REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Pr-150/2022-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Vukić i Partneri, odvjetnicima iz Rijeke, protiv tuženice OPĆA BOLNICA PULA – OSPEDALE GENERALE DI POLA, Pula, Zagrebačka 30, OIB: 16089706543, zastupane po punomoćniku Ediu Slivaru, odvjetniku iz Pule, radi isplate , nakon glavne rasprave zaključene dana 11. veljače 2025. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja ČC, odvjetničke vježbenice iz Pule i punomoćnika tuženika Edia Slivara, odvjetnika iz Pule, te održanog ročišta za objavu presude dana 28. ožujka 2025., istoga dana
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku OPĆA BOLNICA PULA, Santoriova ulica – OSPEDALE GENERALE DI POLA, Via Santorio 24A, OIB: 16089706543 da tužitelju VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.717,31 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama tekućima na iznose kako slijedi:
-na iznos od 131,68 EUR od 16.01.2019. godine pa do isplate
-na iznos od 97,66 EUR od 16.02.2019. godine pa do isplate
-na iznos od 246,55 EUR od 16.03.2019. godine pa do isplate
-na iznos od 172,08 EUR od 16.04.2019. godine pa do isplate
-na iznos od 285,93 EUR od 16.05.2019. godine pa do isplate
-na iznos od 379,81 EUR od 16.06.2019. godine pa do isplate
-na iznos od 209,63 EUR od 16.07.2019. godine pa do isplate
-na iznos od 69,16 EUR od 16.08.2019. godine pa do isplate
-na iznos od 120,09 EUR od 16.09.2019. godine pa do isplate
-na iznos od 82,24 EUR od 16.10.2019. godine pa do isplate
-na iznos od 180,14 EUR od 16.11.2019. godine pa do isplate
-na iznos od 157,94 EUR od 16.12.2019. godine pa do isplate
-na iznos od 233,37 EUR od 16.01.2020. godine pa do isplate
-na iznos od 192,93 EUR od 16.02.2020. godine pa do isplate
-na iznos od 158,10 EUR od 16.03.2020. godine pa do isplate
po stopi koja za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se u dijelu zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u bruto plaći za svaki pojedini iznos tužitelj odbija.
II Nalaže se tuženiku OPĆA BOLNICA PULA, Zagrebačka 30, Pula, OIB 16089706543, da tužitelju VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.268,70 eur s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana 28. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je u razdoblju od 1. svibnja 2015.godine do danas neprekidno zaposlen kod tuženika na radnom mjestu doktor medicine, liječnik specijalist u Odjelu za radiološku dijagnostiku tuženikove Opće bolnice Pula. U navedenom razdoblju tužiteljeva plaća regulirana je, između ostalih propisa, odredbama Zakona o radu (NN 149/09 –u daljnjem tekstu: ZR/09), Zakona o radu (NN 93/14 –dalje ZR/14), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, 96/15 –dalje: KU/13), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18 –dalje KU/18) Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12 –dalje: TKU/12) te Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 24/17 –dalje: TKU/17). Odredbe čl. 86 ZR/09, kao i čl. 94. ZR/94 propisuju da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću. KU/13 u čl. 57. kao i KU/18 u čl. 55., propisuje da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Prema Popisu radnih mjesta i poslova koji imaju pravo na dodatak, sadržanom u navedenim člancima KU-a, kao i prema rješenjima pod t. I ove tužbe, tužitelj, kao liječnik specijalist radiologije, po ovoj osnovi ostvaruje pravo na dodatak na plaću od 25%. Tužitelj dodatno ističe da je Dodatkom II. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, koji se primjenjuje od 1. rujna 2019. godine, izmijenjena odredba članka 55. Kolektivnog ugovora, na način da je došlo do uvećanja dodatka za posebne uvjete rada s 25% na 28% u odnosu na radno mjesto tužitelja. Tužitelj dodatno ističe da je Dodatkom II. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, koji se primjenjuje od 1. rujna 2019. godine, izmijenjena odredba članka 55. Kolektivnog ugovora, na način da je došlo do uvećanja dodatka za posebne uvjete rada s 25% na 28% u odnosu na radno mjesto tužitelja. KU/13 u čl. 59., kao i KU/18 u čl. 57., propisuje da zbog iznimne odgovornosti za život i
./
zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% odosnovne plaće, s time da je u razdoblju od 01.12.2013.g. do 01.10.2015.g. taj dodatak iznosio 10%. TKU/12 u čl. 54. st. 2., kao i TKU/17 u čl. 53. st. 2., propisuje da će se osnovna plaća zaposlenika uvećati za 8% ako zaposlenik ima znanstveni stupanj magistra znanosti, odnosno za 15% ako zaposlenik ima znanstveni stupanj doktora znanosti. KU/13 čl. 60. koji je bio na snazi do 01. listopada 2015. godine, propisuje da pravo na uvećanje osnovne plaće imaju radnici koji su u zdravstvenim ustanovama i Zavodu ostvarili radni staž i to: s navršenih 20 do navršenih 29 godina 4%, s navršenih 29 do navršenih 34 godine 8%, s navršenih 34 i više godina 10%. KU/13 u čl. 36. st. 2., kao i KU/18 u čl. 34. st. 2., propisuje da radniku čija je narav posla takva da moraraditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. ZR/09 u čl. 60. st. 1., kao ZR/14 u čl. 81., propisuje da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). TKU/12 u čl. 59. st. 1, kao i čl. TKU/17 u čl. 58. st. 1., propisuje da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje. Tužitelj ima pravo na navedene dodatke na plaću, i to kumulativno, za posebne uvjete rada, za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za radni staž u zdravstvu, za sve odrađene sate, uključujući i prekovremene sate. Naime, niti iz jedne od gore citiranih odredbi KU-a i TKU-a ne proizlazi da radniku navedeni dodaci na plaću pripadaju samo za ostvarenu redovnusatnicu, ili da se uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i spomenuti dodaci na plaću međusobno isključuju. Naknada za prekovremeni rad predstavlja dio osnovne plaće, sukladno odredbi iz čl. 51. st. 1. KU/13. Ta naknada sukladno toj odredbi uvećava osnovnu plaću pa se na naknadu za prekovremeni rad imaju platiti svi oni dodaci koji se plaćaju na plaću za rad u redovnom radnom vremenu ili redovnom mjesečnom fondu sati. To je i po prirodi stvari opravdano, obzirom da liječnici i za vrijeme prekovremenog rada, kao i za vrijeme redovnog rada, rade u otežanim uvjetima rada, sa iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi, sa posebnim znanstvenim stupnjem, položajem i radnim stažem, za koje KU i TKU propisuju posebne dodatke na plaću. Tuženik međutim, kao niti drugi javni poslodavci u zdravstvu u RH obzirom da za sve te poslodavce Ministarstvo zdravstva vrši tzv. centralizirani obračun plaća, navedene dodatke tužitelju nije u razdoblju od 01.01.2019.g. do 31.03.2020.g.isplaćivao na prekovremeni rad, već samo na redovno radno vrijeme.Tužitelj je konstantno radio prekovremeno u utuženom razdoblju, a neki od tih prekovremenih sati čak nisu obračunati u platnim listama pa time niti plaćeni kao uvećanje osnovne plaće. Obzirom da tuženik nije tužitelju isplaćivao puni iznos plaće u mjesecimaprije korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju, samim time je tužitelj uskraćen za puni iznos naknade za godišnji odmor, koja sukladno gore citiranim pravnim normama predstavlja prosjek njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Tužitelj je kod Općinskog suda u Puli -Polaveć pokrenuo postupak radi isplate dijela plaće za razdoblje od 01.12.2013. godine do 31.12.2018. godine koji se vodio pod posl. br. Pr-398/2018. Navedeni iznosi se odnose na isplatu u okviru plaće za razdoblje od01.12.2013. do 31.12.2018. godine
./
i to dodataka za otežane uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi obračunatih na sate prekovremenog rada te naknade za godišnji odmor obzirom da je u utuženom razdoblju tužitelju bila isplaćivana manja plaća čiji tromjesečni prosjek prije korištenja naknade za korištenje godišnjeg odmora čini osnovu za izračun naknade za godišnji odmor. Tužitelj napominje kako je presudom Općinskog suda u Puli –Pola posl.br. Pr-398/2018od 5. svibnja2021. godine, naloženo ovdje tuženiku isplatiti iznos od 54.735,27kn uz pripadajuće zatezne kamate te parnični trošak. Navedeni iznosi se odnose na isplatu u okviru plaće za razdoblje od 1. prosinca 2013. godine do 31. prosinca 2018. godine i to dodataka za otežane uvjeterada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi obračunatih na sate prekovremenog rada te naknade za godišnji odmor i bolovanje obzirom da je u utuženom razdoblju tužitelju bila isplaćivana manja plaća čiji tromjesečni prosjek prije korištenja naknade za korištenje godišnjeg odmora čini osnovu za izračun naknade za godišnji odmor. Kao što je već iznijeto, tuženik nije jedini poslodavac u zdravstvu u Republici Hrvatskoj koji je plaće liječnicima i drugim zdravstvenim radnicima isplaćivao na način protivan odredbama Kolektivnih ugovora i zakona, kako je opisano u prethodnim točkama ove tužbe. Takvu su praksu imali i drugi javni poslodavci u zdravstvu za koje je Ministarstvo vršilo centralni obračun plaća pa se stoga pred sudovima u RH vode brojni slični postupci radi isplate dijela plaća. Sudska je praksa o pravnim pitanjima iznijetim u ovoj tužbi već zauzela jedinstveni stav, dajući za pravo radnicima koji potražuju sve gore navedene dodatke na dio plaće koji predstavlja naknadu za prekovremeni rad. Tužitelj ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske izdao priopćenje da je na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. prosinca 2019., zbog različite sudske prakse glede prava na uvećanje plaće za sate ostvarene u prekovremenom radu, zauzeto slijedeće pravno shvaćanje: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KUi pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu." Primjerice, takav je stav zauzeo Vrhovni sud RH u presudi posl. br.: Revr 206/2012, Županijski sud u Zagrebu u presudi posl. br.: Gž R-571/16, Županijski sud u Bjelovaru u presudi posl. br.: Gž R-105/16, Županijski sud u Osijeku u presudi posl. br.: Gž R-308/17, Županijski sud u Rijeci u presudi posl. br.: Gž R-465/16, Županijski sudu Rijeci u presudi posl. br.: Gž R-390/18 i Županijski sud u Rijeci u presudi posl. br.: Gž R- 427/18. Tužitelj ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima da bi bez korištenja usluga vještaka financijsko -knjigovodstvene struke sam mogao precizno izračunati ukupan iznos bruto plaće koju mu tuženik u utuženom razdoblju neosnovano nije isplatio, a taj se iznos u svakom slučaju ne može obračunati bez prethodne dostave dokumentacije o evidenciji radnog vremena i obračuna plaće koja se potražuje od tuženika.Neovisno o tome, platne liste koje za poslodavce u zdravstvu izdaje tzv. sustav Centraliziranog obračuna plaća, su tako složeno strukturirane da se iz njih bez posebnih stručnih znanja ne može utvrditi za koji je točno bruto iznos svaki radnik uskraćen. Tužitelj je sukladno odredbama Zakona o radu i Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima, ovlašten dobiti na uvid obračune plaća i evidenciju radnog vremena. Slijedom iznijetog, tužitelj ovim putem podnosi tzv. stupnjevitu tužbu iz čl.186.b Zakona o parničnom postupku te predlaže da naslovni sud rješenjem naloži tuženiku da u roku od 15 dana dostavi u sudski spis sve obračune plaća tužitelja te evidenciju radnog vremena tuženika za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 31. ožujka 2020. godineu ovom postupku, kao i
./
izračun iz kojeg će biti razvidan iznos uskraćenih plaća i naknada tužitelju u istom razdoblju ukoliko bi se svi dodaci iz t. II. ove tužbe na koje je tužitelj ovlašten obračunali i na sate prekovremenog rada tužitelja u razdoblju od 01. siječnja 2019.g. do 31. ožujka2020.g. Tužitelj predlaže da se po pribavi navedenih podataka i isprava od tuženika, provede financijsko -knjigovodstveno vještačenje radi provjere tih podataka i utvrđenja visine neisplaćenih plaća tuženiku za svaki mjesec u razdoblju od siječnja 2019.g. do ožujka2020.g. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom, podneskom od 27. siječnja 2025. godine (list 130-132 spisa) tužitelj predlaže da sud donese presudu i naloži tuženiku isplatu kako je pobliže opisano u izreci.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Prvenstveno je potrebno istaknuti da je lijepo i uredno tužitelj naveo neke od zakonskih propisa iz kojih bi njemu pripadala neka razlika plaće i svakako bi bilo korisno da se je tužitelj obratio tuženiku s svojim zahtjevom za zaštitu prava odmah slijedeći mjesec nakon ostvarenja te navodne povrede radnih prava a ne praktično za neke razlika nakon 5 godina od navodnog nastajanja razlike u plaći. Naime, uz zaključeni ugovor o radu s tužiteljem kao radnikom, tuženik radniku izdaje i rješenje o plaći u kojem rješenju je detaljno navedeno što se uz plaću isplaćuje te ako je radnik u nekom svojemu pravu oštećen ima i pravnu uputu po kojoj može se zahtjevom za zaštitu prava obratiti poslodavcu. Tuženik kao poslodavac ističe da u cijelosti isplaćuje plaću tužitelju kao i svim ostalim radnicima na temelju ugovora o radu i po odredbama kolektivnog ugovora a obračun plaće za sve radnike izvršava se temeljem zakonskog propisa po programu za obračuna plaća, tzv. Centralni obračun podataka (COP), koji program je temeljem zakonskog propisa izradila i vodi Financijska agencija a uveden je u primjenu u lipnju/srpnju 2014. godine. Dakle, FINA kao operater na tome programu izvršava obračun plaća za sve institucije predviđene propisom pa tako i za tuženika i tuženik nema nikakvog utjecaja u obračun plaća, može samo unijeti podatke o radnicima i ostvarenim radnim satima a ostale elemente obračuna plaće, dodatke i slično, temeljem primjene kolektivnog ugovora i njegovog tumačenja provodi u svojemu djelovanju FINA, primjenjujući sve zakonske propise i tumačenja tih propisa u njihovoj primjeni. Stoga i prije svega, tuženik smatra da je tužitelj u slučaju da je smatrao da se njemu pogrešno obračunava plaća ili neki dodatak na plaću, dakle da se je neko njegovo pravo kao radnika prekršilo, morao se je prethodno obratiti van sudskim zahtjevom za zaštitu prava tužitelju kao poslodavcu da bi mogao ovu tužbu uložiti. Naime, u suštini ovoga spora nije dali tužitelju pripada neka isplata nekog novčanog iznosa već je suština spora u tome da tužitelj kao radnik tvrdi da se njemu krši neko radno pravo i ne obračunava mu se neke dodatke na plaću. Dakle, prije predloženog sudskog vještačenja je tužitelj već zaključio da je njemu uskraćena isplata određenih iznosa dodataka na plaću ali prije dolaska do stupnja financijskog vještačenja, potrebno je nedvosmisleno utvrditi dali tužitelju po propisima pripadaju određene isplate a da bi se to utvrdilo, sud će uz tvrdnje koje iznosi tužitelj u tužbi i njegova tumačenja zakonskih propisa na tu temu i ostalog, morati uzeti u obzir i razmotriti i navode iz pismenog pravnog mišljenja koje je naručilo Ministarstvo zdravstva a izradio profesor dr. sc. LC. Naime, da bi se utvrdilo dali tužitelj ima neko radno pravo, odnosno pravo na obračun nekog dodatka na plaću, mora postojati izričito postavljeni zahtjev da mu se to pravo prizna, dokazi da to pravo pripada tužitelju temeljem propisa i tumačenja odredbi kolektivnog ugovora. Obvezatno tumačenje propisa – kolektivnog ugovora daje zajedničko povjerenstvo, tumačenje se daje u formi zaključaka koji se usvajaju na
./
sjednici Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja te je o osnovama po kojima isplatu potražuje tužitelj donio zaključke br. 58, 95, 153 i druge. Tuženik primjenjuje sve propise i tumačenja. Tuženik tvrdi da propise i tumačenja o isplati plaća primjenjuje pravilno a nije za očekivati da bi se moglo pripisati državi koja donosi te zakonske propise i uređuje njihovu primjenu i tumačenje neka slaba namjera ili pokušaj da radnike nepravilnim obračunom plaća dovodi u položaj oštećene osobe. Konkretno, ako kolektivno pregovaranje dovede do uređenja nekog područja radnih odnosa do određene situacije ili stanja, svaki radnik koji smatra da se njemu krše prava iz radnog odnosa ima pravo uložiti zahtjev za zaštitu prava i nakon obavezujućega tumačenja zajedničkog povjerenstva može očekivati da će to mišljenje biti primijenjeno i da će ili dobiti razliku plaće ili je neće dobiti. Nadalje, u drugi sudskim sporovima koje vode ostali radnici, utvrđeno je da liječnici za vrijeme dežurstva ne ostvaruju određene dodatke jer je to rad u tzv. „dežurstvu“ koje je kolektivnom ugovorom vrlo jasno uređeno i isključuje način obračuna plaće koji sada potražuje tužitelj. Prije svega, strane ugovornice koje su zaključile kolektivni ugovor (radnici i poslodavci) preko svojih predstavnika predvidjeli su da će se u slučaju pogrešne primjene odredbi kolektivnog ugovora o tome odlučiti arbitražom koju će sazvati ugovorne strane a ne može se bez odluke takve arbitraže smatrati da neka od strana ugovornica pogrešno primjenjuje odredbe kolektivnog ugovora i da se time omogućuje pojedinom radniku pravo da svoje tražbine na razliku plaće ostvaruje tužbom sudu. Naime, prema sadašnjem stanju stvari, kolektivni ugovor je na snazi, niti jedna od ugovornih strana nije smatrala da nešto sporno postoji da bi sazivala arbitražu i dakle sve je u najboljem redu, U čemu se sastoji greška na koju se poziva tužitelj još nije jasno izrečeno. Nadalje, očito je da za prethodno razdoblje, dakle prije 1. siječnja 2019. godine, vođen određen broj sudskih postupaka kod različitih sudova i protivi različitih poslodavaca ali isto tako je nastavljeno kolektivno pregovaranje te je radnicima – liječnicima u novim aneksima kolektivnog ugovora priznato još određenih dodataka te se to i isplaćuje. Dakle, bez obzira na to da tužitelj ne mora znati što mu pripada od dodataka i može u tužbi napisati da mu pripadaju svi dodaci, potrebno je napomenuti da su neki dodaci priznati zaključenjem aneksa a ostali dodaci nisu priznati i ne isplaćuju se a prema jednoj revizijskoj odluci koja je prispjela u sadašnju stvarnost, ipak ima nekog značaja zaključeni kolektivni ugovor i njegovi aneksi, preciznije rečeno odredbe kolektivnog ugovora moraju se primjenjivati. Stoga, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz obvezu naknade parničnog troška.
3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u odobrenje (ugovor o radu (list 8, 9-10), obračunske liste (list 11-18 i 35-69), evidencije (list 71-84), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku financijske struke Marinu Rameša (list 93-121) te je izvršen uvid u svu ostalu dokumentaciju priležeću spisu.
4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud tužbeni zahtjev nalazi djelomično osnovanim.
5. Među strankama nije sporno da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radnom mjestu doktor medicine, liječnik specijalist u Odjelu za radiološku dijagnostiku tuženikove Opće bolnice Pula i da tužitelj kao liječnik ostvaruje pravo na dodatak na plaću za otežane uvjete rada – za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi. Nije sporno da je tužitelj
./
radio ovisno o potrebama posla prekovremeno, u dežurstvima, subotom, nedjeljom i državnim blagdanima o čemu tuženik vodi evidenciju koja je dostavljena u spis.
6. Sporno je među strankama da li tuženik ispravno obračunava plaću tužitelju u situacijama kada tužitelj radi na državni blagdan koji pada u vrijeme radnog tjedna od ponedjeljka do petka i sukladno tome da li ispravno obračunava prekovremeni rad tužitelja. Također je sporno da li tužitelj pripada pravo na isplatu dodataka na rad sukladno kolektivnom ugovoru i na prekovremene sate koje dodatke tuženik nije isplaćivao. Sporno je također da li je tužitelju isplaćena u cijelosti naknada za godišnji odmor za utuženo razdoblje.
7. Tuženik tvrdi kako je tužitelju isplatio sve naknade pa tako i dodatke na rad blagdanom.
8. Odredbom čl.1. st. 2. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj u čl.1. određuje koji su blagdani u Republici Hrvatskoj, a u st. 2 propisuje da se u dane blagdana u Republici Hrvatskoj ne radi. Sukladno čl.5. istog zakona zaposlenici na dane blagdana imaju pravo na naknadu plaće. Sukladno navedenim odredbama tuženik se neosnovano poziva na navedeni zakon kada kaže da se rad na blagdan uračunava u redovni rad i redovnu mjesečnu satnicu jer to navedenim zakonom nije propisano. Isto tako neosnovano se u tumačenju Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU za djelatnost zdravstva u zaključku 153 poziva na Zakon o blagdanima i neradnim danima iako tim zakonom kako je već rečeno nije propisano da se rad blagdanom uračunava u redovnu mjesečnu satnicu. Zakon o radu ne propisuje ništa dodatno u pogledu neradnih dana. Zakon o radu propisuje da radnici mogu raditi u punom i nepunom radnom vremenu. Isto tako čl. 65. Zakona o radu propisuje da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe radnik je na pisani zahtjev poslodavca dužan raditi duže od punog odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad).
9. Valja istaći kako je navedena materija različito propisana temeljnim Kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama u odnosu na Kolektivni ugovor za zdravstvo i zdravstveno osiguranje. Kolektivnim ugovorom za zdravstvo iz 2013. godine u čl.58 st.9 propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Redovni mjesečni fond sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s osam sati. Stavkom 1. čl. 58 KU propisani su dodaci za rad noću subotom, nedjeljom, prekovremeni rad i rad u drugoj smjeni i turnusima. Čl.58. st.10. propisano je da se dodaci iz st. 1 međusobno ne isključuju. Čl.58. propisano je pravo na uvećanu plaću za 150% za rad na blagdane i neradne dane, a st. 4. istog članka propisano je da sati odrađeni na blagdan, neradni dan, u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dane Uskrsa ubrajaju se u redovitu mjesečnu satnicu. Međutim temeljnim Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike iz 2012. i 2017. koji se primjenjuje i na tuženika ne propisuje da rad blagdanom ulazi u redovnu mjesečnu satnicu. Naime takvo utvrđenje da bi rad blagdanom ulazio u redovnu mjesečnu satnicu protivno je odredbama Zakona o blagdanima i neradnim danima kao i Zakonom o radu koji propisuju da su blagdani neradni dani dakle da radnik na blagdan nije dužan raditi. Sukladno tome Temeljni kolektivni ugovor iz
./
2012. i 2017. godine ne sadrži takvu odredbu, a Granski kolektivni ugovori za zdravstvo od 2011. do 2018. godine to propisuju. Pravilo je da se kolektivnim ugovorima detaljnije definiraju prava radnika ovisno o struci i potrebama posla, ali u svakom slučaju prava propisana zakonom o radu ne mogu se smanjiti ili ograničiti kolektivnim ugovorom jer je to ugovaranje protivno kogentnoj normi zakona što takve odredbe čini ništetnim. Definicija redovnog mjesečnog fonda radnih sati u svim je kolektivnim ugovorima za zdravstvo jednak, a to je umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s osam sati rada dnevno, isto tako u svim je Granskim kolektivnim ugovorima prekovremeni rad svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Dakle ukoliko u redovni mjesečni fond ulaze radni dani i radni sati onda nema nikakve logike da u taj fond ulazi neradni dan i neradni sati. Upravo zato za rad blagdanom je drugačije propisana plaća ukoliko radnik ipak na taj dan radi, pa je ta plaća uvećana za 150%. Dakle pravilo je da se na dane blagdana ne radi jer su to neradni dani pa se oni kao takvi ne mogu uračunavati u redovnu mjesečnu satnicu niti u redovni mjesečni fond radnih sati. Naime, takvim obračunavanjem blagdana u redovnu mjesečnu satnicu vrši se diskriminacija prema radnicima koji na taj dan ipak rade, u odnosu na one koji ne rade, a primaju naknadu. Dakle radnici koji rade na blagdan moraju odraditi više sati mjesečno da bi im se nakon toga priznao prekovremeni rad, u odnosu na radnike koji u dane blagdana nisu radili, što je diskriminatorno. Prema stavu ovog suda poslodavac ne može radnika zadužiti za veći broj radnih sati od ostalih bez obzira da li mora raditi na dane blagdana jer mjesečni fond radnih sati predstavlja sate koje radnik treba ostvariti u redovnom radu (GžR-27/15 Županijskog suda u Puli-Pola). Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci GžR- 1300/2019 od 21. listopada 2019. u kojoj kaže da iako je odredbom čl. 59KU/05 odnosno čl. 52 KU/13 definirana evidencija rada na blagdan i neradne dane kao redovni rad koji se ubraja u redovnu satnicu, to ne isključuje primjenu odredbe čl. 58. st. 9. KU/05 odnosno čl. 51. st. 9. KU/13 prema kojima prekovremeni rad predstavlja rad ostvaren povrh redovnog rada, a u koji ne ulazi rad na dan blagdana i neradni dan. Dakle, u situaciji kada radnik ne ostvari sate preko redovnog mjesečnog fonda sati, njegov rad blagdanom odnosno neradnim danom evidentiran se kao redovan rad i ubraja u redovnu satnicu sukladno čl. 52. KU/13, a ukoliko takve sate ostvari oni se u smislu čl. 51. st. 9. KU/13 smatraju prekovremenim radom.
10. Sukladno tome sav višak sati koji nastaje izvan redovnog mjesečnog fonda radnih sati predstavlja prekovremeni rad u smislu čl. 51 st. 9 KU/13, što je u skladu s odredbama Zakona o radu koji propisuju prekovremeni rad.
11. Tvrdnje tuženika kako se plaća obračunava u elektroničkom sustavu naziva COP (centralni obračun plaća) te da isti sam vrši izračun prekovremenih sati bez mogućnosti utjecaja na izračun, te da su sve javne službe dužne koristiti taj sustav za izračun plaće, sud uvažava ali to ne opravdava tuženika u smislu utvrđenih činjenica u ovom postupku kako je nepravilnim načinom obračuna prekovremenih sati tužitelj zakinut za dio plaće koji mu pripada. Tuženik u smislu svoje obveze primjene sustava COP i njegovog načina rada svoja prava može eventualno ostvarivati jedino od Republike Hrvatske koja je tu obvezu korištenja sustava propisala.
12. Tužitelj nadalje tvrdi kako mu tuženik nije isplaćivao dodatke za posebne uvjete rada, dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na odrađene
./
prekovremene sate. Odredbom čl. 51. st. 1. Kolektivnog ugovora/13 propisano je da će se osnovna plaća radniku uvećati za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50%, za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili turnusima. Istim člankom propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duže od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Također prema odredbi čl. 57. st. 1. Kolektivnog ugovora radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, a odredbom čl. 59. KU propisuje da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće. Dodatkom 1. naprijed navedenog Kolektivnog ugovora (NN 96/15) propisano je u čl. 4. da se u čl. 59. brojka 10% zamjenjuje sa brojkom 12%. Isto tako odredbom čl. 57. KU/18 je propisano da zbog iznimne odgovornost za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće. Sukladno navedenim odredbama proizlazi da je tužitelj kao liječnik za svaki odrađeni sat radio u jednakim uvjetima, dakle otežanim uvjetima rada, što jednako vrijedi za prekovremeni rad. Isto tako, tužitelj je imao jednaku odgovornost za život i zdravlje pacijenata u redovnom radu kao i u prekovremenom radu, stoga je neosnovana tvrdnja tuženika da tužitelju ti dodaci pripadaju samo na redovni rad. Naime, tužitelju se isplaćuju dodaci za prekovremeni rad, ali ti dodaci se međusobno ne isključuju već se oni primjenjuju kumulativno sa svim ostalim dodacima sukladno čl. 57. i 59. Kolektivnog ugovora zajedno sa dodacima za prekovremeni rad (takav stav potvrđuje Vrhovni sud RH u svom pravnom shvaćanju sa sjednice građanskog odjela od 9. prosinca 2019., kao i odluka Županijskog suda u Zagrebu Gž R- 588/2020). Sukladno navedenom tuženik je dužan tužitelju isplatiti razliku i po osnovi godišnjeg odmora koji nisu isplaćena u cijelosti.
13. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Marinu Rameši. Iz nalaza i mišljenja vještaka (list 109-121 spisa) – varijanta I proizlazi da je ova varijanta nalaza sastavljena sukladno zadaći od 22. veljače 2024. godine te da navedeni nalaz i mišljenje vještaka predstavlja isključivo zaključke temeljem financijskih izračuna prema nalogu suda, te ne prejudicira eventualna pravna pitanja vezana uz primjenjivost pojedinih propisa. Ova varijanta nalaza se bazira na pretpostavci da bi do, uključivo i studeni 2015. godine, izračun trebalo sačiniti sukladno zaključku 148, a počevši od prosinca 2015. godine prema zaključku 153. Razlika bruto plaće u kunama nastala uslijed različite primjene ili neprimjene odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, Temeljnog Kolektivnog ugovora za javne službenike i namještenike, odnosno Zakonskih akata i Zaključaka zajedničke komisije za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, kako je navedeno u dijelu II/ ovog nalaza. Sveukupna razlika iznosi 17.019,39 kuna bruto odnosno 2.258,85 eur u korist tužitelja. Pregled razlika po mjesecima nalazi se u Tablici 2, a pregled izračuna se nalazi u prilozima 2 - 5 ovog nalaza.
13.1. U varijanti II (list 95-107 spisa) vještak navodi da u ovoj varijanti nalaza izračun je sačinjen pod pretpostavkom da se efektivni mjesečni fond ima primjenjivati jednako za sve radnike, neovisno o tome da li rade u turnusima. Tuženik je za radnike koje ne rade u turnusima primjenjivao efektivni mjesečni fond
./
kao što je korišten u ovoj varijanti izračuna. Iz tablice je vidljivo da se je kod svih nasumično odabranih djelatnika, u svim nasumično odabranim mjesecima, efektivni mjesečni fond sati određivao na isti način i to tako da su od ukupnog broja dana u mjesecu, pomnoženo sa 8, oduzeti sati subote, nedjelje i blagdana, dakle onako kako stoji u zaključku 148. Isti je način izračuna primjenjivan i nakon donošenja zaključka 153. Naime, u mjesecima u kojima je bilo blagdana koji su padali u radne dane, djelatnici su odradili manje sati nego što im je plaćeno, a što se vidi po tome što su brojevi u koloni 3 manji od brojeva u koloni 4 i to točno za sate u koloni 2. Manje isplaćeni sati prekovremenog rada odnose se na sate koje je tužitelj odradio preko mjesečnog fonda sati, u mjesecima u kojima je bio jedan ili više državnih praznika koji su padali u dane od ponedjeljka do petka. U spomenutim situacijama tuženik nije tužitelju omogućio plaćeni slobodan dan na koji imaju pravo svi zaposleni u RH sukladno Zakonu o blagdanima. Na taj način je tužitelj u tim mjesecima premašio mjesečni fond sati, te je nastalo 24 neisplaćenih prekovremenih sati (kolona 1 u Prilogu 2). Ukupna razlika bruto plaće po svim osnovama, a prema V, izračunata u ovoj varijanti iznosi 20.473,59 kuna odnosno 2.717,31 eura. Cjelokupni izračun nalazi se u prilozima 2-5 ovog nalaza, a satnica prema kojoj je izračun napravljen u prilogu 1 nalaza.
14. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka glede matematičkog izračuna no stajalište je ovog suda kako je isključivo izračun iz varijante II sačinjen ispravnim pravnim pristupom. Dakle ovaj sud smatra da je upravo navedena varijanta nalaza i mišljenja vještaka jasna i potpuna te sačinjena pravilnom primjenom i tumačenjem zakonskih propisa te u skladu sa ostalim provedenim dokazima pa stoga u konkretnom slučaju valja primijeniti varijantu II u skladu s kojom je tužitelj i uskladio tužbeni zahtjev. Naime tuženik je prilikom obračuna plaće postupao suprotno zaključcima zajedničke komisije br.148 i 153. koji izrijekom utvrđuju da mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćeno. Naime valja ukazati na razliku između termina "redovni mjesečni fond sati" i "mjesečni fond radnih sati". Redovni mjesečni fond sati je broj sati u mjesecu za koje se radnicima isplaćuje plaća i/ili naknada plaće i naveden je u platnim listama, te je isti za sve radnike u Republici Hrvatskoj bez obzira na posao koji obavljaju. Mjesečni fond radnih sati definiran je odredbom iz čl. 51. st. 10. KU/13, odnosno istovjetnom odredbom iz čl. 49. st. 10. KU/19, te između ostaloga i Zaključcima 148. i 153. Dakle, redovni mjesečni fond sati definira sate koji se plaćaju kroz plaću i/ili naknadu, a mjesečni fond radnih sati definira broj sati u mjesecu koji se efektivno trebaju odraditi. Formulacija korištena u Kolektivnom ugovoru i Zaključcima (sati koje radnik treba odraditi) ne ostavlja mogućnost drugačije interpretacije nego da se radi o satima koji se stvarno moraju odraditi. Formalna razlika između Zaključka br. 153., od Zaključka broj 148. (koji je Zaključkom broj 153. stavljen izvan snage) je u tome što redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i osam sati, dok je prema Zaključku broj 148. redovni mjesečnih fond radnih sati činio umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i osam sati ali oba zaključka se u bitnome svode na isto, da je mjesečni fond radnih sati umnožak radnih dana sa 8 sati. Konkeretno tuženik je radnicima koji nisu radili na blagdan uračunavao neradne dane i neodrađene sate u redovni mjesečni fond radnih sati isto kao ovjde tužitelju, iako je isti za blagdane radio. Time je ovdje tužena bolnica radnicima koji na blagdan nisu radili te sate uračavala
./
kao odrađene, dok je radne sate radnici koja je radila na blagdan uračunavala kao pravo na plaću i time su ostvarivali isti fond radnih sati kao i radnici koji su na blagdan stvarno radili. Slijedom svega navedenog valjalo je prihvatiti osnovni tužbeni zahtjev usklađen sa varijantom II nalaza i mišljenja slijedom čega o eventualno kumuliranom zahtjevu nije bilo potrebe odlučivati.
15. Valja ukazati da je u odlukama VSRH (Rev 1071/21, Rev 1293/21, Rev 1045/21) zauzet stav, koji stav dijeli i ovaj sud, da ako obračunati mjesečni fond odrađenih sati prelazi redoviti mjesečni fond sati (koji je jednak za sve radnike), tek tada ti sati predstavljaju prekovremeni rad u smislu odredbi st. 9. čl. 51. KU/13, odnosno 49. KU/18. Ovaj sud smatra da se u utuženom periodu imaju primijeniti i Zaključak 148. i to do zaključno 20. prosinca 2015., kao i Zaključak 153. od 21. prosinca 2015. pa nadalje, s time da je sud mišljenja da sukladno Zaključku 153. redovan mjesečni fond radnih sati mora biti jednak za sve radnike, bez obzira radili oni samo jutarnju smjenu, turnuse, dežurstva i sl. Redovni mjesečni fond radnih sati definiran je odredbom iz čl. 51. st. 10. KU/13, odnosno istovjetnom odredbom iz čl. 49. st. 10. KU/19, te između ostaloga i Zaključcima 148. i 153. i to na način da redovni mjesečni fond radnih sati predstavlja sate koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna.
16. Dakle zaključak ovoga suda je da je tuženik od 21. prosinca 2015. na pravilan način obračunavao redovan mjesečni fond radnih sati nemedicinskog osoblja (koji u pravilu ne rade neradnim danom), ali da isto nije učinio i za tužitelja jer između medicinskog i nemedicinskog osoblja ne smije postojati razlika u načinu obračuna redovnog mjesečnog fonda sati sve sukladno Zaključku 153. Zaključkom 153. propisano je da redovni mjesečnih fond radnih sati čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) i osam sati. Četrdesetosatno tjedno puno radno vrijeme propisano je odredbom iz čl. 61. Zakona o radu; propisano je da radnik ima pravo na dnevni odmor u trajanju od neprekidno 12 sati tijekom svakog vremenskog razdoblja od 24 sata (čl. 74 ZOR-a), kao i da radnik ima pravo na neprekidni tjedni odmor od najmanje 24 sata (čl.75. ZOR-a), dok je raspored radnog vremena u isključivoj domeni poslodavca. Kako subota i nedjelja predstavljaju radne dane, to je legitimno pravo sindikata i poslodavca da radi pravilnog obračuna redovnog mjesečnog fonda sati upravo ta dva dana u tjednu utvrde kao dane koji neće ulaziti u obračun redovnog mjesečnog fonda radnih sati, a sve kako bi se zadovoljio zakonski kriterij 40 satnog radnog tjedna. Pravilnom primjenom zaključka 153. u redovan mjesečni fond radnih sati mogu se uračunavati samo radni dani umanjeni za subote i nedjelje, ali se pritom neradni dani ne smiju uračunavati u redovan mjesečni fond radnih sati. Neradni dani taksativno su navedeni u čl. 1. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u RH (NN br.110/19). Dakle zaključno je stajalište ovog suda da u konkretnom slučaju valja primijeniti oba Zaključka 148. (do 20. prosinca 2015.), kao i Zaključak 153. (od 21. prosinca 2015. pa nadalje) ali tumačenjem navedenih Zaključaka kako je naprijed obrazloženo jer bi svako drugačije tumačenje bilo na štetu zaposlenika koji rade u turnusima. Sud smatra potrebnim ukazati na odluke u kojima je ovakav pravni stav zauzet kao što su odluka Županijskog suda u Karlovcu posl. broj: Gž R-111/2022 od 08. veljače 2022., presuda ŽS Karlovac posl. broj Gž R-51/2022 od 26. kolovoza 2022., presuda ŽS Osijek posl. broj Gž R 839/2022 od 01. prosinca 2022., presude Županijskog suda u Splitu Gž R-1164/21 od 19.07.2023., Gž R-111/22 od 19.12.2023. Konačno valja ukazati i na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-I-4957/2015 od 11. srpnja 2023. (Narodne novine 86/23) u kojoj Odluci je izražen
./
stav da je upravo na sudu tumačenje svakog pojedinog propisa, svake zakonske norme prilikom njihove primjene na konkretan predmet pa tako i vjerodostojnih tumačenja koja također imaju snagu zakona. Stoga je prema motrištu ovog suda upravo na sudu tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora u svakom pojedinom slučaju cijeneći sve okolnosti toga slučaja polazeći pritom prvenstveno od zakonskih odredbi (Zakona o radu, Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj) a sve opet polazeći od temeljnog načela da odredbe Kolektivnog ugovora za pojedinu djelatnost pa tako niti tumačenja odnosno Zaključci Povjerenstva za tumačenje KU-a ne smiju biti nepovoljniji za zaposlenike od temeljnih zakonskih odredbi. Naime i suvremeni pravni sustavi država članica Europske Unije (Italije, Belgije) poznaju institut vjerodostojnog tumačenja ali ga opet ograničavaju zabranom retroaktivnosti i zabranom zadiranja u funkciju pravosuđa i sudske postupke u tijeku na što ukazuje i stav zauzet u navedenoj Odluci Ustavnog suda RH.
17. Što se tiče tumačenja Zajedničke komisije KU Dodatak III (Zaključke 58. i 95) valja ukazati da je i u tom dijelu jedino ispravno prihvatljiva osnovna varijanta nalaza i mišljenja jer je Zaključkom osme sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (8/19) održane 9. prosinca 2019. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu. Naime takav Zaključak donesen je na sjednici Vrhovnog suda RH i prije stupanja na snagu KU Dodatak III a navedeni Zaključak obvezuje ovaj sud, pa je svako drugačije tumačenje dodatka III KU-a i primjene istog po tuženiku u cijelosti neutemeljeno. Stoga je valjalo odbiti prijedlog tuženika za provođenjem daljnjih dopuna vještačenja a sud nije cijenio potrebnim provesti niti novo vještačenje.
18.Tužitelju u skladu s čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) i čl. 92. st. 3. Zakona o radu pripadaju i zatezne kamate koje teku od svakog 15. u mjesecu na razliku bruto plaće za prethodni mjesec, osim u dijelu koji se odnosi na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak u kojem je dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Naime, tužitelji nema pravo na zatezne kamate tekuće na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak koji su sadržani u dosuđenoj bruto razlici plaće jer prema Zakonu o porezu na dohodak obveza uplate poreza na dohodak i prireza na porez na dohodak dospijeva tek prilikom isplate pojedinog mjesečnog iznosa plaće radniku pa tuženica nije došla u zakašnjenje s ispunjenjem te novčane obveze (pravni stav zauzet u Presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 717/16-2 od 6. rujna 2017.). Stoga u tom dijelu tužbeni zahtjev nije osnovan.
19. Tužitelju je sukladno čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku priznat parnični trošak sukladno uspjehu u sporu za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr 8/1), za sastav podneska od 23.02.2023. 25 bodova (Tbr.9/3), za zastupanje na ročištu 30.03.2023. 50 bodova (Tbr.9/2), za sastav podneska od 27.01.2025. 100 bodova (Tbr.9/1), za zastupanje i na ročištu 11.02.2025. 100 bodova (Tb r.8/1), što sve uvećano za PDV iznosi 937,50 bodova. Tužitelju je nadalje priznat trošak provedenog vještačenja u iznosu
./
od 331,20 eur pa mu je ukupno na ime parničnog trošak priznat iznos od 1.268,70 eur.
U Puli, 28. ožujka 2025. godine
S u d a c
Daniela Subotić Biondić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
- tužitelju po pun.
- tuženiku po pun.
./
