Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Stalna služba u Ogulinu

Bernardina Frankopana 1

47300 Ogulin

P-551/2022-53

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, po sucu Blaženki Glad, u pravnoj stvari tužitelja BA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, Tuškanova 10, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., [adresa], OIB 25535697732, zastupanog po punomoćnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 6/III, radi isplate, nakon ročišta glavne i javne rasprave zaključene 20. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja, zamjeničke punomoćnice tužitelja i zamjeničkog punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 28. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., [adresa], OIB:02535697732 isplatiti tužitelju BA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF, iznos od 8.079,29 EUR / 60.873,42 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.02.2017. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te iznos od 763,50 EUR / 5.752,65 kn na ime zakonskih zateznih kamata, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., [adresa], OIB:02535697732 isplatiti tužitelju BA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 705,51 EUR / 5.314,92 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d., [adresa], OIB:02535697732 isplatiti tužitelju BA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu 3.134,90 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 28. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 7. lipnja 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9011449726, solemniziran kod javnog bilježnika Blanke Žaje iz Karlovca, Gundulićeva 8/I, pod brojem OU-316/06, dana 7. lipnja 2006. kojim ugovor je tužitelj podignuo kredit u iznosu 73.500,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene, važeće na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom tužene o kreditiranju građana. Tužena banka je u ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tužene, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07. i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).

Osim što je promjena kamatne stope nepoštena i ništetna na temelju propisa o zaštiti potrošača, ona je i neodrediva na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima, jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala, a neodredivost činidbe uzrokuje također ništetnost tako ugovorene kamatne stope što je propisano člancima 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima.

Ujedno, tužena je s tužiteljem ugovorila i valutnu klauzulu u CHF koja je isto tako ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je isto tako protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07. i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).

VTS RH je donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom, kao i ugovornu klauzulu o primjenjivoj kamatnoj stopi prema Odluci banke i u odnosu na tuženu i ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i na predmetni sklopljen između tužitelja i tužene. Radilo se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate i valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet.

Tužitelj je 15. prosinca 2015. s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011449726, solemniziran kod javnog bilježnika Blanke Žaja iz Karlovca, Gundulićeva 8, pod brojem OV-5547/15 dana 22. prosinca 2015. kojim Dodatkom je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Člankom 5. prethodno citiranog Dodatka Ugovoru o kreditu, utvrđeno je da tražbina tužitelja prema tuženoj, nakon provedene konverzije, iznosi 1.792,87 EUR, što preračunato u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste tužene, važeće na dan 30.rujna 2015. iznosi 13.693,04 kn te je navedeni iznos tužitelju isplaćen kroz umanjenje kasnijih anuiteta kredita, dok je člankom 6. utvrđeno da preostala neotplaćena glavnice, prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 39.920,64 EUR.

Bez obzira što je tužitelj "konvertirao" kredit i na ime te konverzije dobio određenu isplatu i to kroz umanjenje rata kredita dospjelih nakon sklapanja gore citiranog Dodatka Ugovoru o kreditu, njegovo potraživanje nije u cijelosti isplaćeno, slijedom čega tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama prema Odluci tužene i valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, a sve budući su odredbe Ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 1. Ugovora i promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom tužene u čl. 4. ugovora, ništetne.

Osim toga, s obzirom na nezakonitu promjenu kamatnih stopa došlo je i do razlike kada se od preostale glavnice koja je dospjela u trenutku konverzije, a kakva bi bila po početnom tečaju, odbije otpis glavnice kojeg je priznala banka u konverziji. Naime, zbog nezakonitog povećanja kamatnih stopa nastala je razlika u dospjeloj glavnici po početnom tečaju na dan konverzije 30.9.2015. i glavnice koju je banka priznala u konverziji, a na štetu tužitelja pa i taj iznos tužitelj potražuje ovom tužbom. Budući tužitelj, kao korisnik kredita ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatnim stopama koje su određivane jednostranim odlukama o kamatnim stopama tuženika, kao ni drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji joj tužena ima vratiti, tužitelj se putem svoje punomoćnice obratio tuženiku dana 13. svibnja 2019. te od tuženika zatražio da mu dostavi potrebnu dokumentaciju.

Tuženik međutim do dana podnošenja ove tužbe traženu dokumentaciju nije dostavio iako istom zasigurno raspolaže te ju je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužna dostaviti tužitelju.

Slijedom navedenog tužitelj u ovom trenutku ne može postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, ali će nakon što tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede odgovarajuće financijsko vještačenje, tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom, a budući tužitelj pretpostavlja da se ne radi o iznosu manjem od 11.000,00 kn, tako je određena i vrijednost predmeta spora. Slijedom navedenog, a sukladno odredbama članka 186.b., stavka 3. Zakona o parničnom postupku tužitelj predlaže nakon provedenog dokaznog postupka prihvatiti tužbeni zahtjev.

1.1. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je specificirao konačni tužbeni zahtjev te uskladio s Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka tužbeni zahtjev. Tužitelj obrazlaže s obzirom da je vještak izračun izvršio u zbirnom iznosu tako ga i tužitelj specificira i to na način da potražuje 8.079,29 EUR/60,873,42 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 01.02.2017.g. na ime glavnice duga po osnovi preplaćene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, kao i zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 2.557,28 EUR/19.267,84 kn, a koju umanjuje za iznos od 1.793,77 EUR/13.515,19 kn koliko je tuženik isplatio u konverziji i za koji iznos je vještak utvrdio da je zatvoreno potraživanje zakonskih zateznih kamata te na ime preostalih zakonskih zateznih kamata potražuje iznos od 763,50 EUR/5.752,65 kn. Nadalje, tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje i na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 705,51 EUR / 5.314,92 kn, zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. 10. 2015. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

Nakon stupanja na snagu ZID ZPK, te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove, potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila. U ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje "preplate" određeno je ZID ZPK-om, odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom.

Tuženik ističe da tužitelj pogrešno tumači presude iz kolektivne zaštite potrošača smatrajući a je na temelju tih presuda ustanovljena fiksna kamatna stopa, a što iz predmetnih presuda nikako ne proizlazi.

Uzimajući u obzir potpuno neutemeljenu metodologiju izračuna pretplate, tuženik se protivi provođenju vještačenja na način kako to predlaže tužitelj.

Izračun pretplate na način koji je drugačiji od metodologije izračuna pretplate sukladno odredbama ZID ZPK u suprotnosti je s kogentnim pravilima, te bi usvajanje tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata pretplate obračunate korištenjem bilo kakve druge metodologije, bilo u direktnoj suprotnosti sa ZID ZPK.

Tuženik prvenstveno smatra da je bitna činjenica za odlučivanje u ovom sporu činjenica da je tužitelj prihvatio konverziju kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama, te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužitelj potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu.

Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti je usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužitelj je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano navedenom Dodatku. Tužitelj je već restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit u CHF konvertiran u kredit u EU sukladno odredbama ZID ZPK.

Primijenjena metodologija koju je koristio tuženik pri konverziji kredita je određena odredbama članka 19.b i 19.c ZID ZPK, tko da kada je tužitelj prihvatio izračun konverzije i sklopio Dodatak prihvatio je promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na valutu EUR. Tužitelj je dakle prihvatio promjene kamatnih stopa za valutu EUR koje su se već dogodile, dakle nije bilo neizvjesnosti za period koji je već prošao. Utuženi iznosi već su obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak. Tuženik je sve uplate tužitelja evidentirao i preračunao u valutu EUR. Dakle, zatraženi iznosi obuhvaćeni su u novim obračunima i novim otplatnim planovima. Ukoliko bi odluka VSRH Rev 2868/18-2 od 12. veljače 2019. godine imala značenje kako to shvaća tužitelj (da tužitelj, pored restitucije dobivene kroz konverziju treba biti još dodatno restituiran kroz ovaj sudski postupak), u tom slučaju bi se u potpunosti izgubio smisao vođenja pojedinačnih parničnih postupaka.

Ukoliko je Vrhovni sud RH u pojedinačnoj odluci za pojedinačni predmet, zauzeo stav da prihvaćanje konverzije i sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu nije bila prepreka da korisnik kredita/tužitelj u tom pojedinačnom predmetu, zahtijeva utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora, to ne znači da svi sudovi u svim ostalim pojedinačnim predmetima trebaju ignorirati činjenicu da je tužitelj u konkretnom predmetu sklopio Dodatak koji stranke ujedno i izvršavaju ili su ga čak već i izvršile. Sve navedeno je itekako relevantno za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da bi tužitelj, ukoliko smatra da nije u cijelosti restituiran kroz konverziju kredita, trebao dokazati da su odredbe Dodatka ugovoru o kreditu ništetne, te tek ukoliko sud utvrdi da iste jesu ništetne, tek tada bi se moglo raspravljati o eventualnoj isplati temeljem utvrđenih ništetnih odredbi Dodatka ugovora o kreditu.

Budući da se pravomoćne presude VTS RH (43 Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakav učinak na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR.

Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kao tužitelja.

Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a.

Naime, budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.

Tuženik ističe da u presudama iz kolektivne zaštite potrošača, sudovi nisu utvrdili da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu. Dakle, sudovi nisu utvrdili da bi kamata trebala biti fiksna. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja utemeljen je na promašenoj premisi – da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo razdoblje kredita.

Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP-a jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge - za banke koje mijenjaju kamatnu stopu.

Hrvatska narodna banka ujedno je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“

Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i to iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa i tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope.

Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZPK) iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio.

Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO-a jedino ako ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“.

Naime, kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio.

Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više sto je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi.

Najbitnije, tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužiteljici slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama te je tuženik, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope.

Tako u Općim uvjetima poslovanja jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu Zakon o kreditnim institucijama (2008) (dalje u tekstu: ZOKI), tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“.

Pored navedenog, tuženik je od stupanja na snagu ZOKl-a, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP.

No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta.

Znači, ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja.

Tuženik, nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope.

Zaključno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže Naslovljenom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, provedeno je financijsko vještačenje te izvršen uvid u nalaz i mišljenje i dopunu financijskog vještaka D&S d.o.o. Karlovac, te je saslušan tužitelj kao stranka.

4. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru o kreditu sklopljenog s tuženikom, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) te povrat s osnova razlike u konvertiranoj glavnici (jer je banka pogrešno u postupku konverzije izračunala preostalu glavnicu), kod čega je nesporno da je između stranaka osim osnovnog ugovor o kreditu zaključen i sporazum o konverziji (Dodatak ugovora o kreditu).

6. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).

7. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu 7.6. 2006. (list 5 do 9 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 73.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (točka 1. ugovora), a namjena kredita je bila kupnja stambenog objekta,

- da se tužitelj obvezao platiti kredit kroz 360 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora,

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,20 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 4. ugovora).

8. Nesporno je da je tužena banka u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavala kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

9. Nadalje je nesporno da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

10. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi:

da je ovdje tužena u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

11. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.1. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.2. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

13. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

14. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom toč. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

15. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja bio upoznat s posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i kamata za trajanja kreditnog odnosa.

15.1. Međutim u konkretnom slučaju, tuženik nije predložio personalne dokaze (povukao je) na okolnost da je tužitelj u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora znao i mogao znati za rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, i za rizik vezano uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i procijeniti sve posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi mogla imati i utjecati na visinu otplate kredita.

15.2. Osnovni ugovor o kreditu koji su sklopile stranke, predstavlja tipski ugovor kakve je sklapao tuženik u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi. Tuženik nije dokazao da je tužitelj bio informiran o riziku promjene tečaja valute švicarski franak, i riziku promjenjive kamatne stope i nikako se ne može govoriti niti smatrati da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije ni da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive, niti je tužitelj mogao utjecati na uvjete ugovora.

16. Nadalje nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili 15.12.2015. Dodatak Ugovora o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (Dodatak na listu 17 do 21 spisa) iz sadržaja kojega slijedi da je tužitelj, kao korisnik kredita po Ugovoru o kreditu, pristao na konverziju temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz NN 102/15 u EUR, te je nadalje tim dodatkom utvrđeno:

-da je ukupni iznos koji je tužitelj preplatio 1.768,30 EUR, što preračunato u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne listi banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 13.505,39 kn, te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja ovog Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u Eur namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi,

-da na dan sklapanja Dodatka preostali iznos neotplaćene i nedospjele glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u Eur iznosi 39.920,64 EUR.

17. Kod toga nije sporno i tužitelj to priznaje i ne osporava da je iznos koji je u konverziji utvrđeno da je preplatio u kn, tužitelju vraćen kroz umanjenje budućih anuiteta nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu.

18. Sporno je da li nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Dodatka osnovnog ugovora o kreditu tužitelj ima pravo na povrat s osnova preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) te povrat s osnova razlike u konvertiranoj glavnici, dakle da li tužitelj ima pravo i nakon izvršene konverzije potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i da li su sporazumom o konverziji odnosno sklapanjem Dodatka ugovora primjenom ZID ZPK-a otklonjene posljedice ništetnosti i uspostavljeno stanje kakvo je bilo prije ispunjenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora o kreditu.

19. Naime, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora i da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF i da tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvo potraživanje niti pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati.

20. Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

21. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju.

22. Naime, odredbom čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30.9.2015, točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

23. ZID ZPK/15, imao je osnovni cilj sprječavanje nastavljanja nepoštene prakse banaka i dužničke krize u pravcu otklanjanja te dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

23.1. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem VSRH broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.

24. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita i nema spora da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, međutim sve to ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

25. Ističe se kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

25.1. Također u odluci VSRH broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. je zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

26. Nadalje u vidu treba imati i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C- 452/18 od 9.srpnja 2020. u kojoj se razmatralo pitanje mogućnosti proglašavanja nepoštenom odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač odriče učinka proglašavanja odredbe nepoštenom, a u kojoj odluci se navodi:

- „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“.,

-da "članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da: odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

26.1. Dakle, prema stajalištu Suda EU, smatra se „nepoštenom” odredba sadržana u ugovoru o obnovi kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, ako potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Tog potrošača ne obvezuje odredba ugovora kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13.

27. Također treba imati u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od **.**.2019. (UA protiv Erste Bank Hungary Zrt.) u kojem je izraženo stajalište:

-kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima,

-te kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju naveden nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji.

27.1. Dakle, prema stajalištu suda EU iz ove odluke, smatra se da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira ne eventualnu zakonsku intervenciju u njegovo pravo.

27.2. U odnosu na ovo pravno shvaćanje neodlučno je da prema ZID ZPK/15 potrošaču tj. korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

28. U konkretnom slučaju tužitelj se odlučio za konverziju odnosno odabrao zaključiti aneks osnovnog ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP-a, koji je uostalom zakonodavac i donio u cilju sprječavanja nastavljanja nepoštene prakse banaka i dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF.

29. Međutim, to što se tužitelj odlučio na zaključenje sporazuma o konverziji tj. Dodatka ugovora o kreditu, ne znači da je samim time u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti da se tužitelj zaključenjem ugovora o konverziji odrekao potraživanja stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

30. Naime, aneks tj. Dodatak ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP, je sklopljen 15.12.2015., te u to vrijeme presuda u kolektivnom sporu nije postala pravomoćna u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, naime, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., te u vrijeme sklapanja Dodatka ugovora primjenom ZID ZKP tužitelj kao prosječni potrošač nije znao niti je mogao znati za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i pretpostaviti ishod postupka po kolektivnoj tužbi pokrenutoj po udruzi "Potrošač".

31. U vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, presuda u kolektivnom sporu je bila pravomoćna u odnosu na ništetne i nepoštene odredbe ugovora o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamatnoj stopi (postala je pravomoćna 13. lipnja 2014.).

32. Međutim tužitelj se kod sklapanja tog Dodatka ugovora o kreditu tim dodatkom nigdje nije odrekao potraživanja po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu pa tako ni u pogledu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

33. Sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a nije se radilo o sklapanju sasvim novog ugovora te je osnovni ugovor o kreditu u CHF postojao i od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2006. pa do sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu taj osnovni ugovor je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju.

33.1. Osim toga u odluci VSRH Rev-18/2018 je zauzeto je shvaćanje da sve kada bi se i uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

33.2. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora, ali nisu regulirale prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije, niti se kao što je rečeno tužitelj tim Dodatkom odrekao potraživanja po ništetnim i nepoštenim odredbama ugovora iz osnovnog ugovora.

34. Također ni odredbama ZID ZKP/15 nije regulirano niti je isključeno pravo na restituciju (po ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu) potrošača koji je odlučio sklopiti ugovor o konverziji.

35. Ističe se da se potrošač, odnosno korisnik kredita mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

35.1. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu u CHF odluka odnosno pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu uslijedilo je nakon sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te tužitelj kao potrošač i korisnik kredita nedvojbeno nije mogao u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

35.2. S druge strane u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi niti iz jednog provedenog dokaza u postupku ne proizlazi da se tužitelj kao potrošač na bilo koji način pa ni Dodatkom ugovora o kreditu nagodio i dogovorio s bankom u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu u pravcu odricanja potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

36. Imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te naprijed citirane odredbe ZID ZPK, kao i naprijed navedena stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev 18/2018, stajalište je ovoga suda da tužitelj sklapanjem sporazuma o konverziji tj. Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje do sklapanja sporazuma o konverziji u situaciji kada konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala na temelju tih nepoštenih ugovornih odredi te je stajalište ovoga suda da tužitelj osnovano (kondemnatornim zahtjevom) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji zahtjeva povrat preplaćenih iznosa, s osnova ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stupi te s osnova valutne klauzule, i da tužitelj ima jednako tako pravo i na povrat razlike glavnice do koje je došlo tijekom konverzije kredita (a koju razliku utvrđuje vještak u nalazu i mišljenju).

37. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po D&S d.o.o. iz Karlovca.

38. Iz nalaza vještaka (list 118. spisa) D&S d.o.o. proizlazi da je tužitelj protiv tuženika 11. lipnja 2019. godine kod Općinskog suda u Karlovcu podnio tužbu radi isplate (VPS 11.000,00 kn). Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor broj 9011449726 kojim je podigao kredit u iznosu od 73.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita te s promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom tužene o kreditiranju građana. Tužitelj u tužbi postavlja zahtjev da tuženik vrati ono što je primljeno na osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivim kamatama prema odlukama tuženika i valutne klauzule.

Tuženik u odgovoru na tužbu (spis list 38) osporava istaknuti tužbeni zahtjev, te predlaže sudu odbiti tužbu kao neosnovanu.

Spisu na listu 5 prileži Ugovor o kreditu broj 9011449726 od 7.6.2006. godine. Ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 73.500,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke (HNB) važeće na dan isplate kredita. Ugovorena je promjenjiva redovna kamata koja u trenutku zaključenja ugovora iznosi 4,20 %. Rok otplate kredita je 360 mjeseci. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja.

Spisu na listu 17 prileži Dodatak ugovoru o kreditu od 15.12.2015. godine. Kredit je konvertiran u EUR-o kredit pri čemu prvi izmijenjeni anuitet u iznosu od 269,44 EUR dospijeva na naplatu 31.12.2015. godine. Iz dodatka ugovara je vidljivo da postoji preplata od 1.792,87 EUR što po srednjem tečaju banke za EUR-o važećem na dan 30.9.2015. iznosi 13.693,04 HRK.

Na spis predmeta dostavljeni su: otplatni plan (početni – spis list 13), prijepis knjigovodstvene kartice (spis list 22), pregled uplata (spis list 32) i stvarni plan otplate (spis list 52).

Tijekom otplate kredita tuženik je mijenjao kamatnu stopu kako slijedi:

- ugovorena kamatna stopa 4,20 %,

- 01.07.2006. promijenjena na 4,15 %,

- 01.01.2007. promijenjena na 4,20 %,

- 01.08.2007. promijenjena na 5,20 %,

- 01.02.2008. promijenjena na 5,95 %,

- 01.07.2008. promijenjena na 6,00 %,

- 01.11.2010. promijenjena na 5,65 %,

- 01.05.2011. promijenjena na 5,40 %,

- 01.08.2011. promijenjena na 5,15 % te

- 01.01.2014. promijenjena na 3,23 %.

Vještak u tablici koju stavlja u prilog ovom nalazu daje otplatni plan po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,20 % (tablica stupci 3 do 7) te otplatni plan po stvarno korištenim (promjenjivim) kamatnim stopa (tablica stupci 8 do 12). U stupcu 15 (u CHF) i 16 (u kunama po tečaju na dan plaćanja) prikazane su razlike u visini anuiteta koje su rezultat promjene kamatne stope, u stupcu 171 tečajne razlike – razlike koje su nastale zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je važio kod isplate kredita (4,669711 HRK/CHF). Iz izračunatog iznos tečajne razlike isključen je dio te razlike sadržane kod promjene redovne kamate

Suma svih anuiteta, do konverzije, po početnom otplatnom planu (kamatna stopa 4,20 %) iznosila je 40.615,59 CHF u čemu 26.482,55 CHF kamata te 14.133,04 CHF glavnice.

Suma svih anuiteta, do konverzije, po stvarnim otplatama (obračun po promjenjivim kamatnim stopama – i promjene prema odlukama tuženika) iznosila je 44.697,36 CHF u čemu 31.702,49 CHF kamata te 12.994,87 CHF glavnice.

Iz navedenog je utvrditi da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa, naviše u odnosu na početnu kamatnu stopu, kredit platio 4.641,53 CHF2 više no što bi platio da se kamatna stopa nije mijenjala.

Ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta iznosi ukupno 24.798,05 kn. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 15 u CHF, a u stupcu 16 u kunama.

Razlika zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi ukupno 36.075,37 kn. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 173. Ukupna razlika po obje osnove iznosi 60.873,42 kn i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 18 tablice u prilogu.

Razlika između konvertirane glavnice i glavnice kakva bi bila da tijekom otplate nije bilo promjene kamate pretvorena u kunski iznos po početnom tečaju je 5.314,92 kn. Aneksom ugovora od 9.12.2015. godine utvrđeno je da postoji preplata u iznosu od 1.792,87 EUR odnosno protuvrijednost 13.693,04 HRK (po tečaju na dan 30.9.2015.) i da će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Aneksom ugovoru o kreditu određeno je da se ostatak glavnice nakon konverzije plaća izmijenjenim anuitetima od kojih prvi u iznosu od 269,44 EUR dospijeva 31.12.2015.. Anuitet se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Raspored preplate po budućim glavnicama, počevši od anuiteta koji dospijeva 31.12.2015. prikazan je u tablici.

U tablici koja se nalazi u prilogu nalaza učinjeno je uračunavanje priznate preplate. Po izvršenom prijeboju i uračunavanju (čl. 171. 172. ZOO) priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja vještak je utvrdio da dug tuženika na dan zadnjeg povrata 31.01.2017. iznosi 80.141,26 kn, od čega 60.873,42 kn na ime glavnice duga, a 19.627,84 kn na ime zatezne kamate obračunate do 31.01.2017. godine. Povratom priznate preplate isplaćene su samo obračunate zatezne kamate u iznosu od 13.515,19 kn. Zatezna kamata na glavnicu (iskazane razlike u stupcu 2 obračuna kamate te 18 tablice utvrđenja razlika) teče i dalje od 1.2.2017. pa do isplate. Iz Mišljenja financijskog vještaka, na osnovu opisanog nalaza, razvidno je da je vještak utvrdio;

- da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa kredit platio 4.641,53 CHF više no što bi platio da se kamatna stopa nije mijenjala.

Ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja/nastanka svake razlike iznosi ukupno 24.798,05 kn. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 15 u CHF, a u stupcu 16 u kunama.

- da razlika s osnove valutne klauzule, zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten, iznosi ukupno 36.075,37 kn. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17.

Ukupna razlika po obje osnove iznosi 60.873,42 kn i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 18 tablice u prilogu.

Razlika između konvertirane glavnice i glavnice kakva bi bila da tijekom otplate nije bilo promjene kamate pretvorena u kunski iznos po početnom tečaju je 5.314,92 kn. Po izvršenom prijeboju i uračunavanju (čl. 171. 172. ZOO) priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja vještak je utvrdio da dug tuženika na dan zadnjeg povrata 31.1.2017. iznosi 80.141,26 kn, od čega 60.873,42 kn na ime glavnice duga, a 19.267,84 kn na ime zatezne kamate obračunate do 31.01.2017. godine. Povratom priznate preplate isplaćene su samo obračunate zatezne kamate u iznosu od 13.515,19 kn. Zatezna kamata na glavnicu (iskazane razlike u stupcu 2 obračuna kamate te 18 tablice utvrđenja razlika) teče i dalje od 1.2.2017. pa do isplate.

39. Nalaz vještaka je dostavljen strankama, te tužitelj u konačnici na nalaz i mišljenje vještaka nije imao primjedbe i u skladu s nalazom je određeno postavio tužbeni zahtjev. Tužena je u podnesku od 11.8.2020. prigovorila nalazu i mišljenju financijskog vještaka te se vještak očitovao 22.10.2020., nakon čega je tužena predložila dopunu financijskog vještačenja.

39.1. Iz Dopune nalaza i mišljenja proizlazi :

- da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa kredit platio 4.081,77 CHF više no što bi platio da se kamatna stopa nije mijenjala, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 4.641,53 CHF, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 559,76 CHF,

- ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta iznosi ukupno 21.270,69 kuna, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 24.798,05 kuna, a negativne 3.527,36 kuna. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 15 u CHF, a u stupcu 16 u kunama,

- razlika zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi ukupno 35.424,56 kuna, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 36.989,48 kuna, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 1.564,92 kune.

Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17,

- ukupna razlika po obje osnove iznosi 56.695,25 kuna, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 57.314,69 kuna, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 619,44 kune i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 18 tablice u prilogu.

- iskazano u eurima ukupna razlika po obje osnove iznosi 7.524,81 euro, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 7.607,01 euro, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 82,20 eura. Ukupne razlike u eurima prikazane su u svakomjesečnim iznosima u stupcu 19.

39.2. Tužitelj nema primjedbe na matematički izračun, ali ima primjedbu zašto su tzv. negativne razlike uopće računate.

39.3. Tuženik u cijelosti pobija osnovu i visinu tužbenog zahtjeva međutim ukazuje da visina eventualnog potraživanja tužitelja po osnovi ništetnosti određenih ugovornih odredbi ni u kom slučaju se ne bi mogla utvrditi bez uzimanja u obzir iznosa tzv. negativne preplate, i to neovisno o tome jesu li takvi iznosi istaknuti u vidu protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prebijanja.

39.4. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio osnovni nalaz i mišljenje vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, izrađenim sukladno iznijetoj pravnoj ocjeni ovoga suda.

40. Dakle, u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno sve što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više platio, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada.

40.1. Kod toga se još jednom ističe da iz sadržaja Dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

41. Kako sklapanjem ugovora o konverziji nisu u potpunosti otklonjene posljedice ništetnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora o kreditu i kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da i nakon provedene konverzije postoji razlika na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF koje je tužitelj platio u ispunjenju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, razlika u konvertiranoj glavnici, to je tužbi i tužbenom zahtjevu valjalo udovoljiti na način kako to proizlazi iz točke I. i II. izreke presude.

41.1. Naime, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na način kako to proizlazi iz njegovog podneska od 29.12.2023., u kojem traži na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute iznos od 8.079,29 EUR (60.873,42 kn) sa zz kamatom tekućom na iznos kako je to precizirano u određeno postavljenom tužbenom zahtjevu i iznos od 763,50 eura na ime preostalih zakonskih zateznih kamata te još iznos od 705,51 EUR (5.314,92 kn) na ime razlike pogrešno obračunate glavnice sa zakonskom kamatom od 1.10.2015. do isplate.

41.2. Naime, vještak je izvršio uračunavanje priznate pretplate u konverziji s potraživanjem tužitelja, te je vještak utvrdio slijedom toga stanje duga na dan 31. 1. 2017.

41.3. Dakle vještak je utvrdio da na dan 31.1.2017. (nakon uračunavanja preplate u konverziji) dug tuženika prema tužitelju iznosi 80.141,26 kn koji iznos se sastoji od duga na ime kamate do 31.1.2017. u iznosu od 19.267,84 kn i duga na ime glavnice u iznosu od 60.873,42 kn (dakle 8.079,29 EUR) kod čega zatezna kamata teče samo na glavnicu duga.

Povratom priznate preplate isplaćene su samo obračunate zatezne kamate u iznosu od 13.515,19 kn dok je na ime zateznih kamata ostao iznos od 5.752,65 kn (763,50 EUR). Razlika između konvertirane glavnice i glavnice kakva bi bila da tijekom otplate nije bilo promjene kamate pretvorena u kunski iznos po početnom tečaju je 5.314,92 kn (705,51 EUR).

42. Slijedom toga tužitelju je valjalo dosuditi:

- na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF, iznos od 8.079,29 EUR / 60.873,42 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.02.2017. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te iznos od 763,50 EUR / 5.752,65 kn na ime zakonskih zateznih kamata, kao i na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 705,51 EUR / 5.314,92 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao u izreci presude.

42.1 U konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog i dok je kamata bila niža od početno ugovorene, tužitelj nije ništa primio niti je stekao bez osnove u smislu čl. 1111 st. 1 u vezi stavka 3 Zakona o obveznim odnosima, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio, a time ne postoji ni konkretna tražbina tuženika po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora.

O prigovoru zastare.

43. Odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

43.1. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

45.2. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

43.3. Prigovor zastare sud cijeni neosnovanim iz razloga što pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dolazi do prekida zastare temelje čl. 241. ZOO te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kakav stav je zauzeo i VSRH u svojoj presudu broj Rev-2245/17. To znači da zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju preplaćenih kamata nastupa 14. lipnja 2019., a za restituciju zbog preplaćenog tečaja 2023., a kako je ovdje tužba podnesena 11.6.2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, to proizlazi da zastara nije nastupila.

44. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 238/2023).

Tužitelju pripada trošak za sastav tužbe od 200,00 EUR, sastav podneska od 18.9.2019. u iznosu od 200,00 EUR, sastava podneska od 29.10.2019. u iznosu do 200,00 EUR, zastupanje na ročištu 7.11.2019. u iznosu od 200,00 EUR, sastav podneska od 13.5.2020. u iznosu 200,00 EUR, sastav podneska od 1.10.2020. u iznosu od 200,00 EUR, sastav podneska u iznosu od 200,00 EUR, sastav podneska od 8.2.2021. u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje na ročištu od 11.2.2021. u iznosu od 100,00 EUR (procesno), sastav podneska od 29.12.2023. u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje na ročištu 20. veljače 2025. u iznosu od 200,00 EUR i pristup na ročište za objavu i uručenje presude u iznosu od 100,00 EUR, te PDV od 25% na gornje radnje u iznosu od 550,00 EUR, odnosno ukupno 2.750,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak plaćenog predujma za vještačenje u zatraženom iznosu od 331,81 EUR, te trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR, što je ukupno 3.134,90 EUR.

44.1. Tužitelju nije priznat trošak podneska od 17.2.2020. uz koji tužitelj samo dostavlja dokaz o plaćanju predujma jer je bilo dovoljno da samo dostavi uplatnicu kao dokaz, bez podneska. Tužitelj nije priznat sastav podneska od 8.9.2020. jer isti nije bio nužan budući je tužiteljica povukla primjedbe navedene u tom podnesku, te sastav podneska od 5.10.2020. jer isti nije nužan. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak podneska od 29.12.2023. iz razloga što je sud već priznao tužitelju sastav podneska od 29.12.2023. i tužitelj je mogao očitovati se jednim podneskom.

45. Tužitelju ne pripada zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu obzirom je odredbom članka 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/2023) točka 20. mijenjana tako da su sada oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštiti kolektivnih interesa.

46. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 9/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24) po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima.

47. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Ogulinu 28. ožujka 2025.

Sudac

Blaženka Glad

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu