Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Stalna služba u Petrinji
Petrinja, Trg dr. Franje Tuđmana 12
Poslovni broj: P-342/2023-27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužiteljice GO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicama iz ZOU Ana Smolčić i Ivana Marković Palaić, odvjetnicama iz Siska, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić&Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane dana 12. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zam. punomoćnika tuženika, na ročištu za donošenje i objavu presude dana 28. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010678021 koji su dana 17.08.2005. zaključile tužiteljica GO, kao korisnik kredita, i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a preko ugovorene kamatne stope od 4,35 % godišnje.
II Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010678021 koji su dana 17.08.2005. zaključile tužiteljica GO, kao korisnik kredita, i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužiteljici GO isplati iznos od 1.747,01 eura sa zakonskom zateznom kamatom kako slijedi:
- na iznos od 0,26 eur od 30.09.2005. godine pa do isplate;
- na iznos od 0,18 eur od 31.10.2005. godine pa do isplate;
- na iznos od 0,40 eur od 30.11.2005. godine pa do isplate;
- na iznos od 3,23 eur od 31.10.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 2,98 eur od 31.12.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 4,69 eur od 31.01.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 5,14 eur od 28.02.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 2,68 eur od 31.03.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 4,13 eur od 30.04.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 2,23 eur od 31.05.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 0,51 eur od 30.06.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 0,87 eur od 31.07.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 1,78 eur od 31.08.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 0,84 eur od 30.09.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 0,81 eur od 31.10.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 1,15 eur od 30.11.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 3,66 eur od 31.12.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 5,52 eur od 31.01.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 4,76 eur od 28.02.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 7,49 eur od 31.03.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 6,98 eur od 30.04.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 8,07 eur od 31.05.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 13,72 eur od 30.06.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 11,28 eur od 31.07.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 19,27 eur od 31.08.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 15,70 eur od 30.09.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 13,18 eur od 31.10.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 18,72 eur od 30.11.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 24,09 eur od 31.12.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 22,06 eur od 31.01.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 23,81 eur od 28.02.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 19,60 eur od 31.03.2011.godine pa do isplate;
- na iznos od 22,50 eur od 30.04.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 30,90 eur od 31.05.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 29,01 eur od 30.06.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 40,22 eur od 31.07.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 40,26 eur od 31.08.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 30,91 eur od 30.09.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 30,40 eur od 31.10.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 29,41 eur od 30.11.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 31,62 eur od 31.12.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 35,30 eur od 31.07.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 34,71 eur od 31.08.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 26,32 eur od 30.09.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 27,69 eur od 31.10.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 27,16 eur od 30.11.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 28,13 eur od 31.12.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 25,99 eur od 31.01.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 27,33 eur od 28.02.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 27,64 eur od 31.03.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 26,16 eur od 30.04.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 24,38 eur od 31.05.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 24,22 eur od 30.06.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 24,75 eur od 31.07.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 25,80 eur od 31.08.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 27,19 eur od 30.09.2013. godine pa do isplate,;
- na iznos od 26,60 eur od 31.10.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 26,84 eur od 30.11.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 27,55 eur od 31.12.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 23,61 eur od 31.01.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 23,98 eur od 28.02.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 33,77 eur od 31.03.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 32,95 eur od 30.04.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 32,13 eur od 31.05.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 33,28 eur od 30.06.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 34,31 eur od 31.07.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 34,41 eur od 31.08.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 34,52 eur od 30.09.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 35,84 eur od 31.10.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 36,21 eur od 30.11.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 36,35 eur od 31.12.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 36,33 eur od 31.01.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 36,33 eur od 28.02.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 36,33 eur od 31.03.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 36,33 eur od 30.04.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 36,33 eur od 31.05.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 36,33 eur od 30.06.2015. godine pa do isplate;
-na iznos od 36,33 eur od 31.07.2015. godine pa do isplate;
-na iznos od 36,33 eur od 31.08.2015. godine pa do isplate;
-na iznos od 36,33 eur od 30.09.2015. godine pa do isplate, a koje zakonske zatezne kamate teku na navedene iznose do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici GO nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 2.206,81 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana 28. ožujka 2025. pa do isplate, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica GO podnijela je ovom sudu tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je navela kako su, ona kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor sklopili dana 17.08.2005. Ugovor o kreditu broj: 9010678021 (u daljnjem tekstu: Ugovor), a koji Ugovor je potvrđen kod javnog bilježnika Ivana Čubelića u Sisku pod poslovnim brojem OU-1086/2005. Stranke su dana 22.12.2011. sklopile I. (prvi) dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010678021 kojim je ugovoren poček otplate nedospjele glavnice kredita na rok od 6 mjeseci. Dana 21.08.2012. stranke su sklopile i II. (drugi) dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010678021 kojim dodatkom je promijenjen način otplate kredita iz točke 7.2. Osnovnog Ugovora. Dana 10.12.2015. stranke su sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010678021 (u daljnjem tekstu: Dodatak) kojim Dodatkom je proveden postupak konverzije osnovnog kredita iz valute CHF u valutu EUR. Dana 29.08.2022. godine stranke su zaključile još jedan Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010678021 kojim je ugovorena fiksna kamatna stopa za preostalo razdoblje otplate kredita. Ugovorom je tužiteljici odobren stambeni kredit u iznosu od 31.068,00 CHF za kupnju stambenog objekta koji se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju u kunama u protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem Kreditora na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate od 300 mjeseci. Odredbom toč. 7.2. Ugovora ugovoreno je da kredit u iznosu od 31.068,00 CHF i kamata otplaćuju u 300 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv banaka, između ostalih i ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom presudom pod točkom II izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu izreke u kojoj je utvrđeno da su banke, između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je pod točkom I. izreke potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točki 2. izreke u kojoj je utvrđeno da su banke, između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502 c propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Prema tome, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužiteljica je temeljem odredbe čl. 7.2. Ugovora bila dužna otplaćivati kredit u iznosu od 31.068,00 CHF i kamatu u 300 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Obzirom da je utvrđeno navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužiteljica plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita te je na taj način preplatila tuženiku iznos od 1.761,49 eur/13.271,97 kn, pa je po pojedinim mjesecima nastala razlika koja je iskazana pod točkom III izreke tužbenog zahtjeva. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (u daljnjem tekstu: Zakon) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je dana 10.12.2015. s tuženikom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. U provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30.09. 2015.g. koja je iznosila je 16.131,12 eura. Međutim, kako je već navedeno presudama Trgovačkog suda pravomoćno je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, kao i ugovaranje valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem odredbi Zakona, te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, ne znači da je time tužitelj kao potrošač izgubio pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenog iznosa. Takav stav u skladu je s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019.g., slučaj G. Prema tome, a imajući u vidu da su navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan konverzije tj. dan 30.09.2015. postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz početnu kamatnu stopu (prvotno ugovorenu) i početni tečaj (na dan isplate kredita) što je iznosilo 15.025,57 eur/113.210,16 kn, te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije od 16.340,03 eur/123.113,97 kn. Prema tome, nastala je razlika u glavnicama u iznosu od 1.314,46 eur/9.903,81 kn iz čega je razvidno kako tužiteljica nije u potpunosti obeštećena. Slijedom gore navedenoga, a osobito iz razlika u nedospjelim glavnicama na dan 30.09.2015. razvidno je kako tužiteljica nije obeštećena u skladu s važećim pravom Europske unije, te pravomoćnim sudskim odlukama, kako domaćih tako i sudova Europske unije, pa se predlaže da naslovni sud, a nakon provedenog dokaznog postupka udovolji njenom tužbenom zahtjevu.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je naveo kako u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik prvenstveno ističe da se u ovom predmetu radi o kreditu koji je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. Tuženik smatra da je bitna činjenica za odlučivanje u ovom sporu činjenica da je tužitelj prihvatio konverziju kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama, te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužitelj potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu. Iz predmetnog Dodatka jasno proizlazi da je tužitelj već restituiran, te da je tužbeni zahtjev neosnovan. U članku 1. navedeno je da Ugovorne strane suglasno konstatiraju da se Dodatak sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015). Člankom 2. navedeno je da Ugovorne strane suglasno utvrđuju da je Korisnik kredita prihvatio Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim sukladno članku 19.c. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i Izvod otvorenih stavaka po kreditu koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. godine. U članku 3. Ugovorne strane suglasno su utvrdile koliko, nakon učinjene konverzije, iznosi preostala neotplaćena (nedospjela) glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. godine, a koji iznos je iskazan u eurima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke. Člankom 5. Ugovorne strane suglasno su utvrdile ukupni iznos preplate, te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća Korisnik kredita. U članku 6. Dodatka utvrđeno je u koliko mjesečnih anuiteta je Korisnik kredita obvezan isplatiti preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita uvećano za kamatu, a prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom i klauzulom u EUR, koji je Banka, pri sklapanju Dodatka uručila Korisniku kredita. Također je utvrđen iznos mjesečnog anuiteta iskazanog u EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Iznos anuiteta iz prethodnog stavka obračunat je primjenom kamatne stope važeće na dan sklapanja Dodatka. U slučaju promjene kamatne stope sukladno uvjetima promjenjivosti iz članka sedmog ovog Dodatka, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. U članku 7. kroz čak ukupno 10 odredbi je na detaljan način opisan način promjene kamatne stope. (stavci 7.1. do 7.10.), te je u odredbi 7.11. tužitelj izjavio da je upoznat s rizicima moguće promjene kamatne stope odnosno parametrima promjenjivosti kamatne stope. Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti je usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužitelj je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku. Nadalje, tuženik ističe kako je u potpunosti informirano tužitelja o svim parametrima konverzije. Naime, za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik je sukladno čl. 19d ZID ZPK izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji kalkulator uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije sukladno članku 19.c ZID ZPK, te ga je učinio dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, pa tako i tužitelju, a kojem kalkulatoru je svaki potrošač mogao pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja. Za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik je svim potrošačima omogućio pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici tuženik je sukladno zakonskoj obvezi pribavio mišljenje ovlaštenog revizora da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona, te je takvo mišljenje tuženik objavio na svojim mrežnim stranicama u zakonom propisanom roku. Dokaz: Pregled kreditnog kalkulatora u konverziji kredita denominiranih u CHF odnosno denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu s Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Zakonom o kreditnim institucijama, izrađeno od strane ovlaštenog revizora Ernst & Young d.o.o. saslušanje svjedoka EO, osobnog bankara, na adresi tuženika, a na okolnost informiranosti potrošača prilikom sklapanja Ugovora o kreditu te na okolnost informiranosti o spornim odredbama Ugovora o kreditu. Tuženik naglašava kako je tužitelj je već restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit u CHF konvertiran u kredit u EUR sukladno odredbama ZID ZPK. Tužitelj nije bio obvezan prihvatiti konverziju i sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, nego je imao izbora da li će prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka koji se odnosio na konverziju. Primijenjena metodologija koju je koristio tuženik pri konverziji kredita je određena odredbama članka 19.b i 19.c. ZIDZPK, tako da kada je tužitelj prihvatio izračun konverzije i sklopio Dodatak prihvatio je promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na valutu EUR. Tužitelj je dakle prihvatio promjene kamatnih stopa za valutu EUR koje su se već dogodile, dakle nije bilo neizvjesnosti za period koji je već prošao. Utuženi iznosi već su obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak. Tuženik je sve uplate tužitelja evidentirao i preračunao u valutu EUR. Dakle, zatraženi iznosi obuhvaćeni su u novim obračunima i novim otplatnim planovima. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj izgubila bi se svrha intervencije zakonodavca, a kojoj je cilj zaštita potrošača. Ispalo bi da se ZID ZPK zaobilazi odnosno da se uopće ne primjenjuje. Ukoliko je navedenim zakonom decidirano propisana metodologija po kojoj se potrošači koji su imali kredite u CHF trebaju obeštetiti i ukoliko je tuženik primijenio taj zakon i ukoliko je tužitelj prihvatio metodologiju utvrđenu tim zakonom, nejasno je zašto sada tužitelj ustaje sa tužbenim zahtjevom sa potpuno drugačijom metodologijom koja uopće nije propisana, a u trenutku podnošenja tužbe postoji zakon koji propisuje metodologiju izračuna preplate i način korištenja preplate. Tužitelj pogrešno tumači značenje odluke VSRH Rev 2868/18-2 od 12. veljače 2019.. Presude proizašle iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača ne bave se odredbama Dodatka ugovora o kreditu, niti je navedenim presudama utvrđeno da su ništetne odredbe iz Dodatka. Dodaci su sklapani na potpuno drugačiji način od osnovnih ugovora i uvažavajući sva događanja i sve zakonske izmjene i obveze banaka po pitanju odredbi koje se tiču promjenjivosti kamatne stope i tečaja CHF. Potpuno je pogrešno povesti se za jednom rečenicom iz odluke VSRH da osnovni ugovor nije konvalidirao sklapanjem Dodatka i temeljem te rečenice podnositi tužbu sudu sa stavom kao da taj Dodatak uopće nije izmijenio stanje između tužitelja i tuženika. Budući da se pravomoćne presude VTS RH (43 Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakav učinak na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik ističe kako u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kako je postavljen u ovoj parnici zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a. Naime, budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Završno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. Tuženik kao bitno naglašava kako je odredbom čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, dalje u tekstu: ZOO) određeno kad zastara počinje teći: „Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, …“ , dok je odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a određeno kada se duguju zatezne kamate: „Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.“. Dakle, opće pravilo je da zastara počinje teći prvi dan poslije dana kada je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje, odnosno prvi dan nakon dospijeća. Prema tome, budući je VSRH objedinjenim pravnim shvaćanjem odredio kao dan početka tijeka zastare dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, nedvojbeno je da je time ujedno odredio kako je u tom trenutku nastupilo i dospijeće. Dodatno, obzirom na protek više od tri godine od njihova dospijeća, u skladu s odredbom čl. 226. ZOO-a, tuženik ističe kako je nastupila zastara potraživanja zakonskih kamata na preplaćene iznose koji su posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Slijedom svega navedenog, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženici nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.
3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 9-17 spisa), I. dodatak ugovoru o kreditu (str. 18-19 spisa), II. dodatak ugovoru o kreditu (str. 20-21 spisa), III. dodatak ugovoru o kreditu (str. 22-25 spisa), dodatak ugovora o kreditu (str. 26-31 spisa), dodatak ugovoru o kreditu (str. 33-36 spisa), izračun konverzije (str. 37 spisa), izvadak otvorenih stavaka (str. 39 spisa), izračun konverzije (str. 40-47 spisa), plan otplate (str. 48-56 spisa), pregled uplata (str. 57-61 spisa), knjigovodstvenu karticu (str. 62-117 spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Dragane Bubalo (str. 161-168 spisa) te je saslušana tužiteljica (str. 188-189 spisa).
4. Podneskom od 7. listopada 2024. tužiteljica je, nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, precizirala tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 1.747,01 euro po osnovi razlike kamate i po osnovi valutne klauzule sa zateznim kamatama te troškove postupka.
5. Temeljem svih izvedenih dokaza kao i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.
6. Uvidom u Ugovor o kreditu od 17. kolovoza 2005., broj ugovora 9010678021 (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao banke, utvrđeno je da se banka obvezuje korisnici kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 31.068,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), zatim, da se kredit odobrava za kupnju stambenog objekta (čl. 2. Ugovora), zatim, da je rok otplate 300 mjeseci te da se kredit u iznosu od 31.068,00 CHF i kamata iz čl. 4. Ugovora otplaćuju u 300 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora (čl. 7. Ugovora), te je odredbom čl. 4. Ugovora ugovoreno da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,35 % godišnje, koja kamata se obračunava u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.
7. Nadalje, između stranaka nije sporno, a ujedno proizlazi iz plana otplate tuženika, po Ugovoru o kreditu 9010678021, da je kamatna stopa mijenjana od strane tuženika i to na način da od 31.08.2007. iznosi 5,35 % godišnje, od 29.02.2008. iznosi 6,10 % godišnje, od 30.11.2010. iznosi 5,75 % godišnje, od 31.05.2011. iznosi 5,50 % godišnje, od 31.08.2011. iznosi 5,25 % godišnje, od 31.01.2014. iznosi 3,23 % godišnje, a nije sporno niti da kredit nije u cijelosti otplaćen.
8. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
9. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. 11. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).
10. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.
11. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenula protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu od 17.08.2005., broj ugovora 9010678021, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužiteljice, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.
12. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužiteljica u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 4,35 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.
13. U odnosu na odredbu čl. 4.2. Ugovora o kreditu od 17.08.2005., broj ugovora 9010678021, u dijelu u kojem je ugovoreno da Banka može promijeniti visinu kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita time da kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene, za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogla ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.
14. Naime, tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužiteljici kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao potrošač mogla spoznati učinke koji bi za nju u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužiteljica kao potrošač nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.
15. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 7. Ugovor o kreditu od 17.08.2005., broj ugovora 9010678021, u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, Sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.
16. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti joj pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.
17. Dakle, temeljem svega navedenog Sud zaključuje da su odredbe čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu od 17.08.2005., broj ugovora 9010678021, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za stambene kredite i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužiteljica utjecala na sadržaj istih, čime je tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.
18. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
19. Sud je na prijedlog tužiteljice, izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 21.09.2024. navela kako pozitivna razlika između iznosa koji je tužiteljica po osnovi valutne klauzule stvarno plaćala i iznosa koji bi plaćala da je tečaj CHF ostao nepromijenjen kao na dan isplate kredita u utuženom razdoblju iznosi 1.747,01 €.
20. Tužiteljica nije imala prigovora nalazu i mišljenju vještakinje dok je tuženik prigovorio ističući da je prilikom izračuna trebalo uzeti iznose razlika koji obuhvaćaju cjelokupno razdoblje otplate, a ne samo razdoblja pozitivnih vrijednosti razlike anuiteta po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja i anuiteta po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita.
21. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještakinje Dragane Bubalo od 21.09.2024. kao stručan, logičan i obrazložen, kojeg prihvaća i tužiteljica, a koji izračun vještaka je izrađenog u skladu s nalogom Suda, prigovori tuženika nisu uspjeli dovesti u pitanje. Prigovor tuženika nije osnovan iz razloga što tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev, a niti eventualni prigovor radi prebijanja potraživanja.
22. Naime, točno je da su dana 10.12.2015. tužiteljica i tuženik sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010678021 radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015). Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019., korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EURO na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR. Uvažavajući navedene stavove Suda Europske unije, konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer Dodatkom ugovoru o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana tj. sklapanjem istoga tužiteljici nije priznata niti isplaćena razlika u vidu preplaćenih iznosa na ime kamata i razlike u valutnom tečaju. Sud je poklonio svoju vjeru nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Dragane Bubalo, koje smatra stručnim i temeljitim, te je na temelju takvog vještačenja Sud utvrdio iznos razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužiteljica stvarno i faktički plaćala, odnosno iznosa koji bi plaćala da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita, a do sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010678021 ukupno iznosi 1.747,01 eura. Nije točan navod tuženika kako je tužiteljica sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010678021 obeštećena s osnova razlike u tečaju CHF jer konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer Dodatkom ugovora o kreditu, odnosno nije u otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sklapanjem istoga tužiteljici nije u potpunosti priznata niti isplaćena razlika u vidu preplaćenih iznosa na ime kamata i razlike u valutnom tečaju, a što je potvrđeno vjerodostojnim nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje.
23. Stoga je, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, odlučeno kao u izreci ove presude odnosno tužiteljici je dosuđen ukupan iznos utužene razlike redovne kamate i po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a zatezna kamata na svaki pojedini mjesečni iznos dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma dospijeća obveze plaćanja sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo i zahtjevu tužitelja, u kojem dijelu nije bilo prigovora stranaka.
24. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja, Sud smatra kako isti nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba radi isplate podnesena sudu 06.06.2023., te da je tužiteljica tek provedenim vještačenjem utvrdila točnu visinu utužene razlike po osnovi preplate anuiteta, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.
25. Obzirom da je tužiteljica u sporu uspjela u cijelosti tuženik joj je dužan sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP nadoknaditi parnični trošak u cijelosti. Tužiteljici je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife), za zastupanja na ročištima 20.08.2024., 21.01.2025. i 12.03.2025. u iznosu od 200,00 kn za svako (Tbr. 9.1. Tarife), na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.3. Tarife) za sastav podnesaka od 04.10.2023., 07.10.2024. i 28.10.2024. u iznosu od 200,00 eura za svaki (Tbr. 8.1. Tarife), trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura, što ukupno s PDV-om iznosi 2.206,81 eura.
U Petrinji, 28. ožujka 2025.
Sutkinja
Blaženka Navara
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. Tužiteljica GO, po punomoćnicama iz ZOU HO i Ivana
Marković Palaić, odvjetnicama iz Siska
2. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d., po punomoćnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić&Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba
