Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-367/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, u pravnoj stvari tužitelja ĐZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Petru Crnovu, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika LZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Grubeši, odvjetniku u Osijeku, radi proglašenja osiguranja nedopuštenim, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. ožujka 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjeničkog punomoćnika tuženika Marina Brajka, odvjetnika u Đakovu, dana 28. ožujka 2025. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se nedopuštenim osiguranje novčane tražbine tuženika LZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretninama tužitelja ĐZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], određeno rješenjem Općinskog suda u Đakovu – Stalna služba u Našicama, posl. br. Ovr-1150/2024-3 od 13. rujna 2024.

II. Nalaže se tuženiku LZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju ĐZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 980,77 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude 28. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je ovosudnim rješenjem o osiguranju broj Ovr- 1150/2024-3 od 13. rujna 2024. sud odredio osiguranje tražbine tuženika zasnivanjem založnog prava na nekretninama u suvlasništvu tužitelja kao protivnika osiguranja, na koje rješenje je tužitelj u svojstvu protivnika osiguranja podnio žalbu, povodom čega je ovršni sud zaključkom broj Ovr-1150/2024-9 od 7. listopada 2024. uputio tužitelja kao protivnika osiguranja na pokretanje ove parnice radi proglašenja postupka osiguranja nedopuštenim, a iz žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona. Slijedom navedenog, navodi kako pokreće ovu parnicu i temelji ju na razlogu zastare iz razloga što je od dana pravomoćnosti i ovršnosti ovršne isprave, presude Općinskog suda u Đakovu broj P-234/10-3 od 6. svibnja 2010., a koja je nastupila 1. lipnja 2010., a temeljem koje se zahtijeva osiguranje, pa do podnošenja prijedloga za osiguranje 11. rujna 2024., proteklo više od 10 godina koliko iznosi zastarni rok za tražbinu utvrđenu pravomoćnom sudskom odlukom sukladno čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tužitelj postavlja tužbeni zahtjev kao u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći kako je prigovor zastare tužitelja neosnovan, jer da je zastara prekinuta podnošenjem ovršnog prijedloga tuženika kao ovrhovoditelja 26. rujna 2017. godine, a neovisno o tome što je rješenjem broj Ovr-3000/17-2 njegov prijedlog za ovrhu odbijen, iz razloga što je odredbom čl. 80.b OZ-a bila ustanovljena zaštita dostojanstva tužitelja (ovršenika), što je bio razlog okončanja ovršnog postupka, pa, dakle, smatra kako nije bilo nikakve krivnje na strani ovrhovoditelja. Ističe kako je tuženik, kao i njegov pravni prednik, imao legitimno očekivanje u vrijeme donošenja ovršne isprave da će namiriti svoju tražbinu iz imovine dužnika, te činjenica da se između donošenja ovršne isprave i podnošenja ovršnog prijedloga izmijenio Ovršni zakon u smislu zaštite dostojanstva dužnika, nikako ne može ići u njegovu korist po pitanju zastare tražbine. Navodi i da je temeljem čl. 80.b st. 1. ZIDOZ-a (NN 73/17) zakonodavac limitirao zaštitu dostojanstva ovršenika samo u odnosu na glavnicu do tadašnjih 20.000,00 kn, pa smatra kako to znači da se u odnosu na zateznu kamatu koju dužnik nije namirio, odbijajući dio ovosudnog rješenja br. Ovr-3000/17-2 niti ne odnosi. Također, tuženik navodi da tužitelj nije imao nikakve druge znatnije imovine iz koje bi se tuženik, kao i njegov pravni prednik, mogli namiriti. Slijedom navedenog, predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

3. Tužitelj se podneskom od 8. prosinca 2024. protivio navodima iz odgovora na tužbu, ukazujući da su navodi tuženika da na njegovoj strani nema krivnje za donošenje rješenja kojim se njegov prijedlog za ovrhu odbija i da je imao legitimno očekivanje da će namiriti svoju tražbinu iz imovine dužnika, irelevantni, obzirom na zakonsku odredbu iz čl. 242. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da se smatra da nije bilo prekida zastare ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage. Tužitelj smatra da krivnja ovrhovoditelja ili ovršenika sukladno sudskoj praksi može biti relevantna na prekid zastare samo u slučaju obustave ovršnog postupka iz razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao utjecaja, a u konkretnom slučaju se ne radi o tome, te je tuženik isto tako trebao i mogao zatražiti ovrhu na novčanim sredstvima ili pokretninama, pa bez obzira što ona ne bi bila uspješna, došlo bi do prekida zastare. Konačno, ukazuje kako je tuženik bio pasivan cijelo razdoblje od 2010. do 2017. godine, a isto tako i nakon podnošenja prijedloga za ovrhu na nekretninama, sve do 2024. godine.

4. Da bi utvrdio odlučne činjenice sud je izvršio uvid i pročitao svu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu i to prijedlog za osiguranje zasnivanjem založnog prava (str. 5 do 7 spisa), rješenje o osiguranju Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama broj Ovr-1150/2024-3 (str. 8 do 12 spisa), zaključak Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama broj Ovr-1150/2024-9 (str. 13 do 15 spisa), presudu zbog ogluhe Općinskog suda u Đakovu broj P-234/10-3 od 6. svibnja 2010. s klauzulom pravomoćnosti i ovršnosti (str. 16 do 19 spisa), rješenje o nasljeđivanju iza pok. LZ broj O-1815/17 od 25. svibnja 2017. (str. 27 i 28 spisa), rješenje Općinskog suda u Osijeku broj Ovr-3000/2017-2 od 6. listopada 2017. (str. 29 i 30 spisa), prijedlog za ovrhu od 26. rujna 2017. (str. 31 do 33 spisa), uvjerenje iz evidencije vozila od 14. studenoga 2017. (str. 34 spisa) i potvrdu HZMO- a od 17. listopada 2017. (str. 36 spisa). Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), sud je ocijenio kako je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Iz spisa predmeta naime, nesporno proizlazi da je tuženik kao predlagatelj osiguranja dana 11. rujna 2024. predložio osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama tuženika kao protivnika osiguranja, temeljem pravomoćne i ovršne presude ovoga suda broj P-234/10-3 od 6. svibnja 2020. godine kao ovršne isprave, te je sud po tom prijedlogu dana 13. rujna 2024. rješenjem broj Ovr-1150/2024-3 odredio predloženo osiguranje. Presuda temeljem koje je određeno osiguranje je prema iskazanoj klauzuli postala pravomoćna i ovršna 1. lipnja 2010. godine, a založno pravo je određeno radi osiguranja cjelokupne tražbine iz navedene presude.

7. Dalje, nesporno je da je iz postupka osiguranja tužitelj kao protivnik osiguranja upućen na pokretanje predmetne parnice radi proglašenja osiguranja nedopuštenim, i to radi žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24, u daljnjem tekstu OZ), odnosno radi istaknutog prigovora zastare.

8. Nadalje, iz spisa nesporno proizlazi da je radi naplate tražbine iz presude broj P-234/10-3 od 6. svibnja 2010. tužitelj kao ovrhovoditelj dana 26. rujna 2017. podnio Općinskom sudu u Osijeku prijedlog za ovrhu na nekretninama tuženika kao ovršenika, a da je Općinski sud u Osijeku taj prijedlog rješenjem broj Ovr-3000/2017- 2 od 6. listopada 2017. godine odbio kao neosnovan pozivom na odredbu čl. 80.b Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) kojom su propisani posebni uvjeti za određivanje ovrhe na nekretnini, odnosno propisano da će sud prijedlog za ovrhu odbiti ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži ne prelazi iznos od 20.000,00 kn, osim ako je prijedlog podnesen radi prisilnog ostvarenja tražbine radi zakonskog uzdržavanja ili tražbine radi naknade štete uzrokovanje kaznenim djelom, a sud je utvrdio da je ovršnom ispravom naložena isplata novčanog iznosa od 18.129,35 kn na ime glavnice, te da se ne radi o tražbini radi zakonskog uzdržavanja ili radi naknade štete uzrokovane kaznenim dijelom.

9. Sporno je među strankama da li je podnošenjem prijedloga za ovrhu na nekretninama ovršenika dana 26. rujna 2017. godine došlo do prekida zastare, unatoč tome što je prijedlog za ovrhu pravomoćno odbijen.

10. Odredba čl. 233. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, u daljnjem tekstu ZOO) propisuje da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za 10 godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare.

11. Sukladno čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, dok je čl. 242. st. 1. ZOO-a propisano da se smatra da prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo, a stavkom 2. istog članka je propisano da se isto tako smatra da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage.

12. Kako je ovdje utvrđeno da je tuženik kao ovrhovoditelj glede predmetne tražbine po presudi P-234/10-3 od 6. svibnja 2010., a koja je postala pravomoćna i ovršna 1. lipnja 2010., pokretao ovrhu na nekretninama dana 26. rujna 2017., ali koji prijedlog za ovrhu je bio odbijen, to proizlazi da sukladno navedenom čl. 242. st. 2. ZOO-a nije došlo do prekida zastare za predmetnu tražbinu, a kako je od pravomoćnosti i ovršnosti presude 1. lipnja 2010. pa do pokretanja predmetnog postupka osiguranja prisilnim zasnivanjem založnog prava 11. rujna 2024. godine protekao rok od 10 godina iz čl. 233. st. 1. ZOO-a, proizlazi da je osnovan prigovor zastare tužitelja, radi čega je njegov tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenim postupka osiguranja valjalo usvojiti.

13. Naime, potpuno su pogrešni i irelevantni navodi tuženika da na njegovoj strani nema krivnje za donošenje rješenja kojim je njegov prijedlog za ovrhu bio odbijen, jer odredba čl. 242. st. 2. ZOO-a jasno upućuje da nema prekida ako vjerovnikov zahtjev bude odbijen, a u ovom slučaju je prijedlog za ovrhu bio odbijen jer ga je tuženik kao ovrhovoditelj podnio suprotno odredbama Ovršnog zakona (čl. 80.b), te je odbijanje prijedloga za ovrhu bilo dakle na temelju objektivne pravne norme, koja je bila na snazi u trenutku podnošenja prijedloga, a s kojom je tuženik kao ovrhovoditelj morao biti upoznat, te je imao mogućnosti pokrenuti ovrhu na drugim predmetima i sredstvima ovrhe, što bi bez obzira na uspješnost takvih ovrha, dovelo do prekida zastare sukladno čl. 241. ZOO-a. Posebno su pogrešni i neosnovani navodi tuženika da kako je temeljem čl. 80.b st. 1. ZIDOZ-a (NN 73/17) zakonodavac limitirao zaštitu dostojanstva ovršenika samo u odnosu na glavnicu do tadašnjih 20.000,00 kn, pa da to znači da se u odnosu na zateznu kamatu koju dužnik nije namirio, odbijajući dio ovosudnog rješenja br. Ovr-3000/17-2 niti ne odnosi, jer je rješenjem Ovr-3000/2017- 2 od 6. listopada 2017. odbijen u cijelosti prijedlog za ovrhu na nekretninama, a kojim se zahtijevalo namirenje novčane tražbine u iznosu od 18.129,35 kn sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a sve prema presudi P- 234/10-3.

14. Kako proizlazi da tuženik osim prijedloga za ovrhu na nekretninama 26. rujna 2017. godine, a koji prijedlog je pravomoćno odbijen, pa se smatra da nije došlo do prekida zastare, nije podnosio druge zahtjeve radi namirenja tražbine iz presude P- 234/10-3, to proizlazi da je tražbina iz ove presude zastarjela u trenutku pokretanja predmetnog postupka osiguranja određivanjem založnog prava na nekretninama 11. rujna 2024. godine, jer je protekao rok od 10 godina iz čl. 233. ZOO-a od njezine pravomoćnosti i ovršnosti 1. lipnja 2010. godine.

15. Budući je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, to je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan naknaditi tužitelju parnični trošak. Tužitelj je zatražio naknadu troška u ukupnom iznosu od 980,77 eura, te je njegov zahtjev u cijelosti osnovan. Naime, tužitelj osnovano potražuje za sastav tužbe iznos od 200,00 eura (Tbr. 7.1. OT), za sastav podneska od 8. prosinca 2024. iznos od 200,00 eura (Tbr. 8.1. OT), za zastupanje na ročištu 20. ožujka 2025. iznos od 200,00 eura (Tbr. 9.1. OT), te za zastupanje na ročištu za objavu presude iznos od 100,00 eura (Tbr. 9.3. OT), sve uvećano za 25% PDV-a (Tbr. 46. OT). Tužitelju je također priznata sudska pristojba na tužbu plaćena u iznosu od 35,26 eura i sudska pristojba na presudu u iznosu od 70,51 eura.

16. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Đakovu, 28. ožujka 2025.

Sutkinja

Ivanka Banović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku