REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-2766/2024-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Sanji Vodopija kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Srebačiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, temeljem generalne punomoći broj Su-485/16, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 19. ožujka 2025. godine u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Gorana Srebačića, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika ČZM, odvjetničke vježbenice, dana 28. ožujka 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9011848828 od 31.08.2006. godine, solemniziranog po javnom bilježniku Ranki Spevec iz Velike Gorice dana 01.09.2006. godine pod brojem Ou-989/2006, zaključenog između tužiteljice ČZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, sve u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužiteljica kao korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,92% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici ČZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 354,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. rujna 2006. pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.224,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. ožujka 2025. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu broj 9011848828 od 31.08.2006. godine, solemniziran po javnom bilježniku Ranki Spevec iz Velike Gorice dana 01.09.2006. godine pod brojem Ou- 989/2006 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tužiteljici odobren kredit za kupnju vozila. Po tom ugovoru o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 19.104,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s valutnom klauzulom s rokom otplate od 84 mjeseca (dakle 7 godina) u jednakim mjesečnim anuitetima i s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan zaključenja tog ugovora iznosila 5,17% godišnje. Odredbom čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužiteljicu da prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita plati banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,92% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, odnosno tužiteljica je platila naknade u ukupnom iznosu od 2,92% od iznosa kredita. Međutim, tužiteljici niti prethodno niti naknadno nije na jasan i nedvosmislen način predočena struktura navedenih troškova, odnosno od čega se isti stvarno sastoje, u kojem konačnom iznosu i zašto je baš određena naknada u visini tih postotaka od iznosa kredita, a što onda navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, a onda posljedično nepoštenom i ništetnom, sve sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je tako nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i za osiguranje kredita, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteliicom. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Navodi da u predmetnom ugovoru o kreditu nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktično joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade i osiguranja kredita, teretivši je prilikom isplate kredita za iznos od 557,84 CHF (2,92% od 19.104,25 CHF kao iznosa kredita), odnosno 354,17 EUR prema tečaju tuženika na dan isplate kredita s troškovima za obradu i osiguranje kredita, što sve, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je isplatio drugi, manji iznos kredita. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Nadalje, trošak obrade kredita, ako bi isti i postojao, ne smije pasti na teret potrošača jer se tuženik kao banka temeljem čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima naplaćuje kroz ugovorenu kamatu. Na ovaj način tuženik je tužiteljici dvaput obračunao jednu te istu uslugu i to prvi put plaćanjem naknade, a onda nakon toga i kroz ugovorenu kamatu, unatoč činjenici što je tuženik imao pravo na plasirani kredit naplatiti samo kamatu, a u kojoj je onda sadržan i trošak i zarada tuženika kao banke. Osim toga, da je ovakvo ugovaranje naknade ništetno potvrdio je i sud EU u svojim odlukama u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.07.2020. godine, kao i u odluci u predmetu broj C-84/19, a koje odluke su obvezujuće i za sudove u Republici Hrvatskoj. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže utvrditi ništetnim odredbe čl. 11.3. predmetnog ugovora o kreditu kojima je određeno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknade za osiguranje kredita u visini od 1,92% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, sve na način kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke ove presude, te potražuje od tuženika isplatu iznosa od 354,17 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. rujna 2006. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.682,17 EUR jer se tužbenim zahtjevom potražuje isplata iznosa od 354,17 EUR zbog čega bi toliko trebala biti i naznačena vrijednost predmeta spora. Osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik ističe kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu sa jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, jasno proizlazi iz sljedećeg. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva upravo je naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te kako je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Povrh navedenog, tuženik ističe kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. izrijekom navedeno:
„1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.
2. Osim naknada iz stavka 1. ovoga članka, vjerovnik može naplatiti i drugu naknadu pod uvjetom da je bila sadržana u tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade u vrijeme zaključenja ugovora.“
Stupanjem na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite ne radi se o uvođenju novog pravila koje bi ovdje tuženiku, odnosno Banci, dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, već je stupanjem na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada. Ujedno, u skladu s istim Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite, sporna naknada obračunata je i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Nadalje, tuženik naglašava kako je i iz Općih uvjeta vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Također, ističe kako su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZOKI), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Dakle, ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva tuženik je nesporno imao pravo naplaćivati na temelju svih relevantnih propisa te ista naknada nema kompenzacijski karakter niti predstavlja naknadu štete ili ugovornu kaznu, već isključivo cijenu koju je tuženik naplatio tužitelju za pruženu uslugu. Slijedom svega navedenog, budući je ugovaranje ulazne naknade izrijekom pozitivnim propisima dopušteno, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja te samim time ne može niti biti riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Nadalje, a vezano uz (ne)poštenost ugovorne odredbe za obradu kreditnog zahtjeva, tuženik ističe kako Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi) toč. 18. Preambule kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi nadalje utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama te Direktive. U tom smislu, potrebno je utvrditi jesu li prilikom ulaska u ugovorni odnos s potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Osim Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) također propisuje kako je ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Također, Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, u čl. 4. st. 2. propisano je: „Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.“ Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, kao i Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 88. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, predmetne Direktive i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno je ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Sukladno navedenim odredbi čl. 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično tome i ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Uzimajući u obzir okolnosti ovog pojedinačnog predmeta, a osobito fiksni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva, nepostojanje ikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, očito je kako navedena odredba o naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača. Nadalje, navodi kako je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu imao mogućnost izbora. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni Ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, najviše odgovara. Osim što je tužitelj imao mogućnost izbora, tuženik ukazuje na činjenicu kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, s obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o ispravi koja ima snagu javnobilježničkog akta, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan u cijelosti. Također, napominje kako tužitelj kao poslovno sposobna osoba, prilikom razmatranja ponuđenog Ugovora o kreditu, nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri, stoga se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Tuženik upire na činjenicu kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom iznosu, u ukupnoj visini od 2,92% od iznosa kredita. Obzirom je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 19.104,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 354,17 EUR ne može uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača/tužitelja u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a. Navodi kako je predmetna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, ali kako ista ugovorna odredba nije morala sadržavati jasno naznačene usluge koje se pružaju u zamjenu za takve iznose, odnosno što to točno predstavlja cijenu za pruženu uslugu tuženika, a koju uslugu / naknadu je tuženik imao pravo naplaćivati sukladno relevantnim propisima. Iz navedenih razloga sporna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, niti se može utvrditi nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što tuženik izričito osporava, takva neravnoteža nikako se ne bi mogla smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. U prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jasno govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Naime, prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik naglašava kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužitelj je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom. Dakle, naknada za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena u iznosu od 2,92% od iznosa kredita, stoga je tužitelju, na temelju takve jasne i određene odredbe ugovora, odmah bilo poznato koliko iznosi takva naknada te je iz istog razloga donio informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Slijedom navedenog, obzirom je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva unaprijed određena, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te obzirom je tužitelj izjavio da je upravo s takvom ugovornom odredbom upoznat te je na primjenu iste pristao, tuženik ne može preuzeti odgovornost za takvu odluku tužitelja. Ističe prigovor zastare. U daljnjem tijeku postupka na ročištu održanom dana 19. ožujka 2025. tuženik priznaje da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita u iznosu od 354,17 EUR/557,84 CHF dana 2. rujna 2006. godine. Predlaže tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 9011848828 od 31.08.2006.g., Opće uvjete poslovanja, kao i cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, te saslušao tužiteljicu kao stranku.
4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbi čl. 11.3. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 31.08.2006. godine, te isplata iznosa od 354,17 EUR.
6. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom dana 31.08.2006. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 9011848828 i to na iznos od 19.104,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, kao i da je u čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,92% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Nije sporno niti to da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita u iznosu od 354,17 EUR/557,84 CHF dana 2. rujna 2006. Sporno je da li se radi o ništetnoj odredbi, pa posljedično tome i da li je osnovan zahtjev za povrat plaćene naknade.
7. Tužiteljica saslušana kao stranka u svom iskazu navodi da je dana 31.08.2006. godine sklopila s tuženikom predmetni ugovor o kreditu na iznos kunske protuvrijednosti od 19.104,25 CHF na rok otplate od 7 godina. Kredit je bio namijenjen za kupnju motornog vozila koji je koristila isključivo za osobne potrebe. Ugovor je bio unaprijed sastavljen od strane tuženika i bio joj je prezentiran na potpis kao uzmi ili ostavi tako da uopće nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. Ugovor je prije potpisa pročitala, s time da je tek kasnije uočila da je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknada za osiguranje kredita u visini od 1,92%, ali joj nitko od djelatnika tuženika nije pojasnio na što se točno odnose te naknade, koji se točno troškovi podmiruju tom naknadom, niti zašto su naknade ugovorene baš u visini od 2,92%. Kredit je u cijelosti otplaćen. Nikada nije bila vlasnik trgovačkog društva niti obrta. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika odgovorila je da je preko interneta saznala za Udrugu Franak i na njihovoj stranici je pročitala da potrošači koji su sklopili ugovore o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF između ostalog imaju pravo i na povrat naknade za obradu kredita. Ugovor je prije potpisa pročitala na brzinu, te je možda već tada pročitala da je ugovorena naknada za obradu kredita, međutim bilo joj je jedino bitno da realizira kredit za kupnju vozila. Sjeća se da joj je javni bilježnik prije ovjere ugovora ukratko prezentirao što piše u ugovoru, a zbog proteka vremena više se ne sjeća točno da li joj je izložio sve odredbe ugovora. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora radila je kao NKV radnik u proizvodnji električnih kablova za radne strojeve. Prilikom čitanja ugovora nije uočila da je ugovorena primjena Općih uvjeta poslovanja banke.
8. Cijeneći iskaz tužiteljice, koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivala logično i životno uvjerljivo, sud smatra utvrđenim da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer su iste sastavni dio predmetnog tipskog ugovora, te su bile uvjet sklapanja istog, s time da tužiteljici nije pojašnjeno na što se iste zapravo odnose i zašto iznose baš 2,92% od iznosa kredita. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (list 6-9 spisa) također je utvrđeno da niti u istom nije navedeno od čega se sastoje naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknada za osiguranje kredita u visini od 1,92%.
9. Odredbom čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - dalje: ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nadalje, čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
10. Dakle, obzirom na citirani sadržaj odredbe čl. 81. ZZP-a na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,92%, sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.
11. Prema odredbi čl. 295. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
12. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.
13. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju članka 11.3. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu u utuženom iznosu, to je očito da je sporna odredba čl. 11.3. Ugovora prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je ta odredba nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. istog Zakona.
14. Slijedom navedenog sud je prihvatio zahtjev tužiteljice i utvrdio da je odredba sadržana u čl. 11.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknada za osiguranje kredita u visini od 1,92% ništetna i stoga odlučio kao u točki I. izreke ove presude.
15. Ovdje valja napomenuti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača. Pri tome sama činjenica da je administrativna naknada odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.
16. Kako je odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita, ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Stoga je tuženik temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, dakle ovdje utuženi iznos koji je naplatio na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita u iznosu od 354,17 EUR/557,84 CHF dana 2. rujna 2006.
17. Po stavu ovog suda neosnovan je prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa posljedično tome ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 11.3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO- a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove sudske odluke.
18. Slijedom navedenog, sud je tužiteljici dosudio plaćeni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita u iznosu od 354,17 EUR. Na dosuđeni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada je naplaćena dana 2. rujna 2006. godine, pa su zatezne kamate dosuđene tekuće od 3. rujna 2006. godine u skladu s postavljenim zahtjevom, a po stopi propisanoj čl. 29.st.2. ZOO-a.
19. Tužiteljica je u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.682,17 EUR budući je uz kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 354,17 EUR postavljen i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe za koji vrijednost predmeta spora iznosi 1.328,00 EUR, pa kako se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode u pogledu deklaratornog zahtjeva i zahtjeva za isplatu, tj. više zahtjeva, to je vrijednost spora određena prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva, a sve sukladno čl. 37. st. 1. ZPP-a.
20. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl.154. st.1. i čl.155. ZPP-a.
21. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), za sastav podneska od 19.09.2024.g. 100 bodova (Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištu 06.02.2025. i 19.03.2025.g. po 100 bodova (Tbr. 9/1) i za ročište za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9/3), dakle ukupno 450 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura sukladno spomenutoj Tarifi, te uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 1.125,00 eura. Nadalje, tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu od 33,18 eura i sudske pristojbe na presudu od 66,36 eura, tako da je tužiteljici sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.224,54 eura. Na tako utvrđeni iznos troška tužiteljici su dosuđene zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO- a, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
22. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 28. ožujka 2025. godine
Sutkinja:
Sanja Vodopija
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
1. pun. tužiteljice uz rješenje o sudskoj pristojbi na tužbu od 33,18 eura i na presudu od 66,36 eura
2. pun. tuženika
