Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice UM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Vedranu Petriću, odvjetniku u Poreču-Parenzo, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., OIB 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 26. ožujka 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, dana 28. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbijaju se glavni tužbeni zahtjevi koji glase:
"I. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj 9012015716, sklopljen dana 10. listopada 2006.g. između tužiteljice UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita te tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao Banke, potvrđenog dana 11. listopada 2006.g. po javnom bilježniku Anki Poropat iz Višnjana pod brojem potvrde OU-747/2006 te da ne proizvodi nikakve pravne učinke.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici novčani iznos od 109.583,37 € uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od podnošenja tužbe, pa do isplate."
II Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici novčani iznos od 25.529,91 € uvećano za zakonske zatezne kamate koje na iznos od: 10,07 € teku od 30.11.2006. pa do isplate, 9,94 € teku od 31.12.2006. pa do isplate, 9,87 € teku od 31.01.2007. pa do isplate, 9,85 € teku od 28.02.2007. pa do isplate, 9,86 € teku od 31.03.2007. pa do isplate, 9,72 € teku od 30.04.2007. pa do isplate, 9,61 € teku od 31.05.2007. pa do isplate, 9,56 € teku od 30.06.2007. pa do isplate, 7,22 € teku od 31.07.2007. pa do isplate, 54,80 € teku od 31.08.2007. pa do isplate, 53,78 € teku od 30.09.2007. pa do isplate, 53,65 € teku od 31.10.2007. pa do isplate, 54,33 € teku od 30.11.2007. pa do isplate, 53,88 € teku od 31.12.2007. pa do isplate, 57,10 € teku od 31.01.2008. pa do isplate, 93,59 € teku od 29.02.2008. pa do isplate, 95,10 € teku od 31.03.2008. pa do isplate, 92,34 € teku od 30.04.2008. pa do isplate, 91,65 € teku od 31.05.2008. pa do isplate, 83,07 € teku od 30.06.2008. pa do isplate, 83,73 € teku od 31.07.2008. pa do isplate, 83,72 € teku od 31.08.2008. pa do isplate, 84,56 € teku od 30.09.2008. pa do isplate, 111,63 € teku od 31.10.2008. pa do isplate, 86,91 € teku od 30.11.2008. pa do isplate, 113,23 € teku od 31.12.2008. pa do isplate, 122,48 € teku od 31.01.2009. pa do isplate, 124,30 € teku od 28.02.2009. pa do isplate, 118,09 € teku od 31.03.2009. pa do isplate, 118,94 € teku od 30.04.2009. pa do isplate, 110,89 € teku od 31.05.2009. pa do isplate, 103,98 € teku od 30.06.2009. pa do isplate, 105,39 € teku od 31.07.2009. pa do isplate, 109,16 € teku od 31.08.2009. pa do isplate, 108,60 € teku od 30.09.2009. pa do isplate, 104,76 € teku od 31.10.2009. pa do isplate, 111,60 € teku od 30.11.2009. pa do isplate, 116,56 € teku od 31.12.2009. pa do isplate, 124,60 € teku od 31.01.2010. pa do isplate, 122,34 € teku od 28.02.2010. pa do isplate, 132,77 € teku od 31.03.2010. pa do isplate, 130,32 € teku od 30.04.2010. pa do isplate, 134,99 € teku od 31.05.2010. pa do isplate, 166,84 € teku od 30.06.2010. pa do isplate, 159,88 € teku od 31.07.2010. pa do isplate, 178,15 € teku od 31.08.2010. pa do isplate, 172,09 € teku od 30.09.2010. pa do isplate, 159,38 € teku od 31.10.2010. pa do isplate, 165,66 € teku od 30.11.2010. pa do isplate, 195,05 € teku od 31.12.2010. pa do isplate, 174,58 € teku od 31.01.2011. pa do isplate, 181,83 € teku od 28.02.2011. pa do isplate, 171,76 € teku od 31.03.2011. pa do isplate, 173,13 € teku od 30.04.2011. pa do isplate, 199,19 € teku od 31.05.2011. pa do isplate, 201,67 € teku od 30.06.2011. pa do isplate, 19.798,16 € teku od 20.07.2011. pa do isplate, sve u roku od 15 dana."
III Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova.
IV Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnične troškove 2.305,00 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.
Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 13. lipnja 2019. tužiteljica tvrdi da je između nje, kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženika, kao banke (čl. 1021. ZOO) sklopljen dana 10. listopada 2006. ugovor o kreditu broj 9012015716, koji ugovor da je solemniziran dana 11. listopada 2006. kod Anke Poropat, javnog bilježnika u [adresa] pod brojem OU-747/06. Kredit da je ugovoren u protuvrijednosti iznosa od 98.500,00 CHF po srednjem tečaju tuženika (čl. 1. ugovora o kreditu), te da je stavljen u otplatu dana 10. listopada 2006. Isplatom prema tada važećem srednjem tečaju od 4,650566 kn / 1 CHF isplatio da je tuženik tužiteljici iznos od 458.080,75 kn. Predmetnim potrošačkim ugovorom o kreditu koji da je bio od strane tuženika unaprijed formuliran tuženik da je odobrio i potom isplatio tužiteljici namjenski kredit za adaptaciju stambenog objekta i zatvaranje ranije odobrenog stambenog kredita (čl. 2. st. 2.1. ugovora o kreditu) u iznosu protuvrijednosti 98.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita (čl. 1. ugovora o kreditu). U čl. 4.1. ugovora o kreditu ugovorena da je kamatna stopa od 4,60 % godišnje "koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana", daljnje odredbe o promjenjivosti kamate da su sadržane u čl. 4.2. i 7.2. ugovora. U t. II pravomoćne presude VTSRH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl. br. Pž-7219/13 od 13. lipnja 2014. (presuda u slučaju " U") da je utvrđeno da je "drugotuženik PBZ d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ... a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna." Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl. br. Pž-7219/13, koje da vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP. U čl. 7. t. 7.2. ugovora o kreditu ugovorena da je isplata u mjesečnim anuitetima, uz od strane tuženika unaprijed pripremljenu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF koja da glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja ..." Obzirom da je tečaj CHF izrazito porastao nakon sklapanja ugovora o kreditu, tuženik da je zaračunavao tužiteljici anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja kredita. VTSRH da je pravomoćnom presudom posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presudio: "Utvrđuje se da su drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. ... povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10, koje da vezuje i ovaj sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP. Oslanjajući se na gore citirane ništetne odredbe, tuženik da je u razdoblju nakon sklapanja ugovora o kreditu zaračunavao tužiteljici anuitete u znatno većim iznosima od onih koji bi mu pripali slijedom onih odredaba ugovora o kreditu koje da mogu opstati (čl. 324. ZOO) imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF. Tuženik da je dužan vratiti ono što da je na tako opisan način primio bez osnove, i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog previše naplaćenog iznosa. Tužiteljica dalje navodi da, kada se uzme u obzir da predmetni Ugovor o kreditu sadrži ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u slučaju da takvih odredbi nije bilo u Ugovoru, tada da bi tužiteljica za svo vrijeme plaćanja kredita bila dužna plaćati jednake mjesečne anuitete. Tuženik da je dana 13. listopada 2006.g. isplatio tužiteljici iznos kredita prema tečaju od 4,650433 kuna za 1 CHF te da je po tom tečaju i tužiteljica trebala isplaćivati tuženiku mjesečne anuitete. Obzirom da je zbog tečajne razlike tužiteljica isplaćivala tuženiku veće iznose, to da ista potražuje povrat preplaćenog iznosa. Nadalje, predmetnim ugovorom o kreditu određena da je kamatna stopa kao promjenjiva sukladno Odluci tuženika. Naime, odredbom čl. 4. Ugovora ugovoreno da je da se tužitelj obvezuje platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja da je promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke. Takva ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi da je ništetna. Posebno se napominje da je predmetna odredba Ugovora, koja govori o promjenjivosti kamatne stope, odredba koja je u ugovor unaprijed bila formulirana od strane tuženika, a tužiteljica prilikom ugovaranja da nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula. Ista ugovorna odredba sadržana da je u svim ugovorima ove vrste i za ostale korisnike kredita, dakle, nitko od klijenata banke – fizičkih osoba da nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što drugo. Cijeli predmetni ugovor o kreditu da je ništetan, te da tužiteljica potražuje iznos od 825.655,93 kuna (109.583,37 €) koliko da je isplatila tuženiku na ime takvog ugovora. Naime, bitni sastojci ugovora o kreditu prema odredbama čl. 1021. i čl. 1022. ZOO-a da su prije svega sam novčani iznos koji da je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu. Kako da su odredbe o švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi bitni sastojci ugovora o kreditu, a svi da su ti bitni sastojci ugovora o kreditu - odredba o samom iznosu glavnice kredita čiji da se iznos i način povrata vezuje uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak i odredba o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita, obje povezane kroz način vraćanja oba iznosa u obliku anuiteta, kao i odredbe koje da određuju visinu, vrijeme i način vraćanja samog kredita te cijenu i način na koji se ona ima za sve platiti, zahvaćeni ništetnošću, takav ugovor da ne može opstati jer da ne ostaje valjanim niti jedan jedini njegov bitan sastojak. Naime upravo odredbe ZOO-a da propisuju kako ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje ugovora. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo da je Vrhovni sud Republike Hrvatske i u svojim ranijim odlukama poslovni broj GZZ-105/2002 i Rev-907/2002 od 27.02.2003. u kojoj da je navedeno da kada je ništetna ugovorna odredba o cijeni takav ugovor da ima za posljedicu ništetnost cijelog ugovora. I odlukom suda Europske unije poslovni broj C-188/17 u predmetu Dunai-RBA banka Hungary taj sud da je jasno naveo da je odredba o tečajnom riziku, valuti švicarski franak glavni predmet ugovora i da održanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće jer da je to bitni sastojak ugovora. Tužiteljica predlaže da s obzirom na ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, financijsko-knjigovodstveni vještak odredi razliku između iznosa preplate (mjesečnog anuiteta) kojeg je tužiteljica plaćala svaki mjesec i iznosa (mjesečnog anuiteta) kojeg bi tužiteljica bila dužna plaćati da je od početka Ugovora o kreditu do kraja utuženog razdoblja bila fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj kuna za CHF. Predlaže se da vještak izračuna i koliko je tužiteljica ukupno isplatila tuženiku temeljem Ugovora o kreditu broj 9012015716. Tužiteljica dalje navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 9012015716, potvrđen po javnom bilježniku Anki Poropat iz [adresa], pod brojem potvrde: OU-747/06 od 11. listopada 2006.g. Sukladno članku 1. Ugovora o kreditu, tuženik da se obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji da odgovara protuvrijednosti od 98.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Dana 13. listopada 2006.g. prema tečajnoj listi tuženika, 1,00 CHF iznosio da je 4,650433 kuna. Dana 13. listopada 2006.g. tuženik da je isplatio odobreni iznos kredita i to u iznosu u kunama koji da odgovara protuvrijednosti od 98.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, odnosno 458.067,65 kuna. Tuženik da je tužiteljici odobrio kredit za adaptaciju stambenog objekta i zatvaranje ranije odobrenog stambenog kredita. To da je utvrđeno u čl. 2. Ugovora o kreditu. Sukladno čl. 3.3. Ugovora o kreditu, način korištenja kredita da podrazumijeva zatvaranje ranije odobrenog kredita i prijenos razlike na račun korisnika kredita tj. tužiteljice, što da ukupno iznosi 458.067,65 kuna. Na kredit u otplati tužiteljica da se obvezala tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja da je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a koja da je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,60% godišnje. Nadalje, kamata da se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana da je u anuitetima i da dospijeva na naplatu zajedno s njima (članak 4. Ugovora o kreditu). Sukladno članku 7.1. Ugovora o kreditu, rok otplate da je 240 mjeseci, dok da je člankom 7.2. istog Ugovora utvrđeno da se kredit u iznosu od 98.500,00 CHF i kamata, otplaćuju u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja da je sastavni dio Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope, tuženik da je bio ovlašten povisiti ili sniziti iznos anuiteta dok da je tužitelj u obvezi plaćati tako izmijenjene anuitete. Člankom 7.3. Ugovora određeno da je da prvi anuitet dopijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu dok da je čl. 7.4. Ugovora određeno da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Istim ugovorom da je ugovoreno da je, u slučaju prijevremenog povrata kredita, tužiteljica dužna isplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate (članak 4. Ugovora o kreditu). Tuženik da je stekao određena novčana sredstva temeljem ugovornih odredbi koje da su ništetne, pa da je isti dužan vratiti stečeno, sa zakonskom zateznom kamatom od dana preplate pa do isplate tužiteljici. Tužiteljica da je plaćala iznose na način kako slijedi, a čime da je preplatila određene novčane iznose kako su specificirani u nastavku: dana 30.11.2006. iznos od
2.906,56 kn čime da je preplatila 10,07 € (75,89 kn), dana 31.12.2006. iznos od 2.873,12 kn čime da je preplatila 9,94 € (74,93 kn), dana 31.01.2007. iznos od 2.852,20 kn čime da je preplatila 9,87 € (74,34 kn), dana 28.02.2007. iznos od 2.850,77 kn čime da je preplatila 9,85 € (74,21 kn), dana 31.03.2007. iznos od 2.859,15 kn čime da je preplatila 9,86 € (74,29 kn), dana 30.04.2007. iznos od 2.823,47 kn čime da je preplatila 9,72 € (73,27 kn), dana 31.05.2007. iznos od 2.792,70 kn čime da je preplatila 9,61 € (72,38 kn), dana 30.06.2007. iznos od 2.783,96 kn čime da je preplatila 9,56 € (72,03 kn), dana 31.07.2007. iznos od 2.783,76 kn čime da je preplatila 7,22 € (54,40 kn), dana 31.08.2007. iznos od 3.033,59 kn čime da je preplatila 54,80 € (412,91 kn), dana 30.09.2007. iznos od 2.980,78 kn čime da je preplatila 53,78 € (405,23 kn), dana 31.10.2007. iznos od 2.977,07 kn čime da je preplatila 53,65 € (404,25 kn), dana 30.11.2007. iznos od 3.018,50 kn čime da je preplatila 54,33 € (409,38 kn), dana 31.12.2007. iznos od 2.996,77 kn čime da je preplatila 53,88 € (405,95 kn), dana 31.01.2008. iznos od 3.060,49 kn čime da je preplatila 57,10 € (430,22 kn), dana 29.02.2008. iznos od 3.285,33 kn čime da je preplatila 93,59 € (705,19 kn), dana 31.03.2008. iznos od 3.342,07 kn čime da je preplatila 95,10 € (716,54 kn), dana 30.04.2008. iznos od 3.248,56 kn čime da je preplatila 92,34 € (695,73 kn), dana 31.05.2008. iznos od 3.227,96 kn čime da je preplatila 91,65 € (690,51 kn), dana 30.06.2008. iznos od 3.258,46 kn čime da je preplatila 83,07 € (625,92 kn), dana 31.07.2008. iznos od 3.209,80 kn čime da je preplatila 83,73 € (630,90 kn), dana 31.08.2008. iznos od 3.213,24 kn čime da je preplatila 83,72 € (630,82 kn), dana 30.09.2008. iznos od 3.249,12 kn čime da je preplatila 84,56 € (637,15 kn), dana 31.10.2008. iznos od 3.549,87 kn čime da je preplatila 111,63 € (841,04 kn), dana 30.11.2008. iznos od 3.347,04 kn čime da je preplatila 86,91 € (654,83 kn), dana 31.12.2008. iznos od 3.563,52 kn čime da je preplatila 113,23 € (853,11 kn), dana 31.01.2009. iznos od 3.622,77 kn čime da je preplatila 122,48 € (922,82 kn), dana 28.02.2009. iznos od 3.637,39 kn čime da je preplatila 124,30 € (936,55 kn), dana 31.03.2009. iznos od 3.591,46 kn čime da je preplatila 118,09 € (889,74 kn), dana 30.04.2009. iznos od 3.598,75 kn čime da je preplatila 118,94 € (896,16 kn), dana 31.05.2009. iznos od 3.538,92 kn čime da je preplatila 110,89 € (835,49 kn), dana 30.06.2009. iznos od 3.487,84 kn čime da je preplatila 103,98 € (783,48 kn), dana 31.07.2009. iznos od 3.499,29 kn čime da je preplatila 105,39 € (794,04 kn), dana 31.08.2009. iznos od 3.528,70 kn čime da je preplatila 109,16 € (822,53 kn), dana 30.09.2009. iznos od 3.525,42 kn čime da je preplatila 108,60 € (818,27 kn), dana 31.10.2009. iznos od 3.497,33 kn čime da je preplatila 104,76 € (789,29 kn), dana 30.11.2009. iznos od 3.549,87 kn čime da je preplatila 111,60 € (840,85 kn), dana 31.12.2009. iznos od 3.588,20 kn čime da je preplatila 116,56 € (878,21 kn), dana 31.01.2010. iznos od 3.649,84 kn čime da je preplatila 124,60 € (938,82 kn), dana 28.02.2010. iznos od 3.633,78 kn čime da je preplatila 122,34 € (921,79 kn), dana 31.03.2010. iznos od 3.713,37 kn čime da je preplatila 132,77 € (1.000,35 kn), dana 30.04.2010. iznos od 3.695,97 kn čime da je preplatila 130,32 € (981,88 kn), dana 31.05.2010. iznos od 3.732,29 kn čime da je preplatila 134,99 € (1.017,13 kn), dana 30.06.2010. iznos od 3.973,25 kn čime da je preplatila 166,84 € (1.257,06 kn), dana 31.07.2010. iznos od 3.921,77 kn čime da je preplatila 159,88 € (1.204,57 kn), dana 31.08.2010. iznos od 4.606,66 kn čime da je preplatila 178,15 € (1.342,30 kn), dana 30.09.2010. iznos od 4.016,00 kn čime da je preplatila 172,09 € (1.296,57 kn), dana 31.10.2010. iznos od 3.921,43 kn čime da je preplatila 159,38 € (1.200,88 kn), dana 30.11.2010. iznos od 4.009,41 kn čime da je preplatila 165,66 € (1.248,22 kn), dana 31.12.2010. iznos od 4.231,86 kn čime da je preplatila 195,05 € (1.469,64 kn), dana 31.01.2011. iznos od 4.078,53 kn čime da je preplatila 174,58 € (1.315,34 kn), dana 28.02.2011. iznos od 4.134,17 kn čime da je preplatila 181,83 € (1.370,00 kn), dana 31.03.2011. iznos od 4.059,42 kn čime da je preplatila 171,76 € (1.294,17 kn), dana 30.04.2011. iznos od 4.070,66 kn čime da je preplatila 173,13 € (1.304,39 kn), dana 31.05.2011. iznos od 4.296,72 kn čime da je preplatila 199,19 € (1.500,74 kn), dana 30.06.2011. iznos od 4.316,40 kn čime da je preplatila 201,67 € (1.519,44 kn), dana 20.07.2011. iznos od 544.342,27 kn čime da je preplatila 19.798,16 € (149.169,26 kn), pa da je tužiteljica preplatila sveukupno novčani iznos od 25.529,91 eur (192.355,40 kn). Slijedom navedenog, tužiteljica, konačno postavljenim tužbenim zahtjevima, zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj 9012015716, sklopljen dana 10. listopada 2006.g. između tužiteljice UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita te tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao Banke, potvrđenog dana 11. listopada 2006.g. po javnom bilježniku Anki Poropat iz [adresa] pod brojem potvrde OU-747/2006 te da ne proizvodi nikakve pravne učinke. II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici novčani iznos od 109.583,37 € uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od podnošenja tužbe, pa do isplate." Za slučaj da sud nađe da nije osnovan gore istaknut tužbeni zahtjev, tužiteljica zahtijeva da sud usvoji slijedeći eventualno kumulirani tužbeni zahtjev te donese sljedeću presudu: "Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici novčani iznos od 25.529,91 € uvećano za zakonske zatezne kamate koje na iznos od: 10,07 € teku od 30.11.2006. pa do isplate, 9,94 € teku od 31.12.2006. pa do isplate, 9,87 € teku od 31.01.2007. pa do isplate, 9,85 € teku od 28.02.2007. pa do isplate, 9,86 € teku od 31.03.2007. pa do isplate, 9,72 € teku od 30.04.2007. pa do isplate, 9,61 € teku od 31.05.2007. pa do isplate, 9,56 € teku od 30.06.2007. pa do isplate, 7,22 € teku od 31.07.2007. pa do isplate, 54,80 € teku od 31.08.2007. pa do isplate, 53,78 € teku od 30.09.2007. pa do isplate, 53,65 € teku od 31.10.2007. pa do isplate, 54,33 € teku od 30.11.2007. pa do isplate, 53,88 € teku od 31.12.2007. pa do isplate, 57,10 € teku od 31.01.2008. pa do isplate, 93,59 € teku od 29.02.2008. pa do isplate, 95,10 € teku od 31.03.2008. pa do isplate, 92,34 € teku od 30.04.2008. pa do isplate, 91,65 € teku od 31.05.2008. pa do isplate, 83,07 € teku od 30.06.2008. pa do isplate, 83,73 € teku od 31.07.2008. pa do isplate, 83,72 € teku od 31.08.2008. pa do isplate, 84,56 € teku od 30.09.2008. pa do isplate, 111,63 € teku od 31.10.2008. pa do isplate, 86,91 € teku od 30.11.2008. pa do isplate, 113,23 € teku od 31.12.2008. pa do isplate, 122,48 € teku od 31.01.2009. pa do isplate, 124,30 € teku od 28.02.2009. pa do isplate, 118,09 € teku od 31.03.2009. pa do isplate, 118,94 € teku od 30.04.2009. pa do isplate, 110,89 € teku od 31.05.2009. pa do isplate, 103,98 € teku od 30.06.2009. pa do isplate, 105,39 € teku od 31.07.2009. pa do isplate, 109,16 € teku od 31.08.2009. pa do isplate, 108,60 € teku od 30.09.2009. pa do isplate,104,76 € teku od 31.10.2009. pa do isplate, 111,60 € teku od 30.11.2009. pa do isplate, 116,56 € teku od 31.12.2009. pa do isplate, 124,60 € teku od 31.01.2010. pa do isplate, 122,34 € teku od 28.02.2010. pa do isplate, 132,77 € teku od 31.03.2010. pa do isplate, 130,32 € teku od 30.04.2010. pa do isplate, 134,99 € teku od 31.05.2010. pa do isplate, 166,84 € teku od 30.06.2010. pa do isplate, 159,88 € teku od 31.07.2010. pa do isplate, 178,15 € teku od 31.08.2010. pa do isplate, 172,09 € teku od 30.09.2010. pa do isplate, 159,38 € teku od 31.10.2010. pa do isplate, 165,66 € teku od 30.11.2010. pa do isplate, 195,05 € teku od 31.12.2010. pa do isplate, 174,58 € teku od 31.01.2011. pa do isplate, 181,83 € teku od 28.02.2011. pa do isplate, 171,76 € teku od 31.03.2011. pa do isplate, 173,13 € teku od 30.04.2011. pa do isplate, 199,19 € teku od 31.05.2011. pa do isplate, 201,67 € teku od 30.06.2011. pa do isplate, 19.798,16 € teku od 20.07.2011. pa do isplate, sve u roku od 15 dana."
2. U odgovoru na tužbu tuženik, prije svega, ističe kako je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu broj 9012015716 od 20. srpnja 2011. kreditni odnos između stranaka izmijenjen. Drugim riječima, početni kredit u CHF prestao da je postojati u potpunosti nakon što da je konvertiran u eur, pa da po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Slijedom odredbi zakona, tuženik da je obračunavao kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u eur i priznao te uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Budući da je prihvatom konverzije i potpisom dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, to da je očito kako, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja. Predmetni dodatak ugovoru o kreditu da je sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim da je u čl. 19.e st. 6. propisano sljedeće: "... ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ovog zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima ..." Iz citirane odredbe da proizlazi zaključak da, ukoliko je klijent, kao što da je ovdje slučaj, prihvatio konverziju kredita i potpisao dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, tada da isti više ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji da je prestao postojati. Iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka, kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koje da dopušta varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse VS-a da jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti može biti ništetna. Konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru određene da su na temelju ugovorne ovlasti čiji da je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa da se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva. Ni jedna od primijenjenih kamatnih stopa da ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. U konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka da je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Valutna klauzula da je zakonom izričito dopuštena klauzula. Sklapanjem dodatka ugovora o kreditu da je izvršena konverzija, tj. kreditni odnos između stranaka da je izmijenjen, pa da tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu budući da je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što da je konvertiran, te iz razloga što da je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog pretplati s osnove iznosa preplaćenih kamata uračunat prilikom konverzije, pa da je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te da nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Tuženik ističe prigovor zastare. Nastavno na objavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku, broj Gos-1/2019 od 04.03.2020. godine, tuženik dodatno ističe kako slijedi. Navedenim rješenjem Vrhovnog suda odlučeno da je kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, svi dosadašnji navodi tuženika u odnosu na materiju i pitanje konverzije, potvrđeni da su rješenjem i pravnim stavom Vrhovnog suda, te da je jasno kako je i tužbeni zahtjev tužitelja u tom smislu u potpunosti neosnovan. Dodatno, tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju da dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist, na štetu banke te protivno samom ZID ZPK, dakle bez valjane pravne osnove. Potrošači da neosnovano svojim tužbenim zahtjevima traže još povoljnije uvjete (bez valjanog pravnog temelja) od onih koji da su im zakonski dopušteni odredbama ZPK ZPK, ali i povoljnije od onih po kojima kredite vraćaju potrošači koji su od samog početka imali sklopljene isključivo kredite s valutnom klauzulom u EUR. Budući da je zakonodavac Republike Hrvatske prisilnim propisom uspostavio novi odnos između stranaka te da se radi o posebnom zakonskom uređenju u kojem se ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava, te „kako taj novi sporazum stranaka predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske“, kako da navodi i Vrhovni sud u rješenju Gos-1/19, tada da svako daljnje tužiteljevo potraživanje u svezi s Dodacima ugovora o kreditu prelazi zakonske okvire. S obzirom da se, prema stajalištu Vrhovnog suda radi o novom sporazumu koji da predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, tada da niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) tužitelj ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. S druge strane, budući da Vrhovni sud utvrđuje Dodatke ugovora valjanim, dakle, da ne postoji niti se priznaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti istih Dodataka (osim u eventualnim slučajevima gdje konverzija nije provedena u skladu s obvezujućim odredbama ZID ZPK) pa posljedično da nije osnovan niti bilo kakav daljnji zahtjev tužitelja po takvom valjanom Dodatku. Navedeni stav da potvrđuje i mr.sc. OM, bivši sudac Vrhovnog suda i istaknuti autor brojnih stručnih radova u članku „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“ (Pravo i porezi, br. 5/19), kao i prof. dr. sc. CM i doc. dr. sc. ĐM redoviti profesori Pravnog fakulteta u Zagrebu u stručnom članku pod nazivom „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ (Pravo i porezi, br. 3/19). U tom smislu, ZID ZPK dovoljno da je precizan i jasan zakonodavni akt koji da je kogentnim odredbama u potpunosti regulirao problematiku konverzije predmetnih ugovora o kreditu u CHF i čiji da su suštinski uvjeti implementirani u Dodacima ugovora o kreditu, koji da su Dodaci sada i temeljem rješenja Vrhovnog suda, utvrđeni valjanim. Predmetno rješenje Vrhovnog suda Gos-1/19 usklađeno da je na taj način i s najnovijom odlukom Europskog suda pravde u „poljskom“ predmetu broj C-260/18 kojom da se jasno pokazuje da je protivno stajalištu EU suda te protivno EU zakonodavstvu bilo kakvo „dodatno“ utvrđivanje ništetnosti takvih Dodatka ugovorima o kreditu. Dakle, ZID ZPK da je propis koji da je donesen upravo sa svrhom rješavanja predmetnog pitanja, te da se radi o situaciji gdje da su potrošači svojevoljno odabrali takav način rješavanja. S obzirom na činjenicu da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali takav način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, jasno da je da bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača nije i ne može biti sukladan relevantnom važećem zakonu Republike Hrvatske, što da sada potvrđuje i Vrhovni sud svojom najnovijom odlukom, niti pravu EU kako ga tumači i provodi Europski sud pravde. To da se odnosi kako na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, te iz rješenja Vrhovnog suda da jasno proizlazi stajalište kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK te da nema mjesta drugačijem tumačenju. Zaključno, usvajanje tužbenog zahtjeva u smislu bilo kakve naknade po pravovaljanom Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, da bi bilo protivno namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivno volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivno stajalištu Vrhovnog suda RH, protivno stajalištu Ustavnog suda RH, protivno europskom zakonodavstvu te stajalištu i praksi EU suda. Tuženik dalje navodi da, sukladno odredbi članka 324. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ugovorne odredbe nekog ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ugovor da će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučna pobuda ugovora u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. U konkretnom slučaju predmet tužbenog zahtjeva tužitelja da je ništetnost cijelog ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu da su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom, a eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu, ugovor da može opstati bez njih, odnosno da ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a posebno ne ništetnost cijelog ugovora. S obzirom na iznesene stavove Europskog suda u predmetu C-567/20 od 05.05.2022. godine, tuženik da se očituje u dijelu koji se odnosi na pravne efekte konverzije. Prvenstveno tuženik ističe kako se donošenjem predmetne odluke Europskog suda stvorio pravni okvir primjenjiv na sve sporove koji se tiču konvertiranih kredita, odnosno stvorile da su se jasne procesno-pravne i materijalno-pravne pretpostavke za okončanje predmetnih postupaka te poduzimanje daljnjih (dokaznih) radnji u postupku da ne bi bilo u skladu s načelom procesne ekonomičnosti. Naime, predmetna odluka objasnila da je pravnu snagu očitovanja volje korisnika kredita o pristanku na konverziju, te osnažila i potvrdila argumente Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) iznesene u odluci iz Oglednog postupka Gos-1/2019, kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske koji da je prvi, u okviru postupka ocjene ustavnosti Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK), nedvojbeno potvrdio da se, u konkretnom slučaju radi o valjanoj javnopravnoj i restitucijskoj intervenciji zakonodavca. Europski sud da je tako odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija osnovnog ugovora o kreditu imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 (Direktiva), a ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, da ne podliježu odredbama Direktive. Nadalje, Europski sud da zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Predmetna presuda da potvrđuje i već ranije zauzeto stajalište VSRH iz Oglednog postupka koji da zaključuje da se u slučaju predmetnih Dodataka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji da predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, pa posljedično tužitelj da niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. Naime, budući da konverzija ima retroaktivni učinak, to da treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit s valutnom klauzulom u EUR. S tim u vezi da valja dodatno pojasniti kako je sklapanjem konverzije za potrošače koji su istu prihvatili definitivno otpao pravni interes za postavljanjem bilo deklaratornog, bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran, imajući u vidu snagu ranije iznesene argumentacije u prilog valjanosti konverzije i njenih pravnih efekata, prvenstveno iz razloga što da je upravo sklapanjem konverzije za potrošače nastupila potpuna restitucija kakvu da su isti dobrovoljno prihvatili na temelju zakona. U takvoj situaciji, potvrđuje da se i stajalište VSRH iz Oglednog postupka u kojoj da je jasno definiran opseg prigovora ništetnosti koji da se u slučaju provedene konverzije eventualno mogu isticati u sudskom postupku, a koji da se mogu ticati isključivo općih pretpostavki ništetnosti ugovora definiranih Zakonom o obveznim odnosima, neovisno o posebnom zakonskom uređenju mehanizma konverzije, te eventualno situacije u kojoj konverzija nije provedena sukladno ZID ZPK (koji prigovori, međutim, da do sada nisu bili predmetom rasprave niti u jednom sporu u kojem tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje ništetnosti i isplatu po CHF kreditu). Upravo iz navedene odluke VSRH iz Oglednog postupka da jasno proizlazi stajalište da uspostava ugovorne ravnoteže i restitucijski učinak konverzije nije nastupio neposredno na temelju zakona, već na temelju odluke potrošača i novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma o konverziji koji da su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK, a koji da nemaju učinak novacije ugovorne obveze niti se na njih primjenjuju opća pravila obveznog prava. Štoviše, VSRH da utvrđuje da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira na pravomoćnu odluku suda donesenu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača o ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. S tim u vezi, sada da je i Europski sud, pod točkom 27. presude C-567/20, naveo: „odluka Vrhovnog suda obvezuje niže sudove, ali se različito tumači u pogledu njezina utjecaja na pravo potrošača koji je prihvatio takvu konverziju na obeštećenje.
... U skladu s drugim pristupom, koji zagovara sud koji je uputio zahtjev (da potrošač prihvaćanjem konverzije nije u potpunosti obeštećen, op.a.), navedena odluka ne može se razumjeti na taj način jer bi inače proizvela učinke suprotne zahtjevima Direktive 93/13 kako je tumači Sud.“, te na taj način definitivno otklonio bilo kakvu dvojbu u pogledu tumačenja navedene odluke VSRH iz Oglednog postupka. Naime, Europski sud da time jasno ukazuje da bi stav nacionalnog suda koji bi podilazio tvrdnji o pravu potrošača na bilo kakvo dodatno obeštećenje povrh onog koji je proveden kroz mehanizam konverzije (koji stav da zagovara sam sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku), proizveo učinke suprotne zahtjevima Direktive 93/13. Sukladno navedenome, posebno da se ističe da su sudovi nižeg stupnja vezani pravnim shvaćanjem VSRH iz Oglednog postupka, pa da se zaključci iz te odluke VSRH izravno primjenjuju u svim sudskim postupcima koji se odnose na konvertirane kredite, za razliku od nekih drugih odluka VSRH koje da su paušalno, a sada da se pokazuje i protivno odluci Europskog suda, tumačile mogući opseg pravnog interesa tužitelja na isticanje ništetnosti upravo u predmetima s konvertiranim kreditima. Dakle, pitanje konverzije kako je provedena sukladno ZID ZPK da nije u domeni primjene Direktive 93/13, stoga da tužitelji nemaju pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje, niti se valjanost normi nacionalnog zakonodavstva u tom segmentu može sudski preispitivati jer da ovako uspostavljen mehanizam obeštećenja ne potpada pod primjenu Direktive br. 93/13 ratione materiae u smislu čl. 1. st. 2. iste. Dodatno, tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju da dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist i to protivno samom ZID ZPK. Budući da je zakonodavac prisilnim propisom uspostavio novi odnos između stranaka te da se radi o posebnom zakonskom uređenju, Europski sud u presudi C-567/20 da je utvrdio: „…u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz [obveznih] zakonskih ili regulatornih odredaba. „ Isključenje primjene pravila iz te direktive, koje proizlazi iz njezina članka 1. stavka 2., opravdano je činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju je zakonodavac Unije izričito namjeravao očuvati.“ Također, u predmetnoj da je presudi Europski Sud izričito utvrdio kako se ovo pitanje „konverzije“ razlikuje od predmeta C-118/17, tzv. predmeta Dunai, na koji da su se tužitelji tijekom postupka neosnovano pozivali. S obzirom na činjenicu da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača protivan da je namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivan volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivan stajalištu Vrhovnog i Ustavnog suda RH, te protivan pravu EU kako ga tumači, provodi i potvrđuje Europski sud i ovom najnovijom citiranom presudom. To da se odnosi na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na osnovnom ugovoru i na Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, te iz rješenja VSRH u Ogledom postupku kao i ove presude Europskog suda jasno da proizlazi stajalište kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK. Tuženik ukazuje na stajalište VSRH u odluci Gos-1/2019, te na presudu Europskog suda C-567/20 koja da potvrđuje i već ranije zauzeto stajalište VSRH iz oglednog postupka Gos-1/2019, a koji da zaključuje da se u slučaju predmetnih dodataka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji da predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, pa posljedično da tužitelj ni po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja, jer da je takav dokazni prijedlog, nastavno na stavove koje da je VSRH iznio u odluci Gos-1/2019, nepotreban i kao takav protivan načelu ekonomičnosti. Ukoliko sud odredi izvođenje financijskog vještačenja, tuženik predlaže da se utvrdi je li konverzija izvršena u skladu s kogentnim zakonskim odredbama, te da se uzmu u obzir pozitivne i negativne razlike, pri čemu da bi vještak trebao iznos eventualno utvrđene preplate umanjiti za iznos preplate priznate prilikom konverzije. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.
3. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).
4. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 9012015716 od 10. listopada 2006. (3-8) i dodatak ugovoru o kreditu broj 9012015716 od 20. srpnja 2011. (36-38). Odbijeni su prijedlozi stranka za izvođenjem drugih dokaza, jer ti dokazi nisu bili potrebni za odlučivanje.
5. Uvidom u ugovor o kreditu broj 9012015716 od 10. listopada 2006. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tuženik, kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao solidarni dužnik. Ugovor o kreditu je potvrđen kod javnog bilježnika Anke Poropat, iz [adresa] pod brojem OU-747/06 dana 11. listopada 2006. T. 1. ugovora o kreditu tuženik se obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 98.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za adaptaciju stambenog objekta i zatvaranje ranije odobrenog stambenog kredita. Ugovor o kreditu u t. 4.1. sadrži odredbu koja glasi: "Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,60 % (slovima: četiri cijelih šezdeset posto) godišnje", a u t. 4.2. odredbu koja glasi: "Visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz t. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima." Ugovor o kreditu u t. 7.2. sadrži odredbu koja glasi: "Kredit u iznosu od 98.500,00 CHF (slovima: devedesetosamtisućapetsto CHF) i kamata iz t. 4. ovog ugovora otplaćuju se u 240 (slovima: dvjestočetreset) jednakih mjesečnim anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz t. 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci. Ova obavijest sastavni je dio ugovora." Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženika i valutnoj klauzuli u CHF.
Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema st. 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema st. 2. istog članka ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
Eventualna ništetnost odredbi ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne povlači ništetnost cijelog ugovora o kreditu, jer on može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina kamatne stope određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a tečaj CHF prema tečaju važećem na dan isplate kredita (zato, vezano za glavni tužbeni zahtjev, nije bilo potrebe utvrđivati jesu li ove odredbe ništetne).
Kako ugovor o kreditu nije ništetan, to nema ni posljedica ništetnosti iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05) u smislu da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju tog ugovora. Shodno tome, nema ni obveze tuženika da tužiteljici isplati novčani iznos koji ova potražuje zbog ništetnosti ugovora o kreditu.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva.
Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu broj 9012015716 od 20. srpnja 2011. (dalje: dodatak), utvrđeno je da su tuženik, kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao založni dužnik, sklopili dodatak, tzv. konverziju. Stranke su time izmijenile svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR), već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu.
Sporno je da li je sklapanjem dodatka, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZKP/15) prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužiteljica zahtijeva u ovom postupku.
Dodatak obvezuje ugovorne stranke.
Sklapanjem dodatka kojim su izmijenjene odredbe ugovora o kreditu, kako u pogledu valute, tako i u pogledu kamata, od utjecaja je na pravo tužiteljice da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem dodatka prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužiteljica zahtijeva u ovom postupku, a koji su preplaćeni do sklapanja dodatka.
Dodatak koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u eur izvršen je temeljem ZID ZKP-a/15. U vezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP-a/15 izjasnio se VSRH u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 04. ožujka 2020.
VSRH je spomenutim rješenjem odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je sporazum o konverziji sklopljen osnovom ZID ZKP-a/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZKP-a/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP-om/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosima i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti eur.
S tim u vezi posebno je važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora o kreditu i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti eur. Iz sadržaja dodatka proizlazi da su stranke potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije.
Osim toga, VSRH u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu VSRH posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK-a/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK-u/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.
Prema stajalištu VSRH, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisno o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15.
Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužitelja. Dodatkom su se stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu s čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO), koju obvezu tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem dodatka izrazili svoju suglasnost, odnosno, volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu.
Time su riješeni svi međusobni odnosi tužiteljice i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa ( koji je uplaćen do sklapanja aneksa) na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika i tečajnih razlika, a sa kojih osnova tužiteljica i potražuje predmetni iznos, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12 i dr., dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije.
Osim toga, stranke su provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (čl. 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni zakon unesene ZID ZPK-om/15.
Čl. 19.c st. 1. ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u eur i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u eur, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur. Takvi iznosi pretvoreni u eur i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u eur i valutnoj klauzuli u eur utvrđenih po novom otplatnom planu u eur i valutnoj klauzuli i eur iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.
Stoga, kraj činjenice da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije, a na što ničim nije bila obvezana, niti prinuđena, te slijedom toga sklopila dodatak, kako je to vidljivo iz čl. 19.e st. 6. ZPK-a, prema kojem ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem dodatka izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna.
Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke sklopile dodatak sukladno ZID ZPK/15, temeljem odredbi čl. 19.c ZPK-a i da stranke u postupku nisu ni dovodile u dvojbu da je dodatak sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je zahtjev za isplatu iznosa uplaćenih do sklapanja dodatka neosnovan.
Da korisnik kredita (potrošač), koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 sklapanjem dodatka ugovora o kreditu s kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli, proizlazi i iz recentne sudske prakse (VS, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.).
Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. II dispozitiva presude.
6. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužiteljici parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. III dispozitiva presude.
Tužiteljica je izgubila ovu parnicu, pa je dužna naknaditi tuženiku parnične troškove.
Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 200,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 26. ožujka 2025. 1.644,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 461,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 2.305,00 eur.
Tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na tužbu u dijelu iznad priznatog, jer je u vrijeme poduzimanja ove radnje vrijednost predmeta spora iznosila 2.919,90 eur, pa u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojem. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju u dijelu iznad priznatog. Nisu mu priznati troškovi sastava podnesaka od 17. rujna 2019., 31. ožujka 2020. i 10. prosinca 2022., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovih podnesaka mogao iznijeti u odgovoru na tužbu, za sastav kojeg su mu priznati troškovi, odnosno, usmeno na ročištu, za koje su mu priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinio. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ove radnje. Nisu mu priznati troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude, jer te troškove nema, budući da na tom ročištu nije bio zastupan (njegov punomoćnik nije pristupio na to ročište). Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi pristojbe, jer u pogledu ovih troškova njegov zahtjev nije postavljen određeno (nije naveo za koju točno pristojbu traži troškove), kako je to nužno sukladno čl. 164. st. 2. ZPP-a. Osim toga, za slučaj da tuženik misli na pristojbu na odgovor na tužbu, za istaći je da tuženik ove troškove nema, budući da, sukladno čl. 4. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama, isti nije obveznik plaćanja ove pristojbe.
Tuženiku, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatražene zatezne kamate na priznate troškove od dana donošenja odluke.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. IV dispozitiva presude.
U Poreču-Parenzo, 28. ožujka 2025.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužiteljici p.p.,
2. tuženiku p.p.
S u d a c: v.r.
