REPUBLIKA HRVATSKA

Pnš-252/2014

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Marija Jerončić Mandić odvj. u Splitu, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, V. Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupan po pun. SS dipl. iur., radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave održane dana 14. veljače 2025. god., u prisustvu pun. tužitelja Marija Jerončić Mandić odvj. u Splitu i pun. tuženika SS dipl. iur., dana 28. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e :

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi;

"- Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 12.466,22 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznose kako slijedi:

-na iznos od 257,06 eura teče od 15. siječnja 2013. godine

-na iznos od 203,78 eura teče od 15. veljače 2013. godine

-na iznos od 213,91 eura teče od 15. ožujka 2013. godine

-na iznos od 209,22 eura teče od 15. travnja 2013. godine

-na iznos od 200,27 eura teče od 15. svibnja 2013. godine

-na iznos od 206,33 eura teče od 15. lipnja 2013. godine

-na iznos od 196,07 eura teče od 15. srpnja 2013. godine

-na iznos od 226,60 eura teče od 15. kolovoza 2013. godine

-na iznos od 257,17 eura teče od 15. rujna 2013. godine

-na iznos od 205,66 eura teče od 15. listopada 2013. godine

-na iznos od 186,27 eura teče od 15. studenog 2013. godine

-na iznos od 205,66 eura teče od 15. prosinca 2013. godine

-na iznos od 209,73 eura teče od 15. siječnja 2014. godine

-na iznos od 189,39 eura teče od 15. veljače 2014. godine

-na iznos od 192,08 eura teče od 15. ožujka 2014. godine

-na iznos od 228,78 eura teče od 15. travnja 2014. godine

-na iznos od 174,04 eura teče od 15. svibnja2014. godine

-na iznos od 293,47 eura teče od 15. lipnja 2014. godine

-na iznos od 255,15 eura teče od 15. srpnja 2014. godine

-na iznos od 256,31 eura teče od 15. kolovoza 2014. godine

-na iznos od 247,95 eura teče od 15. rujna 2014. godine

-na iznos od 248,34 eura teče od 15. listopada 2014. godine

-na iznos od 350,67 eura teče od 15. studenog 2014. godine

-na iznos od 270,51 eura teče od 15. prosinca 2014. godine

-na iznos od 264,02 eura teče od 15. siječnja 2015. godine

-na iznos od 230,42 eura teče od 15. veljače 2015. godine

-na iznos od 264,02 eura teče od 15. ožujka 2015. godine

-na iznos od 264,02 eura teče od 15. travnja 2015. godine

-na iznos od 264,02 eura teče od 15. svibnja2015. godine

-na iznos od 236,22 eura teče od 15. lipnja 2015. godine

-na iznos od 346,93 eura teče od 15. srpnja 2015. godine

-na iznos od 266,79 eura teče od 15. kolovoza 2015. godine

-na iznos od 266,79 eura teče od 15. rujna 2015. godine

-na iznos od 266,79 eura teče od 15. listopada 2015. godine

-na iznos od 266,79 eura teče od 15. studenog 2015. godine

-na iznos od 266,79 eura teče od 15. prosinca 2015. godine

-na iznos od 266,79 eura teče od 15. siječnja 2016. godine

-na iznos od 266,79 eura teče od 15. veljače 2016. godine

-na iznos od 266,00 eura teče od 15. ožujka 2016. godine

-na iznos od 266,00 eura teče od 15. travnja 2016. godine

-na iznos od 266,00 eura teče od 15. svibnja2016. godine

-na iznos od 266,00 eura teče od 15. lipnja 2016. godine

-na iznos od 321,52 eura teče od 15. srpnja 2016. godine

-na iznos od 268,37 eura teče od 15. kolovoza 2016. godine

-na iznos od 268,37 eura teče od 15. rujna 2016. godine

-na iznos od 268,37 eura teče od 15. listopada 2016. godine

-na iznos od 268,37 eura teče od 15. studenog 2016. godine

-na iznos od 277,77 eura teče od 15. prosinca 2016. godine

-na iznos od 292,04 eura teče od 15. siječnja 2017. godine

-na iznos od 215,81 eura teče od 15. veljače 2017. godine

pa do isplate.

-Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužitelju ovom parnicom prouzrokovani parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine."

II Odbija se zahtjev tuženika radi naknade parničnog troška u iznosu od 265,45 Eur.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 01. srpnja 2014. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, radi naknade štete. U tužbi navodi da se je dana 29. siječnja 1996. god., na dijelu ceste Split-Drniš dogodila prometna nezgoda na način da je došlo do sudara između vozila reg. oznake [registarska oznaka], kojim je kritične prigode upravljao vozač JS, i vozila reg. oznake [registarska oznaka], kojim je kritične prigode upravljao tužitelj, a kojom prilikom je isti teško tjelesno nastradao. Krivac za ovu prometnu nezgodu je vozač JS.

U postupku koji se vodio pred ovim sudom pod posl. br. IP-1363/02 i IP- 10725/09 tužitelj je ostvario naknadu nematerijalne i djelomično materijalne štete na način da je sukcesivno potraživao naknadu štete na ime izgubljene zarade u vidu razlike između plaće koju je mogao ostvarivati na svom radnom mjestu i mirovine koju prima.

U postupku IP-10725/09, tužitelj je potraživao izgubljenu zaradu do zaključno mjeseca studenog 2010. god., a u postupku pod brojem Pnš-407/12 tuženik je isplatio tužitelju razliku plaće do 31. prosinca 2012. godine.

Tužitelju je nastala daljnja šteta u vidu razlike između plaće i mirovine za razdoblje od 01. siječnja 2013. god., do 01. srpnja 2014. godine. Za navedeno razdoblje tužitelj potražuje ukupan iznos od 57.996,72 Kn, odnosno mjesečne iznose od po 3.222,04 Kn.

Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu da donese odluku kojom će tuženika obvezati na isplatu iznosa od ukupno 57.996,72 Kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki mjesečni iznos od 3.222,04 Kn teče od 15-og dana u mjesecu pa do isplate, počev od 15. siječnja 2013. godine.

U odgovoru na tužbu od 21. kolovoza 2014. god., tuženik navodi da priznaje pasivnu legitimaciju jer je vozilo reg. oznake [registarska oznaka] na dan 29.01.1996. god., imalo kod tuženika policu obveznog automobilskog osiguranja.

Tuženik osporava pravni osnov tužbenog zahtjeva radi naknade štete za izgubljenu zaradu na ime razlike plaće koju bi tužitelj primao da radi, i invalidske mirovine koju sada prima, jer je tužitelju isplaćivao naknadu štete za izgubljenu zaradu po predmetnom štetnom događaju za prethodna razdoblja (studeni 2004. god., do prosinca 2012. god.), ali istovremeno osporava i visinu tužbenog zahtjeva jer tužitelj uz tužbu nije dostavio dokaze na kojima temelji utuženu visinu naknade imovinske štete. Naime, uz tužbu su dostavljeni samo podaci o visini mirovine tužitelja za 2013. godinu. Tužitelj nije dostavio podatke o visini mirovine za 2014. god.(utuženo razdoblje), te podatke o primanjima 2 uporedna radnika koji rade na poslovima na kojima bi tužitelj radio da sada radi, a kako bi se dobili podaci o plaći koju bi tužitelj dobivao da sada radi.

Iz navedenog je razvidno da nije moguće odrediti visinu naknade štete, jer nema podataka da se izračuna razlika između mirovine koju tužitelj prima i plaće koju bi tužitelj zarađivao da radi na radnom mjestu prije umirovljenja.

Glede navedenog, tuženik predlaže odbiti tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz obvezu naknade troškova postupka tuženiku.

Tužitelj u podnesku od 07. ožujka 2017. god., navodi da je tužbom obuhvaćen period od siječnja 2013. god, do lipnja 2014. god., a ovim podneskom povećava tužbeni zahtjev za razdoblje koje je u međuvremenu dospjelo, tj. do veljače 2017. godine.

Navodi da uz ovaj podnesak dostavlja i podatke o mirovini koju prima za utuženo razdoblje. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu da donese odluku kojom će tuženika obvezati na isplatu iznosa od ukupno 161.102,00 Kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki mjesečni iznos od 3.222,04 Kn teče od 15-og dana u mjesecu pa do isplate, počev od 15. siječnja 2013. godine.

Na pripremnom ročištu dana 21. veljače 2018. god., tužitelj navodi da osporava navode iz odgovora na tužbu kao neosnovane, a posebno u dijelu u kojem tuženik sada po prvi put nakon više od 20 godina od nastanka prometne nezgode, i unatoč tome što je utvrđena krivnja osiguranika tuženika u kaznenom postupku, osporava osnov tužbenog zahtjeva. Zbog navedenog predlaže pribaviti sve spise predložene u tužbi, te da se u ovom postupku koriste dokazi koji su izvedeni u tim parničnim postupcima, kao i u kaznenom postupku Općinskog suda u Kninu, Stalna služba Drniš br. K-17/96.

Tuženik na istom ročištu navodi da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, kao i objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva koju je tužitelj napravio u podnesku od 07.03.2017. god., a ujedno ističe da osporava i uzročno-posljedičnu vezu između zadobivenih ozljeda i odlaska u invalidsku imovinu, kao i upitnu preostalu radnu sposobnost.

Tužitelj potom na istom ročištu ističe da su u ranijim postupcima izvedeni dokazi prometno-tehničkim vještačenjem, kao i po vještacima medicinske struke, i vještaku medicine rada.

Tužitelj u podnesku od 06. travnja 2018. god., navodi da je presudom Općinskog suda u Drnišu br. K-17/96 od 02. lipnja 1997. god., okrivljeni JS proglašen krivim što je dana 29. siječnja 1996. god., upravljajući osobnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka] nije prilagodio brzinu kretanja vozila situaciji na cesti držeći da time neće izazvati prometnu nezgodu, uslijed čega je izgubio kontrolu nad upravljačem i prešao na suprotni trak direktno se sudarivši s automobilom reg. oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao tužitelj, koji je tom prigodom zadobio teške tjelesne ozljede. Okrivljenik je osuđen na kaznu zatvora od pet mjeseci koja kazna je uvjetovana rokom kušnje od dvije godine.

Sukladno odredbi čl. 12. st. 3. ZPP-a, parnični sud je vezan pravomoćnom presudom kaznenog suda kojom je osiguranik tuženika proglašen krivim, slijedom čega je i poricanje odgovornosti tuženika kao osiguratelja u cijelosti neosnovano.

Tužitelj je u trenutku prometne nezgode bio u radnom odnosu zaposlen kao profesionalni vojnik u HV-u. U prometnoj nezgodi je zadobio ozljede koje su ostavile trajne posljedice zbog kojih je nakon provedenog liječenje, rješenjem MORH-a Kl. UP/I 805-02/00-03/142, Ur. br. 512M2-0303-01 od 01. veljače 2001. god., proglašen nesposobnim za djelatnu vojnu službu. Zbog utvrđene nesposobnosti tužitelju je po samom zakonu, rješenjem MORH-a Kl. UP/I 141-02/01-01/02, Ur.br. 512M2-010503- 01-118 od 02. travnja 2001. god., prestala djelatna vojna služba s pravom na invalidsku mirovinu. Budući je tužitelj prometnu nezgodu doživio prilikom povratka od kuće u postrojbu ista je utvrđena kao ozljeda na radu.

Tužitelju je rješenjem HZMO-a Kl.140-18/99/01, Ur. br. 34125-03/99-064454 od 12.12.2001. god., priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad počev od dana 03. travnja 2001. godine. Citiranim rješenjem utvrđeno je kod tužitelja da je zbog ozljede na radu od 29. siječnja 1996. god., nastala profesionalna nesposobnost za rad.

U konkretnom slučaju o postojanju uzročno-posljedične veze između tužiteljeve ozljede na radu i njegova umirovljenja u invalidsku mirovinu, postoji prethodno citirano pravomoćno i konačno rješenje doneseno u upravnom postupku od strane nadležnog tijela, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO), pa je sud vezan utvrđenjima iz tog rješenja sukladno čl. 12 st. 1. ZPP-a.

Nema pravne mogućnosti da u ovom parničnom postupku sud utvrdi da je prestanak djelatne vojne službe tužitelja prouzročen iz nekih drugih razloga nego su to razlozi navedeni u pravomoćnim rješenjima MORH-a i HZMO-a, jer bi svaka takva odluka bila inkompatibilna s onim što je već odlučilo nadležno upravno tijelo.

Recentna sudska praksa je zauzela stajalište prema kojem je sud vezan utvrđenjima tijela uprave-Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje glede razloga umirovljenja, i nije ovlašten ispitivati pravilnost takve odluke (presude i rješenja VSRH, Revr 160/08-2 od 04. veljače 2009. god., Rev 202/08-3 od 27. kolovoza 2008. god., Rev 370/10-2 od 06. listopada 2010. god., Revr 1587/10-2 od 21. veljače 2012. god.).

Međutim, sve i kada to ne bi bilo tako, u postupcima koji su prethodili ovom parničnom postupku su vještačili sudski vještaci ortoped, neurolog, psihijatar, te vještak medicine rada, koji su utvrdili sve posljedice i ograničenja koja tužitelj trpi zbog ozljeđivanja u predmetnoj prometnoj nesreći. Utvrđeno je da se tužitelj više godina liječio od zadobivenih teških tjelesnih ozljeda kontuzije glave i prijeloma lijeve natkoljenice, koje su ostavile posljedice u vidu skraćenja noge, hipotrofije muskulature lijeve noge, ograničenu ekstenziju i fleksiju lijevog koljena, te ograničenu pokretljivost lijevog kuka, zbog čega mu je trajno smanjena radna sposobnost za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravoj osobi, te da je razlog umirovljenja tužitelja njegova profesionalna nesposobnost za rad.

Tužitelj ovom tužbom sukcesivno potražuje naknadu štete zbog izgubljene zarade. Tužitelj je za prethodna razdoblja ostvario naknadu štete bilo temeljem pravomoćnih sudskih presuda ili sklapanjem izvansudskih nagodbi s tuženikom (pregled spisa tužene AOP 159/97, AOF 383/06, AOF 284/12, AOF 71/12).

Pod izgubljenom zaradom podrazumijeva se gubitak imovinske koristi koju bi tužitelj mogao ostvariti prema redovnom tijeku stvari da nije došlo do štetnog događaja i njegovih posljedica, i to radeći kao profesionalni vojnik HV-a.

Sukladno čl. 1095 st. 2. ZOO-a, ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.

Naime, tužitelje je u vrijeme štetnog događaja bio potpuno radno sposoban i u radnom odnosu kao profesionalni vojnik. Zbog posljedica prometne nezgode je kao djelatna vojna osoba proglašen nesposobnim za vojnu službu, slijedom čega je njegov radni odnos prestao po sili zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske. Stoga tužitelj trpi štetu u vidu razlike između zarade koju bi ostvarivao po redovitom tijeku stvari kao djelatna osoba HV-a i prihoda koje sada ostvaruje s osnova invalidske mirovine.

Budući da tuženik osporava visinu zatražene naknade štete, predlaže se u nastavku postupka zatražiti podatke o plaćama usporednih vojnih djelatnika HV-a na poslovima mehaničara-tehničkog održavanja kod MORH, Uprava za proračun i financije, Stančićeva 4, Zagreb, i to podatke o plaći usporednih djelatnika ČS, LS i PS za utuženi period, odnosno ukoliko isti više nisu djelatnici MORH-a, zatražiti podatke o plaćama dvojice usporednih djelatnika mehaničara-tehničkog održavanja. Nakon pribave zatraženih podataka predlaže se provesti dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđivanja visine štete koju tužitelj trpi.

Za istaknuti je da je tuženik sve prigovore istaknute u ovom postupku isticao i u ranije vođenim postupcima, u kojim postupcima su provedena medicinska vještačenja na okolnosti težine tjelesnih ozljeda koje je tužitelj pretrpio u prometnoj nezgodi, tako i na okolnosti postojanja uzročne veze između profesionalne nesposobnosti tužitelja i posljedica prometne nezgode. Svi ovi prigovori su pravomoćnim presudama otklonjeni kao neosnovani, što je i sam tuženik prihvaćao sklapajući izvansudske nagodbe za utužena razdoblja.

U svim ranije provedenim dokaznim postupcima, utvrđeno je da je tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede zbog kojih se liječio niz godina, i koje su dovele do profesionalne nesposobnosti za rad, a radi koje nesposobnosti je tužitelju prestala djelatna vojna služba, te je umirovljen.

Na pripremnom ročištu dana 05. travnja 2018. god., tužitelj ističe da mu je prestao radni odnos uslijed ozljede i po samom zakonu jer se na tužitelja kao lex specialis primjenjuje odredbe Zakona o službi u oružanim snagama RH. Tužitelj je nakon ozljeđivanja radio sa preostalom radnom sposobnošću, ali sada ima 60 godina i više nije u mogućnosti raditi niti u okviru preostale radne sposobnosti, tj. nije u mogućnosti obavljati poslove koji su mu dostupni na selu gdje živi.

Na istom raspravnom ročištu tuženik je ustrajao u dokaznom prijedlogu za provođenje vještačenja po vještaku medicine rada uz prethodnu pribavu spisa na koje se poziva tužitelj u podnesku od 06.04.2018. god., kao i Mirovinskog spisa.

Tužitelj u iskazu od 10. srpnja 2018. god., navodi da je prije umirovljenja bio mehaničar, a obavljao je popravke finih strojeva - pila, trimera malih frezica i slično. U vojsci je bio mehaničar, u oklopnoj vojnoj četvrtoj brigadi, 29. siječnja 1996.godine doživio je prometnu nezgodu, a zbog ozljeda koje je zadobio u toj prometnoj nezgodi više nije mogao obavljati poslove koje je obavljao prije te nezgode. Više od godinu dana nakon te nezgode nosio je štake. Sljedećih godina po mjesec dana je provodio u Biokovci na liječenju. Poslije te nezgode više se nije vraćao na posao. Naime, sa Ministarstvom je imao sklopljen ugovor, a s obzirom da više nije mogao ispuniti njihove uvjete, to su ga onda oni iz Ministarstva umirovili. Otišao je u mirovinu 2000.g. ili 2001.godine. Prije nego što je otišao u mirovinu plaća je iznosila 1.600,00 kuna, plus 1.600,00 kuna na ime gardijskog dodatka. Misli da je prva mirovina iznosila oko 1.300,00 kuna. Ne zna kolika bi mu plaća bila danas da je ostao dalje raditi, nije se raspitivao. Danas mu mirovina iznos negdje oko 3.000,00 kuna.

Na upit da li je nakon umirovljenja, nakon 2001.g., nešto ili negdje radio, tužitelj odgovara da bi kući u garaži nešto popravljao, da bi ljudima pomogao nešto pokositi i slično. Od tih poslova da bi mjesečno zaradio negdje oko 1.000,00 do 1.500,00 kuna.

Na daljnji upit da li danas radi te poslove, tužitelj odgovara manje, prije je morao raditi jer je mirovina bila mala, a danas je nešto veća.

Na daljnji upit koliku danas zaradu ostvari od tog rada, tužitelj odgovara da danas manje radi, da mjesečno sa takvim radom može ostvariti 500,00 do 700,00 kuna.

Na raspravnom ročištu dana 24. svibnja 2024. god., tuženik je ustrajao u predloženom dokazu medicinskim vještačenjem od strane sudskog vještaka medicine rada na okolnosti utvrđivanja preostale radne sposobnosti kod tužitelja.

Na istom ročištu tužitelj ističe da je njegova radna sposobnost utvrđena rješenjima MORH-a i HZMO-a, kao i uzročna veza između prometne nezgode i umirovljenja, pa u tom smislu smatra suvišnim provoditi vještačenje po vještaku medicine rada.

Stalni sudski vještak mr. sc. Milana Varinac-Barač dr. med. spec. medicine rada, u vještvu od 21. listopada 2024. god., navodi da je rješenjem sa rasprave od 24.svibnja 2024.godine, u ovom predmetu određeno vještačenje po specijalisti medicine rada a na okolnosti preostale radne sposobnosti tužitelja IS.

Za potrebe očitovanja na navedene okolnosti pregledala je kompletni ovosudni spis, sudski spis Općinskog suda u Splitu poslovnog broja: l P.385/99, sudski spis Općinskog suda u Splitu poslovnog broja: I P 1363/02, te zdravstveni karton tužitelja zaprimljen kod Općinskog suda u Splitu 08.11.2021. godine.

U sudskom spisu poslovnog broja: I P.1363/02. dana 20.10.2006., osobno je izradila pisano vještvo za tužitelja IS na okolnost utvrđenja razloga umirovljenja tužitelja, tj. jesu li ozljede nastale u predmetnoj nezgodi razlog umirovljenja tužitelja. U navedenom vještvu očitovala se je i na radnu sposobnost tužitelja, te postojanje preostale radne sposobnosti sa osnova posljedica ozljeda nastalih u predmetnom štetnom događaju.

U daljnjem tijeku postupka traži se ponovno njeno očitovanje na okolnost preostale radne sposobnosti tužitelja koje je već ranije dala u svom vještvu.

Nakon toga na ročištu 10.07.2018., svoj usmeni iskaz dao je i tužitelj navodeći da je u garaži kuće nešto popravljao, te da bi ljudima pomagao nešto pokositi, iz čega je razvidno da je sa preostalom radnom sposobnošću obavljao neke poslove.

Pun. tužitelja na ročištu 05.04.2018. godine, također navodi da je tužitelj nakon ozljeđivanja radio sa preostalom radnom sposobnošću ali da sada (05.04.2018.godine) ima 60 godina i više nije u mogućnosti raditi niti u okviru preostale radne sposobnosti, tj. nije u mogućnosti obavljati poslove koji su mu dostupni na selu gdje živi.

Iz navedenih činjenica, sa motrišta specijaliste medicine rada, može se samo ocijeniti je li 2018. godine, za koju pun. tužitelja navodi da tužitelj više ne može raditi niti u okviru preostale radne sposobnosti, tužitelj još uvijek ima preostalu radnu sposobnost ili je nastalo pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja sa osnova predmetnih ozljeda, zbog čega tužitelj više ne može raditi niti sa preostalom radnom sposobnosti. U tom slučaju treba utvrditi je li postoji opća nesposobnost za rad čiji uzrok je pogoršanje zdravstvenog stanja sa osnova predmetnih ozljeda.

Dakle kao sudsko medicinski vještak za medicinu rada može se očitovati samo na ovu činjenicu, jer se je na činjenicu preostale radne sposobnosti očitovala već ranije. Za takvo očitovanje potrebno je dostaviti medicinsku dokumentaciju nakon 16.07.2001. godine (nakon rješenja HZMO-a) koja bi govorila o daljnjem mogućem liječenju tužitelja sa osnova predmetnih ozljeda, dostaviti zdravstveni karton tužitelja za isto razdoblje, te potom vještačenje vještaka ortopeda koji bi ocijenio je li možebitno postoji pogoršanje zdravstvenog stanja tužitelja sa osnova predmetnih ozljeda.

Pregledom spisa predmeta ovog suda posl. br. IP-1351/08 (ex. IP-1363/02), utvrđeno je da u istom prileži pisano vještvo stalnog sudskog vještaka mr. sc. dr. Milana Varinac-Barač spec. medicine rada od 20. listopada 2006. god., a na okolnost utvrđivanja razloga umirovljenja tužitelja, tj. jesu li ozljede nastale u predmetnoj prometnoj nezgodi razlog umirovljenja tužitelja, u kojoj imenovani sudski vještak navodi da je iz priložene medicinske dokumentacije u spisu razvidno da je tužitelj dana 29. 01. 1996 godine, u predmetnoj prometnoj nezgodi zadobio komplicirani prijelom lijeve natkoljenice te lacerokontuznu ozljedu glave i kontuziju lijevog koljena. Liječen je u KB Split, gdje je izvršen operativni zahvat i to osteosinteza lijeve natkoljenice AO metodom. Nakon operativnog zahvata provedena je stacionarna rehabilitacija u Spec. bolnici za medicinsku rehabilitaciju „Biokovka i to u više navrata tijekom 1997. i 1998 godine. Također je provedena i ambulantna fizikalna terapija.

Nakon završenog liječenja kod tužitelja je , prema prilježućoj dokumentaciji u spisu, te vještačenju vještaka ortopeda, zaostala hipotrofija muskulature lijeve natkoljenice, kontraktura lijevog koljena sa fleksijom do 90 stupnjeva, uz minimalno ograničenu ekstenziju, te ograničenu pokretljivost lijevog kuka za oko 1/3. Također je zaostalo skraćenje lijeve noge za oko 3 cm. Na ovaj način izvršena je procjena funkcije lijevog donjeg ekstremiteta te lijevog kuka.

Do predmetne prometne nezgode tužitelj je bio djelatna vojna osoba.

Nakon provedenog liječenja i nakon što je zdravstveno stanje tužitelja po osnovi predmetne prometne nesreće definitivno, tužitelj je bio na ocijeni radne sposobnosti preko Invalidsko mirovinske komisije. Prvi put Rješenjem ZK MORH-a 01. 02. 2001., proglašen je nesposobnim za djelatnu vojnu službu, pa mu je uz častan otpust prestala djelatna vojna služba 02. 04. 2001. godine.

Prvostupanjskim vještačenjem preko Invalidsko mirovinske komisije koje je obavljeno 12.06. 2001. godine, kod tužitelja je nastupila: Citira „ opća nesposobnost za rad uz kontraindikacije: nesposoban za bilo koji posao sustavnog rada. Datum nastanka 03. 04. 2001., uzrok ozljeda na radu 100 %. Kontrolni pregled u 6. mj. 2003. godine.

Mišljenjem stručnog povjerenstva za reviziju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 16. 07 2001 godine, ocjena je promijenjena u PROFESIONALNU NESPOSOBNOST za rad uz kontraindikacije: dulje stajanje i hodanje, rad u prinudnom položaju, teži fizički rad. Uzrok je ozljeda izvan rada jer nije imao uredno potvrđenu ozljedu na radu od HZZO-a.

Slijedom navedenih činjenica može zaključiti slijedeće .

1. Tužitelj je u predmetnoj prometnoj nezgodi doživio tjelesne ozIjede (kako je to prethodno navedeno) iza kojih je nastalo smanjenje funkcije lijevo od donjeg ekstremiteta i lijevog kuka (također prethodno opisano). Zbog navedenog smanjenja funkcije tužitelj nije sposoban za poslove koji zahtijevaju dulje stajanje i hodanje, rad u prinudnom položaju, te teži fizički rad. Obzirom da je tužitelj bio djelatna vojna osoba, a čije zdravstveno stanje se utvrđuje posebnim zdravstvenim pravilnikom, tužitelj više nije bio sposoban za djelatnu vojnu službu, pa stoga kod njega za tu profesiju postoji tzv. Profesionalna nesposobnost za rad. Stoga je ispravno , sa motrišta specijaliste za medicinu rada, koji je prema pozitivnim zakonima u RH jedini mjerodavan za ocjenu radne sposobnosti, mišljenje Povjerenstva za reviziju hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje da je kod tužitelja nastupila profesionalna nesposobnost za rad uz navedena radna ograničenja, a ne potpuna opća radna nesposobnost.

2. Iz navedenih činjenica u t. 1 proizlazi da tužitelj ima preostalu radnu sposobnost. To znači da može raditi sve druge poslove uz isključenje poslova koji zahtijevaju dulje stajanje i hodanje, rad u prinudnom položaju i teži fizički rad.

3 I konačno, na upit jesu li ozljede iz predmetne prometne nezgode razlog umirovljenja tužitelja može kazati slijedeće: ozljede iz predmetne prometne nezgode nisu razlog umirovljenja tužitelja, već razlog njegove profesionalne nesposobnosti za rad, iz razloga što kod istoga postoji preostala radna sposobnost. Samo u slučaju da kod tužitelja postoji POTPUNA TJ. OPĆA NESPOSBNOST ZA RAD (a to znači da nema preostale radne nesposobnosti) tužitelj bi bio umirovljen i onda bi predmetne ozljede bile razlog umirovlienja tužitelja. Kako se ovdje ne radi o općoj radnoj nesposobnosti ne može se govoriti niti o razlogu umirovljenja sa osnova ozljeda iz predmetne prometne nezgode.

U podnesku od 24. listopada 2024. god., tuženik navodi da je zaprimio je podnesak upućen sudu od strane stalne sudske vještakinje dr. Milane Varinac Barač u kojem navodi da je za tužitelja izradila pisano vještačenje u sudskom spisu I P- 1363/2002 dana 20.10.2006.godine, te kako se u istom očitovala o radnoj sposobnosti tužitelja, te o postojanju preostale radne sposobnosti s osnova posljedica ozljeda nastalih u štetnom događaju.

Vještakinja drži da se sad ponovno traži njeno očitovanje u daljnjem tijeku postupka, iako se ne radi o istom postupku, već novoj tužbi za daljnje razdoblje, te se u ovoj parnici nisu utvrđivale sporne okolnosti po vještaku medicine rada.

Daljnji izneseni navodi od strane vještaka ukazuju da je pogrešno shvaćen zadatak vještačenja u ovom spisu jer je irelevantno stanje tužitelja u 2018. godini – ovdje se radi o utuženom razdoblju od 01.01.2013. – 01.07.2014. godine, potom učinjenom preinakom u podnesku od 24.01.2018. godine o razdoblju od 01.01.2013. godine do veljače 2017.godine.

Stoga vještakinja treba temeljem spisa HZMO-a i zdravstvenog kartona tužitelja

- izraditi Nalaz i mišljenje u kojem će ocijeniti radnu sposobnost tužitelja prilikom odlaska u invalidsku mirovinu, te pri tome cijeniti isključivo zdravstvene tegobe koje su u uzročnoj vezi s predmetnom prometnom nezgodom (ne bolesti, degenerativne promjene itd…).

Ukratko, vještakinja je očito pogrešno shvatila da se vještvo od ranije odnosi na ovaj spis, te sad zaključuje da treba utvrđivati je li u 2018. godini došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja koje bi možda utjecalo na već ranije procijenjenu radnu sposobnost.

Pogoršanje koje navodi da bi trebala utvrđivati ako je isto nastupilo – bilo bi predmetom neke sasvim druge parnice, te nije od značaja za ovu pravnu stvar – ovdje je bitno utvrditi je li tužitelj po odlasku u invalidsku mirovinu imao preostalu radnu sposobnost.

U konkretnom slučaju ne radi se o općoj radnoj nesposobnosti, slijedom čega se tužitelj mogao i morao pokušati zaposliti s preostalom radnom sposobnošću (iz Rješenja HZMO razvidno je da se radi o profesionalnoj nesposobnosti – za djelatnu vojnu službu).

Ujedno, u tužbi se ne navodi ni radno mjesto tužitelja prije invalidskog umirovljenja, niti su dostavljeni podaci – invalidske mirovine, kao ni plaća tužitelja prije samog invalidskog umirovljenja – ničim se ne dokazuje da bi djelatnici LS i CS bili adekvatni uporedni djelatnici istog čina i radnog mjesta djelatnih vojnih osoba slijedom čega se ovakvom dokaznom prijedlogu tuženik protivi.

Tuženik predlaže uz prethodnu pribavu zdravstvenog kartona i spisa HZMO-a izvesti dokaz vještačenjem po vještaku medicine rada na okolnost, kao i da se vještakinja očituje na:

- Utvrđivanje preostale radne sposobnosti kod tužitelja te mogućnosti prekvalifikacije,

- S obzirom da na utvrđeni invaliditet tužitelja (i sukladno orijentacijskim kriterijima VsRH – vezni spis, te Listi težine i vrste invaliditeta iz Uredbe o metodologijama vještačenja (NN 153/14)), kod tužitelja nije sporno da ima – preostalu radnu sposobnost!

- Predlaže se dopunom vještačenja po vještaku medicine rada utvrditi koje je korake tužitelj trebao poduzeti u cilju umanjenja štete. Dakle, tužitelj je mogao i trebao postupiti sukladno Zakonu o jedinstvenom tijelu vještačenja (NN 85/14), te Pravilniku o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom (NN 44/14, 2/15 čl.2.st.6.),

- Tužitelj je trebao (morao) podnijeti osobni zahtjev za utvrđivanjem preostale radne sposobnosti – koja se utvrđuje nalazom i mišljenjem ovlaštenog vještaka Područnog ureda u Splitu, te Zavoda za profesionalnu rehabilitaciju zapošljavanje osoba s invaliditetom. Takav postupak pokreće izabrani doktor primarne zdravstvene zaštite isključivo na ZAHTJEV TUŽITELJA,

- Naime, sukladno sudskoj praksi – zauzetom stavu VSRH, ukoliko se (u konkretnom slučaju-tužitelj) oštećeni nije pokušavao/zadržati posao tj. zaposliti se u skladu s preostalom radnom sposobnošću (a prema propisima RH definitivno je imao pravo na profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje sukladno preostaloj radnoj sposobnosti), isti NEMA pravo na naknadu s naslova izgubljene zarade

- S obzirom da na utvrđeni invaliditet tužitelja (i sukladno orijentacijskim kriterijima VsRH – vezni spis, te Listi težine i vrste invaliditeta iz Uredbe o metodologijama vještačenja (NN 153/14), tužitelj je mogao sukladno preostaloj radnoj sposobnosti, sukladno Zakonu o jedinstvenom tijelu vještačenja (NN 85/14), te Pravilniku o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom (NN 44/14, 2/15 čl.2.st.6.) zaštiti svoja prava–vlastitim odabirom odlazi u invalidsku mirovinu,

- K tome, tužitelj je rođen 1958. godine/2024.godine je napunio 60 godina - prema Zakonu o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba, pravo na starosnu mirovinu osiguranici (žene i muškarci) mogu ostvariti kada navrše 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, a prijevremenu starosnu mirovinu sa 60 godina života i 35 godina mirovinskog staža, s tim da se osiguraniku kojemu se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem snižava starosna granica za stjecanje prava na starosnu mirovinu.

U odnosu na osporenu visinu, u tužbi se ne navodi ni radno mjesto tužitelja prije invalidskog umirovljenja, niti su dostavljeni podaci – invalidske mirovine, kao ni plaća tužitelja prije samog invalidskog umirovljenja – ničim se ne dokazuje da bi djelatnici LS i CS bili adekvatni uporedni djelatnici istog čina i radnog mjesta djelatnih vojnih osoba, slijedom čega se ovakvom dokaznom prijedlogu na okolnost utvrđivanja razlike plaća/invalidska mirovina - tuženik protivi.

Na raspravnom ročištu dana 07. studenog 2024. godine, tužitelj navodi da nema primjedbi na nalaz vještaka Milane Varinac-Barač. Ističe da smatra suvišnim provoditi vještačenja na okolnost utvrđivanja preostale radne sposobnosti kod tužitelja, pored činjenice da je sam tužitelj u svom iskazu rekao da je u okviru preostale radne sposobnosti obavljao određene poslove, te da bi od tih poslova mjesečno zaradio otprilike 1.000,00-1.500,00 kn. Ističe da je sud u ranijim postupcima koristio podatke o plaći usporednih radnika ŽS i CS, pa se predlaže platne podatke istih osoba pribaviti i za potrebe ovog postupka. Ukoliko bi bilo sporno jesu li navedene osobe usporedni radnici predlaže se od MORH-a pribaviti podatke o plaćama automehaničara odnosno mehaničara koji bi bili iste struke i godišta kao i tužitelj (automehaničar, 1958. godište).

Tuženik na istom ročištu navodi da je neophodno da se medicina rada u ovom postupku precizno izjasni o preostaloj radnoj sposobnosti tužitelja, o poslovima koje je mogao obavljati, o eventualnoj prekvalifikaciji. Ovo stoga što je već sada nesporno da tužitelj ima preostalu radnu sposobnost, te nije bio opravdan odlazak u invalidsku mirovinu, odnosno ukoliko se nije pokušao zaposliti preostalom radnom sposobnošću, ne ostvaruje pravo na izgubljenu zaradu. Iskaz tužitelja sa ročišta od 10. srpnja 2018.g., u kojem navodi da je povremeno obavljao popravke u garaži na crno, nije dostatna okolnost tj. dokaz na pokušaj zapošljavanja s preostalom radnom sposobnošću. Tuženik posebno ističe da koncept tužbenog zahtjeva nije takav da je uračunata i mjesečna zarada tužitelja od rada na crno kojeg sam spominje u svom iskazu.

Tužitelj u podnesku od 20. studenog 2024. god., navodi da se sukladno tužitelj se u ostavljenom roku očituje na dostavljene podatke o plaćama usporednih vojnih djelatnika HV-a na poslovima mehaničara.

Tužitelj nema primjedbi na zaprimljene podatke.

Tužitelj je zaprimljene podatke razvrstao i prikazao neto plaće usporednih vojnih djelatnika HV-a ČS i LS, prema platnim podacima Ministarstva obrane, Službe za operativne financijske poslove od 23. travnja 2024., i to za utuženi period po mjesecima, a koji podaci su navedeni u tablici u ovom podnesku. Podaci za ČS obuhvaćaju period do prestanka radnog odnosa 30. lipnja 2015., dok podaci za LS obuhvaćaju čitavi utuženi period.

Iz podataka dobivenih od Ministarstva obrane je tužitelj jednostavnom matematičkom operacijom izračunao prosječnu plaću usporednih vojnih djelatnika na način da je za svaki pojedini utuženi mjesec zbrojio neto plaću ČS i LS, te dobiveni zbroj podijelio sa dva. Dobiveni iznosi prikazani su u sačinjenoj tablici u stupcu A.

Iznosi mirovine koju je tužitelj primio u utuženom periodu prikazani su po mjesecima prema podacima dobivenim od HZMO-a, koji su priloženi uz tužbu i podnesak od 7. ožujka 2017., te su prikazani su u stupcu B.

U stupcu C prikazan je iznos prosječnih dodatnih prihoda koje tužitelj ostvaruje u okvirima svoje preostale radne sposobnosti u rasponu od 1.000,00 do 1.500,00 kn mjesečno iz čega se izračunava prosječni mjesečni prihod od 1.250,00 kn.

U stupcu D tužitelj je jednostavnom matematičkom operacijom izračunao ukupna mjesečna primanja koja on ostvaruje po osnovi invalidske mirovine i dodatnih prihoda na način da je zbrojio pojedinačne mjesečne iznose iz stupca B i C.

U stupcu E prikazana je razlike između prosječne zarade koju bi tužitelj ostvarivao po redovitom tijeku stvari kao djelatna osoba HV-a i prihoda koje ostvaruje s osnova invalidske mirovine i dodatnog rada. Do ovog iznosa tužitelj je došao na način da je od svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa iz stupca A (prosjek plaće usporednih djelatnika HV-a ) oduzeo iznose iz stupca D ( ukupna mjesečna primanja).

U stupcu F prikazani su podaci koji se dobiju konverzijom kunskih iznosa iz stupca E po fiksnom tečaju konverzije koji iznosi 7,53450 kuna za 1 euro.

U odnosu na prigovore istaknute u podnesku tuženika, tužitelj navodi kako slijedi: Nije sporno da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio potpuno radno sposoban i u radnom odnosu kao profesionalni vojnik.

Zbog posljedica prometne nezgode tužitelj je kao djelatna vojna osoba proglašen nesposobnim za vojnu službu, te mu je radni odnos prestao po sili Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske.

Bitna okolnost je da tužitelj nije imao mogućnosti odabira odlaska u mirovinu, kako to neistinito navodi tužena, već je umirovljen po sili zakona i to čl.198. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 33/02., 58/02., 175/03., 136/04., 76/07., 88/09. i 124/09.) koji određuje:

,, Djelatnoj vojnoj osobi prestaje djelatna vojna služba po sili zakona: (…)

– donošenjem rješenja o općoj i profesionalnoj nesposobnosti za rad – u roku od 30 dana od dana konačnosti rješenja,

– donošenjem rješenja zdravstvene komisije kojim se utvrđuje nesposobnost za djelatnu vojnu službu – u roku od 30 dana od dana konačnosti rješenja, (..) ''

U postupcima koji su prethodili ovom parničnom postupku vještačili su sudski vještaci ortoped, neurolog, psihijatar, te vještak medicine rada koji su utvrdili sve posljedice i ograničenja koja tužitelj trpi zbog ozljeđivanja u predmetnoj prometnoj nesreći. Utvrđeno je da se tužitelj više godina liječio od zadobivenih teških tjelesnih ozlijede kontuzije glave i prijeloma lijeve natkoljenice koje su ostavile posljedice u vidu skraćenja noge, hipotrofije muskulature lijeve noge, ograničenu ekstenziju i fleksiju lijevog koljena, te ograničenu pokretljivost lijevog kuka, zbog čega mu je trajno smanjena radna sposobnost za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravoj osobi, te da je razlog umirovljenja tužitelja njegova profesionalna nesposobnost za rad.

Sukladno navedenom i vještakinja medicine rada Milana Varinac Barač u ranijim postupcima je vještačila okolnosti razloga umirovljenja tužitelja, te utvrdila postojanje uzročno-posljedične veze između tužiteljeve ozljede u prometnoj nezgodi, i njegova umirovljenja po sili zakona, zbog čega i navodi u svom pisanom očitovanju da se o tim okolnostima već ranije očitovala u predmetu I P-1363/02.

Upravo činjenica da su se već u ranijim predmetima izjasnili vještaci medicinske struke, ukazuje se nepotrebnim ponovno provođenje istih vještačenja na iste okolnosti jer nema novih.

Sukladno čl.1095.st.2. ZOO-a, Ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.

Tužitelj trpi štetu u vidu razlike između zarade koju bi ostvarivao po redovitom tijeku stvari kao djelatna osoba HV-a i prihoda koje sada ostvaruje s osnova invalidske mirovine i dodatnog rada u okviru svoje preostale radne sposobnosti, u iznosima prikazanim u stupcu F.

Slijedom iznijetog, a sukladno pribavljenim podacima Ministarstva obrane i HZMO-a , tužitelj navodi da uređuje tužbeni zahtjev, pa je predložio sudu da donese odluku pobliže opisu u izreci presude.

U podnesku od 09. prosinca 2024. god., tuženik navodi da iz podneska tužitelja od 21.11. 2024. godine proizlazi kako je došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva na način da se umjesto do sada traženog iznosa od 161.102,00 kn/21.381,91 EUR potražuje iznos od 12.466,22 EUR.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 26. travnja 2021. godine zauzeo slijedeće pravno shvaćanje: „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“

Radi navedenog, tuženik u smislu odredbe čl. 193. ZPP-a navodi kako ne pristaje na smanjenje tužbenog zahtjeva (djelomično povlačenje tužbe) iz podneska tužitelja od 21.11.2024.godine.

Tužitelj je tužbom od 01.07.2014. godine, potraživao iznos od 57.996,72 kn/7.697,49 EUR za razdoblje od 01. siječnja 2013 godine do 01. srpnja 2014. godine, potom podneskom od 07.03.2017. godine, povećava/preinačuje tužbeni zahtjev za daljnje razdoblje tj. do veljače 2017. godine, te potražuje iznos od 161.102,00 kn/21.381,91 EUR, a kojoj preinaci se je protivio na ročištu 21.02.2018. godine. U konačnici, zadnjim podneskom od 21.studenog 2024. godine – kojeg je tuženik zaprimio 26.11.2024. godine, tužitelj povlači djelomično tužbeni zahtjev, tj. isti umanjuje na iznos od 12.466,22 EUR, na što tuženik ne pristaje.

Tuženik ne prihvaća proizvoljni izračun punomoćnice tužitelja temeljem samo djelomično dostavljenih podataka – već je sada evidentno da podaci za izračun prosjeka plaće nisu dostatni jer uopće nisu dostavljeni podaci za djelatnika RS od srpnja 2015. godine, pa nadalje (do veljače 2017 godine), slijedom čega prosjek nije moguće egzaktno utvrditi na bazi podataka samo jednog djelatnika.

Dakle, bez izvođenja dokaza financijskim vještačenjem uz prethodnu pribavljanje podataka još minimalno jednog usporednog djelatnika, visinu prosjeka neto plaće i razlike invalidske mirovine uz kako se paušalno navodi „dodatni prihod“ tužitelja nije moguće utvrditi na pravilan način.

Potpuno je pogrešan stav tužitelja da ne bi trebao dokazivati osnovu tužbenog zahtjeva pozivajući se na utvrđenja iz veznih spisa – jasan je stav i o ovom pravnom pitanju zauzeo Vrhovni sud RH – Rješenje VSRH Rev 374/22 od 26.listopada 2022.godine, cit.:

„Sud prvog stupnja izravno, a sud drugog stupnja neizravno odbijajući prigovore tuženika u žalbi, zauzimaju pravno shvaćanje da proizlazi utvrđenim nastanak štetnog događaja, pasivna legitimacija tuženika i njegova suodgovornost za nastanak štetnog događaja u omjeru 20 %, uzročna veza između štetnog događaja i priznanja prava na obiteljsku mirovinu……….., kao i činjenica da je tužitelj s osnova obiteljske mirovine u utuženom razdoblju isplatio ukupan iznos od 101.562,07 kn. Ta utvrđenja nisu dovedena u pitanje tuženikovim osporavanjima, kao ni navodom da sud nije vezan obrazloženjima citiranih odluka Općinskog suda u Puli-Pola i Županijskog suda u Puli- Pola (jer da pravomoćno okončan postupak ne znači da tužitelj u novoj tužbi nije obvezan i dužan navesti činjeničnu osnovu svog potraživanja i predložiti dokaze na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev). Tuženik je u postupcima koji su prethodili donošenju tih odluka, a koji se tiču iste pravne stvari, aktivno sudjelovao u postupku (u ulozi tuženika) i svojim očitovanja učinio pitanja spornim odnosno nespornim, pa je osnova potraživanja u ovom postupku već presuđena stvar.

Takvo pravno shvaćanje nije pravilno.

Ovaj sud je u više svojih odluka (primjerice Rev-3024/14 od 12. rujna 2018. ili Rev-x-917/2016 od 17. rujna 2019.) izrazio pravno shvaćanje da je sud prvog stupnja pogrešno postupio kada je u novom sporu, rješavajući istaknuti prigovor postojanja doprinosa osiguranika tužitelja, pozvao na rješenja ovog prigovora u drugom sporu. Činjenica da je u prijašnjoj pravomoćnoj presudi, donesenoj povodom zahtjeva za naknadu štete iz istog štetnog događaja, riješeno o odštetnoj odgovornosti kao prethodnom pitanju nije zapreka da u drugoj presudi, koju sud donosi iz istog štetnog događaja, ponovo odluči o odštetnoj odgovornosti.

Dakle odgovarajući na prvo postavljeno pitanje, kada sud samo prihvati utvrđenja iz obrazloženja pravomoćne presude ne ocjenjujući u postupku dokaze na odlučne okolnosti (ovdje o doprinosu osiguranika tužitelja nastanku štete) čini bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP).“

U ovom konkretnom slučaju - osporena je osnova tužbenog zahtjeva i visina istog – očekivati od suda da je dovoljno pozivati se na prijašnje postupke ne ocjenjujući u postupku dokaze na odlučne okolnosti značilo bi bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Tužitelj se u tužbi pogrešno poziva na spis IP 1363/02 – drži da je vještačenje vještaka medicine rada dostatno iz spisa IP 1363/02, iako u istom je spisu utvrđena profesionalna nesposobnost za rad, dok tužitelj nesporno ima preostalu radnu sposobnost.

Tuženik osporava potraživanje tužitelja u cijelosti jer je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da je pasivan stav tužitelja nakon predmetne ozljede isključivi razlog odlaska u invalidsku mirovinu, te nezapošljavanja s preostalom radnom sposobnošću, podredno ostvarivanja prava prekvalifikacije i prednosti pri zapošljavanju osoba s invaliditetom.

Naime, na oštećeniku je da nastalu štetu pokuša prevenirati, a svakako umanjiti

- što ovdje nije slučaj.

Sukladno Listi težine i vrste invaliditeta iz Uredbe o metodologijama vještačenja (NN 153/14), kod tužitelja nedvojbeno postoji preostala radna sposobnost.

Dakle, tužitelj se mogao zaposliti sukladno preostaloj radnoj sposobnosti, sukladno Zakonu o jedinstvenom tijelu vještačenja (NN 85/14) , te Pravilniku o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom (NN 44/14, 2/15 čl.2.st.6.), te Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN 157/13, 152/14 i 39/18) - prethodno je to bio Zakon o listi tjelesnih oštećenja ('Narodne novine', broj 162/98).

Svakako je iz provedenog vještačenja iz veznog spisa IP-1363/02 razvidno koje je sve opcije tužitelj imao po pitanju zapošljavanja, te da mu je iste ponudio HZMO, a u slučaju ikakvih zapreka trebao je (morao) podnijeti osobni zahtjev za utvrđivanjem preostale radne sposobnosti – koja se utvrđuje nalazom i mišljenjem ovlaštenog vještaka Područnog ureda u Splitu, te Zavoda za profesionalnu rehabilitaciju zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Takav postupak pokreće izabrani doktor primarne zdravstvene zaštite isključivo na ZAHTJEV TUŽITELJA.

Naime, ukoliko se (u konkretnom slučaju-tužitelj) oštećeni nije pokušavao zaposliti u skladu s preostalom radnom sposobnošću (a prema propisima RH definitivno je imao pravo na profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje sukladno preostaloj radnoj sposobnosti), isti nema pravo na naknadu s naslova izgubljene zarade. (npr. Vrhovni sud RH Presuda pod posl.br. Rev 378/11-3 , VsRH Rev x1106/2011-2, VsRH Rev 1946/1993-2).

Sve navedeno ukazuje na neosnovanost potraživanja rente na ime izgubljene zarade s osnova predmetne nezgode, te radne sposobnosti koju tužitelj nedvojbeno ima uz određena ograničenja, a pri tom baš ništa nije poduzeo da regulira pitanje:

- mogućnosti zapošljavanja –prekvalifikacija/zapošljavanje u skladu s postojećnom radnom sposobnošću

Stoga je sasvim neopravdano potraživanje navodne izgubljene zarade sukcesivnim tužbama jer namjera ostvarivanja ikakve zarade i zapošljavanja, te rješavanja pitanja svog radnog statusa –kod tužitelja nije ni bilo.

Navodi punomoćnice da se radi o umirovljenju „po sili zakona“ kao da tužitelj nije imao drugog izbora nisu ispravni, tuženik prilaže gotovo identičan primjer jasno zauzetog stava VSRH – Presuda VSRH Rev 378/11-3 od 15.svibnja 2013.godine, cit. „Revizija tužitelja nije osnovana. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu izgubljene zarade, odnosno rente zbog izgubljene zarade. U postupku pred sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj stradao kao pješak, u prometnoj nezgodi od 2001.godine, te da mu je prednik tuženika isplatio naknadu nematerijalne štete,

- da je tužitelju djelatna vojna služba prestala zbog nesposobnosti za obavljanje poslova na kojima je tužitelj do tada radio, uz častan otpust s pravom na invalidsku mirovinu,

- da je rješenjem HZMO-a tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad počev od 01.travnja 2004.godine, da je tužitelj sposoban za rad s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima,

- da tužitelj nije stekao pravo na mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad,

- da se tužitelj nakon štetnog događaja nije niti pokušao zaposliti na drugom radnom mjestu, a niti se prijavio na Zavod za zapošljavanje,

Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi smatraju da tužitelju prema odredbi čl.195.st.2 ZOO (NN 53/91, 73/91,111/93,3/94, 107/95,7/96,91/96,112/99,88/01- dalje ZOO) ne pripada pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade jer isti nije dokazao da se ne može zaposliti s preostalom radnom sposobnošću, pa slijedom toga nije ni dokazao niti da ima gubitak na zaradi.

Činjenica da se tužitelj nije niti pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću, da se nije prijavio na Zavod za zapošljavanje u svrhu traženja posla u okviru preostale radne sposobnosti, ukazuju da tužitelj nije poduzeo ništa da spriječi nastanak štete u vidu izgubljene zarade.“

Punomoćnik tuženika navodi da prilaže i dodatnu sudsku praksu među kojima su primjeri gotovo identični ovom konkretnom slučaju:

- Rješenje VSRH br. Revd 247/2022-2 od 04.srpnja, 2023.godine i Presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-2320/2021 od 07.rujna 2021.godine, cit.

“Razlika između plaće i invalidske mirovine od 01.svibnja 2009.godine na koju se tužitelj ODLUČIO koristeći svoje zakonsko pravo na odlazak u invalidsku mirovinu ne može se dovesti u vezu s posljedicama štetnog događaja od 30.rujna 2003.godine za koje odgovara tuženik u okolnostima u kojima postoji preostala radna sposobnost. Zbog prekida uzročne veze između štetnog događaja i štete s osnove izgubljene zarade tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete s osnova izgubljene zarade temeljem odredbe čl. 1095.st.1. ZOO.

Kako je kod tužitelja uslijed štetnog događaja nastala nesposobnost za obavljanje dotadašnjeg posla, ali je nakon završetka liječenja PREOSTALA radna sposobnost za obavljanje drugih poslova, tužitelj kao oštećenik NEMA PRAVO na naknadu štete zbog izgubljene zarade.

Tužitelja se upućuje na izvatke iz odluka Vrhovnog suda RH br. Rev x 713/11- 2, Rev-x 432/16, Rev x 115/17, Rev 2204/18, Rev 511/16…“

- Presuda VSRH br. Rev-x 374/2018-2 od 27.travnja 2021. godine i Presuda Županijskog suda u Splitu Gž-1426/2017 od 14. prosinca 2017.godine, cit.

“ …kod činjenice da se tužitelj nije pokušavao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću, da nije ništa poduzeo da spriječi nastanak štete u vidu izgubljene zarade, ni prema stajalištu ovog žalbenog suda, NEMA PRAVO na naknadu štete s naslova izgubljene zarade, sukladno odredbi čl.195. ZOO/91 odnosno čl. 1095 ZOO/05.

- Presuda Vrhovnog suda RH Rev 378/11-3 od 15.svibnja 2013.godine, cit.

“…tužitelju je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, tužitelj nije stekao pravo na mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, nakon štetnog događaja nije se pokušavao zaposliti na drugom radnom mjestu, a niti se prijavio na Zavod za zapošljavanje. Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi smatraju da tužitelju prema odredbi čl.195.st.2. ZOO ne pripada pravo naknade štete zbog izgubljene zarade jer isto nije dokazao da se ne može zaposliti s preostalom radnom sposobnošću, pa slijedom toga nije ni dokazao da ima gubitak na zaradi. Suprotno navodima tužitelj, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da kod tužitelja, zbog posljedica prometne nezgode nije došlo do gubitka opće radne sposobnosti, već je kod istog preostala radna sposobnost kojom je mogao raditi na drugim poslovima puno radno vrijeme.

Činjenica da se tužitelj nije niti pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću , da se nije prijavio na Zavod za zapošljavanje u svrhu traženja posla u okviru preostale radne sposobnosti ukazuju da tužitelj nije poduzeo ništa da spriječi nastanak štete u vidu izgubljene zarade.

Stoga oštećeniku koji se nakon ozljede neovisno o tome je li prije toga bio u radnom odnosu ili ne, nije niti pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću – NE PRIPRADA PRAVO NA NAKNADU ŠTETE ZBOG IZGUBLJENE ZARADE.“

PRILOG: VSRH Rev 378/11 od 15.svibnja 2013.godine, Presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 2320/2021-2 od 07 rujna 2021.godine, Presuda Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-3631/15 od 01.rujna 2016.godine, Rješenje VSRH Rev-x 45/2017 od 16.travnja 2019.godne, Presuda Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž- 1426/2017 od 14.12.2017.godine, Rješenje VSRH Rev-x 374/2018 od 27.04.2021., VSRH Rev-x 1106/11-2 od 11.travnja 2012.godine, Rev 1946/1993 od 28.10.1993.godine…

Tužitelj u tužbi ni do zaključenja prethodnog postupka nije predložio dokaze na okolnost elementarnih činjenica – osnovu tužbenog zahtjeva ne dokazuje uopće, potom - postojanje namjere stjecanja koristi, objektivne vjerojatnosti stjecanja dobiti, kao ni povredu pravno zaštićenog interesa – ujedno nije pokušao ništa po pitanju reguliranja svog radnog statusa, niti priznavanja određenih prava – rehabilitacije/prekvalifikacije/ zapošljavanja osoba s invaliditetom…

S obzirom da kod tužitelja nesporno postoji preostala radna sposobnost (uvid u spis IP 1363/02, te konstataciju vještaka medicine rada u ovom spisu) a da tužitelj ništa nije poduzeo u cilju zapošljavanja s preostalom radnom sposobnošću (prijava na Zavod za zapošljavanje, prekvalifikacija itd), dakle nije se niti pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću –istog ne pripada pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade.

Stoga, pravilnom primjenom materijalnog prava i to konkretno odredbe čl.221 a ZPP-a, kao i već sada jasno utvrđenim činjeničnim stanjem (tužitelj ima preostalu radnu sposobnost – nema pokušaja zapošljavanja s preostalom radnom sposobnošću

–– ne pripada ga pravo na ime izgubljene zarade sukladno odredbi čl.195. ZOO/91, odnosno čl. 1095 ZOO/05 –tuženik predlaže odmah odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti uz nalog tužitelju da nadoknadi tuženiku parnični trošak, podredno se ustraje u prijedlogu za cjelovitim vještačenjem po vještaku medicine rada.

Na raspravnom ročištu dana 18. prosinca 2024. god., tužitelj ističe da se je tužena na prošlom ročištu upustila u raspravljanje bez da se protivila preinaci, odnosno smanjenju tužbenog zahtjeva, pa očitovanje iz podneska od 09. prosinca 2024. godine, u dijelu u kojem se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva nema procesnog učinka, odnosno nedopuštena je. Tužena je uz podnesak dostavila obilnu praksu viših sudova, međutim ističe se da je općepoznato kako praksa nije ujednačena, već će tužitelj u kraćem roku dostaviti odluke i mišljenja koja idu u prilog njegovih tvrdnji iz ovog postupka. Osim toga nije logično da bi isti sud prilikom odlučivanja o istoj stvari i između istih stranaka različito presudio o osnovu odgovornosti, a sve s obzirom da nema novih okolnosti koje bi utjecale na odluku suda o osnovu. Netočni su i navodi da tužitelj nije radio u okviru preostale radne sposobnosti o tome je iskazivao sam tužitelj, a isto je pojašnjeno i u podnesku od 20. studenog 2024. godine. Tužitelj moli od suda udjelu primjerenog roka radi detaljnijeg očitovanja na podnesak tuženika, a sve iz razloga što tuženik ne prihvaća matematički izračun koji je tužitelj postavio u uređenom tužbenom zahtjevu pa će očito biti potrebno provoditi financijsko vještačenje uz prethodnu pribavu podataka o visini plaće usporednih radnika. Tužitelj će u tom smislu precizirati dokazni prijedlog za provođenje vještačenja.

Tuženik na istom ročištu osporava iznesene navode tužitelja, kako u dijelu protivljenja smanjenja tužbenog zahtjeva, tako i u dijelu koji se odnosi na osnov tužbenog zahtjev kao i daljnje dokazne. Ročište od 29. studenog 2024. godine je odgođeno upravo u svrhu očitovanja tuženika na zaprimljeni podnesak pun. tužitelja, te se tuženik protivio smanjenju tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 193 ZPP-a. Tuženik ustraje u svim iznesenim navodima iz podneska od 09. prosinca 2024. godine, te ističe kako tvrdnja tužitelja da je povremeno radio poslove na crno u svojoj garaži ne podrazumijeva dokazivanje pokušaja zapošljavanja s preostalom radnom sposobnošću. Tuženik stoga predlaže odbiti sve daljnje dokazne prijedloge pun. tužitelja, zaključiti raspravljanje te odbiti tužbeni zahtjev.

Na raspravnom ročištu dana 24. siječnja 2025. god., tužitelj je predložio sudu da pribavi podatke o plaći za usporednog radnika za razdoblje od siječnja 2013. god., do veljače 2017. god., i to od Ministarstva obrane, Službe za operativne financijske poslove za radno mjesto mehaničar, a po pribavi podataka predlaže provesti financijsko vještačenje.

Na raspravnom ročištu dana 14. veljače 2025. god., tužitelj navodi da u cijelosti osporava navode tužene iz podneska od 22. siječnja 2025. godine, kao neosnovane. Ističe da se štetni događaj dogodio 29. siječnja 1996. godine, dakle prije 29 godina. Nakon nastanka štetnog događaja tužitelj je vodio nekoliko parničnih postupaka protiv tužene radi naknade štete, te je u istima sklopio više sudskih nagodbi kojima mu je priznata naknada štete. U tim okolnostima tužitelj nije imao potrebu obavljati ikakve poslove, međutim sa preostalom radnom sposobnošću tužitelj je u okviru svojih mogućnosti radio sitne popravke u svojoj garaži, kosio travu susjedima i slično od čega bi mjesečno prihodio iznos od 1.000,00 Kuna. Treba imati na umu da tužitelj u mjestu svog prebivališta- [adresa] nije imao nikakvih mogućnosti zaposlenja, osim samozaposlenja na manjim poslovima koje je obavljao. Tužena je tužitelju do njegove 55–te godine života priznavala naknadu štete i dobrovoljno isplaćivala, a nakon što je navršio 55 godina života tužena mu je prvi put osporila pravo na isplatu, i pravo na naknadu štete. U tom smislu nije dovoljno promatrati što je tužitelj mogao ili trebao učiniti u idealnim uvjetima, već je bitno imati na umu sve okolnosti koje ga realno ograničavaju u pronalasku posla, pa uvažavajući sve okolnosti procjenjivati je li i što tužitelj moga učiniti u svrhu umanjenja štete. Ističe se još jednom da je tužitelj radio o čemu je sam iskazivao. Osim toga, nije jasno kolika je preostala radna sposobnost 55

- godišnjaka i za koje poslove. Tužitelj ustraje u prijedlogu da sud zatraži podatke od MORH-a o visini plaće dvojice usporednih vojnih osoba na dužnosti vojnika mehaničara u desetini tehničkog održavanja, kao što je i bio tužitelj IS, i to za period od siječnja 2013. godine do prosinca 2017. godine.

Tuženik na istom ročištu osporava navode pun. tužitelja iznesene na današnjem ročištu. Pozivanje na ranije načine rješavanja predmeta nije utemeljeno, niti se može smatrati da bi stoga tuženik priznao osnov tužbenog zahtjeva. Činjenica je oko čega su stranke suglasne, da tužitelj ima preostalu radnu sposobnost, te da uistinu nije dokazao da se pokušavao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću. Obrazloženje pun. tužitelja da nije za tim imao potrebe jer bi mirnim putem rješavao svoja sukcesivna potraživanja nije prihvatljivo, i to stoga što je svakako na tužitelju da umanji nastalu štetu. Tumačenje da isti povremeno radi poslove na crno u svojoj garaži ili kosi travnjake susjedima svakako nije dostatno na okolnost dokazivanja pokušaja zapošljavanja ili prekvalifikacije s preostalom radnom sposobnošću. S obzirom da je oko ovog pravnog pitanja jasan stav zauzeo Vrhovni sud RH, tuženik predlaže zaključiti raspravljanje i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Banku podataka doznačenih mirovinskih primanja HZMO od 08.01.2014. god., Obavijest HZMO, Područna služba u Splitu Kl. 140-01/17-11/6 Ur.br. 341-18-08/2-17-2 od 01.03.2017. god., Banku podataka doznačenih mirovinskih primanja HZMO od 01.03.2017. god., Prijavu o ozljedi na radu Hrvatskog Zavoda za zdravstveno osiguranje bez naznake datuma, Rješenje Ministarstva obrane RH, Personalna uprava Kl. POV. 113-05/97-01/01, Ur. br. 512-20- 08/2-97-321 od 17. lipnja 1997. god., Rješenje Ministarstva obrane RH, Sektor za upravljanje osobljem, Uprava za zdravstvo, Zdravstvena komisija Kl. UP/I 805-02/00- 03/142, Ur. br. 512 M2-0303-01-01 od 01. veljače 2001. god., Rješenje Ministarstva obrane RH Sektor za upravljanje osobljem, Personalna uprava Kl. 141-02/01-01/02, Ur. br. 512M2-010503-01-118 od 02.04.2001. god., Obavijest HZMO, Središnja služba Kl. 140-18/02-01/OB, Ur. br. 341-99-03/1-02/002146 od 27. svibnja 2004. god.,

Rješenje HZMO, Područna služba u Zagrebu Kl. 140-18/99/01, Ur. br. 341-25-03/99- 064454 od 12.12.2001. god., Spise predmeta ovog suda posl. br. IP-1351/08 (ex. IP- 1363/02), IP-3852/99, Pnš-407/12, P-10725/09, Spis predmeta Općinskog suda u Drnišu br. K-17/96, Spis predmeta HZMO, Područna služba Split, br. 213374, osobni zdravstveni karton tužitelja, Dopis Ministarstva obrane Uprava za proračun, financije i informacijske sustave, Sektor za financije i računovodstvo, Služba za operativne financijske poslove, Operativni odjel za financije Split Kl. 034-05/24-01/1, Ur. br. 512 M 4-020304-24-47 od 23. travnja 2024. godine sa sadržanim platnim podacima za djelatnike, pozornik ČS, raskid radnog odnosa 30. lipnja 2015. god., razvodnik LS, raskid radnog odnosa 31. prosinca 2019. godine, Vještvo stalnog sudskog vještaka za medicinu rada mr. sc. Milana Varinac-Barač dr. med. spec. medicine rada od 21. listopada 2024. god., Presudu Vrhovnog suda RH br. Rev- 378/2011-3 od 15. svibnja 2013. god., Presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. 14 Gž-2320/2021-2 od 07. rujna 2021. god., Rješenje Vrhovnog suda RH, br. Revd- 247/2022-2 od 04. srpnja 2023. god., Presudu Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž- 3631/2015 od 01. rujna 2016. god., Presudu Vrhovnog suda RH, br. Revd-x 45/2017- 2 od 16. travnja 2019. god., Presudu Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž- 1426/2017-2 od 14. prosinca 2017. god., Presudu Vrhovnog suda RH br. Rev-x 374/2018-2 od 27. travnja 2021. god., i br. Rev-x 1106/2011-2 od 11. travnja 2012. god.. Rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev-1946/1993-2 od 28. listopada 1993. godine, i br. Rev 374/2022-2 od 26. listopada 2022. god., te izveo dokaz saslušanjem tužitelja na raspravnom ročištu dana 10. srpnja 2018. godine.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbi čl. 154 st. 1 da onaj koji drugom uzrokuje štetu, dužan je naknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok u odredbi čl. 155, propisuje da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

U odredbama čl. 189 st. 1 i st. 3 ZOO-a, propisano je da oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

U odredbama čl. 195 st. 1 i st. 2 ZOO-a, propisano da je onaj tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja (st.1). Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad, gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu (st.2).

Ovaj sudu cijeni da je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva uslijed proteka vremena, u konkretnom slučaju svrsishodna za konačno razrješenje spornog odnosa među strankama, pa se tuženik nije u mogućosti s uspjehom protiviti preinaci tužbe pisanim podneskom tužitelja od 07. ožujka 2017. godine.

Osim toga, podneskom tužitelja od 20. studenog 2024. god., smanjen je postojeći (jedini) kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate, sukladno priloženoj Banci podataka doznačenih mirovinskih primanja HZMO i priloženom Dopisu Ministarstva obrane Uprava za proračun, financije i informacijske sustave, Sektor za financije i računovodstvo, Služba za operativne financijske poslove, Operativni odjel za financije Split Kl. 034-05/24-01/1, Ur. br. 512 M 4-020304-24-47 od 23. travnja 2024. god., pa se u konkretnom slučaju ne radi o djelomičnom povlačenju tužbe (povlačenje jednog ili nekoliko od više kumuliranih tužbenih zahtjeva), te stoga tuženik nije u mogućnosti s uspjehom protiviti niti djelomičnom povlačenju tužbe podneskom tužitelja od 20. studenog 2024. godine.

Međutim, slijedom svega navedenog, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravna stajališta sadržana u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 374/22 od 26. 10.2022. god., Rev-324/14 od 12. 09. 2018. god., i Rev-x-917/16 od 17. 09. 2019. god., na koje se tijekom postupka poziva tuženik.

Naime, ovakvim sukcesivnim utuživanjima potraživanja naknade za prouzročenu štetu iz osnova izmakle koristi za samo pojedina razdoblja, tužitelj pokretanjem svakog novog parničnog postupka pruža i novu mogućnost tuženiku da osporava, te da eventualno s uspjehom i ospori pravni osnov tužbenog zahtjeva.

Da je tako proizlazi i iz samih izlaganja tužitelja tijekom postupka, kada navodi da je tužena dostavila u dokazne svrhe obilnu praksu viših sudova, međutim ističe da je općepoznato kako sudska praksa nije ujednačena, pa će tužitelj u kraćem roku dostaviti odluke i mišljenja viših sudova koja idu u prilog njegovih tvrdnji iz ovog postupka. Tužitelj međutim, do zaključenja glavne rasprave nije u dokazne svrhe dostavio sudu odluke viših sudova koje bi išle u prilog njegovog pravnog stajališta da je o pravnom osnovu tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju već pravomoćno odlučeno u parničnim postupcima vođenim pred ovim sudom među strankama radi naknade štete iz istog činjeničnog i pravnog osnova za prethodna razdoblja pod posl. br. I P-1363/02, I P-10725/09 i Pnš-407/12.

Nadalje, ovaj sud u potpunosti prihvaća i pravna stajalište sadržana u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 378/11 od 15.svibnja 2013.godine, posl. br. Revd-247/2022-2 od 04. srpnja 2023. god., Rev-x-713/2011-2, Rev-x- 432/2016, Rev-x-115/2017. Rev-2204/2018, Rev-511/2016, Presudi Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 2320/2021-2 od 07 rujna 2021.godine, Presudi Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-3631/15 od 01.rujna 2016.godine, Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-x 45/2017 od 16.travnja 2019.godne, Presudi Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-1426/2017 od 14.12.2017.godine, Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-x 374/2018 od 27.04.2021., Rev-x 1106/11-2 od 11.travnja 2012.godine, i Rev 1946/1993 od 28.10.1993. god., a na koje se tijekom postupka poziva tuženik.

Naime, prema mišljenju stalnog sudskog vještaka mr. sc. Milana Varinac-Barač dr. med. spec. medicine rada, kod tužitelja je sukladno mišljenju stručnog povjerenstva za reviziju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 16. 07 2001 godine, zaostala profesionalna nesposobnost za rad uz kontraindikacije: dulje stajanje i hodanje, rad u prinudnom položaju, teži fizički rad. Uzrok je ozljeda izvan rada jer nije imao uredno potvrđenu ozljedu na radu od HZZO-a.

Tužitelj je u predmetnoj prometnoj nezgodi doživio tjelesne ozIjede iza kojih je nastalo smanjenje funkcije lijevo od donjeg ekstremiteta i lijevog kuka (također prethodno opisano). Zbog navedenog smanjenja funkcije tužitelj nije sposoban za poslove koji zahtijevaju dulje stajanje i hodanje, rad u prinudnom položaju, te teži fizički rad. Obzirom da je tužitelj bio djelatna vojna osoba, a čije zdravstveno stanje se utvrđuje posebnim zdravstvenim pravilnikom, tužitelj više nije bio sposoban za djelatnu vojnu službu, pa stoga kod njega za tu profesiju postoji tzv. Profesionalna nesposobnost za rad. Stoga je ispravno, sa motrišta specijaliste za medicinu rada, koji je prema pozitivnim zakonima u RH jedini mjerodavan za ocjenu radne sposobnosti, mišljenje Povjerenstva za reviziju hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje da je kod tužitelja nastupila profesionalna nesposobnost za rad uz navedena radna ograničenja, a ne potpuna opća radna nesposobnost.

Iz navedenih činjenica proizlazi da tužitelj ima preostalu radnu sposobnost. To znači da može raditi sve druge poslove uz isključenje poslova koji zahtijevaju dulje stajanje i hodanje, rad u prinudnom položaju i teži fizički rad.

Ozljede iz predmetne prometne nezgode nisu razlog umirovljenja tužitelja, već razlog njegove profesionalne nesposobnosti za rad, iz razloga što kod istoga postoji preostala radna sposobnost. Samo u slučaju da kod tužitelja postoji potpuna tj. opća nesposobnost za rad (a to znači da nema preostale radne nesposobnosti) tužitelj bi bio umirovljen i onda bi predmetne ozljede bile razlog umirovljenja tužitelja. Kako se ovdje ne radi o općoj radnoj nesposobnosti ne može se govoriti niti o razlogu umirovljenja sa osnova ozljeda iz predmetne prometne nezgode.

Među strankama nije niti sporno da je kod tužitelja nakon ozljeda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi zaostala preostala radna sposobnost, a što znači da može raditi sve druge poslove uz isključenje poslova koji zahtijevaju dulje stajanje i hodanje, rad u prinudnom položaju i teži fizički rad.

Navodi iz stranačkog iskaza tužitelja da bi nakon 2001.god., kući u garaži nešto popravljao, da bi ljudima pomogao nešto pokositi (što iziskuje dulje stajanje i hodanje, te rad u prinudnom položaju) i slično, samo ide u prilog nespornoj činjenici da je kod tužitelja nakon ozljeda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi zaostala preostala radna sposobnost, pa tuženik tijekom postupka osnovano ističe da iskaz tužitelja u kojem navodi da je povremeno obavljao popravke u garaži na crno, nije dostatna okolnost tj. dokaz na pokušaj zapošljavanja s preostalom radnom sposobnošću.

Nesporno je među strankama i to da se tužitelj nakon liječenja nije prijavio nadležnoj službi Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, da se nakon liječenja nije javio niti na jedan raspisni natječaj za zasnivanje radnog odnosa, a isto tako da se nije niti pokušao prekvalificirati za obavljanje i nekih drugih poslova osim poslova u svojoj struci, odnosno kako navodi tuženik tijekom postupka da tužitelj baš ništa nije poduzeo da regulira pitanje mogućnosti zapošljavanja – prekvalifikacije /zapošljavanja u skladu s postojećom radnom sposobnošću.

Tuženik stoga osnovano tijekom postupka ističe da se u konkretnom slučaju ne radi se o općoj radnoj nesposobnosti, slijedom čega se je tužitelj mogao i morao pokušati zaposliti s preostalom radnom sposobnošću, a budući je iz Rješenja HZMO- a razvidno da se radi o profesionalnoj nesposobnosti – za djelatnu vojnu službu, te da je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da je pasivan stav tužitelja nakon predmetne ozljede isključivi razlog odlaska u invalidsku mirovinu, te nezapošljavanja s preostalom radnom sposobnošću, podredno ostvarivanja prava prekvalifikacije i prednosti pri zapošljavanju osoba s invaliditetom.

Osnovano tuženik ističe i to da je tužitelj trebao (morao) podnijeti osobni zahtjev za utvrđivanjem preostale radne sposobnosti koja se utvrđuje nalazom i mišljenjem ovlaštenog vještaka Područnog ureda u Splitu, te Zavoda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, a koji postupak pokreće izabrani doktor primarne zdravstvene zaštite isključivo na zahtjev tužitelja, kao i to da sukladno sudskoj praksi – zauzetom stavu u čitavom nizu naprijed navedenih odluka VSRH, ukoliko se (u konkretnom slučaju-tužitelj) oštećeni nije pokušavao/zadržati posao tj. zaposliti se u skladu s preostalom radnom sposobnošću (a prema propisima RH definitivno je imao pravo na profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje sukladno preostaloj radnoj sposobnosti), isti nama pravo na naknadu s naslova izgubljene zarade.

Ovaj sud stoga prihvaća kao osnovane tvrdnje tuženika da se je tužitelj mogao zaposliti sukladno preostaloj radnoj sposobnosti, sukladno Zakonu o jedinstvenom tijelu vještačenja (NN 85/14), te Pravilniku o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom (NN 44/14, 2/15 čl.2.st.6.), te Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN 157/13, 152/14 i 39/18), a prethodno je to bio Zakon o listi tjelesnih oštećenja (Narodne novine, broj 162/98).

Kao i tvrdnje tuženika da s obzirom da kod tužitelja nesporno postoji preostala radna sposobnost (uvid u spis IP 1363/02, te konstataciju vještaka medicine rada u ovom spisu) a da tužitelj ništa nije poduzeo u cilju zapošljavanja s preostalom radnom sposobnošću (prijava na Zavod za zapošljavanje, prekvalifikacija itd.), dakle nije se niti pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću – istog ne pripada pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade sukladno odredbi čl.195. ZOO/91, odnosno čl. 1095 ZOO/05.

Radi svega navedenog, tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan, te je donijeta odluka kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23). Tuženiku nisu priznati zatraženi troškovi medicinskog vještačenja u iznosu od 265,45 Eur/ 2.000,00 Kn, budući da sudski vještak mr. sc. Milana Varinac-Barač dr. med. spec. medicine rada, nije zatražila nagradu za sačinjeno vještvo od 21. 10. 2024. god., pa će uplaćeni iznos od 265,45 Eur/ 2.000,00 Kn, tuženiku biti vraćen po pravomoćnom okončanju spora.

U Splitu, 28. ožujka 2025. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: - pun. tužitelja

- tuženiku