REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-2387/2024-55

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužitelja PR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Novak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Hrvoja Novaka, odvjetnika u Zagrebu i zamjenice punomoćnice tuženika JR, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 28. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje je da je ništetan i bez pravnog učinka dio članka 6. Ugovora o kreditu broj 016-993/2006, koji je potpisan 25. travnja 2006. kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika.

II. Utvrđuje je da je ništetan i bez pravnog učinka dio članka 4. Ugovora o kreditu broj 016-993/2006, koji je potpisan 25. travnja 2006. kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (švicarskim francima), odnosno kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti CHF.

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime preplaćene redovne kamatne stope i valutne klauzule iznos od 76,80 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos:

- 0,63 eura od 2.10.2007. do isplate,

- 0,60 eura od 3.11.2007. do isplate,

- 0,58 eura od 1.12.2007. do isplate,

- 0,54 eura od 3.1.2008. do isplate,

- 0,52 eura od 2.2.2008. do isplate,

- 0,50 eura od 1.3.2008. do isplate,

- 1,38 eura od 1.4.2008. do isplate,

- 1,29 eura od 1.5.2008. do isplate,

- 1,21 eura od 3.6.2008. do isplate,

- 1,13 eura od 1.7.2008. do isplate,

- 1,03 eura od 1.8.2008. do isplate,

- 0,95 eura od 2.9.2008. do isplate,

- 0,86 eura od 2.10.2008. do isplate,

- 0,71 eura od 1.11.2008. do isplate,

- 0,67 eura od 3.12.2008. do isplate,

- 1,33 eura od 1.1.2009. do isplate,

- 1,11 eura od 4.2.2009. do isplate,

- 0,90 eura od 3.3.2009. do isplate,

- 0,68 eura od 1.4.2009. do isplate,

- 0,69 eura od 1.5.2009. do isplate,

- 0,40 eura od 2.6.2009. do isplate,

- 6,14 eura od 1.11.2008. do isplate,

- 0,05 eura od 1.12.2008. do isplate,

- 8,36 eura od 1.1.2009. do isplate,

- 9,96 eura od 1.2.2009. do isplate,

- 10,67 eura od 1.3.2009. do isplate,

- 8,70 eura od 1.4.2009. do isplate,

- 9,08 eura od 1.5.2009. do isplate,

- 6,05 eura od 1.6.2009. do isplate i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 76/96., 72/02. i 153/04.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu 2.121,62 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. ožujka 2025. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 016-993/2006, a kojim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 8.000,00 CHF. Ugovorena je redovna promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 7,25% godišnje te ju je tuženik ovlašten promijeniti sukladno vlastitoj jednostranoj odluci o kamatnim stopama. Također je ugovorena valutna klauzula uz koju je glavnica vezana uz CHF. Tužitelj tvrdi da je tuženik povrijedio njegovo potrošačko pravo na način da je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa i to prema jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pregovaralo, pa je takva odredba ništetna. Da je navedeno postupanje tuženika protupravno dokazuje pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 16. srpnja 2014. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika. Nadalje, ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a koja je također nepoštena i ništetna odredba što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Tužitelj tvrdi da je po osnovi ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope i odredbe o primjeni valutne klauzule u CHF tuženik dužan isplatiti preplaćenu razliku anuiteta, pa predlaže da sud presudom utvrdi da su ništetni dijelovi odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te da mu tuženik isplati iznos kojeg će specificirati nakon provođenja vještačenja sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu isplati parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tužitelj je podneskom od 15. ožujka 2021. (stranica 160-162 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da je potraživao preplaćeni iznos od 578,69 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na preplaćene mjesečne iznose teku od dana uplata pojedinih anuiteta, kao i da mu isplati parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je kredit otplaćen u cijelosti i zatvoren u lipnju 2009., pa kako je tužba podnesena 10. lipnja 2019., to da je protekao zastarni rok od 5 godina. Neosnovano da se tužitelj poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17, jer ne navodi nikakve činjenice koje bi dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, niti tužitelj dokazuje pretpostavke za naknadu štete. Tvrdi da je pojedinačno pregovarao s tužiteljem o spornim odredbama Ugovora o kreditu, da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te da je tužitelj o svemu bio informiran i pristao je na sklapanje Ugovora o kreditu pod tim uvjetima. Također da osporava visinu tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 6- 10 spisa), dopis tuženika od 16.4.2019. kojim odgovara na zahtjev tužitelja za dostavom dokumentacije (stranica 11 spisa), metodologiju promjene kamatnih stopa (stranica 58-59 spisa), tablicu o promjeni kamatnih stopa banaka na kunske kredite (stranica 72-79 spisa), obavijesti tuženika o promjenama kamatnih stopa (stranica 102-106 spisa), otplatni plan (stranica 107-108 spisa), specifikaciju uplata (stranica 112-113 spisa) i proveo je financijsko vještačenje po vještaku Bez brige d.o.o. (stranica 139-148 spisa).

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP) sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, za utvrđenje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula CHF, te zahtjev za isplatu razlike između anuiteta po početnoj kamatnoj stopi i tečaju CHF na dan isplate kredita i anuiteta koje je tuženik obračunavao prema promjenjivoj kamatnoj stopi i tečaju CHF na dan plaćanja anuiteta, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 016-993/2006 sud je utvrdio da su ga tužitelj i prednik tuženika sklopili 25. travnja 2006., a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 8.000,00 CHF, da je člankom 3. i 6. ugovorena redovna godišnja kamata od 7,25%, a koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama prednika tuženika ili drugog akta banke, te da je člankom 4. ugovorena otplata u tri godine u kunskoj protuvrijednosti 247,93 CHF obračunatih po srednjem tečaju prednika tuženika za CHF važećim na dan plaćanja.

8. Sud je polazeći od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014 i Rev-2221/2018 utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega da tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještaka pri čemu se sud pozvao i na pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 –dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Sud je nadalje, zaključio da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate. Stoga je sud odbio dokazne prijedloge tuženika za saslušanje svjedoka: NR, PRK i GR te dokazni prijedlog tužitelja za njegovo saslušanje.

10. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetni dijelovi članaka 6. i 4. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

11. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje na temelju kojeg je utvrđena razlika koju je u spornom razdoblju tužitelj kao korisnik kredita, temeljem promjena kamatnih stopa po kreditu, platio više nego što bi bio platio da se kamatna stopa po kreditu nije mijenjala, odnosno da je ostala na početnih 7,25 % i tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i svakog plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita te je u skladu s istim izračunom naložio tuženiku isplatu tako utvrđenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

12. U odnosu na prigovor zastare sud je isti ocijenio neosnovanim obzirom na to da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo jasno pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014.), dok u odnosu na dio zahtjeva s osnova valutne klauzule u smislu ranije iznesenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. listopada 2018., zbog čega imajući u vidu da je tužba podnesena 10. lipnja 2019. nije nastupila zastara.

13. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-5499/19-31 od 10. siječnja 2022.prihvaćen je tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio članka 6. Ugovora o kreditu broj 016-993/2006, koji je potpisan 25. travnja 2006. kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, točkom II. izreke kojim se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio članka 4. Ugovora o kreditu broj 016-993/2006, koji je potpisan 25. travnja 2006. kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (švicarskim francima), odnosno kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti CHF, točkom III izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime preplaćene redovne kamatne stope i valutne klauzule iznos od 578,69 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate sa pripadajućim zateznim kamatama po stopi pobliže navedenoj u izreci presude, točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.050,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. siječnja 2022. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude, dok je točkom V. izreke presude odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka kao neosnovana.

14. Povodom žalbe tuženika protiv presude, presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-236/2022-3 od 29. prosinca 2022. pod točkom I. izreke odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5499/19-31 od 10. siječnja 2002., dok je točkom II izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kuna.

15. Povodom prijedloga tuženika za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude od 21.02.2023. Vrhovni sud je rješenjem poslovni broj Revd-2112/2023-2 od 14.06.2023. dopustio podnošenje revizije zbog pravnog pitanja:

"Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je tuženik kao banka u ugovoru o kreditu donosio jednostrane odluke o promjeni kamatne stope koje su dovele do bitne neravnoteže, te činjeničnu presumpciju da je prednik tuženika propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, iako je banka kao tuženik tijekom postupka tvrdila da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na te okolnosti, posebice u vidu saslušanja djelatnika tuženika, a koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli?"

16. Postupajući po navedenom rješenju tuženica je podnijela revizija u odnosu na naprijed navedeno pravno pitanje te je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-152/2024-2 od 1. veljače 2024. prihvaćena revizija tuženice i ukinute presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-236/2022-3 od 29. prosinca 2022. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5499/19-31 od 10. siječnja 2022. te je predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, dok je odluka o troškovima postupka ostavljena za konačnu odluku s obrazloženjem su sudovi odbili dokazni prijedlog tuženice za saslušanjem djelatnika tuženice na okolnost sklapanja ugovora o kreditu, a da je dokaz je trebao biti izveden jer okolnost na koju je predložen nije bila predmet kolektivnog pojedinačnog postupka te predstavlja jedan od odlučnih dokaza koje može utjecati na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini.

17. Osim toga, da je Vrhovni sud u svojim odlukama broj Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023., Rev 120/2023-2 od 28. veljače 2023., Rev 84/2023-2 od 19. travnja 2023. i dr. zauzeo pravno shvaćanje da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojima sud ne uzima u obzir specifičnost konkretnog slučaja, odnosno konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite i kontrole nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovaca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača o kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

18. Obzirom da tuženici kao banci nije bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom te da se u navedenim odlukama ovoga suda poziva i na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenog u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. te da stoga obzirom na navedeno odgovor na pitanje u odnosu na koje je dopušteno podnošenje revizije glasi:

"Sud ne može u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je tuženica kao banka u ugovoru o kreditu donijela jednostrane odluke o promjeni kamatne stope koje su dovele do bitne neravnoteže te činjeničnu presumpciju da je prednik tuženice propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, iako je banka kao tuženik tijekom postupka tvrdila da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te je predložila adekvatne dokaze na te okolnosti, posebice u vidu saslušanja djelatnika tuženika, a koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli.".

19. Imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske ovaj sud je nakon što je utvrdio da zbog izmjene raspravnog suca u smislu odredbe čl. 315. st. 3. ZPP na ročištu održanom 19. veljače 2025. glavna rasprava počinje iznova i da se izvedeni dokazi uz suglasnost stranaka neće ponovno izvoditi, na upit suda punomoćnici tuženika, a imajući u vidu odluku Vrhovnog suda, o saslušanju djelatnika tuženika na okolnost sklapanja ugovora o kreditu, utvrdio da je punomoćnica tuženika odustala od prijedloga za saslušanjem djelatnika tuženika kako je to predloženo na pripremnom ročištu održanom 21.05.2020.

20. Tužitelj je obzirom na promjenu valute podneskom od 18.02.2025. specificirao tužbeni zahtjev u eurima nakon čega je sud obzirom na to da nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga zaključio glavnu raspravu.

21. Sud je u ponovnom postupku izveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu (stranica 6-10 spisa), dopis tuženika od 16.4.2019. kojim odgovara na zahtjev tužitelja za dostavom dokumentacije (stranica 11 spisa), metodologiju promjene kamatnih stopa (stranica 58-59 spisa), tablicu o promjeni kamatnih stopa banaka na kunske kredite (stranica 72-79 spisa), obavijesti tuženika o promjenama kamatnih stopa (stranica 102-106 spisa), otplatni plan (stranica 107-108 spisa), specifikaciju uplata (stranica 112-113 spisa) i pročitao financijsko vještačenje provedeno po vještaku Bez brige d.o.o. (stranica 139-148 spisa).

22. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule valja navesti da je vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao V. tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narod ne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

23. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

24. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

25. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula.

26. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 i Pž-6632/17 zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

27. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz članak 502.a stavak 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

28. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

29. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio. Osim toga tuženik nije tvrdio, niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Kako to tuženik nije učinio već je predložio saslušanje svojih djelatnika o informiranju tužitelja o bitnim okolnostima kredita, a o čemu je već raspravljano povodom kolektivne tužbe, tada je za zaključiti da tuženik nije učinio vjerojatnim da je tužitelja o uvjetima kredita informirao drugačije, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Stoga se izvođenje predloženih dokaza ocjenjuje odugovlačećim i protivno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

30. Slijedom svega navedenoga, sud je zaključuje da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

31. Obzirom na to da je tuženik u ponovnom postupku odustao od prijedloga za saslušanjem predloženih svjedoka, to sud nije izvodio dokaz saslušanjem svjedoka NR, PRK i GR, dok drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

32. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetni dijelovi članaka 6. i 4. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF (točke I. i II. izreke) zbog čega je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

33. Uvidom u provedeno financijsko vještačenje na temelju kojeg je utvrđena razlika koju je u spornom razdoblju tužitelj kao korisnik kredita, temeljem promjena kamatnih stopa po kreditu, platio više nego što bi bio platio da se kamatna stopa po kreditu nije mijenjala, odnosno da je ostala na početnih 7,25 % i tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i svakog plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita te je u skladu s istim izračunom naložio tuženiku isplatu tako utvrđenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate s time da je tužitelj podneskom od 18.02.2025. obzirom na promjenu službene valute u Republici Hrvatskoj u skladu sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22).

34. U odnosu na prigovor zastare sud je isti ocijenio neosnovanim obzirom na to da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo jasno pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014.), dok u odnosu na dio zahtjeva s osnova valutne klauzule u smislu ranije iznesenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. listopada 2018., zbog čega imajući u vidu da je tužbe podnesena 10. lipnja 2019. nije nastupila zastara.

35. Osim toga, radi se o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude (tako i Županijski sud u Osijeku, u presudi broj Gž-1996/19 od 14. rujna 2020., Županijski sud u Zadru u odluci Gž-100/21 od 18. veljače 2021. i dr.)

36. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu. Također ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

37. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja ističe se da je člankom 288.a stavak 6. ZPP-a propisano da se prigovor radi prebijanja može istaknuti samo do zaključenja prethodnog postupka. Budući je tuženik ovaj prigovor istaknuo u fazi glavne rasprave i to podneskom od 18. ožujka 2021. (nakon provođenja financijskog vještačenja), a prethodni postupak je zaključen na pripremnom ročištu održanom 21. svibnja 2020., to sud ovaj prigovor nije ni u ponovnom postupku uzet u obzir.

38. Neovisno o navedenome, tj. što tuženik ne može u fazi glavne rasprave isticati prigovor radi prebijanja, valja navesti i da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta, odnosno eventualnu tražbinu tuženika prebiti s tražbinom tužitelja. U odnosu na valutnu klauzulu, tj. manje plaćene anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio trenutku isplate kredita, posebno valja istaknuti da tuženik nema svojstvo potrošača te se ne njega nje primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika.

39. Stoga kako tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti, tj. pravila vraćanja, na temelju kojih bi tužitelj bilo što trebao vratiti, odnosno da bi postojala tražbina tuženika koju bi trebalo prebiti s tražbinom tužitelja. Također je prigovor radi prebijanja istaknut nakon zaključenja prethodnog postupka, a što je protivno članku 288.a stavak 6. ZPP-a.

40. Ovaj sud ocjenjuje da tužitelj ima pravo zahtijevati preplaćene iznose i s osnove kamatne stope i valutne klauzule, a kako je to prikazano zaključku nalaza i mišljenja vještaka (stranice 146-148 spisa) iz kojeg proizlazi da preplaćeni iznos zbog promjenjive kamatne stope ukupno iznosi 133,99 kuna (odnosno prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro 17,78 eura), a da preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule ukupno iznosi 447,83 kuna (odnosno prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za jedan euro 59,44 eura).

41. Sukladno tom izračunu tužitelj je u prijašnjem postupku postavio tužbeni zahtjev s time da ne potražuje preplaćeni iznos od 3,13 kuna (odnosno prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro 0,42 kuna plaćen 25. rujna 2006., a koji se odnosi na valutnu klauzulu, već s ove osnove potražuje isplatu iznosa 444,70 kuna odnosno prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 za jedan euro 59,02 eura).

42. Dakle, tužitelj ukupno potražuje iznos od 76,80 eura (ranije iznos od 578,69 kuna koji se sastoji od 17,78 eura odnosno ranije 133,99 kuna + 59,02 eura ranije 444,70 kuna =76,80 eura odnosno ranije 578,69 kuna) te je sud tužitelju dosudio iznos preplaćene kamate i preplaćeni iznos razlike u valutnom tečaju u ukupnom iznosu od 76,80 eura (prema podnesku od 18.02.2025. -list 385-386 spisa) sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne iznose preplaćenih iznosa teku od dana plaćanja pojedinih anuiteta kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, a sukladno članku 1115. ZOO-a. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO.

43. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1-100 bodova), sastav podneska od 15.4.2020. (Tbr. 8/1-100 bodova), zastupanja na pripremnom ročištu 21.5.2020. (Tbr. 9/1-100 bodova), sastav podneska od 15.3.2021. (Tbr. 8/1-100 bodova), zastupanja na ročištu 8.12.2021. (Tbr. 9/1-100 bodova), sastav podneska od 18.02.2025. (Tbr. 8/1-100 bodova) i zastupanja na ročištu 19.02.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova), što iznosi 700 bodova. Uz vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a od 350,00 eura, trošak iznosi 1.750,00 eura. Također mu je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu 265,44 eura, trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 53,09 eura i sudske pristojbe za presudu u iznosu 53,09 eura pa ukupno dosuđen trošak iznosi 2.121,62 eura.

44. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 30. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17.,131/20, 114/22 i 6/24) i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

45. Ističe se da sud trošak određuje primjenom članka 155. ZPP-a i prilikom odlučivanja o troškovima određuje naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice cijeneći pri tome brižljivo sve okolnosti i vodeći računa o pravilima za pripremanje glavne rasprave. Stoga sud podneske tužitelja od 7. veljače 2020. (dostavlja dokaz o uplati sudske pristojbe), od 3. lipnja 2020. (dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje), od 27. kolovoza 2020. (požuruje postupanje suda) i od 21. rujna 2020. (dostavlja sudsku praksu) ocjenjuje nepotrebnima budući isti nisu bili potrebni za raspravljanje i donošenje sudske odluke te sud raspolaže evidencijom o uplatama za troškove vještačenja i plaćanje sudskih pristojbi.

46. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

47. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 28. ožujka 2025.

Sudac

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.