH u predmetu broj Revd-1440/21 povodom dopuštene revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-244/20-2 od 19. svibnja 2020. u kojemu je valjalo odlučiti da li tužitelju RH pripada pravo temeljem pravomoćne presude i na vraćanje isplaćenih bruto ili neto razlika te po osnovi doprinosa, poreza i prireza na plaću (str. 122-123),

- da je Općinski sud u Bjelovaru donio rješenje o nastavljanju parničnog postupka posl. br. P-508/20-26 od 19. rujna 2023. (str. 127-128), jer je Vrhovni sud RH donio odluku o navedenom spornom pitanju pod brojem Rev- 1427/2021-3 od 7. ožujka 2023. i zauzeo pravno stajalište i o spornom pravu tužitelja iz ove parnice (koje pravo na isplatu neto ili bruto iznosa je predstavljalo prethodno pitanje) da u ovakvim predmetima tužitelj RH ima pravo na potraživanje neto isplaćenih iznosa tuženiku,

- da je vezano za prethodno navedeno stajalište Vrhovnog suda RH tužitelj dostavio sudu novi izračun Ministarstva obrane iz kojeg proizlazi da je plijenjeno po presudi po presudi broj P-550/2011 ukupno 23.156,68 eura koji se odnosi na neto isplaćeni iznos od 11.094,34 eura, na kamate na neto iznos od dospijeća do pljenidbe koji iznosi 7.656,00 eura i na procesne kamate od 25. ožujka 2017. do 12. listopada 2020. u iznosu od 4.461,76 eura,

- da razlika za povrat prema tablici 3 iznosi 12.219,70 eura,

- da je tuženik prihvatio matematičku pravilnost novog obračuna, a iz kojeg proizlazi da ukupna tražbina u korist tužitelja nakon izvršenog prijeboja na dan 12. listopada 2020. iznosi 12.219,70 eura.

15. U ovoj pravnoj stvari stoga nije sporno da je tuženik, naplatio, prisilnim putem, tj. u ovršnom postupku, tražbinu koju je imao prema tužiteljici na temelju pravomoćne presude, koja je naknadno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ukinuta i predmet je vraćen na ponovni postupak. Nije sporno ni da je u ponovljenom postupku tuženik ishodio novu pravomoćnu odluku u kojoj je sadržana tražbina koju je stavio u prijeboj tužiteljici u ovom postupku. Također, stranke ne spore ni sam matematički obračun između tih dvaju potraživanja, no sporno je da li vraćanje onoga što je stečeno bez osnove, tj. u konkretnom slučaju s obzirom na osnovu koja je otpala, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva u smislu odredbe čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

16. Tuženik nalazi da vraćanje iznosa koji su naplaćeni temeljem pravomoćne presude predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, pozivajući se pri tomu na odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje u tekstu: ESLJP), Solomun protiv Hrvatske (Zahtjev br. 679/11) i Čakarević protiv Hrvatske (Zahtjev broj 48921/13). No, po ocjeni ovog suda, tuženikovo pozivanje na gore navedeni odluke ESLJP, nije osnovano niti primjenjivo u ovoj pravnoj stvari. Naime, u predmetu Solomun protiv Hrvatske Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo je drugostupanjsku presudu i vratio predmet općinskom sudu na ponovno suđenje povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti kojeg je podnijelo državno odvjetništvo (pravnog lijeka kojeg je mogao podnijeti samo državni organ, a ne svaka stranka u postupku), a koje je prema shvaćanju ESLJP imalo puno diskrecijsko pravo u odlučivanju o korištenju ili nekorištenju tog pravnog sredstva čime se otvorilo pitanje o jednakosti strana u postupku, jer je samo jedna strana imala mehanizam za stavljanje van snage pravomoćne presude nepovoljne po sebe. Prema tomu, ESLJP je u toj situaciji izrazio shvaćanje u odnosu na činjenični supstrat koji u bitno proistječe iz postupovnopravne situacije nastale podnošenjem specifičnog izvanrednog lijeka – zahtjeva za zaštitu zakonitosti, što u ovom predmetu nije slučaj – i ne dovodi u pitanje jednakost strana u postupku. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revd – 3347/2022-2 od 22. ožujka 2023.).

17. U ovome predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo je nižestupanjsku presudu i vratio predmet na ponovno suđenje povodom revizije, kao pravnog lijeka kojeg može izjaviti svaka stranka u postupku te se stoga u tom smislu ne može postaviti pitanje o jednakosti strana u postupku. Također, u presudi Solomun protiv Hrvatske radilo se o dodatnom, ponovnom razmatranju istih činjenica (ima li stranka ili nema prebivalište i stvarno boravište u području posebne državne skrbi te u tom smislu povreda načela pravne sigurnosti), dok se u ovom predmetu ne radi o takvoj situaciji jer Vrhovni sud Republike Hrvatske nižestupanjskim sudovima nije dao uputu da ponovo razmotre iste činjenice, već svojoj odluku donio da zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava.

18. Sukladno praksi ESLJP, kod instituta stečenog bez osnove kojem se suprotstavlja pravo na mirno uživanje vlasništva, sud je dužan utvrditi jesu li pojedinci doprinijeli tomu da akti temeljem kojih su nešto stekli nepravilni, razmotriti pravnu prirodu onoga što se potražuje po pravilima stečenog bez osnove, zatim, je li predmetno potraživanje zaista već stečeno na način da je postalo nečije vlasništvo, tko potražuje povrat odnosno pod kojim (životnim) okolnostima i u odnosu na koga, i je li u odnosu na osobu koja je stekla nastalo i legitimno očekivanje da je to njeno vlasništvo.

19. Prema okolnostima tuženikova slučaja, isti ničim nije doprinio da gore citirane presude Općinskog i Županijskog suda budu nepravilne, a iz kojih razloga bi iste očekivano bile ukinute, pouzdajući se u načelo pravne sigurnosti odnosno postupajući u dobroj vjeri i s povjerenjem u institucije tužiteljice.

20. Pravna priroda onoga što tužitelj potražuje od tuženika po pravilima stečenog bez osnove je iznos što ga je tuženik prisilno naplatio, na temelju pravomoćne presude (koja je kasnije ukinuta), po osnovi plaće za prekovremene sate rada, odnosno za vrijeme nazočnosti na mjestu rada kada tuženik nije stvarno radio već se odmarao za vrijeme dežurstva i straže.

21. Također je potrebno utvrditi je li kod tuženika nastupilo legitimno očekivanje da je to što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude njegovo vlasništvo, u smislu da ne postoje posebno ozbiljni razlozi zaštite javnog interesa ili interesa trećih, vodeći pri tome posebno računa da lišavanje vlasništva pojedinca može biti opravdano samo ako se pokaže da je u "javnom interesu" i ako zadovoljava zahtjev proporcionalnosti postizavanjem pravične ravnoteže između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca. Javni interes mora biti takav da nadjača temeljno načelo pravne sigurnosti i prava pojedinca da bi opravdao ponovno razmatranje prava pojedinca i eventualno lišavanje prava vlasništva.

22. U okolnostima konkretnog slučaja, upravo zbog činjenice što je tužiteljica podnijela reviziju kao izvanredni pravni lijek, koja je, s obzirom na vrijednost premeta spora, sukladno tada važećim zakonskim propisima, uvijek bila dopuštena, i koju je kao parnična stranka mogao podnijeti i sam, tuženik je, obzirom da je tijekom cijelog postupka bio zastupan po kvalificiranom punomoćniku, mogao očekivati donošenje drugačije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od odluka nižih sudova. Naime, svaka stranka u parničnom postupku ima pravo podnositi redovite i izvanredne pravne lijekove radi čega se ne bih moglo govoriti o legitimnom očekivanju za zaštitu vlasništva tuženika primjenom članka 1. Protokola br. 1 ili pravne sigurnosti primjenom članka 6. Konvencije.

23. Postupanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije bilo protivno pravnoj sigurnosti kao jednom od aspekata vladavine prava. Da je tome tako i da je tuženik mogao očekivati donošenje drugačije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske ovaj sud zaključuje i iz činjenice da je, sukladno podatcima sadržanim u sustavu eSpis, revizija podnesena 20. studenog 2013. te dostavljena tuženikovom punomoćniku radi podnošenja odgovora na reviziju 22. studenog 2013., koji je istog dana podnio i odgovor na reviziju, dok se tuženik u ovršnom postupku naplatio 6. ožujka 2014. Obzirom da je tuženik pokrenuo ovršni postupak u vrijeme kada je nedvojbeno znao da je revizija podnesena, to prema mišljenju ovoga suda na njegovoj strani nije moglo postojati legitimno očekivanje da će mu i ostati ono što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude. Prema tomu odluke ESLJP, Solomun protiv Hrvatske (Zahtjev br. 679/11) i Čakarević protiv Hrvatske (Zahtjev broj 48921/13), ne mogu se primijeniti u ovom predmetu s obzirom da je tuženik u ovom predmetu zbog visine vrijednosti predmeta spora znao da se radi o parničnom postupku u kojem je revizija uvijek dopuštena pa kod istog nije moglo nastati legitimno očekivanje utemeljeno na prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi (sukladno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, U-III/1142/2018 od 13. lipnja 2018.).

24. Ovaj sud polazeći od postavki da je prvi i najvažniji zahtjev čl.1. Protokola da bilo koje miješanje od strane tijela javne vlasti u mirnom uživanju vlasništva treba biti zakonito, da je vladavina prava jedno od temeljnih načela demokratskog društva, da načelo zakonitosti predmnijeva kako su primjenjive odredbe domaćeg zakona dovoljno pristupačne, precizne i predvidive u njihovoj primjeni, te da lišavanje vlasništva pojedinca može biti opravdano samo ako se pokaže da je u javnom interesu i ako zadovoljava zahtjev proporcionalnosti postizanjem pravične ravnoteže između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca, kraj nespornog utvrđenja i prava kako pojedinca tako i tužitelja koja je tijelo javne vlasti prema stavu ESLJP-a, da su svima pa tako i tuženiku poznate odredbe Zakona o parničnom postupku te postojanje mogućnosti izjavljivanja revizije te mijenjanja odluka pravomoćnih i ovršnih odluka nižih sudova, to bi tuženikovo legitimno očekivanje bilo da je ono što primio na temelju odluka nižih sudova njegovo vlasništvo ali tek kada bi te odluke bile potvrđene od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, i to baš prema praksi nacionalnog zakonodavstva i sudske prakse.

25. Stoga su za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja za povrat novčanih sredstava koji su tuženiku isplaćeni u ovršnom postupku mjerodavne odredbe članka 1111. Zakona o obveznim ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15). Odredbom stavka 1. tog članka i zakona propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj ga je dužan vratiti, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi; dok je odredbom stavka 3. istog članka i zakona propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

26. Iz odredbe članka 1115. ZOO-a, slijedi pak da kad se vraća stečeno bez osnove da se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. Kako među strankama nije sporno da je tuženik u ovršnom postupku stekao po osnovi pravomoćne presude koja je kasnije ukinuta, što znači po osnovi koja je kasnije otpala, novčane iznose, navedeno, sukladno citiranoj odredbi iz članka 1111. stavka 3. ZOO-a, ima za posljedicu vraćanje primljenog. Pri tomu tuženik, sukladno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u presudi Revr- 1427/2021-3 od 7. ožujka 2023. koji je u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda zauzetim na odjelnoj sjednici od 27. veljače 2023., nije istodobno pasivno legitimiran još i na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio, već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave.

28. Među strankama nije sporno da je temeljem presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-550/2011 od 29. studenoga 2012., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-594/2013 od 17. listopada 2013. tuženik, u postupku izravne naplate, stekao neto iznos od 11.094,34 eura te kamatu na taj neto iznos u ukupnom iznosu od 7.600,56 eura uvećano i za procesnu kamatu koja iznosi 4.461,76 eura, što ukupno iznosi 23.156,68 eura. Predmetno proizlazi i iz novog matematičkog obračuna čiju ispravnost priznaju obje stranke.

29. Predmetni iznos, prema tomu, predstavlja neto iznos plaće koja je isplaćena tuženiku sa zateznim kamatama, na temelju osnove koja je kasnije otpala. Tužitelj je ovlašten potraživati predmetni iznos sa zateznim kamatama, koje, sukladno već citiranoj odredbi članka 1115. ZOO-a teku od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je novčane iznose naplatio temeljem osnove koja je kasnije otpala, pa se ne može govoriti o njegovu nepoštenju, stoga, zatezna kamata, na ono što je dužan vratiti, može teći od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, a kojeg je tuženik zaprimio 24. ožujka 2017., pa stoga ispravno tužitelj potražuje kamatu na iznos od 24. ožujka 2017.

30. Iz navedenih razloga sud je u točki I. izreke ove presude, našao utvrđenim postojanje tražbine tužitelja u ukupnom iznosu od 23.156,68 eura, koji iznos obuhvaća neto iznos s kamatama što ga je tuženik stekao temeljem osnove koja je otpala u ukupnom iznosu od 23.156,68 eura, te obračunate kamate u iznosu od 7.600,56 eura za period od 24. ožujka 2017. (kao dana zaprimanja zahtjeva za mirno rješenje spora) do 12. listopada 2020. (dana izjave o prijeboju), sa daljnjom zateznom kamatom koja na iznos glavnice teče od 13. prosinca 2020.

31. U odnosu na postojanje tuženikove tražbine koju je isti istaknuo u prigovoru radi prebijanja, sud nije utvrđivao postojanje iste u izreci ove presude. Naime, postojanje tuženikove tražbine prema tužitelju već je utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru koja je donesena u ponovljenom postupku P-550/2011 (Gž-594/13) umanjeno za izračun po presudi Pr-23/17 (GžR-160/20). Sud nalazi da tražbinu utvrđenu pravomoćnom presudom, sudskom nagodbom ili odlukom drugog tijela vlasti, tuženik može istaknuti prigovorom radi prijeboja, a da ne postoji negativna procesna pretpostavka, ali sud ne smije u izreci ponovo utvrđivati postojanje tuženikove tražbine.

32. Naime, kod procesnopravnog prigovora radi prebijanja sud ne smije u izreci ponovno utvrđivati postojanje tuženikove tražbine, jer bi ponovno sudio o istome, nego se samo ograničiti na utvrđenje postojanja tužiteljeve tražbine i prebiti je s prethodno pravomoćno utvrđenom tuženikovom protutražbinom i ako postoji razlika dosuditi je tužitelju, a odbiti zahtjev u prebijenom dijelu (Županijski sud u Splitu, Gž-2558/2023-3 od 21. prosinca 2023.,Visoki trgovački sud, Pž-5884/2021-5 od 6. lipnja 2022., Vrhovni sud Rev-508/80 od 29. lipnja 1980.).

33. Kako je matematički obračun razlike za povrat nesporan među strankama, to je kao razlika tražbine u korist tužitelja utvrđen u ukupnom iznosu od 12.219,70 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od dana 13. listopada 2020., odnosno nakon izjave o prijeboju.

34. Iz navedenih razloga presuđeno je kao u točci I. i II. izreke presude.

35. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. u svezi odr. čl. 155. ZPP jer je tužitelj djelomično uspio u ovoj parnici sa svojim tužbenim zahtjevom. Trošak tužitelja u ukupnom iznosu od 8.750,00 eura odnosi se na nagradu za sastavljanje tužbe od 30. lipnja 2017. u iznosu od 500,00 eura, na zastupanje na raspravama od 5. veljače 2021., 23. svibnja 2024., 11. prosinca 2017., 27. studenoga 2020., za svako u iznosu od 500,00 eura, za sastavljanje podnesaka od 7. listopada 2020., 29. lipnja 2020., 16. ožujka 2021., 12. travnja 2021., 21. rujna 2023., 19. veljače 2024., 16. svibnja 2024., 21. svibnja 2024. i za sastavljanje žalbe od 23. studenoga 2020. kao i zahtjeva za mirno rješenje spora od 24. ožujka 2017. za svako u iznosu od 500,00 eura, te na zastupanje na raspravi dana 22. veljače 2025. u iznosu od 250,00 eura i dana 28. ožujka 2025. u iznosu od 500,00 eura, te na sastavljanje podneska od 17. veljače 2025. u iznosu od 500,00 eura, a sve to sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, 126/22 i 138/23: dalje – OT).

36. Trošak tuženika ukupno iznosi 7.031,25 eura, a odnosi se na nagradu punomoćnika tuženika za sastavljanje odgovora na tužbu od 11. srpnja 2017. u iznosu od 500,00 eura, za zastupanje na raspravama održanih dana 11. prosinca 2017., 27. studenoga 2020., 5. veljače 2021., 23. svibnja 2024., 11. veljače 2025. i 28. ožujka 2025., za svaku u iznosu od 500,00 eura, za sastavljanje podnesaka od 24. siječnja 2019. i 12. listopada 2020., za svako u iznosu od 500,00 eura, podnesaka od 4. veljače 2024. i od 28. veljače 2024., za svako u iznosu od 100,00 eura i za sastavljanje podneska od 5. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura, a za sastavljanje žalbe od 8. srpnja 2024. u iznosu od 625,00 eura, na PDV od 25% koji iznosi 1.406,25 eura, a sve to sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, 126/22 i 138/23: dalje – OT).

37. Obzirom na uspjeh stranaka u ovoj parnici prema kojemu je tužitelj uspio sa 60% svojeg tužbenog zahtjeva, pa je stoga uspjeh tuženika 40%, to je sukladno tome, i nakon što se prethodno navedeni troškovi stranaka međusobno prebiju, proizlazi da je tuženik u konačnosti dužan tužitelju naknaditi trošak u iznosu od 2.437,50 eura. Na dosuđeni parnični trošak tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu propisano odr. čl. 29. st. 2. ZOO-a koja teče od 28. ožujka 2025. kao dana donošenja ove presude. Iz navedenih razloga o troškovima ovog postupka odlučeno je kao u točci III. ove izreke.

38. Slijedom navedenoga presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 28. ožujka 2025.

Sutkinja:

Anneliese Janeš-Mihoković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje viši nadležni sud.

Dostaviti:

1. ODO Bjelovar (P-DO-4/2025)

2. Odvj. Dejan Đerić, Bjelovar, Strossmayerova 7