Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-607/2021-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice UL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Andreasu Mlikoti, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 18. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 28. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu broj 198-50-3720751 od 11. listopada 2006. godine, solemniziran dana16. listopada 2006.g. kod javnog bilježnika Mirodara Kovač iz Vinkovaca, pod brojem OU-1296/06, zaključen između tužiteljice UL i tuženka Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 tužiteljici UL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 5.888,98 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to do 31. srpnja 2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31.12.2022. sa zateznom kamatom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 31.12.2023. sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. pa do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja teče na iznos od:

- na iznos od 12,67 EUR od 31. prosinca 2011.g. do isplate

- na iznos od 270,36 EUR od 31. siječnja 2012.g. do isplate

- na iznos od 270,83 EUR od 29. veljače 2012.g. do isplate

- na iznos od 268,40 EUR od 31. ožujka 2012.g. do isplate

- na iznos od 270,04 EUR od 30. travnja 2012.g. do isplate

- na iznos od 271,16 EUR od 31. svibnja 2012.g. do isplate

- na iznos od 269,28 EUR od 30. lipnja 2012.g. do isplate

- na iznos od 269,77 EUR od 31. srpnja 2012.g. do isplate

- na iznos od 268,36 EUR od 31. kolovoza 2012.g. do isplate

- na iznos od 265,30 EUR od 30. rujna 2012.g. do isplate

- na iznos od 268,56 EUR od 31. listopada 2012.g. do isplate

- na iznos od 270,12 EUR od 30. studenog 2012.g. do isplate

- na iznos od 269,03 EUR od 31. prosinca 2012.g. do isplate

- na iznos od 262,88 EUR od 31. siječnja 2013.g. do isplate

- na iznos od 268,10 EUR od 29. veljače 2013.g. do isplate

- na iznos od 268,56 EUR od 31. ožujka 2013.g. do isplate

- na iznos od 266,51 EUR od 30. travnja 2013.g. do isplate

- na iznos od 260,15 EUR od 31. svibnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 259,99 EUR od 30. lipnja 2013.g. do isplate

- na iznos od 261,55 EUR od 31. srpnja2013.g. do isplate

- na iznos od 264,05 EUR od 31. kolovoza 2013.g. do isplate

- na iznos od 267,53 EUR od 31. rujna 2013.g. do isplate

- na iznos od 265,78 EUR od 31. listopada 2013.g. do isplate

sve u roku petnaest dana, pod prijetnjom ovrhe."

II/ Usvaja se kao osnovan podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 198-50-3720751 od 11. listopada 2006. godine, solemniziran dana 16. listopada 2006.g. kod javnog bilježnika Mirodara Kovač iz Vinkovaca, pod brojem OU-1296/06, a koje glase:

"- u čl. 2. : „… je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

- u čl. 3. : „… Naknada … 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita….

- u čl. 7. : „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. “

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici UL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 2.633,48 EUR-a (dvijetitućešestotridesettrieura- četrdesetosamcenti) sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to:

- na iznos od 2,50 EUR od 31.listopada 2008. do isplate

- na iznos od 5,47 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 7,54 EUR od 31. siječnja 2008. do isplate

- na iznos od 8,58 EUR od 28. veljače 2008. do isplate

- na iznos od 2,74 EUR od 31. ožujka 2009.g. do isplate

- na iznos od 3,47 EUR od 30. travnja 2009.g. do isplate

- na iznos od 0,18 EUR od 31. svibnja 2009.g. do isplate

- na iznos od 0,50 EUR od 31. kolovoza 2009.g. do isplate

- na iznos od 0,67 EUR od 30. rujna 2009.g. do isplate

- na iznos od 2,50 EUR od 30. studenog 2009.g. do isplate

- na iznos od 4,94 EUR od 31. prosinca 2009.g. do isplate

- na iznos od 8,28 EUR od 31. siječnja 2010.g. do isplate

- na iznos od 7,91 EUR od 28. veljače 2010.g. do isplate

- na iznos od 12,36 EUR od 31. ožujka 2010.g. do isplate

- na iznos od 11,91 EUR od 30. travnja 2010.g. do isplate

- na iznos od 13,78 EUR od 31. svibnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 27,40 EUR od 30. lipnja 2010.g. do isplate

- na iznos od 25,03 EUR od 31. srpnja2010.g. do isplate

- na iznos od 33,78 EUR od 31. kolovoza 2010.g. do isplate

- na iznos od 31,27 EUR od 31. rujna 2010.g. do isplate

- na iznos od 26,98 EUR od 31. listopada 2010.g. do isplate

- na iznos od 37,24 EUR od 30. studenog 2010.g. do isplate

- na iznos od 50,24 EUR od 31. prosinca 2010.g. do isplate

- na iznos od 41,74 EUR od 31. siječnja 2011.g. do isplate

- na iznos od 45,29 EUR od 28. veljače 2011.g. do isplate

- na iznos od 41,72 EUR od 31. ožujka 2011.g. do isplate

- na iznos od 42,87 EUR od 30. travnja 2011.g. do isplate

- na iznos od 60,34 EUR od 31. svibnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 62,47 EUR od 30. lipnja 2011.g. do isplate

- na iznos od 77,92 EUR od 31. srpnja2011.g. do isplate

- na iznos od 71,02 EUR od 31. kolovoza 2011.g. do isplate

- na iznos od 63,39 EUR od 31. rujna 2011.g. do isplate

- na iznos od 64,71 EUR od 31. listopada 2011.g. do isplate

- na iznos od 64,40 EUR od 30. studenog 2011.g. do isplate

- na iznos od 68,62 EUR od 31. prosinca 2011.g. do isplate

- na iznos od 72,35 EUR od 31. siječnja 2012.g. do isplate

- na iznos od 73,14 EUR od 29. veljače 2012.g. do isplate

- na iznos od 71,12 EUR od 31. ožujka 2012.g. do isplate

- na iznos od 73,06 EUR od 30. travnja 2012.g. do isplate

- na iznos od 74,49 EUR od 31. svibnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 73,00 EUR od 30. lipnja 2012.g. do isplate

- na iznos od 73,84 EUR od 31. srpnja2012.g. do isplate

- na iznos od 72,81 EUR od 31. kolovoza 2012.g. do isplate

- na iznos od 70,17 EUR od 31. rujna 2012.g. do isplate

- na iznos od 73,72 EUR od 31. listopada 2012.g. do isplate

- na iznos od 75,62 EUR od 30. studenog 2012.g. do isplate

- na iznos od 74,91 EUR od 31. prosinca 2012.g. do isplate

- na iznos od 69,22 EUR od 31. siječnja 2013.g. do isplate

- na iznos od 74,74 EUR od 28. veljače 2013.g. do isplate

- na iznos od 75,57 EUR od 31. ožujka 2013.g. do isplate

- na iznos od 73,92 EUR od 30. travnja 2013.g. do isplate

- na iznos od 67,99 EUR od 31. svibnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 68,21 EUR od 30. lipnja 2013.g. do isplate

- na iznos od 70,14 EUR od 31. srpnja2013.g. do isplate

- na iznos od 73,02 EUR od 31. kolovoza 2013.g. do isplate,

- na iznos od 76,87 EUR od 31. rujna 2013.g. do isplate

- na iznos od 75,81 EUR od 31. listopada 2013.g.

po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici UL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 173,69 EUR-a (stosedamdesettrieura- šezdesetdevetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 11. listopada 2006. pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2008. od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev na ime naknade troškova za obradu kredita preko dosuđenog iznosa od 173,69 EUR-a.

IV/ Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici, te se odbija kao neosnovan prigovor radi prebijanja istaknut po tuženiku.

V/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici UL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknaditi trošak postupka u iznosu od 2.390,65 EUR-a

(dvijettisućetristodevedeseteura-šezdesetpetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 28. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

VI/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnica kredita s tuženikom 11. listopada 2006. zaključila Ugovor o kreditu broj 198-50-3720751 solemniziran dana 16. listopada 2006. kod javnog bilježnika Mirodara Kovač iz Vinkovaca, pod brojem OU- 1296/06. Člankom 1. ugovora je utvrđeno da kredit iznosi kunsku protuvrijednost CHF 21.602,05 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Člankom 2. je određeno da redovna kamata iznosi 5,20% godišnje te da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Čl. 3. ugovora se navodi da se od iznosa isplaćenog kredita, naplaćuje jednokratna naknada u iznosu od 3,30 %. U čl. 7. se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Tužiteljica smatra da su gore navedene ugovorne odredbe nezakonite, nepoštene i ništetne jer su ovakvim ugovaranjem povrijeđene zakonske odredbe Zakona o obveznim odnosima, Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o potrošačkom kreditiranju. To se prije svega odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope čiji parametri nisu ni na koji način određeni kao i u dijelu ugovaranja valutne klauzule. Prije svega, stranke su se dužne kod sklapanja ugovora pridržavati osnovnih načela obveznog prava, a to su prije svega načelo savjesnosti i poštenja, zabrane zlouporabe prava, suradnje i ravnopravnosti, iz čega slijedi da bi stranke barem približno trebale imati ravnopravan položaj u pravnom odnosu odnosno unaprijed definirana i poznata prava i obveze. U konkretnom slučaju nisu poštivana ta opća načela kao i neke zakonske odredbe gore navedenih zakona, što se obrazlaže slijedećim. Naime, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu i rješenje broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., a koja je donesena temeljem kolektivne tužbe korisnika kredita u CHF. Nadalje, prilikom zaključenja pravnog posla između stranaka, tuženik je tužiteljici prezentirao kredite u kojem je kunski iznos kredita vezan za tečaj CHF kao jednu od trenutno najpovoljnijih mogućnosti, obzirom da je kamata na kredite u CHF bila najpovoljnija, a franak je predstavljen kao sigurna i stabilna valuta. Tužiteljici nikada nije objašnjen rizik ugovaranja kredita u valuti CHF, nisu joj prezentirana kretanja tečaja CHF u prethodnom višegodišnjem razdoblju niti su joj objašnjeni razlozi odnosno kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica kao prosječni potrošač mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz predmetne klauzule. Presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik Raiffeisenbank u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je na taj način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio presudu br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.g., kojom je odbijena revizija tuženika, čime je gore navedena pravomoćna presuda VTS i dalje na snazi. Pozivajući se na navedene presude, tužiteljica smatra da su ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli ništetne jer su protivne odredbama Zakona o obveznim odnosima te Zakona o zaštiti potrošača. Naime, odredbom čl. 12. ZOO/11 odnosno čl. 4. ZOO/05, izričito je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici istih dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Stoga je tuženik sukladno navedenom načelu bio dužan tužiteljicu informirati o svim rizicima koje sklapanjem ugovora prihvaća, odnosno te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi tužiteljica mogla razumjeti što joj donosi sporna zaštitna klauzula te na tome temeljiti svoju odluku o prihvaćanju iste. Isto tako, tužiteljica smatra da je odredba iz čl. 3. ugovora kojom je ugovorena naknada obrade kredita (ulaza naknada) u iznosu od 3,30 % nezakonita i nedopuštena. Predmetna naknada je ugovorena jednostranom voljom tuženika, bez ikakvog dogovora s tužiteljicom i bez ikakvog kriterija vezanog uz stvarni trošak. Kao i ostale sporne odredbe, i ova odredba je koncipirana po principu „uzmi ili ostavi“ te se o njoj nije pregovaralo. Zapravo je tužiteljica dovedena u situaciju da uopće ne bi niti mogla ugovoriti kredit da nije pristala na navedenu odredbu, a da joj pri tome nije niti predočeno od kojih se troškova sastoji ulazna naknada. Stoga tužiteljica smatra da je i ova odredba prouzročila neravnotežu između stranaka ugovornog odnosa i to na njezinu štetu, slijedom čega je odredba ništetna. Iz otplatnog plana je vidljivo da je na ime ulazne naknade tužiteljici obračunat iznos od 280,83 što bi po tečaju CHF na taj dan iznosilo oko 1.362,02 kn. No, i ovaj dio tužbenog zahtjeva će biti predmetom vještačenja pa će tužiteljica po potrebi navedeni iznos specificirati nakon vještačenja. Nadalje, tužiteljica navodi da je odredbom čl. 81. st. 2. ZZP/03 i odredbom čl. 96. st. 2. ZZP/07, propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Istim člancima, st. 2., je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno Direktivi 93/13 EEZ, uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora. U konkretnom slučaju tuženik nije postupio po ovim odredbama jer nije tužiteljici ostavio mogućnost pregovaranja o spornim odredbama te je tužiteljica mogla ili prihvatiti ugovor sročen od strane tuženika ili odustati od zatraženog kredita. Isto tako, odredba čl. 296. st. 1. ZOO propisuje da su ništetne odredbe ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, laku razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 99. ZZP određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema obrazloženju VTS iz predmetne presude, a sukladno praksi suda Europske unije, ocjena da li je neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost. To se postiže predočenjem točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik kojeg je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo te znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sukladno odredbi čl. 323. ZOO, uslijed pravne posljedice ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je temeljem takvog ugovora primila. Slijedom svega izloženog, tužiteljica je predložila sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom se utvrđuje ništetnim Ugovor o kreditu broj 198-50-3720751 od 11. listopada 2006. godine, solemniziran dana16. listopada 2006. kod javnog bilježnika Mirodara Kovač iz Vinkovaca, pod brojem OU-1296/06. te da tuženik isplati tužiteljici iznos od 40.132,63 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a potražuje i trošak postupka sa zateznim kamatama. Ukoliko sud odbije utvrditi ništetnim cjelokupni predmetni ugovor, tužiteljica predlaže sudu sukladno odredbi čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku, usvojiti slijedeći istaknuti tužbeni zahtjev kojeg tužiteljica temelji na istim razlozima tužbe, a koji glasi na utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi o visini kamatne stope i valutnoj klauzuli, kao i isplati preplaćenog iznosa temeljem tih odredbi. Prema tužiteljičinoj procjeni, po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjeni kamatne stope i valutne klauzule u CHF, tužiteljica je tuženiku preplatila iznos od 19.586,54 kn, no svakako se predlaže na ovu okolnost provesti financijsko- knjigovodstveno vještačenje, a tužiteljica će sukladno nalazu specificirati iznos po mjesecima s pripadajućom zateznom kamatom.

1.1.Tijekom postupka tužiteljica navodi da prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan prije svega jer je odredba Ugovora o kreditu o nadležnosti suda u mjestu sjedišta tuženika u slučaju spora nejasna je i neodređena te se kao takva ne bi trebala primijeniti na štetu tužiteljice kao slabije ugovorne strane. Budući da je tužiteljica kao korisnik kredita potrošač, da ima prebivalište blizu [adresa] gdje je velika poslovnica tuženika gdje je podigla kredit, to je tužbu u ovom predmetu podnio sudu u Osijeku. Nedvojbeno je da je za tužiteljicu povoljnije da utvrđenje mjesne nadležnosti suda u Osijeku. Nadalje, tužiteljica ujedno skreće pažnju na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-3142/2018 iz koje se citira slijedeće: “Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnom postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st.1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koja se odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovoga suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što je bilo u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Iz navedenog je vidljivo da ne samo da je osnovano pozivanje na utvrđenje iz presuda donesenih po kolektivnoj tužbi potrošača, nego više u tom pravcu nije potrebno niti provođenje dokaza u pojedinačnom postupku. Stoga sud u ovom slučaju samo treba utvrditi da li je ugovorna odredba predmetnog ugovornog odnosa koncipirana na isti način i da li je tužiteljica ugovornim odnosom dobila adekvatna upozorenja o riziku kojeg preuzima zaključenjem ugovora u valuti CHF.

1.2. Tužiteljica je podneskom od 26. veljače 2023. preinačila tužbeni zahtjev nakon Nalaza i mišljenja vještaka (list spisa 109- 113). Isto tako, nakon Dopune Nalaza i mišljenja vještaka tužiteljica je preinačila na način da je povećala tužbeni zahtjev podneskom 20. prosinca 2024., te istim podneskom je smanjila podredni tužbeni zahtjev i zahtijevala isplatu pretplaćenog iznosa po osnovi valutne klauzule.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužiteljice bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužiteljica temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužiteljice u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina ČL, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Sklapajući takav ugovor, tužiteljica je nedvojbeno bila dobro upoznata sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužiteljici pruži zaštitu na način kako ista zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. Tužiteljica također u tužbenom zahtjevu traži utvrđenje ništetnosti naknade za obradu kreditnog zahtjeva koja je ugovorena člankom 3. Ugovora o kreditu, a kojom su stranke prilikom sklapanja ugovora o kreditu suglasno ugovorile jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Prvenstveno, tuženik ističe da su navodi tužiteljice koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita (ulazna naknada) potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti o plaćanju naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Nastavno, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Isto tako, u Ugovoru o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,30% iznosa kredita, a koja je ugovorna odredba definirana suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a sa čime se slaže i Općinski sud u Puli u presudi pod poslovnim brojem P-571/2018 od dana 05.03.2020. godine koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gž-1215/2020. Konačno, obzirom da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu te su ih korisnici kredita mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora, tuženik se ovdje poziva na članak 99. ZPP-a kojim je propisano kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Samim time sporne odredbe nikako ne mogu biti nepoštene odnosno ništetne. Nadalje, tužiteljica u svom tužbenom zahtjevu predlaže sudu da se utvrdi ništetnim Ugovor o kreditu broj 198-50-3720751, s obzirom da tužiteljica smatra da su ugovorne odredbe o visini kamate i ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF ništetne. Pritom navodi kako ništetnost predmetnih odredbi povlači za sobom i

1 0

ništetnost cijelog ugovora. Tuženik u cijelosti osporava navode tužiteljice te tvrdi kako cijeli Ugovor o kreditu nije i ne može biti ništetan, sve kada bi i pojedine odredbe spomenutog ugovora bile ništetne, a što ovdje nikako nije slučaj. Slijedom navedenog, tuženik navode tužiteljice o ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu osporava u cijelosti te iste, sukladno ranije citiranom rješenju, smatra u potpunosti neosnovanima. Nadalje, a sve ako bi sud unatoč prije navedenome, smatrao osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se utvrđuje da je predmetni ugovor o kreditu ništetan, tuženik ovime ističe prigovor radi prebijanja u visini utuženog iznosa, odnosno iznosa od 40.035,06 HRK, a sve na temelju isplaćenog joj iznosa temeljem navodno ništetnog ugovora o kreditu, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana isplate kredita, odnosno od dana 16.10.2006. pa do isplate. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom iz bilo kojeg razloga smatrao da tužiteljica ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja te osporava u cijelosti visinu potraživanja tužiteljice. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužiteljica temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužiteljice i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Tuženik predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužiteljica naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

2.1. Nadalje, tijekom postupka tuženik ističe da je, poput odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, i odredba predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, sadržana u članku 1., kao i u članku 7., tužiteljici bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Pritom se također ne radi ni o kakvoj odredbi koja bi bila manje uočljiva, jasna ili razumljiva bilo od koje druge odredbe istog ugovora, budući da je pisana jednakom veličinom i vrstom teksta kao i ostale odredbe ugovora o kreditu, koristeći isti jezik i isti način izričaja. Štoviše, člankom 9. predmetnog ugovora o kreditu tužiteljica je izjavila i potvrdila da je upoznata sa svim uvjetima kredita, što se, logično, odnosi i na odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a ista odredba je također dodatno pročitana i pojašnjena tužiteljici od strane javnog bilježnika Mirodara Kovača prilikom solemnizacije istog. Osim toga, tuženik izričito osporava da bi tužiteljica imala svojstvo potrošača sukladno citiranoj odredbi, a kako svaka fizička osoba nije automatski i potrošač, to se predlaže sudu provesti na tu okolnost dokaz saslušanjem tužiteljice, kao što se predlaže sudu pribaviti službenim putem podatke o tome je li tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imala registriran obrt i/ili poslovni udio u kakvom trgovačkom društvu, te je li objekt koji je financiran predmetnim ugovorom o kreditu u kontekstu knjigovodstvenih propisa unijela u poslovne knjige takvog obrta, odnosno trgovačkog društva. Tuženik predlaže da se sasluša javni bilježnik JL. Pritom se ne radi ni o kakvoj odredbi koja bi bila manje uočljiva, jasna ili razumljiva bilo od koje druge odredbe istog ugovora, budući da je pisana jednakom veličinom i vrstom teksta kao i ostale odredbe ugovora o kreditu, koristeći isti jezik i isti način izričaja. Štoviše, člankom 9. predmetnog ugovora o kreditu tužiteljica je izjavila i potvrdila da je upoznata sa svim uvjetima kredita, što se, logično, odnosi i na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ista odredba je dodatno pročitana i pojašnjena tužiteljici od strane javnog bilježnika Mirodara Kovača prilikom solemnizacije istog. Stoga je potpuno nerazumno očekivati

1 1

da tužiteljica, koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila punoljetna i poslovno sposobna osoba, nije bila svjesna značenja odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženiku podnesku od 26. travnja 2022. povlači dokazni prijedlog za saslušanjem ČL i predlaže saslušanje svjedokinje ULS.

2.2. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor radi prebijanja u iznosu od 44.370,60 kn (list spisa 114). Podneskom od 10. siječnja 2025. tuženik je pristao na djelomično povlačenje podrednog tužbenog zahtjeva, s tim da je potraživao naknadu troška postupka.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list spisa 9-13), Otplatni plan (list spisa 14-16), prijepis knjigovodstvene kartice (list spisa 17-22), Ponudu za kupnju motornog vozila br. 47/06 (list spisa 32 i 52), Zahtjev za kredit (list spisa 33 i 53), Zadužnicu (list spisa 34-35, 46-47), Suglasnost (list spisa 36-37, 48-49), Potvrda od 28.9.2021. (list spisa 39 i 51), Nalaz i mišljenje vještaka (list spisa 88-101), Dopune nalaza i mišljenja (list spisa 129-132), Dopuna Nalaza i mišljenja (list spisa 142-144), te je saslušao tužiteljicu.

3.1. Tuženik je na ročištu održanom 26. svibnja 2023. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka ULS i ČL.

4. Sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka javnog bilježnika Mirodara Kovača. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske (Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.) i Ustavni sud Republike Hrvatske (U-III-3673/2019 od 3. ožujka 2021) donijeli su odluke u kojima je zauzet stav da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru. Slijedom navedenoga, budući da javni bilježnik JL tužiteljici prilikom solemnizacije ugovora o kreditu nije mogao objasniti promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, ovaj sud navedenog svjedoka nije saslušavao.

5. U vezi tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti, potrebno je reći da je sud tijekom postupka, na ročištu održanom 4. svibnja 2022. odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti. Naime, na konkretni slučaj primijenjen je Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („Narodne novine“ broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) te odredba članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP).

5.1. Odredbom članka 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na

1 2

štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

5.2. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 12. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tuženika, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu u Zagrebu (ustvari sudu sjedišta tuženika) te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužiteljica pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Tužiteljica je osoba sa prebivalištem u [adresa] ([adresa]) pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta prebivališta tužiteljice za tužiteljicu izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužiteljici. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a. Budući da je tužiteljica, kao potrošač, izabrala Općinski sud u Osijeku, to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega se prigovor mjesne nenadležnosti tuženika ukazuje neosnovanim, pa je isti valjalo odbiti. Potrebno je reći da tuženik tijekom postupka dovodi u pitanje i adresu prebivališta tužiteljice, ali ničim ne dokazuje da trenutno adresa tužiteljice nije u [adresa] ([adresa]), dok je sud tužiteljicinu adresu prebivališta utvrdio uvidom u osobnu iskaznicu na ročištu održanom 5. prosinca 2024.

6. Tužbeni zahtjev – osnovni - nije osnovan, podredni tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate koju je tužiteljica učinila tuženiku temeljem ništetnog ugovora o kreditu, odnosno ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj:198-50-3720751.

8. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, te je li tužiteljica platila tuženiku iznos za koji nije imao pravnu osnovu, kao i

1 3

je li nastupila zastara utuženog iznosa, kao i povlači li ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti ništetnost cijelog ugovora.

9. Iz Ugovora o kreditu (list spisa 9-13) proizlazi da je sklopljen između tužiteljice i tuženika, te da je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljicu kunsku protuvrijednost iznosa od 21.602,05 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,20%, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, na rok otplate 84 mjeseca, s namjenom za kupnju novih automobila, te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

10. Iz Otplatnog plana (list spisa 14-16) proizlazi plan otplate kredita po mjesecima s naznačenom visinom mjesečnih anuiteta.

11. Iz prijepisa knjigovodstvene kartice (list spisa 17-22) proizlazi otplata kredita tužiteljice po mjesecima i po anuitetima koji su bili plaćeni.

12. Iz Ponude za kupnju motornog vozila br. 47/06 (list spisa 32 i 52) proizlazi da je ponudu dala Auto Viola za kupnju motornog vozila Peugeot po cijeni od 97.100,00 kn, te prema podacima za unos podataka za kredit proizlazi da je ukupan iznos kredita 21.602,05 kn.

13. Iz Zahtjeva za kredit (list spisa 33 i 53) proizlazi da je tužiteljica 11. listopada 2006. podnijela tuženiku zahtjev za kredit u valutnoj klauzuli CHF, u iznosu od 21.602,05 CHF-a, te da je namjena traženja kredita bila kupovina automobila.

Zahtjev je tužiteljica vlastoručno potpisala.

14. Iz Zadužnice (list spisa 34-35, 46-47) proizlazi da tužiteljica daje suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zapljene svi računi kod svih pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa, te da se novac s tih računa izravno uplaćuje na račun tuženika.

15. Iz Suglasnosti (list spisa 36-37, 48-49) proizlazi da je tužiteljica dala suglasnost da se bez ikakve njezine daljnje suglasnosti a radi naplate novčane tražbine po Ugovoru o kreditu zaplijeni ½ plaće te da se zaplijenjeni iznos plaće izravno uplaćuje tuženiku.

16. Iz Potvrde od 28.9.2021. proizlazi da je tužiteljica isplatila kredit dana 1. listopada 2013.

17. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je uzela kredit u autokući Viola, nakon što je izabrala automobil s predstavnikom te autokuće dogovorila je da će auto kupiti putem kredita, te je on njoj sve izračunao. Kada je došao auto pozvana je da dođe potpisati Ugovor o kreditu u autokuću, a tamo ju je dočekao predstavnik autokuće s kojim je pregovarala oko kupnje automobila, on joj je pokazao Ugovor koji je već bio sačinjen i rekao joj je da je praksa autokuće da skapaju ugovore s Raiffeisenom i to ugovore u švicarcima te joj je rekao da je švicarski franak stabilna valuta i da će mi rate biti niže nego kod eura. Imala je samo mogućnost taj ugovor u švicarcima potpisati ili odbiti,

1 4

nije joj nuđen ugovor o kreditu u eurima. Isto tako, rekao joj je da se ne treba bojati da je švicarski franak stabilna valuta, da je kamatna stopa klizna, ali da joj to neće znatno mijenjati ratu kredita, odnosno, da bi joj mogla rasti 50-60 kn. Ugovor je pročitala i razumjela koliko je mogla razumjeti, odnosno, razumjela je da joj se rata kredita može povećavati i snižavati. Prva rata joj je iznosila 1.400,00 kn, a najviše je bila preko 2.000,00 kn. Da je znala da će joj rate kredita toliko rasti ne bih sklopila ugovor o kreditu u CHF-u. U to vrijeme nije imala OPG, kao ni sada, a auto je kupila za osobne potrebe, jer joj je bio potreban za odlazak i dolazak na posao. Prije potpisa ugovora nije razgovarala s djelatnicima banke, prvi put je vidjela banku kada je išla platiti prvu ratu, te navodi da je ona plaćala anuitete kredita. Nadalje, navodi da je 2008. dobila dijete, tada joj je situacija bila teška, pa je živjela kod roditelja i oni su ju pomagali. Prije odlaska u autukuću nije odlazila u druge banke i raspitivala se o drugim kreditima. Kada je sklopila ugovor u startu je bila zadovoljna uvjetima ugovora, a kasnije nije. Rečeno joj je da je to stabilna valuta, ali da neće bitno utjecati. Razumije što je valuta. Kredit je uredno isplaćen. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imala udio u nekom trgovačkom društvu niti je koristila poreznu olakšicu za kupnju. Za obvezu plaćanja ulazne naknade za obradu kredita ne sjeća se kada je saznala za tu naknadu.

17.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

18. Iz Nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Lidije Balog, dip.oecc. proizlazi da se od početka otplate kredita kamatna stopa je mijenjana, ali nikada nije bila manja od prvobitno ugovorene kamatne stope. Nadalje, navodi da je tuženik tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 1.258,33 CHF, što preračunato u kune prema tečaju za CHF tečajne liste banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 6.571,84 HRK. Tužitelj je tijekom navedenog perioda radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi promjena važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 18.172,05 HRK. Ukoliko se u obzir uzmu samo preplate, odnosno samo više plaćeni iznosi anuiteta (pozitivne stavke), preplata iznosi 19.841,97 HRK, dok manje plaćeni iznosi, odnosno negativne stavke tečajne razlike iznose ukupno 1.669,92 HRK. Iz dopune Nalaza i mišljenja vještaka od 16. prosinca 2024. proizlazi da je vještak odvojeno izračunao pretplatu po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi valutne klauzule

18.1. Tuženik je prigovarao Nalazu i mišljenju vještaka navodeći kako nije suglasan s gore nalazom i mišljenjem jer da je iz samog teksta prethodnog odlomka da predmetni izračun nema smisla jer je ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, stoga je razumno bilo za očekivati promjenu iste. Jednako tako, ugovor o kreditu je sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, a slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja.

18.2. Nalaz i mišljenje vještaka, kao i dopune nalaza i mišljenja vještaka izrađene su stručno, objektivno i prema pravilima struke. Vještak je nalaz i mišljenje dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

19. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena

1 5

ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.

19.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom br. Revt- 575/16 od 03.10.2017. kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. u nastavku: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23., u nastavku: ZOO)

- da je tuženik u razdoblju 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a .

19.2. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st.

1 6

1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118 ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

19.3. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

19.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužiteljici).

19.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

19.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

20. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

20.1. Tuženik nije dokazao jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno o valuti kredita, kao i o odredbi kojom je ugovorena naknada za obradu kredita (čl. 3. Ugovora o kreditu). Iz iskaza tužiteljce

1 7

proizlazi da nije pregovarala s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, tužiteljica je u svom iskazu navela da joj je predstavnik autokuće pokazao Ugovor koji je već bio sačinjen i rekao joj je da je praksa autokuće da skapaju ugovore s Raiffeisenom i to ugovore u švicarcima te joj je rekao da je švicarski franak stabilna valuta i da će joj rate biti niže nego kod eura. Imala je samo mogućnost taj ugovor u švicarcima potpisati ili odbiti, nije joj nuđen ugovor o kreditu u eurima. Prije potpisa ugovora nije razgovarala s djelatnicima banke, prvi put je vidjela banku kada je išla platiti prvu ratu, te navodi da je ona plaćala anuitete kredita, ne zna niti kada je saznala za ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita). Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač odnosno tužiteljica bio u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da su ugovorne strane pregovarale o valuti kredita, kao i o tome što čine troškovi naknade za obradu kredita (ulazne naknade), kao i koja je svrha navedene naknade.

20.2. Nadalje i iskaza tužiteljice proizlazi da tužitelj ima status potrošača jer je vozilo kupila za osobnu namjenu. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, to se nedvojbenim utvrđuje status potrošača (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

20.3. Dakle, slijedom svega navedenoga, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, a nije ju informirao niti o naknadi za obradu kredita (ulazna naknada), što istu čini, koja joj je svrha i koji troškovi se njome plaćaju.

20.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 11. listopada 2006. dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužiteljica na spomenute odluke i pozvala, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

20.5. Nadalje, a unatoč nespornoj činjenici kako je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit, navodi se kako tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Ovo iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora već je tuženik temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio s osnova ispunjenja

1 8

ništetne ugovorne odredbe. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira na je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju, je li kredit otplaćen.

21. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je utvrdio ništetnost odredbe Ugovora o kreditu broj 198-50-3720751 u dijelu čl. 2. koji glasi:“ je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.“, u čl. 7:“ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća”. Slijedom navedenoga odlučeno je kao pod II/ izreke.

22. Dakle, budući je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1. ZOO-a, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF sa zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

23. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Lidiji Balog, a iz kojeg Nalaza i mišljenja proizlazi da je pretplaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule uključujući i negativne stavke tečajne razlike, kada je tečaj za CHF na dan dospijeća anuiteta bio manji od tečaja na dan isplate kredita, iznosila je ukupno 2.633,48 EUR-a (ovdje se skreće pažnja da su u Nalazu i mišljenju vještaka, kao i dopunama Nalaza i mišljenja vještaka navedeni pojedinačni mjesečni iznosi pretplate, ali da zbroj pojedinačnih mjesečnih iznosa pretplate ne iznosi 2.411,85 EUR-a nego iznos od 2.633,48 EUR- a).

24. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

25. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužiteljice na ime razlike između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita u visini od 2.633,48 EUR-a sa zateznim kamatama koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos.

26. Tužiteljici na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1114. u vezi odredbe čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bilo dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da

1 9

joj u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

27. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a) tužiteljici pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta, jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

28. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog

Trgovačkog suda od 13.06.2014. posl.br. Pž-7129/13

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

29. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018 ., a tužba je podnesena 20. svibnja 2021., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina.

30. Nadalje, potrebno je reći i kako sud postupa i odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, a tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi

2 0

prebijanja toga dijela. Potrebno je reći da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj tako u konkretnom slučaju sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice. U vezi s navedenim potrebno je uputiti i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023-4, u kojoj je navedeno da ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Ovdje je potrebno reći da je tužiteljica zahtijevala isplatu iznosa koji čini razliku iznosa pozitivnih tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule i negativnih stavke tečajne razlike, kada je tečaj za CHF na dan dospijeća anuiteta bio manji od tečaja na dan isplate kredita.

31. U odnosu na naknadu za obradu kredita, potrebno je reći da je ovaj sud utvrdio da tužiteljica od strane djelatnika banke nije bila informirana o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, kao niti o iznosu navedenih naknada. Odredba o naknadi obradu kredita nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine (prilikom sklapanja ugovora). Osim toga, tuženik nije bio informiran na što se konkretno te naknade odnose, te tužiteljica o naknadi nije mogla pregovarati, a nije bio niti informirana o krajnjoj svrsi navedenih naknada i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi. Naime, iz iskaza tužiteljica proizlazi da joj je Ugovor o kreditu predao djelatnik Autokuće Viola koji joj nije objašnjavao odredbe ugovora.

32. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZZP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

33. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

34. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su

2 1

potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako b na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi se mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

35. Nadalje, kao što je prethodno obrazloženo iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica, ima status potrošača. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom, pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita, te o visini naknade. Osim toga, tijekom ovoga postupka tuženik nije dokazao, ali nije obrazloženo kako je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora, a s obzirom na sadržaj predmetne odredbe, mogla izračunati naknadu za naknadu za obradu kredita, i koji to troškovi čine navedeni iznos naknade, pa navedena odredba nije bila dovoljno jasna i razumljiva tužiteljici. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nisu progovarali o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita.

36. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno nije pregovarao s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženika prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

37. Isto tako, budući da iz iskaza tužiteljice proizlazi da istoj nije omogućeno pregovaranje, te da nije mogla utjecati na sadržaj odredbe o naknadi za obradu kredita, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnim spornim odredbama ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

38. Sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust prednika tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i prednik tuženika), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 odbijena je revizija tuženika (a tuženik je tamo bio tuženik pod brojem 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača

2 2

korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

39. Dakle, s obzirom na to da se radi o kreditu za kupnju osobnog automobila, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

40. Osim toga, potrebno je reći da banka nije dokazala na što se odnosi naknada za obradu kredita.

41. Slijedom navedenoga ovaj sud je utvrdio nepoštenom, pa time i ništetnom (čl. 81. st. 1. ZZP-a u vezi čl. 87. st.1. ZZP-a) odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno : „….Naknada …3,3% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“, te je odlučeno kao pod toč. II. izreke.

42. Budući da je ništetna navedena odredbe o naknadi za obradu kredita, to se te odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio (prednik tuženika) po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, i to naknadu za obradu kredita u iznosu od 180,77 EUR-a. Visinu naknade za obradu kredita sud je utvrdio na temelju otplatnog plana iz kojeg je vidljivo da je 11. listopada 2006. isplata kredita umanjena za naknadu u iznosu od 280,83 CHF-a. Iz podataka HNB-a (javno dostupni podaci) proizlazi da je na dan 11. listopada 2006. srednji tečaj CHF-a iznosio 4,66 kn, odnosno tužiteljici je naplaćena naknada u iznosu od 1.308,66 kn odnosno iznos od 173,69 EUR-a. Potrebno je naglasiti da je iz sadržaja kredita proizlazi da isti ne bi bi isplaćen ako nije plaćena naknada za obradu kredita.

42.1. Nadalje, potrebno je reći da je sud odbio tužiteljev dokazni prijedlog za vještačenjem visine isplaćene naknade za obradu kredita, jer istu sud može utvrditi na temelju Otplatnog plana koji je sačinila banka i javno dostupnih podataka o tečaju (javno dostupni podaci HNB-a, web stranica HNB-a), a trošak vještačenja bio bi veći od iznosa navedene naknade čiju visinu sud može sam utvrditi.

43. Na iznos od 173,69 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je bio nepošten te je jer

2 3

je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je za obradu kredita naplaćena 11. listopada 2006., pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga, odlučeno kao pod toč. II/ izreke. U preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa od 173,69 EUR-a tužbeni zahtjev odbijen i odlučeno je kao pod toč. III/ izreke.

44. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. st. 3. i čl. 18 D Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

45. Nadalje, ovaj sud ne nalazi da bi čitav Ugovor o kreditu broj Ugovoru o kreditu broj:198-50-3720751. sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora bio ništetan, pa je osnovni tužbeni zahtjev odbijen, i odlučeno je kao pod toč. I/ izreke.

45.1. Naime, utvrđenje ugovorne odredbe nepoštenom nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora i ZZP određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (članak 55. stavci 1. i 2. ZZP). Dakle, preostali dio ugovora i dalje je obvezujući za stranke. Jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe, on da će biti u cijelosti ništetan, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe, kriterij je, kao što je rečeno, je li kontinuitet ugovora pravno moguć. U tom smislu treba ispitati je li zbog izuzimanja primjene te neobvezujuće odredbe došlo do promjena u samoj svrsi ugovora, a jednako tako potrebno je ispitati je li bez nepoštene odredbe postoji ravnoteža između prava i obveza stranaka. Pri tome kriterij nije ono što je povoljnije za stranke ili za pojedinu stranku, jer je doseg zaštite koji se pruža neobvezujući učinak nepoštene odredbe. To načelo da proizlazi iz odluka suda, posebice točke 71. predmeta C-421/14 Banco Primus.

45.2. Naime, prema odredbi članka 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) propisano je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Stoga, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, te ne povlači ništetnost cjelovitih odredbi o glavnom predmetu i

2 4

cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora, a i odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. Dakle, konkretnom slučaju sporni ugovor može opstati bez ništetnih ugovornih odredbi i svrha ugovora se može ostvariti, uz zadržavanje ravnoteže prava i obveza stranaka.

45.3. Prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika još u odgovoru na tužbu nije osnovan, jer nema potraživanje koje bi stavila u prijeboj sa potraživanjem tužiteljice, a tim više jer nije utvrđen ništetan cijeli ugovor o kreditu, te je odlučeno kao pod toč IV. izreke.

46. Nadalje, tužiteljica je nakon što je vještak izradio Nalaz i mišljenje, podneskom od 26. veljače 2023. preinačila glavni tužbeni zahtjev na način da je povisio potražiovanje tužiteljice prema tuženiku, i to u tužbi je tužiteljica zahtijevala isplatu iznosa (glavni tužbeni zahtjev) od 40.132,63 kn/5.326,51 EUR-a, a nakon Nalaza i mišljenja, tužiteljica je zahtijevala isplatu iznosa od 5.876,31 EUR-a sa zateznim kamatama, kao i u dijelu podrednog tužbenog zahtjeva kada je tužiteljica povećala i taj zahtjev te zahtijevala isplatu iznosa od 3.284,08 EUR-a (a ranije je zahtijevala isplatu iznosa od 19.586,54 kn/2.599,58 EUR-a). Tuženik je prigovarao preinaci tužbenog zahtjeva. Međutim, tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, jer tužiteljica nema potreba znanja da tužbeni zahtjev uredi prije vještačenja, pa je stoga sud sukladno čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) dopustio preinaku tužbe učinjenu podneskom tužiteljice od 26. veljače 2023.

46.1. Nakon dopune Nalaza i mišljenja vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke, tužiteljica je povisila tužbeni zahtjev u dijelu osnovnog- glavnog zahtjeva, te smanjila tužbeni zahtjev u dijelu podrednog tužbenog zahtjeva (podneskom od 20. prosinca 2024.). U odnosu na glavni tužbeni zahtjev tuženik se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari i istoj se nije protivio, dok se u odnosu na podredni tužbeni zahtjev kojim je isti povučen u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu (tužiteljica je prvobitno zahtijevala i isplatu po osnovi pretplaćene promjenjive kamatne stope), naveo da se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe, ali da potražuje naknadu troška postupka. Budući da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, sud je sukladno čl. 193. st. 3. ZPP-a utvrdio da je tužba povučena u dijelu koji se odnosio na potraživanje tužiteljice po osnovi promjenjive kamatne stope, te je odlučivao o tužbenom zahtjevu kakav je tužiteljica istaknula podneskom od 20. prosinca 2024.

47. Tužiteljica je odbijena s glavnim tužbenim zahtjevom kojim je zahtijevala da sud utvrdi ništetnim cijeli ugovor o kreditu, kao i u dijelu preko dosuđenog iznosa naknade za obradu kredita. Međutim, budući da se glavni -osnovni tužbeni zahtjev koji je odbijen temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i podredni tužbeni zahtjev, tuženiku nisu nastali dodatni troškovi u vezi s odbijenim tužbenim zahtjevom, kao niti u vezi s dijelom koji je povučen a u odnosu na potraživanje tužiteljice po osnovi promjenjive kamatne stope. Isto tako, tužiteljica je odbijena i s podrednim tužbenim zahtjevom u dijelu koji prelazi dosuđeni iznos za naknadu za obradu

2 5

kredita, ali budući da je riječ o neznatnom dijelu s kojim je odbijen podredni tužbeni zahtjev, tuženik je sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a dužan tužiteljici naknaditi cjelokupni trošak parničnog postupka.

47.1. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 4. ožujka 2022., 26. svibnja 2023., 5. prosinca 2024. i 18.veljače 2025. za svako ročište 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te trošak sastava podneska od 8. prosinca 2021., 26. veljače 2023. i 20. prosinca 2024. u iznosu od 200 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 1.600,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a što iznosi 2.000,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak predujma za vještačenje u iznosu od 254,65 EUR-a, što ukupno iznosi 2.265,65 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife uvećano za 25% PDV-a, što iznosi 125,00 EUR-a, što sveukupno iznosi 2.390,65 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 28. ožujka 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. V. izreke.

47.2. Tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište 5. studenog 2024. jer punomoćnik tužiteljice na navedeno ročište nije pristupio. Nadalje, tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 18. veljače 2022., kao niti kratki podnesak od 13. svibnja 2022., podnesak od 11. studenog 2024. i 5. veljače 2025. jer nisu bili potrebni za ovu pravnu stvar sukladno čl. 155. st. 1. ZPP-a, te je tužiteljica navode iz tih podneska mogla iznijeti na ročištima.

47.3. Slijedom navedenog, a kako je već prethodno obrazloženo, tuženiku ne pripada naknada troška postupka, pa je stoga odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka, te je odlučeno kao pod toč. VI/ izreke.

Osijek, 28. ožujka 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika