Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska ul. br. 31

Poslovni broj: P-389/2024-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja BT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Filipu Miličiću, odvjetniku u Vukovaru protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 zastupani po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate nakon zaključene glavne javne rasprave održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja 13. veljače 2025., na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 28. ožujka 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu broj:5140030242-69000022179/2006 od 10. siječnja 2006., sklopljen između tužiteljice BT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita novčanog iznosa 50.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama i tuženika Addiko Bank d.d. Slavonska avenija 6, Zagreb OIB:14036333877 kao kreditora te ista za ugovorne strane od početka zasnivanja obveznopravnog odnosa ne proizvodi nikakve pravne učinke.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu broj 5140030250-69000022179/2006 od 10. siječnja 2006., sklopljen između tužiteljice BT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita novčanog iznosa 50.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama i tuženika Addiko Bank d.d. Slavonska avenija 6, Zagreb OIB:14036333877 kao kreditora kojim se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) te ista za ugovorne strane od početka zasnivanja obveznopravnog odnosa ne proizvodi nikakve pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Slavonska avenija 6, Zagreb OIB:14036333877 da tužiteljici BT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 127,79 eura

(stodvadesetisedameuraisedamdesetidevetcenti) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 15,28 eura od 30. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 64,20 eura od 31. listopada 2013. do isplate i

- na iznos od 48,32 eura od 30. studenoga 2013. do isplate,

po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. zateznu kamatu prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. zateznu kamatu koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Slavonska avenija 6, Zagreb OIB:14036333877 da tužiteljici BT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu uz valutu švicarskog franka (CHF), isplati novčani iznos od 7.529,96 eura (slovima: sedamtisućapetstodvadesetideveteuraidevedesetišestcenti) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 10,98 eura od 31. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 44,37 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 45,46 eura od 28. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 51,91 eura od 31. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 46,13 eura od 30. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 44,12 eura od 31. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 32,46 eura od 30. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 51,63 eura od 31. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 1,12 eura od 31. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 5,03 eura od 31. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 97,68 eura od 30. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 312,16 eura od 31. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 7,85 eura od 30. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 279,24 eura od 31. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 167,82 eura od 30. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 173,68 eura od 30. studenoga 2014. do isplate,

- na iznos od 202,35 eura od 31. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 225,74 eura od 31. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 48,52 eura od 30. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 182,84 eura od 30. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 181,51 eura od 31. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos od 178,83 eura od 31. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 233,68 eura od 31. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 198,02 eura od 29. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 213,20 eura od 30. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 209,68 eura od 30. svibnja 2016. do isplate,

- na iznos od 67,81 eura od 31. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 252,90 eura od 30. rujna 2016. do isplate,

- na iznos od 67,21 eura od 31. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 264,23 eura od 31. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 112,56 eura od 31. siječnja 2017. do isplate,

- na iznos od 110,63 eura od 28. veljače 2017. do isplate,

- na iznos od 105,24 eura od 31. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 110,98 eura od 30. travnja 2017. do isplate,

- na iznos od 108,76 eura od 31. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 103,96 eura od 30. lipnja 2017. do isplate,

- na iznos od 104,78 eura od 31. srpnja 2017. do isplate,

- na iznos od 82,12 eura od 31. kolovoza 2017. do isplate,

- na iznos od 90,37 eura od 30. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 82,07 eura od 31. listopada 2017. do isplate,

- na iznos od 88,55 eura od 30. studenoga 2017. do isplate,

- na iznos od 84,00 eura od 31. prosinca 2017. do isplate,

- na iznos od 85,10 eura od 31. siječnja 2018. do isplate,

- na iznos od 84,87 eura od 28. veljače 2018. do isplate,

- na iznos od 80,84 eura od 31. ožujka 2018. do isplate,

- na iznos od 79,41 eura od 30. travnja 2018. do isplate,

- na iznos od 77,00 eura od 31. svibnja 2018. do isplate,

- na iznos od 94,51 eura od 30. lipnja 2018. do isplate,

- na iznos od 81,66 eura od 31. srpnja 2018. do isplate,

- na iznos od 85,86 eura od 31. kolovoza 2018. do isplate,

- na iznos od 89,73 eura od 30. rujna 2018. do isplate,

- na iznos od 88,28 eura od 31. listopada 2018. do isplate,

- na iznos od 88,51 eura od 30. studenoga 2018. do isplate,

- na iznos od 88,19 eura od 31. prosinca 2018. do isplate,

- na iznos od 92,89 eura od 31. siječnja 2019. do isplate,

- na iznos od 106,80 eura od 28. veljače 2019. do isplate,

- na iznos od 62,99 eura od 31. ožujka 2019. do isplate,

- na iznos od 90,06 eura od 30. travnja 2019. do isplate,

- na iznos od 86,49 eura od 31. svibnja 2019. do isplate,

- na iznos od 101,51 eura od 30. lipnja 2019. do isplate,

- na iznos od 91,57 eura od 31. srpnja 2019. do isplate,

- na iznos od 95,06 eura od 31. kolovoza 2019. do isplate,

- na iznos od 97,52 eura od 30. rujna 2019. do isplate,

- na iznos od 96,01 eura od 31. listopada 2019. do isplate,

- na iznos od 96,02 eura od 30. studenoga 2019. do isplate,

- na iznos od 95,72 eura od 31. prosinca 2019. do isplate,

- na iznos od 101,23 eura od 31. siječnja 2020. do isplate,

- na iznos od 104,17 eura od 29. veljače 2020. do isplate,

- na iznos od 105,70 eura od 31. ožujka 2020. do isplate,

r i j e š i o j e

I. Odbija se dokazni prijedlog tuženika za provođenjem dopunskog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja kao nepotreban.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb OIB:14036333877 da tužiteljici BT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu u iznosu od 4.246,62 eura (slovima: četiritisućedvjestočetrdesetišesteuraišezdesetidvacenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 123,03 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je kod ovog suda 29. svibnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika kojom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu broj:5140030242- 69000022179/2006. od 10. siječnja 2006., sklopljenog između tužiteljice i Slavonske banke d.d. kao pravnog prednika tuženika u iznosu od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, i isplatu preplaćenog iznosa kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, s tim da će visinu tužbenog zahtjeva odrediti nakon što tuženik dostavi tražene podatke i nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, i to sa zateznim kamatama na svakomjesečni preplaćeni iznos počev od izvršene uplate do dana povrata kao i da joj tuženik nadoknadi parnični trošak sa zateznim kamatama.

1.1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj:5140030242-69000022179/2006. od 10. siječnja 2006., da je po tom Ugovoru tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita stavio na raspolaganje iznos od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan korištenja kredita dok se tužiteljica obvezala vratiti navedeni iznos s kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom, da se odredba o nadležnosti suda koja je ugovorena ima promatrati kao ništetna jer se o istoj nije pregovaralo, da ne proizvodi pravne učinke, da se ima primijeniti Zakon o zaštiti potrošača u kojem je implementirana Direktiva vijeća br. 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, da se tužiteljica obvezala tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima uz kamatnu stopu od 4,90% godišnje dekurzivno odnosno efektivnu kamatnu stopu od 5,14% koja je čl. 4. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva sukladno izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama banke, da je tuženik tijekom otplate kredita u više navrata jednostranom odlukom mijenjao ugovorenu kamatnu stopu zbog čega je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima koje je tužiteljica otplatila za razliku od onih sadržanih u otplatnom planu kredita, da je uslijed navedenih promjena tuženik temeljem razlike u kamati po svakom mjesečnom anuitetu neosnovano stekao iznos koji će biti točno utvrđen nakon što tuženik dostavi potrebne podatke i nakon što se provede vještačenje, da je navedeni iznos dobiven usporedbom početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, da tužiteljica nije mogla utjecati na vrijeme i način promjene kamate, da nije mogla provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene jer za to nije imala nikakvih egzaktnih kriterija, da je odredba čl. 4. predmetnog Ugovora koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope odlukom kreditora ništetna, da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem od 16. srpnja 2014. pod poslovnim brojem: Pž- 7129/13-4 na temelju kolektivne tužbe korisnika kredita s istim ugovornim odredbama sadržanim kao i u kreditu tužiteljice, zauzeo stav da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene a prema tome i ništetne, da je t. II navedene presude utvrđeno da se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj:P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu t. II izreke kojim se utvrđuje da je V-tuženik Hypo Alpe Adria Bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je ništetna i da je t. IV navedene presude utvrđeno da se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj:P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu t. 9 i 10 izreke u kojem se potrošačkim ugovorima o kreditima V-tuženiku Hypo Alpe Adria Bank d.d. nalaže prekinuti s korištenjem odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima se zabranjuje takvo ili slično ponašanje ubuduće. Tužiteljica nadalje u tužbi tvrdi da se pojedini potrošači u slučaju da sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, da prema odredbi čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, da se navedena presuda u ovom slučaju odnosi na ugovorni odnos između tužiteljice i tuženika, da je svako povišenje kamatne stope na temelju ništetne odredbe uzrokovalo stjecanje bez pravne osnove na strani tuženika, po pravnoj osnovi koja je naknadno utvrđena ništetnom protivno čl. 1111. i dr. Zakona o obveznim odnosima u vezi s primjenom čl. 26. istog Zakona, da tužiteljica potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatila temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i da tužiteljica ne raspolaže dokumentacijom potrebnom za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva koju tuženik odbija dostaviti tužiteljici tako da tužiteljica podnosi stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b. Zakona o parničnom postupku.

2. Dana 19. studenoga 2019. kod ovog suda pod poslovnim brojem: P-592/2019 zaprimljena je tužba tužiteljice protiv tuženika kojom traži da se utvrdi ništetnom odredba sadržana u čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu broj:5140030250- 69000022179/2006 od 10. siječnja 2006. sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita u iznosu od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i tuženika kao kreditora, kojim se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) te da joj tuženik s osnova povrata preplaćenog iznosa kredita temeljem ništetne odredbe kojom se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) isplati novčani iznos koji će tužiteljica odrediti nakon što tuženik dostavi tražene podatke i nakon provođenja financijsko - knjigovodstvenog vještačenja, sa zateznim kamatama na svakomjesečni preplaćeni iznos počev od izvršene uplate do dana povrata kao i da joj tuženik nadoknadi parnični trošak sa zateznim kamatama.

2.1. Tužiteljica u tužbi od 19. studenoga 2019. tvrdi da je 10. siječnja 2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj:5140030250-69000022179/2006 kojim se tuženik obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita dok se tužiteljica obvezala vratiti navedeni iznos s kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom, da je u čl. 2. predmetnog ugovora određeno da iznos kredita čini kunska protuvrijednost iznosa od 50.000,00 CHF obračunata prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da se u čl. 3. predmetnog ugovora navodi da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj:P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj:Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji za sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj:C- 26/13 utvrđeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nadalje, navodi da je presudom Europskog suda pravde od 20. rujna 2017. u predmetu broj:C-186/16 utvrđeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da u slučajevima ugovora o kreditu financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke, da u tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini također u pogledu njezina konkretnog dosega u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen već može procijeniti i potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze, da u konkretnom slučaju tuženik kao trgovac nije informirao tužiteljicu kao potrošača niti prije zaključenja niti u vrijeme zaključenja ugovora o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje, tužiteljica u tužbi tvrdi da nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita sa valutnom klauzulom u CHF, tako tuženik nije upozorio tužiteljicu da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu jer Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj EUR-a dok ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu pa tako niti u odnosu na CHF, da je tečaj CHF u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju Hrvatske narodne banke, da je CHF valuta u koju "bježi" kapital u vrijeme gospodarske krize odnosno tzv. valuta utočišta koja u vrijeme recesije naglo jača tako da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita odnosno vrlo je rizična valuta ako se radi o dužnicima koji ne zarađuju u toj valuti, da je Međunarodni monetarni fond višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF u odnosu na EUR odnosno da nije dobro plasirati potrošačima takve kredite, da je Međunarodni monetarni fond upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta i da je u to vrijeme rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EUR bio gotovo potpuno izvjestan. Nadalje, tužiteljica u tužbi tvrdi da je s obzirom na prethodne navode tužbe sasvim razvidno da ugovorna odredba kojom se glavnica veže uz CHF nije bila jasna i razumljiva tužiteljici budući da tužiteljica kao prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem tako da joj nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik ju o tome ni na koji način nije informirao, da je tužiteljica od strane tuženika bila paušalno informirana da tečaj CHF može narasti ili pasti, da tužiteljica nije upozorena na naprijed navedene rizike zbog specifičnosti valute CHF, da je ugovor o kreditu sklopila s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblja ostati otprilike isti odnosno da će samo neznatno oscilirati, ističe da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, da je ugovor o kreditu sklopljen između tužiteljice i tuženika standardni, tipizirani ugovor koji je u to vrijeme tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj niti joj je dana mogućnost pregovora u pogledu bilo koje odredbe, da se sukladno čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je u čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, da se znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača ogleda prvenstveno u činjenici da je ugovaranjem ovakve odredbe neizvjestan iznos glavnice koji je tužiteljica kao potrošač dužna vratiti tuženiku, da je tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu dok je tužiteljica kao potrošač prihvatila i opći i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta, da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj:Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da banka ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a da ih potrošač ne razumije čak i nije svjestan da ih ne razumije jer su mu na prvi pogled jasne zbog čega misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule.

3. Rješenjem ovog suda na pripremnom ročištu održanom 12. prosinca 2019. spojeni su predmeti ovoga suda broj P-164/2019 i P-592/2019 radi provođenja jedinstvenog parničnog postupka, odnosno zajedničkog raspravljanja i postupak je nastavljen pod poslovnim brojem:P-164/2019.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, navodi da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladna kogentnim zakonskim odredbama, da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, jasna i lako razumljiva te u skladu s prisilnim propisima, da je tužiteljici bilo jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu, da odredba ugovora o valutnoj klauzuli ne uzrokuje neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ističe prigovor zastare i tvrdi da podnošenjem kolektivne tužbe zastara nije mogla biti prekinuta.

5. Rješenjem ovog suda broj P-164/2019-16 od 16. ožujka 2020. određeno je izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Dajani Vuković iz Osijeka na okolnost utvrđivanja razlike iznosa kamata obračunate po osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, u utuženom razdoblju kao i na okolnost predloženog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za CHF.

6. U pismenom podnesku zaprimljenom kod ovog suda 19. rujna 2023. tužiteljica je sukladno odredbi čl. 186. b. st. 4. Zakona o parničnom postupku u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka specificirala tužbeni zahtjev te traži da joj tuženik na ime povrata preplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 127,79 eura sa zateznim kamatama i da joj na ime povrata preplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 7.529,96 eura sa zateznim kamatama dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen.

7. Presudom ovoga suda broj P-164/2019-20 od 20. prosinca 2023. sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice te je povodom žalbe tuženika Županijski sud u Karlovcu rješenjem broj: Gž-174/2024-2 od 18. rujna 2024. ukinuo označenu presudu ovoga suda od 20. prosinca 2023.. te je vratio predmet ovom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7.1. U obrazloženju citiranog rješenja od 18. rujna 2024. Županijski sud u Karlovcu je utvrdio da je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje što je od utjecaja na pravilnost primjene materijalnog prava navodeći da tuženik osnovano u žalbi navodi da ima pravo u ovom (pojedinačnom) postupku dokazivati da je tužiteljici u postupku koji je prethodio sklapanju ugovora dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama ugovora, što je činjenica različita od činjenica utvrđenih tijekom postupka vođenog povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, da je sud prvog stupnja za sada, preuranjeno zaključio da je saslušanje svjedokinje UT (ranije B) nesvrsishodno, da je ovu svjedokinju tuženik predložio kao osobu koja je neposredno sudjelovala u sklapanju spornog pravnog posla sa tužiteljicom i koja bi, prema navodima tuženika trebala potvrditi da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora u cijelosti informirana o posljedicama sklapanja ugovora, što je suprotno činjenicama utvrđenim u kolektivnom sporu. Drugostupanjski sud navodi da je sud prvoga stupnja trebo saslušati imenovanu osobu kao svjedoka s obzirom da bi ta svjedokinja mogla svojim iskazom utjecati na utvrđenje činjenica relevantnih za ovaj spor. Nadalje, drugostupanjski sud navodi da okolnost što pozivi ovom svjedoku nisu uručeni jer je pošiljka vraćena uz naznaku da je svjedokinja obaviještena i da nije podigla pošiljku, nisu razlozi koji opravdavaju neprovođenje ovog dokaznog prijedloga. U rješenju drugostupanjskog suda navedeno je da će u nastavku postupka sud postupiti sukladno odredbi članka 377. stavak 1. ZPP-a, te će, uz ostale dokaze koje je izveo, izvesti dokaz saslušanjem svjedokinje UT, nakon čega će donijeti novu odluku o predmetu spora.

8. U podnesku od 13. prosinca 2024. tuženik je naveo da odustaje od saslušanja svjedoka UT i svjedoka javnog bilježnika Fedora Paunovića.

9. U ponovljenom suđenju sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao- Ugovor o kreditu broj: 5140030242-69000022179/2006 sklopljen između tužiteljice i tuženika 10. siječnja 2006. (list 4-8, 45-53 spisa), Dopis tužiteljice tuženiku od 21. svibnja 2019. (list 9 spisa), Zahtjev za kredit od 21. prosinca 2005. (list 33 spisa), Specifikacija uplata (list 34-36 spisa), Otplatni plan od 31. ožujka 2020. (list 188-194 spisa), Obavijesti o promjeni kamatne stope od 11. prosinca 2008. i od 5. studenoga 2010. (list 195-196 spisa), Otplatni plan (list 197-200 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope od 8. svibnja 2009. (list 201 spisa), Otplatni plan (list 202-217 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 31. ožujka 2020. (list 218 spisa), Pregled prometa za klijenta 31. ožujak 2020. (list 220-242 spisa), Obavijest o parametrima kamatne stope od 9. siječnja 2014. (list 243-244 spisa), Otplatni plan (list 245-248 spisa), Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja (list 250- 333 spisa), Dopuna financijsko-knjigovodstvenog vještačenja (list 367-400 spisa) te zapisnik o saslušanju tužiteljice na glavnoj raspravi dana 25. listopada 2023.

10. Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži djelomično utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 5140030242-69000022179/2006 od 10. siječnja 2006. kojim je ugovorena valutna klauzula CHF i promjenjiva kamatna stopa, te isplatu novčanog iznosa preplaćenog zbog valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope.

11. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni ugovor o kreditu broj: 5140030250-69000022179/2006 od 10. siječnja 2006. nesporno je da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu, temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 50.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja, da je ugovor o kreditu zaključen na rok otplate od 25 godina, a da je čl. 3. istog ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 4,90% te da je kredit odobren u svrhu adaptacije kuće.

11.1. Uvidom u Otplatni plan od 31. ožujka 2020. (list 188-194 spisa), Obavijesti o promjeni kamatne stope od 11. prosinca 2008. i od 5. studenoga 2010. (list 195-196 spisa), Otplatni plan (list 197-200 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope od 8. svibnja 2009. (list 201 spisa), Otplatni plan (list 202-217 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 31. ožujka 2020. (list 218 spisa), Pregled prometa za klijenta 31. ožujak 2020. (list 220-242 spisa), Obavijest o parametrima kamatne stope od 9. siječnja 2014. (list 243-244 spisa), Otplatni plan (list 245-248 spisa), utvrđeno je da se tijekom razdoblja otplate kredita zbog promjene tečaja i kamatne stope mijenjala i visina anuiteta koji je tužitelj bio obvezan plaćati, odnosno da je uslijed povišenja kamatne stope i rasta tečaja CHF u odnosu na kunu došlo do povećanja u otplati mjesečnih anuiteta u odnosu na početni anuitet.

11.2. Nesporno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb pokrenula 04. travnja 2012. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak protiv osam banaka između ostalih i protiv tuženika radi zaštite kolektivnih interesa potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i na ugovaranje promjenjive kamatne stope.

11.3. Nadalje je nesporno da je presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalog i tužena banka u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , a koje povrede traju i nadalje, kao i da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i u ugovoru utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

11.4. Također je nesporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, a presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presuđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da je između ostalog i tuženik u razdoblju od 01. 01. 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž- 6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene su revizije tuženih banaka.

12. Sporno je među parničnim strankama je li ništetan dio zaključenog ugovora o kreditu, i to konkretno dio članka 2. i 3. 6. kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja te članka 4. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

12.1. Sporna je visina odnosno način na koji tužitelj predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi ugovora o kreditu za koje ona tvrdi da su ništetne.

12.2. Sporno je među strankama i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja te je li presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.

13. Tužbeni zahtjev je osnovan.

14. Uzimajući u obzir zauzeto shvaćanje Ustavnoga suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022., o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje jesu li točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravan na valutni rizik i promjenjivu kamatnu stopu, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu, na iste okolnosti saslušan tužitelj kao parnična stranka. Tuženik je u podnesku od 13. prosinca 2024. naveo da odustaje od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka UT, osobnog bankara te javnog bilježnika Fedora Paunovića slijedom čega sud nije izvodio navedene dokaze.

15. Iz zapisnika o saslušanju tužiteljice pročitanom tijekom dokaznog postupka slijedi da je s tuženikom sklopila ugovor o kreditu radi adaptacije kuće u [adresa], da je kredit bio podignut na rok od 25 godina, da kredit nije otplaćen, da nije konvertiran, da prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bila upozorena na rizik porasta tečaja švicarskog franaka i na rizik porasta kamatne stope na kredite u švicarskim francima, da je ugovor bio pripremljen, da s tuženikom nije pregovarala o pojedinim ugovornim odredbama, da nema stručno znanje u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, da je pročitala ugovor o kreditu prilikom potpisivanja i da joj sporne odredbe ugovora nisu bile pojašnjene.

15.1. Iskaz tužiteljice kao stranke u pogledu radnji i informacija koje je dobila prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv i to posebice u dijelu gdje navodi da niti na koji način nije upoznata sa rizikom koji nosi ugovaranje valute CHF u odnosu na kunu i promjenjive kamatne stope.

16. U odnosu na pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

16.1. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom stavka 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16.2. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

17. Na temelju ugovora o kreditu i ostale dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku, te uzimajući u obzir iskaz tužiteljice da joj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ponuđene nikakve informacije niti pojašnjenja u pogledu bitnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, zbog čega joj tuženik nije ponudio sve potrebne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku u pogled zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, ocjena je suda da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je tužiteljicu kao potrošača obavijestio o rizicima fluktuacije tečaja CHF koji su mogli utjecati na donošenje njegove odluke, ali da je unatoč tome svejedno pristao na zaključenje takvog ugovora o kreditu, niti je tužena banka predočila bilo kakva druga dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja bi potvrđivala da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

18. Upravo iz tog razloga stav je suda da su odredbe članka 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu broj 5140030250-69000022179/2006 od 10. siječnja 2006. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, slijedom čega su iste i ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03.

19. Pored toga, u postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

20. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima, a takav stav zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019. iz koje nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Navedena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud RH u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U- III-2233/19, od 10. lipnja 2020., utvrdio da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

21. Kako su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, kao i promjenjive kamatne stope, to na osnovi odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: ZOO), tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

22. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Dajani Vuković iz Osijeka.

20. Iz nalaza i mišljenja provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je vještak preplatu zbog promjene tečaja CHF izračunavao uzimajući u obzir anuitet kakav je prvotno ugovoren uz primjenu tečaja CHF na dan korištenja kredita u odnosu na svaku pojedinačnu uplatu, a preplatu zbog promjenjive kamatne stope izračunao je uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu. Iz nalaza i mišljenja slijedi da je kredit isplaćen 24. siječnja 2006. kada je srednji tečaj Banke iznosio 4,758 kn za 1 CHF. Vještak je u svom vještačenju uzeo u obzir period od početka otplate kredita do 17. siječnja 2019. do kada su dostavljeni podaci o izvršenim uplatama. Vještak je u nalazu i mišljenju uzimao slučajeve kada je tužiteljica uplaćivala manje nego što bi uplatila da nije bilo promjene tečaja i promjene kamatne stope. Navela je da tužiteljica od 2014. godine plaća nižu kamatu od ugovorene i da je stoga razlika kamata 962,87 kuna, te da su manje plaćene kamate u izračunu označene predznakom "-". Nadalje, vještak je utvrdio da ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužiteljice s osnova promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj iznosi 56.734,51 kuna.

21. Tuženik u podnesku zaprimljenom kod ovog suda 3. lipnja 2020. prigovara nalazu i mišljenju vještaka jer od ukupnog iznosa uplata tužiteljice sudski vještak nije oduzeo iznos kojim su naplaćene zatezne kamate i troškovi te iz razloga što nije uzeo u obzir da je razdoblju od 1. lipnja 2010. do 1. lipnja 2011. ugovoren moratorij uz plaćanje samo kamate i da je nakon toga povećan iznos anuiteta te da je tečaj na dan isplate iznosio 4,7666 a ne 4,758 kako je navela vještakinja.

22. U pismenom podnesku zaprimljenom kod ovog suda 10. lipnja 2020. sudski vještak Dajana Vuković navela je da iz Otplatnog plana koji je sačinio tuženik i dostavio u spis (na listu 208) je evidentirano da je isplata kredita bila 24. siječnja 2006. i iz tečajne liste na dan 24. siječnja 2006. je vidljivo da je upravo tečaj na taj dan iskazan u nalazu i mišljenju i da je u osnovnom nalazu točno izračunat anuitet. U odnosu na primjedbu tuženika o iznosima koji se odnose na zz kamatu i troškove navela je da je tuženik u spis dostavio Specifikaciju uplata po predmetnom kreditu a koje uplate se nalaze na listovima 34-36 i da su upravom iznosi navedeni u tim uplatama navedeni u izračunu i nalazu. Vještakinja je napravila izračun u kojem je prikazala učinke Moratorija i iznose zz kamata koje se mogu vidjeti iz kartice klijenta po kreditu. Vještakinja je navela da je izračun anuiteta 57.641,56 kn, odnosno da razlika zbog promjene kamatne stope iznosi 962,87 kuna, a razlika uslijed promjene tečaja iznosi 56.678,69 kuna.

23. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je sukladno tom nalazu i mišljenju tužitelj postavio tužbeni zahtjev podneskom od 19. rujna 2023. zahtijevajući od tuženika na ime povrata preplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 127,79 eura sa zateznim kamatama, a na ime povrata preplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 7.529,96 eura sa zateznim kamatama.

24. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan iz razloga jer je isti nalaz sačinjen sukladno nalogu suda, a vještak je u podnesku od 10. lipnja 2020. uspješno otklonio prigovore tuženika te ostao kod svog nalaza i mišljenja, a koje navode vještaka sud u cijelosti prihvaća s obzirom da su isti obrazloženi i potkrepljeni odgovarajućom dokumentacijom. Prema tome, na temelju navedenog nalaza i mišljenja sud je utvrdio razliku anuiteta uslijed promjene tečaja CHF i promjene kamatne stope.

25. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 127,79 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te na isplatu iznosa od 7.529,96 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama je u cijelosti usvojen, a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da su odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetne i upravo iz tog razloga iste odredbe je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj i kamatnu stopu kakvi su bili na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

26. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužiteljici s osnova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 7.529,96 eura te s osnova preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 127,79 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačno mjesečno više plaćeni iznos i to od dana dospijeća, s tim što je stopa zatezne kamate određena prema čl. 29. st. 1. i 2. ZOO.

27. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1294/21, od 12. listopada 2021.

28. U podnesku od 15. svibnja 2023. tuženik je predložio dopunu financijsko- knjigovodstvenog vještačenja primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

28.1. Sud je u točki I. izreke ovoga rješenja odbio navedeni dokazni prijedlog za dopunu financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kao nepotreban budući da je odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje su utvrđene ništetnima nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj i kamatnu stopu na dan korištenja kredita, a ne primjenom kamatne stope za kredite u valuti HRK, slijedom čega se predloženo dopunsko vještačenje ukazuje nepotrebnim.

29. Pored toga, tuženik u podnesku od 3. lipnja 2020. navodi da se protivi preinaci tužbe učinjenoj podneskom tužiteljice od 12. svibnja 2020.g., kao nedopuštenoj. Naime, u konkretnom slučaju tužiteljica je u skladu s odredbama čl. 186.b ZPP-a podnijela stupnjevitu tužbu u kojoj je postavila manifestacijski tužbeni zahtjev za dostavu podataka jer nije bila u mogućnosti postaviti visinu tužbenog zahtjeva budući da nije raspolagala cjelokupnom dokumentacijom koja je potrebna za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Nakon što je tuženik dostavio potrebnu dokumentaciju, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje nakon čega je tužiteljica postavila visinu tužbenog zahtjeva. Takvo uređenje tužbenog zahtjeva ne smatra se preinakom tužbe.

30. U odnosu na prigovor zastare koji je istaknuo tuženik, valja napomenuti da se u konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok propisan čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara je prekinuta u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima. Takvo pravno stajalište izraženo je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj:Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Uzimajući kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, to proizlazi da u trenutku podnošenja tužbe još uvijek nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi, a takav stav u pogledu početka računanja roka zastre kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022. Uzimajući u obzir da je tužba glede promjenjive kamatne stope u ovom predmetu podnesena 29. svibnja 2019., a u pogledu valutne klauzule 19. studenoga 2019., to sukladno tako zauzetom pravnom shvaćanju nije nastupila zastara za restitucijske zahtjeve koji se postavljaju temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule.

31. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove postupka.

31.1. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine radnje i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 155/23, dalje u tekstu: OT), kao i to da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, sud je tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznao kao potrebne i nužne i to:

- trošak sastava tužbe od 29. svibnja 2019. (P164/2019) prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova,

- trošak sastava tužbe od 19. studenoga 2019. (P-592/2019) prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova,

- trošak zastupanja na ročištima od 12. prosinca 2019., 11. veljače 2020., 4. lipnja 2020., 5. rujna 2023., 25. listopada 2023., 5. prosinca 2023., te 13. veljače 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova odnosno ukupno 700 bodova,

- trošak zastupanja na ročištima od 22. studenoga 2019., 16. svibnja 2023., 9. studenoga 2023. prema Tbr. 9. t. 2. OT i to za svako ročište po 50 bodova, odnosno ukupno 150 bodova,

- trošak sastava obrazloženih podnesaka od 19. studenoga 2019., 19. svibnja 2020., 23. lipnja 2020., 19. rujna 2023. prema Tbr. 8. toč. 1. OT sa 100 bodova za svaki podnesak odnosno ukupno 400 bodova,

- trošak pristupa ročištu za objavu odluke od 20. prosinca 2023. i od 21. ožujka 2025. prema Tbr. 9. t.3. OT sa 50 bodova za svako ročište, odnosno ukupno 100 bodova,

odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 1550 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 3.100,00 eura. Što uvećano za pripadajući PDV od 25% sveukupno iznosi 3.875,00 eura.

31.2. Pored toga, sud je tužitelju priznao i trošak predujmljenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,44 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 106,18 eura koji trošak je nastao za tužiteljicu, dok u preostalom dijelu u iznosu od 123,03 eura tužiteljica nije imala trošak sudskih pristojbi.

31.3. Ukupni troškovi tužiteljice iznose 4.246,62 eura.

31.4. Na dosuđeni trošak tužitelju pripada zatezna kamata od dana presuđenja na osnovi odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

32. S obzirom da tuženik nije uspio u parnici, zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen je kao neosnovan u cijelosti.

33. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja. U Vukovaru 28. ožujka 2025.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte