REPUBLIKA HRVATSKA

P-1657/2023

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja TPB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Goran Katura odvj. u Splitu, protiv tuženika TP VISCONTI, Kestenova 30A, Kukci, Poreč, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Braco Kušeta odvj. u Supetru, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane dana 21. veljače 2025. god., u prisustvu zamj. pun. tužitelja Ante Vidović odvj. u Splitu, i pun. tuženika Braco Kušeta odvj. u Supetru, dana 28. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e :

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi;

"- Nalaže se tuženiku, TP, sa prebivalištem na adresi:

Kestenova 30A, Kukci, Poreč, OIB [osobni identifikacijski broj] da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju TPB, sa prebivalištem na adresi: 04610 [adresa], broj osobne iskaznice:

T, OIB [osobni identifikacijski broj], državljanka Savezne Republike Njemačke, iznos od 30.000,00 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 23. studenog 2022. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

- Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka, uvećane za pripadajuće zakonske zatezne kamate koja na taj iznos teku od donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.596,45 Eur.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 27. travnja 2023. god., podnijela ovom sudu tužbu protiv tužene radi isplate. U tužbi navodi da su tužiteljica, kao kupac s jedne i tužena, kao prodavateljica, s druge strane potpisali dokument koji u naravi predstavlja Ugovor o kupoprodaji nekretnine, a sve iz razloga što isti sadrži sve bitne elemente koje ugovor o kupoprodaji kao takav treba sadržavati.

Naime, sukladno čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 - dalje u tekstu: ZOO), a koji se u konkretnom slučaju primjenjuje, razvidni su bitni sastojci Ugovora o kupoprodaji nekretnine i to slijedeći:

- stvar koju se prodavatelj obvezuje predati kupcu u vlasništvo,

- cijena koju se kupac obvezuje platiti prodavatelju za predanu stvar,

- stranke (prodavatelj i kupac) koje su ugovor potpisale u pisanom obliku.

Iz uvodno navedenog, potpisanog „dokumenta“, očigledno je kako su svi netom navedeni uvjeti ispunjeni jer dokument sadrži i stvar i cijenu, te pravno gledajući, nedvojbeno je riječ o Ugovoru o kupoprodaji, neovisno o činjenici što isti nije na takav način naslovljen (flasa nominatio non nocet).

Kako je Ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen u pisanom obliku, razvidno je da je među strankama ispunjen i obligatorni uvjet, predviđen čl. 377. ZOO-a i čl. 115. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17).

Činjenica što predmetni ugovor nije ovjeren od strane javnog bilježnika ne utječe na valjanost istoga ugovora jer ZOO navedeno ne propisuje i ne uvjetuje kao obvezu stranaka prilikom zaključenja Ugovora.

Slijedom navedenog, a posebice činjenice da su ispunjeni bitni sastojci Ugovora propisani Zakonom o obveznim odnosima, očigledno je kako je u konkretnom slučaju potpisom stranaka došlo do perfekcije Ugovora o kupoprodaji nekretnine, a kojim su potpisom stranke stekle određena prava i preuzele određene obveze.

Nadalje, u predmetni Ugovor utanačen je instrument kapare u iznosu od 30.000,00 EUR-a, a koji iznos tužiteljica uplatila tuženoj dvjema uplatama i to prvotno uplatom u iznosu od 10.000,00 EUR-a, od 22. rujna 2022. godine, a potom i uplatom u iznosu od 20.000,00 EUR-a, od 23. rujna 2022. godine, slijedom čega je razvidno kako je prema tuženoj od strane tužiteljice u cijelosti isplaćena kapara u iznosu predviđenom Ugovorom o kupoprodaji nekretnine.

Međutim, tužena je potom, bez opravdanog razloga, izričitom izjavom volje jednostrano odustala od konačne provedbe Ugovora o kupoprodaji, čime je pravni posao propao na štetu tužiteljice koja je uplatila iznos kapare.

U međuvremenu, tužena je vratila tužiteljici kaparu u iznosu od 30.000,00 EUR- a, te se samim time ugovor smatra raskinutim, međutim kako je tužena odgovorna za neispunjene svojih ugovornih obveza, to tužiteljica ima pravo izbora zahtijevati ispunjenje ugovora ako je to još moguće ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare ili vraćanje dvostruke kapare, a sve sukladno odredbi čl. 304. st. 2. ZOO-a (Neispunjenje ugovora), koja glasi:

(1) Ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana može po svojem izboru zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete, a kaparu uračunati u naknadu ili vratiti ili se zadovoljiti primljenom kaparom.

(2) Ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može, po svojem izboru zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare, ili tražiti vraćanje dvostruke kapare. (3) U svakom slučaju, kad druga strana zahtijeva ispunjenje ugovora, ona ima pravo i na naknadu štete koju trpi zbog zakašnjenja.

(4) Sud može, u slučajevima iz stavka 1. i 2. ovoga članka, na zahtjev zainteresirane strane smanjiti pretjerano veliku kaparu.“

Navedena zakonska odredba, ujedno predstavlja i pravni osnov ove tužbe. Dakle, u konkretnom slučaju tužiteljica ima pravo izbora, te je ista odlučila tražiti povrat dvostruke kapare od tužene, tj. dodatni iznos od 30.000,00 EUR-a.

Nastavno na izneseno, tužiteljica u tom smislu ističe kako je prema tuženoj poslano više opomena pred tužbu, a kojima se istu poziva da tužiteljici podmiri preostali dio potraživanja na ime dvostruke kapare u iznosu od 30.000,00 EUR-a, a sve sukladno naprijed navedenim činjenicama.

Kako se tužena oglušila na zahtjev tužiteljice iz netom navedenih opomena pred tužbu i uzimajući u obzir činjenicu da je istoj ostavljen više nego dovoljan i razuman vremenski period na ispunjenje svoje obveze, tužiteljica je primorana svoja prava zaštiti drugim pravnim sredstvima koja su joj na raspolaganju, slijedom čega u konačnici i ustaje s ovom tužbom.

Slijedom svega naprijed navedenog, a na temelju isprava priloženih u privitku, tužiteljica je predložila Naslovnom sudu da donese odluku pobliže opisnu u izreci presude.

U odgovoru na tužbu od 22. prosinca 2023. god., tužena navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te predlaže da sud isti odbije uz nalog tužiteljici da tuženoj nadoknadi parnični trošak.

Točan je navod tužiteljice da su parnične stranke potpisale "dokument" koji je prilog tužbi, ali isti ne predstavlja nikakav niti predugovor o kupoprodaji nekretnine, a posebno ne predstavlja ugovor o kupoprodaji nekretnine iz razloga jer isti ne sadrži sve zakonom propisane odredbe odnosno nije pravno valjan.

Naime, prije kupnje nekretnine uobičajeno je da prodavatelj i kupac potpišu kupoprodajni predugovor u kojem se definira nekretnina koja je predmet kupoprodaje navođenjem zemljišnoknjižnih podataka o istoj: naziv suda, naziv zemljišnoknjižnog odjela, naziv katastarske općine, broj katastarske čestice sa opisom iste, te broj zemljišnoknjižnog uloška u kojem je nekretnina upisana. Nadalje, određuje se ukupna cijena, točan datum sklapanja konačnog ugovora, sporazum o kapari, obveze prodavatelja i kupca, te podatke potrebne za upis prava vlasništva u zemljišne knjige. Dakako da u predugovoru i u ugovoru trebaju biti navedena imena i prezimena prodavatelja i kupca, njihove adrese prebivališta, njihovi OlB-i, što u konkretnom "dokumentu" nije navedeno.

Nadalje, kapara i vraćanje dvostruke kapare, odustatnina i kapara kao odustatnina propisana je odredbama čl. 303. do 307. ZOO-a, te pretpostavlja postojanje određenog pravno valjanog ugovora. Kada nema pravno valjanog ugovora, a što se odnosi na predmetni slučaj, isplaćeni iznos (nazvan kapara) ne može se smatrati kaparom (identično stajalište izraženo je u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1285/08 od 3. veljače 2009. i Rev-572/06 od 7.prosinca 2006.). Ugovorna strana koja je izvršila isplatu na temelju ugovora koji nije pravno valjan nema pravo na isplatu dvostruke kapare u smislu članka 304. st.2 ZOO-a već u tom slučaju ugovorna strana koja je platila ima pravo na povrat isplaćenog iznosa.

Da bi se u predugovoru kapara ugovorila kao odustatnina na način da ukoliko kupac odustane kaparu zadržava prodavatelj, a ako odustane prodavatelj kupcu mora isplatiti dvostruki iznos kapare, i da bi se izbjegao spor oko povrata kapare u slučaju da ne dođe do sklapanja glavnog ugovora o kupoprodaji, potrebno je da se uz kaparu ugovori pravo da se odustane od ugovora, i tada se kapara smatra odustatninom i svaka strana može odustati Od ugovora. U predmetnom "dokumentu" kapara nije ugovorena kao odustatnina.

Nesporno je medu strankama da je tužena odnosno njena banka izvršila povrat uplaćenih iznosa i to u dva navrata: tužena je prvi iznos od 10.000,00 EUR primila dana 23.09.2022. godine od njoj nepoznate osobe naziva KGB FACILITY MANAGEMENT KG, koji je vratila u dva navrata: 27.09.2022. godine iznos od 5.000,00 EUR i dana 28.09.2022. godine iznos od 5.000,00 EUR. Drugu uplatu od 20.000,00 EUR uplaćenu također 0d KGB FACILITY MANAGEMENT KG, tužena nije niti primila na svoj račun već je njena banka izvršila povrat navedenog iznosa.

Tužiteljica u tužbi navodi da je tužena odgovorna za neispunjenje svojih ugovornih obveza, da joj je poslano više opomena pred tužbu, te da se tužena oglušila na njen zahtjev. Međutim, tužena je putem svog odvjetnika-ovdje punomoćnika, dana 10.11.2022. godine, uputila odvjetniku tužiteljice-njenom punomoćniku e-mail u kojem je predložila tužiteljici da zaključe kupoprodajni ugovor i na taj način riješe postojeću situaciju. U svom odgovoru na prijedlog dana 05.12.2022. godine, tužiteljica je izjavila da nije suglasna i ne želi kupiti predmetnu nekretninu, Ta činjenica nepobitno dokazuje da je u stvari tužiteljica raskinula ugovor, dobila nazad uplaćeni novac na ime kapare zbog čega ne samo da nema pravo na isplatu iznosa vraćene kapare, već bi bila u obvezi vratiti tuženoj 30.000,00 EUR jer je odustala od zaključenja kupoprodajnog ugovora,

Tužiteljica u podnesku od 05. ožujka 2024. god., navodi kako prije svega, ističe da su navodi istaknuti odgovorom na tužbu neosnovani i zakonski neutemeljeni, a sve iz slijedećih razloga.

Naime, tužena u točki I. odgovora na tužbu ističe kako su stranke potpisale „dokument“, međutim da navedeni dokument ne predstavlja Ugovor o kupoprodaji nekretnine, sve iz razloga jer isti ne sadrži sve zakonom propisane odredbe, odnosno nije pravno valjan kako to navodi tužena.

Upravo suprotno od navedenog, tužiteljica ističe kako se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru o kupoprodaji nekretnine jer isti sadrži sve bitne sastojke koji su potrebni da bi se Ugovor mogao smatrati valjanim i kao takav proizvoditi pravne učinke.

Naime, potpisani dokument, neovisno o navodima tužene, sadrži stvar i cijenu, a i navedene su stranke, zajedno sa svojim osobnim dokumentima, slijedom čega se navodi tužene ukazuju promašenima i zakonski neutemeljenima.

Tako, tužena u svom odgovoru na tužbu navodi kako je prije kupnje nekretnine uobičajeno da prodavatelj i kupac potpišu kupoprodajni predugovor u kojem se definira nekretnina koja je predmet kupoprodaje i navođenjem zemljišnoknjižnih podataka o istoj.

Prije svega, tužiteljica ističe da je naprijed izneseno od strane tužene dijelom netočan navod, a drugim dijelom koji bi se eventualno i mogao okarakterizirati kao točan, predstavlja apsolutno irelevantan podatak za ono što je sporno među strankama u konkretnom slučaju.

Naime, hoće li ili ne, stranke posegnuti za sklapanjem Predugovora o kupoprodaji nekretnine ili će odmah zaključiti glavni Ugovor ovisi prvenstveno o pravnom statusu nekretnine koja je predmet ugovora i njezinoj opterećenosti, odnosno egzistiraju li na strani stranaka nekakve obveze koje iste moraju riješiti prije sklapanja glavnog ugovora.

S druge strane, irelevantna je činjenica je li nešto uobičajeno jer u slučaju ako se odstupi od „uobičajenog“ važno je samo je li to odstupanje zadovoljava propisane zakonske odredbe, odnosno je li Ugovor kao takav ima sve potrebno da bi mogao proizvoditi pravne učinke i samim time biti pravno valjan.

Dakle, tužiteljica je jasno navela i obrazložila tužbom, da sporni dokument ima sve bitne sastojke Ugovora, te da iako isti nije Naslovljen kao Ugovor o kupoprodaji nekretnine, isti sukladno „falsa nominatio non nocet“ predstavlja Ugovor o kupoprodaji nekretnine.

Stoga, uzimajući u obzir činjenicu da su ispunjeni bitni sastojci Ugovora, propisani Zakonom o obveznim odnosima, očigledno je kako je u konkretnom slučaju potpisom stranaka došlo do perfekcije Ugovora o kupoprodaji nekretnine, a kojim su potpisom stranke stekle određena prava i preuzele određene obveze, a kojih obveza se tužena sad pokušava neosnovano osloboditi.

Nadalje, u odnosu na točku III. odgovora na tužbu, tužena ističe kako su kapara i vraćanje dvostruke kapare, odustatnina i kapara kao odustatnina propisani odredbama ZOO-a, te pretpostavlja postojanje određenog pravnog valjanog ugovora da bi se nekakav isplaćeni iznos (nazvan kapara), doista mogao i smatrati kaparom.

U tom smislu, tužena i prilaže sudsku praksu u vidu izraženog stajališta u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-1285/8, od 3. veljače 2009. godine i poslovni broj: Rev-572/06, od 7. prosinca 2006. godine.).

Međutim i u kontekstu dostavljene sudske prakse, a nastavno na argumentaciju tužiteljice iz točke III. ovog podneska, ista navodi kako presude i rješenja koje tužena dostavlja u spis, nisu primjenjivi u konkretnom slučaju, a sve iz razloga jer se ovdje jasno i nedvojbeno radi o postojanju pravno valjanog ugovora.

Nastavno na izneseno, neosnovani su i promašeni navodi tužene kako tužiteljica nema pravo na povrat dvostruke kapare jer kapara nije ugovorena kao odustatnina.

Naime, tužiteljica je u tužbi jasno artikulirala da pravni osnov podnesene tužbe u konkretnom slučaju predstavlja čl. 304. st. 2. ZOO-a, a koja zakonska odredba tužiteljici daje pravo izbora da bira između tri mogućnosti, a to su:

- zahtijevati ispunjenje ugovora,

- zahtijevati naknada štete i vraćanje kapare,

- zahtijevati vraćanje dvostruke kapare.

Slijedom navedenog, tužiteljica je odlučila tražiti povrat dvostruke kapare od tužene, tj. dodatni iznos od 30.000,00 EUR-a, a sve sukladno zakonskim odredbama ZOO-a.

Naposljetku, tužena u točki VI. odgovora na tužbu navodi kako je putem svog odvjetnika uputila odvjetniku tužiteljice e-mail u kojem je predložila tužiteljici da ipak zaključe kupoprodajni ugovor i na taj način riješe postojeću situaciju oko vraćanja dvostruke kapare, slijedom čega punomoćnik tužene iz njemu samo poznatog razloga, dolazi do zaključka kako navedena činjenica nepobitno dokazuje da je ustvari tužiteljica raskinula ugovor.

Naprijed navedeno, osim što je prvenstveno pravno pogrešno i zakonski neutemeljeno, podredno je i sa životnog gledišta nelogično i promašeno.

Naime, nesporno je među strankama da je tužena, nakon uplate kapare od strane tužiteljice, odjednom i bez opravdanog razloga, izričitom izjavom volje jednostrano odustala od konačne provedbe Ugovora o kupoprodaji, odnosno jednostranom izjavom raskinula ugovor o kupoprodaji, čime je pravni posao propao na štetu tužiteljice.

Također, nesporna je i činjenica da je tužena vratila tužiteljici kaparu u iznosu od 30.000,00 EUR, shodno kojoj okolnosti i samim time, ugovor se smatra raskinutim.

Dakle, budući se ugovor smatra raskinutim, a razvidno je koja je strana odgovorna za neispunjenje svojih ugovornih obveza, drugu stranu zakon štiti u toj situaciji na način da joj daje na raspolaganje određene opcije, a sve na način kao što je u točki IV. ovog podneska, precizno obrazloženo od strane tužene.

Dakle, u konkretnom slučaju, jasno je kako je tužena tek shvaćajući ozbiljnost situacije i činjenicu da će ista morati podmiriti dodatan iznos prema tužiteljici, odlučila ipak realizirati kupoprodajni ugovor s tužiteljicom, iako je prethodno s vraćanjem kapare prema tužiteljici, sama predmetni ugovor raskinula.

Međutim, s obzirom na odmak vremena, kreirane poprilične troškove, kao i očiglednu činjenicu da je kod tužiteljice stvorena doza gorčine i nepovjerenja, ista sasvim sigurno više nema želju zaključiti pravni posao s tuženom.

Tužiteljica, jednom kad se odlučila, ustraje do kraja u izboru svoje opcije potraživanja dvostruke kapare prema tuženoj.

Zaključno, tužiteljica opetovano ističe kako je prema tuženoj poslano više opomena pred tužbu, a kojima se istu pozivalo da tužiteljici podmiri preostali dio potraživanja na ime dvostruke kapare u iznosu od 30.000,00 EUR-a, a sve sukladno naprijed navedenim činjenicama.

Kako se tužena oglušila na zahtjev tužiteljice iz netom navedenih opomena pred tužbu i uzimajući u obzir činjenicu da je istoj dan više nego dovoljan i razuman vremenski period na ispunjenje svoje obveze, tužiteljica je primorana ustrajati s ovom tužbom i na ovaj način tražiti zaštitu svojih prava.

Slijedom svega naprijed navedenog, a uzimajući u obzir protek vremena od dana vraćanja kapare, a potom i podnošenja tužbe, tužiteljica predlaže Naslovnom sudu da što prije, a sukladno svojim mogućnostima, zakaže pripremno ročište u konkretnoj pravnoj stvari

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao pismeno vlastoručno potpisano od strane parničnih stranaka bez naznake datuma, preslik osobne iskaznice tužene br. 113712575, preslik osobne iskaznice tužiteljice br. 935413, pismeno na njemačkom jeziku "Commerzbank" "Unsatzdetails" od 22.09.2022. god., pismeno na njemačkom jeziku "DKB Das kann Bank" od 23.09.2022. god., Poziv na plaćanje od 11. listopada 2022. godine sa potvrdom o povratu "Obaviješten, nije podigao pošiljku" od 02.11.2022. god., 2 dokumenta "plaćanje u stranoj valuti "Privredna banka Zagreb" od 28.09.2022. god., i 27.09.2022. god., dokument "detalji transakcije ostale uplate" privredna banka Zagreb, od 23.09.2022. god., e-mail od 10. studenog 2022. god., i dva e-maila od 05. prosinca 2022. godine.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 303, da ako je u trenutku sklapanja ugovora jedna strana dala drugoj stanovit iznos novca ili stanovitu količinu drugih zamjenljivih stvari kao znak da je ugovor sklopljen (kapara), ugovor se smatra sklopljenim kad je kapara dana, ako nije što drugo ugovoreno (st. 1). U slučaju ispunjenja ugovora kapara se mora vratiti ili uračunati u ispunjenje obveze (st. 2).

U odredbama čl. 304 ZOO-a, propisano je da ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana može po svojem izboru zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, i tražiti naknadu štete, a kaparu uračunati u naknadu ili vratiti ili se zadovoljiti primljenom kaparom (st. 1). Ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može, po svojem izboru, zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare, ili tražiti vraćanje dvostruke kapare (st. 2).

Pregledom priloženog pismena vlastoručno potpisanog od strane parničnih stranaka bez naznake datuma, utvrđeno je da se u istom navodi;

"Kupoprodaja između TP i ČP za kuću u [adresa] na adresi [adresa] – čestica 731.

Cijena dogovorena je 315.000 Eur.

Kapara = 30.000 – plaćanje odmah po predugo. (zacijelo predugovoru). Preostali iznos od 285.000 Eur biti će isplaćen sa kupoprodajnim ugovorom do siječnja 2023."

Slijedom navedenog, ovaj sud ne može prihvatiti tvrdnje tužiteljice da potpisani dokument u naravi predstavlja Ugovor o kupoprodaji nekretnine, a sve iz razloga što isti sadrži sve bitne elemente ugovora o kupoprodaji kao takav treba sadržavati, ma koliko se tužiteljica trudila dokazati suprotno.

Naime, tužena u odgovoru na tužbu navodi da je kapara i vraćanje dvostruke kapare, odustatnina i kapara kao odustatnina, propisana odredbama čl. 303. do 307. ZOO-a, te pretpostavlja postojanje određenog pravno valjanog ugovora. Kada nema pravno valjanog ugovora, a što se odnosi na predmetni slučaj, isplaćeni iznos (nazvan kapara) ne može se smatrati kaparom (identično stajalište izraženo je u Presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1285/08 od 3. veljače 2009. i Rev- 572/06 od 7.prosinca 2006.).

Tužiteljica potom u podnesku od 05. ožujka 2024. god., u kontekstu dostavljene sudske prakse, a nastavno na argumentaciju tužiteljice, navodi kako Presude i rješenja koje tužena dostavlja u spis, nisu primjenjivi u konkretnom slučaju, a sve iz razloga jer se ovdje jasno i nedvojbeno radi o postojanju pravno valjanog ugovora.

Među parničnim strankama je dakle, nesporno da prema postojećoj sudskoj praksi citirana odredba čl. 303. st. 1 ZOO-a, pretpostavlja postojanje određenog pravno valjanog ugovora, a budući da se kapara daje kao znak da je ugovor sklopljen, a ugovor se smatra sklopljenim kad je kapara dana, ali uz uvjet da nije što drugo ugovoreno.

Međutim, u konkretnom slučaju je među strankama nedvojbeno ugovoreno nešto drugo u smislu citirane odredbe čl. 303 st. 1 ZOO-a, a budući da su iste nakon dogovora o isplati kapare, dogovorile da će preostali iznos od 285.000 Eur biti isplaćen naknadno sa kupoprodajnim ugovorom do siječnja 2023. godine.

Dakle, stranke su potpisanim pismenom u konačnici dogovorile da će tek sklopiti kupoprodajni ugovor do siječnja 2023. godine, pa stoga predmetno pismeno ili dokument kako ga naziva tužiteljica, ni u kojem slučaju ne može predstavljati glavni Ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine, a koji ugovor je sukladno odredbi čl. 303 st. 1 ZOO-a, zakonska pretpostavka ugovaranja i isplate kapare.

U odredbama čl. 268 ZOO-a, propisno je, Predugovor je ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi, glavni ugovor (st. 1). Propisi o obliku glavnog ugovora važe i za predugovor ako je propisani oblik pretpostavka valjanosti ugovora (st. 2). Predugovor obvezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora (st. 3).

Prema tome, priloženo pismeno potpisano od strane parničnih stranaka ili dokument kako ga naziva tužiteljica, eventualno bi mogao predstavljati predugovor kojim su stranke preuzele obvezu da će do siječnja 2023. god., sklopiti glavni Ugovor o prodaji predmetne nekretnine, a kako je nedvojbeno i nesporno među strankama da prema postojećoj sudskoj praksi (Presuda i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1285/08 od 3. veljače 2009. i Rev-572/06 od 7.prosinca 2006.), citirana odredba čl. 303. st. 1 ZOO-a, pretpostavlja postojanje određenog pravno valjanog glavnog Ugovora o kupoprodaji, dakle, ne i Predugovora o kupoprodaji, tužena tijekom postupka osnovano ističe da kada nema pravno valjanog (glavnog) ugovora, a što se odnosi na predmetni slučaj, isplaćeni iznos (nazvan kapara) ne može se smatrati kaparom.

Slijedom navedenog, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravno stajalište prema kojemu nije moguće na pravno valjani način ugovoriti isplatu kapare u trenutku sklapanja Predugovora o prodaji nekretnine, već samo u trenutku sklapanja glavnog Ugovora o prodaji nekretnine, a kako je i propisano citiranom odredbom čl. 303 st. 1 ZOO-a.

Naime, sukladno citiranoj odredbi čl. 303 st. 1 ZOO-a, kaparu jedna ugovorna strana daje drugoj ugovornoj strani kao znak da je glavni ugovor sklopljen, a glavni ugovor se smatra sklopljenim kad je kapara dana, pa se novac koji je tužiteljica isplatila tužnoj prilikom sklapanja Predugovora o prodaji predmetne nekretnine nikako ne može smatrati kaparom.

Među strankama je nesporno da glavni Ugovor o prodaji predmetne nekretnine nije sklopljen, te da je tužena vratila tužiteljici isplaćeni iznos od 30.000,00 Eur dogovoren u spornom pismenu vlastoručno potpisnom od strane parničnih stranka, odnosno potpisnom dokumentu kako ga naziva tužiteljica.

Radi svega navedenog, tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan, te je donijeta odluku kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23). Tuženiku su priznati troškovi za zastupanje po punomoćniku, i to za sastav odgovora na tužbu 250 bod., pristup na jedno ročište 250 bod, a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 250,00 eur, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tuženiku su priznati i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe odgovora na tužbu u iznosu od 346,45 eur, sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 37/23).

U Splitu, 28. ožujka 2025. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

1 0

DNA: - pun. tužitelja

- pun. tuženika