REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-2818/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužiteljice TR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Krunoslav Vuljak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. veljače 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice MR, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika VR, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 28. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužiteljici TR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], preplaćeni iznos otplate kredita na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 1.969,66 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima:

-na iznos od 6,74 EUR od 1.4.2010. do isplate,

-na iznos od 16,01 EUR od 1.5.2010. do isplate,

-na iznos od 17,56 EUR od 1.6.2010. do isplate,

-na iznos od 30,90 EUR od 1.7.2010. do isplate,

-na iznos od 28,15 EUR od 1.8.2010. do isplate,

-na iznos od 36,54 EUR od 1.9.2010. do isplate,

-na iznos od 33,64 EUR od 1.10.2010. do isplate,

-na iznos od 28,98 EUR od 1.11.2010. do isplate,

-na iznos od 38,81 EUR od 1.12.2010. do isplate,

-na iznos od 51,33 EUR od 1.1.2011. do isplate,

-na iznos od 42,47 EUR od 1.2.2011. do isplate,

-na iznos od 45,58 EUR od 1.3.2011. do isplate,

-na iznos od 41,62 EUR od 1.4.2011. do isplate,

-na iznos od 42,33 EUR od 1.5.2011. do isplate,

-na iznos od 59,11 EUR od 1.6.2011. do isplate,

-na iznos od 60,74 EUR od 1.7.2011. do isplate,

-na iznos od 74,76 EUR od 1.8.2011. do isplate,

-na iznos od 67,81 EUR od 1.9.2011. do isplate,

-na iznos od 59,68 EUR od 1.10.2011. do isplate,

-na iznos od 58,35 EUR od 1.11.2011. do isplate,

-na iznos od 57,75 EUR od 1.12.2011. do isplate,

-na iznos od 61,48 EUR od 1.1.2012. do isplate,

-na iznos od 64,73 EUR od 1.2.2012. do isplate,

-na iznos od 65,17 EUR od 1.3.2012. do isplate,

-na iznos od 62,92 EUR od 1.4.2012. do isplate,

-na iznos od 64,44 EUR od 1.5.2012. do isplate,

-na iznos od 65,48 EUR od 1.6.2012. do isplate,

-na iznos od 63,73 EUR od 1.7.2012. do isplate,

-na iznos od 64,19 EUR od 1.8.2012. do isplate,

-na iznos od 62,88 EUR od 1.9.2012. do isplate,

-na iznos od 60,05 EUR od 1.10.2012. do isplate,

-na iznos od 63,06 EUR od 1.11.2012. do isplate,

-na iznos od 64,51 EUR od 1.12.2012. do isplate,

-na iznos od 63,50 EUR od 1.1.2013. do isplate,

-na iznos od 57,80 EUR od 1.2.2013. do isplate,

-na iznos od 62,64 EUR od 1.3.2013. do isplate,

-na iznos od 63,06 EUR od 1.4.2013. do isplate,

-na iznos od 61,17 EUR od 1.5.2013. do isplate i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.283,18 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. ožujka 2025. do isplate, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 187,50 eura odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 11. travnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 116-50-3399285 kojim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.390,18 CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik ni na koji način nije upozorio tužiteljicu na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli. Tužiteljica tvrdi da je tuženik povrijedio njezino potrošačko pravo na način da je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a koja je nepoštena i ništetna odredba što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Navedene presude donesene su povodom kolektivne tužbe, pa tužiteljica tvrdi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz te parnice u parnicama koje pokreću fizičke osobe za naknadu štete u smislu odredbe čl. 502c Zakona o parničnom postupku. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da sud presudom naloži tuženiku da joj isplati preplaćeni iznos razlike u valutnom tečaju u ukupnom iznosu od 1.969,66 eura/14.840,37 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne iznose preplaćenih iznosa teku od dana uplata pojedinih anuiteta, kao i da joj isplati parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da se tužba temelji na pogrešnom tumačenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, odnosno da bi se ova presuda direktno primjenjivala u odnosu na tužiteljičin ugovor o kreditu, već tužiteljica mora dokazati nepoštenost, odnosno ništavost konkretnih ugovornih odredbi obzirom na to da je ugovor o kreditu tužiteljica zaključila radi kupnje vozila, a ne radi rješavanja stambenog pitanja. Tvrdi da je sud dužan u svakom konkretnom slučaju ispitati jesu li kumulativno ispunjene opće pretpostavke za ocjenu poštenosti ili nepoštenosti odredaba pojedinačnog ugovora o kreditu. Tužiteljici nije učinjena nikakva šteta te sporne odredbe nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja i nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli u CHF je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, o istoj se pojedinačno pregovaralo te je tužiteljica bila svjesna rizika kojeg preuzima sklapanjem kredita uz valutnu klauzulu. Također ističe da je kredit u cijelosti otplaćen kao i da povrede na koje ukazuje tužiteljica predstavljaju eventualno zabrane manjeg značenja zbog čega se ništetnost ne može isticati, ističe prigovor zastare, tijeka zakonskih zateznih kamata te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 1. ožujka 2024. povukao prigovor visine tužbenog zahtjeva i tijeku zateznih kamata, ali i nadalje osporava osnovanost (stranica 44 spisa).

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 6- 10 spisa), knjigovodstvenu karticu kredita (stranica 11-15 spisa), otplatni plan (stranica 16-20 spisa), izračun preplaćenog tečaja s osnova ugovora o kreditu (stranica 21-22 spisa), zahtjev za kredit (stranica 34 spisa), Uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila u razdoblju od 01. 04. 2006. do 31. 08. 2006. (stranica 35-37 spisa), Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u razdoblju od 24.03. 2006. do 30.06. 2006. (stranica 38-40 spisa) te je pročitan je iskaz o zamolbenom saslušanju tužiteljice pred Općinskim sudom u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno (stranica 52-54 spisa).

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22 i 155/23. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati razliku između anuiteta prema početnom tečaju te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća kada je taj tečaj bio viši od tečaja u trenutku isplate kredita, jer tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njezino potrošačko pravo.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su ga tužiteljica i tuženik sklopili 11. travnja 2006. u iznosu kunske protuvrijednosti od 21.390,18 CHF (članak 1. Ugovora), da je ugovorena redovna godišnja kamatna stopa od 2,95%, a koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (članak 2. Ugovora) i da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća prema otplatnom planu koji je uručen tužiteljici (članak 7. Ugovora).

8. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 4-tuženik) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Prvostupanjska presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je odbijena i žalba ovdje tuženika. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

10. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništave i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništava odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.

13. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

14. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".

15. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

16. Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

17. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

18. U ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svojeg zaposlenika koji je sudjelovao u postupku sklapanja ugovora, već je predložio da se sasluša javni bilježnik Davor Dušić na okolnost solemnizacije Ugovora o kreditu.

19. Sud je odbio prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika Davora Dušića budući javni bilježnik nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka, niti naknade za obradu kredita koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti.

20. Iz iskaza tužiteljice koja je u smislu odredbe čl. 244. st. 1. Zakona o parničnom postupku saslušana zamolbenim putem pred Općinskim sudom u Puli-Pola, Stalnoj službi u Rovinju-Rovigno proizlazi da je oko 2006. godine otišla u Auto kuću Košara u Putinima jer joj je bio potreban novi automobil i navedena auto kuća ju je uputila da uzme kredit kod tuženika te je bila u predmetnoj auto kući, otprilike dva puta, prvi put kada je pogledala automobil, a nakon drugog puta ju je prodavačica iz auto kuće uputila u banku, odnosno kod tuženika radi uzimanja kredita radi otplate automobila. Tužiteljica je nadalje navela da se točno ne sjeća, čini joj je se da su je svi papiri za zaključenje ugovora već čekali u banci te da o drugim bankama za uzimanje kredita nije niti razmišljala jer je auto kuća Košara već imala uspostavljenu suradnju sa tuženikom. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije joj ponuđeno zaključenje ugovora u bilo kojoj drugoj valuti osim u CHF, a ona nije niti pitala za neku drugu opciju te ju nitko nije upozorio na postojanje valutne klauzule vezane uz tečaj CHF, a niti na promjenjivu kamatnu stopu kao ni na mogućnost promjene tečaja CHF. Sve anuitete kredita je sama otplatila te je prije nego što je zaključila ugovor o kreditu, isti pročitala te joj nije ništa bilo sporno u predmetnom ugovoru o kreditu, a niti nejasno te nije niti tražila nikakva dodatna pojašnjenja u vezi navedenog ugovora. Prilikom dolaska u banku već ju je sve čekalo na šalteru i nitko joj nije posebno tumačio odredbe ugovora te se jedino sa službenicom banke dogovarala oko ugovaranja trajnog naloga za otplatu kredita.

21. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice, jer ga ocjenjuje istinitim i uvjerljivim te smatra da tužiteljica nije dobila cjelovito i puno objašnjenje o značaju ugovaranja valutne klauzule i rizicima kretanja tečaja CHF. Tužiteljica uopće nije bila u banci, pa nije niti mogla s djelatnicima tuženika pregovarati oko pojedinih odredbi Ugovora te je uvjerljiv njezin iskaz da joj je ponuđen isključivo kredit u CHF i da su joj tu mogućnost ponudili djelatnici autokuće što znači da joj nije nuđen kredit u nekoj drugoj valuti iz čega sud zaključuje da tužiteljici nisu dane potpune obavijesti o valutnoj klauzuli, te rizicima valute CHF.

22. Dakle, tuženik nije dokazao da je u slučaju tužiteljice i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama sporne odredbe, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

23. Pri tome se ističe da prema shvaćanju ovog suda nije odlučno to što je predmetni Ugovor o kreditu zaključen radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja. Naime, prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dodatno, prema shvaćanju ovog suda, tužiteljica je dostavljanjem Ugovora o kreditu dokazala svojstvo potrošača, time da je i u svom iskazu, kojeg je sud prihvatio kao istinit, navela da je novcem od kredita kupila automobil koji je koristila za osobne potrebe

24. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.

25. Neosnovan je prigovor zastare, jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 371. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 20. travnja 2023.

26. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništavost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

27. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništavost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

28. Slijedom navedenog, sud je tužiteljici dosudio preplaćeni iznos s osnove razlike u tečaju CHF u iznosu 1.969,66 eura (koji je iznos nesporan između stranaka).

29. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. - dalje: ZOO) i to od dana kada su izvršene uplate. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

30. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a te su tužiteljici priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1-100 bodova), sastav podneska od 22.03.2024. (pogrešno u troškovniku navedeno sa datumom 25.03.2024.) i to prema Tbr. 8/1-100 bodova, zastupanja na pripremnom ročištu 01.03.2024. (Tbr. 9/1-100 bodova), zastupanja na ročištu radi saslušanja tužiteljice zamolbenim putem pred Općinskim sudom u Puli- Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno prema Tbr. 9/1-100 bodova i zastupanje na ročištu od 18.02.2025. prema Tbr. 9/1-100 bodova, ukupno 500,00 bodova uz vrijednost boda od 2,00 eura i pripadajući porez na dodanu vrijednost od 25% od 250,00 eura, ukupno 1.250,00 eura te trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura odnosno ukupno 1.283,18 eura.

31. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 30. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17.) i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

32. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 05.10.2023. jer isti prema ocjeni ovog suda nije bio potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP kao ni trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude. Naime, konkretni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e- Oglasna ploča sudova (članak 335. stavak 10. ZPP-a). Dakle, pristup punomoćnika ročištu za objavu presude nije od značaja za vođenje parnice, a samo takvi troškovi se u smislu članka 155. ZPP-a smatraju opravdanim parničnim troškovima.

33.Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

34. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 28. ožujka 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem u 4 primjerka, a o žalbi odlučuje nadležan županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženiku po pun.