REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-174/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Alenu Đapiću, odvjetniku u Solinu, Zvonimirova 75, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 5.ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Alena Đapića, odvjetnika u Solinu, i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 28.ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu br. 3207702464 od 25. listopada 2006.g. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 71.163,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom, članak 2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan platiti u anuitetima iznos kredita od 71.163,00 CHF i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 541,12 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu br. 3207702464 od 25. listopada 2006.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 7., stavak 2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos 10.998,88 EUR (slovima:deset tisuća devet stotina devedeset osam eura osamdeset osam centi) sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

24,97 eura od 15.11.2007.

24,47 eura od 15.12.2007.

25,15 eura od 15.1.2008.

24,97 eura od 15.2.2008.

47,91 eura od 15.3.2008.

47,52 eura od 15.4.2008.

45,84 eura od 15.5.2008.

46,30 eura od 15.6.2008.

45,72 eura od 15.7.2008.

45,50 eura od 15.8.2008.

45,36 eura od 15.9.2008.

46,97 eura od 15.10.2008.

53,77 eura od 15.11.2008.

46,27 eura od 15.12.2008.

73,07 eura od 15.1.2009.

73,26 eura od 15.2.2009.

62,68 eura od 15.3.2009.

64,93 eura od 15.4.2009.

65,27 eura od 15.5.2009.

61,00 eura od 15.6.2009.

61,58 eura od 15.7.2009.

74,36 eura od 15.8.2009.

78,67 eura od 15.9.2009.

73,48 eura od 15.10.2009.

76,52 eura od 15.11.2009.

75,81 eura od 15.12.2009.

84,33 eura od 15.1.2010.

89,73 eura od 15.2.2010.

88,31 eura od 15.3.2010.

93,66 eura od 15.4.2010.

103,65 eura od 15.5.2010.

97,40 eura od 15.6.2010.

109,03 eura od 15.7.2010.

108,44 eura od 15.8.2010.

132,76 eura od 15.9.2010.

118,30 eura od 15.10.2010.

121,39 eura od 15.11.2010.

118,08 eura od 15.12.2010.

119,29 eura od 15.1.2011.

113,78 eura od 15.2.2011.

116,88 eura od 15.3.2011.

116,90 eura od 15.4.2011.

126,67 eura od 15.5.2011.

147,60 eura od 15.6.2011.

171,43 eura od 15.7.2011.

188,43 eura od 15.8.2011.

147,46 eura od 15.9.2011.

133,60 eura od 15.10.2011.

134,39 eura od 15.11.2011.

136,16 eura od 15.12.2011.

147,88 eura od 15.1.2012.

151,33 eura od 15.2.2012.

147,31 eura od 15.3.2012.

146,59 eura od 15.4.2012.

148,42 eura od 15.5.2012.

151,72 eura od 15.6.2012.

147,31 eura od 15.7.2012.

146,00 eura od 15.8.2012.

135,38 eura od 15.9.2012.

144,27 eura od 15.10.2012.

148,34 eura od 15.11.2012.

145,40 eura od 15.12.2012.

141,92 eura od 15.1.2013.

140,63 eura od 15.2.2013.

139,29 eura od 15.3.2013.

147,47 eura od 15.4.2013.

135,06 eura od 15.5.2013.

132,91 eura od 15.6.2013.

133,95 eura od 15.7.2013.

132,55 eura od 15.8.2013.

136,89 eura od 15.9.2013.

139,63 eura od 15.10.2013.

140,89 eura od 15.11.2013.

145,79 eura od 15.12.2013.

140,54 eura od 15.1.2014.

123,75 eura od 15.2.2014.

126,82 eura od 15.3.2014.

124,03 eura od 15.4.2014.

120,05 eura od 15.5.2014.

120,83 eura od 15.6.2014.

123,56 eura od 15.7.2014.

125,72 eura od 15.8.2014.

126,22 eura od 15.9.2014.

128,54 eura od 15.10.2014.

131,89 eura od 15.11.2014.

132,46 eura od 15.12.2014.

132,89 eura od 15.1.2015.

132,55 eura od 15.2.2015.

132,48 eura od 15.3.2015.

132,40 eura od 15.4.2015.

132,33 eura od 15.5.2015.

132,25 eura od 15.6.2015.

132,18 eura od 15.7.2015.

132,10 eura od 15.8.2015.

132,02 eura od 15.9.2015.

131,95 eura od 15.10.2015.

131,87 eura od 15.11.2015.

131,79 eura od 15.12.2015.

131,71 eura od 15.1.2016.

do isplate, po stopi od 15% do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 2.474,49 EUR (slovima:dvije tisuće četiri stotine sedamdeset četiri eura četrdeset devet centi) sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 26. siječnja 2016. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.025,49 EUR (slovima: sedam tisuća dvadeset pet eura četrdeset devet centi) sa zateznom kamatom koja teče od 28.ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 11.lipnja 2019. navodi se da su tužitelj i tuženik 25.listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 3207702464 (dalje: Ugovor) na temelju kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 71.163,00 CHF, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Također, tužitelj i tuženik su 22. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovora. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru, i to u članku 1. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, u članku 2. i članku 7. je otplatu kredita vezao uz ovu valutu, te je u članku 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 4,50 % godišnje, ugovorivši u istom članku Ugovora, kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke, a sve bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara o načinu promjene kamatne stope, čime de facto proističe da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika. Postupajući na ovakav način, tj. na način daje ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), kao i načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, čime je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/202. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je 13. lipnja 2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/2013-4, u točki II. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. (u tom postupku kao prvotuženik) u razdoblju od 10. 09. 2003. do 31. 12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017- 10 od 14.lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. (u tom postupku kao prvotuženik) u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. 12. 2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP (Narodne novine, broj: 96/13), a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. tada važećeg ZZP-a (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), te suprotno odredbama ZOO-a. Tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF, pa od tuženika potražuje novčani iznos koji je po tim osnovama preplatio, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu -4,50 %, te srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita. Na temelju dokumentacije po ovom kreditu sudski vještak za financije i računovodstvo Jurica Dobrinić izradio je nalaz i mišljenje u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak i s osnova ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama. Iz navedenog vještačenja proizlazi da je tuženik na ovaj način neosnovano stekao iznos od 11.096,26 EUR/83.604,76 kn. Budući je odredba Ugovora ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti niti u dijelu obračuna preostale glavnice na dan konverzije. Stoga pored gore navedenih neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa, tužitelj potražuje i novčani iznos koji je preplatio po osnovi razlike glavnice. Naime, zbog ništetnosti valutne klauzule tužitelju je na dan 25. siječnja 2016. preostala glavnica trebala biti obračunata prema početnom tečaju CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita i na taj dan je trebala iznositi 20.762,28 EUR/156.433,42 kn, a sve sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka Jurice Dobrinića. Suprotno tome, tuženik je na navedeni dan obračunao preostalu glavnicu u iznosu od 23.236,26 EUR/175.073,60 kn, čime je isti na ovaj način neosnovano stekao iznos od 2.473,98 EUR/18.640,18 kn, jer je navedenu razliku glavnice tužitelj otplatio tijekom plaćanja anuiteta kroz razdoblje nakon konverzije i to kroz udjele glavnice u tim anuitetima. Polazeći od nesporne činjenice utvrđenja da su nepoštene odredbe o valuti švicarski franak i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak radi povrata sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi Ugovora sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a

1.1. Slijedom navedenoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će:

-pod točkom I. utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu br. 3207702464 od 25. listopada 2006.g. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 71.163,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom, članak 2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan platiti u anuitetima iznos kredita od 71.163,00 CHF i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 541,12 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja;

-pod točkom II. utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu br. 3207702464 od 25. listopada 2006.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 7., stavak 2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete;

-pod točkom III. naložiti tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos 11.096,26 EUR sa zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate,

-pod točkom IV. naložiti tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos 2.473,98 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26.siječnja 2016. do isplate,

-pod točkom V. naložiti tuženiku da u roku 15 dana naknadi tužitelju trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

1.2.Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 21.veljače 2023. uredio tužbeni zahtjev pod točkom III. na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 10.998,88 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i pod točkom IV. na način da od tuženika potražuje isplatu 2.474,49 EUR sa zateznom kamatom od 3.veljače 2016. do isplate, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen. Tužitelj je na taj način djelomično povukao tužbu pod točkom III. za iznos od 97,38 EUR, dok je pod točkom IV. povisio tužbeni zahtjev za iznos od 0,51 EUR. Tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe pod točkom III. uređenog tužbenog zahtjeva, niti djelomičnoj preinaci pod točkom IV. tog zahtjeva, već je nastavio raspravljati po tako uređenom tužbenom zahtjevu.

2. Rješenjem od 23.siječnja 2020. određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do okončanja oglednog postupka broj Gos-1/19 koji se vodi pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, te je postupak nastavljen rješenjem od 12.lipnja 2020.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, osporavajući osnovu i visinu, kao i navode tužbe, ističe prigovor zastare, te predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan uz osudu tužitelja na naknadu troškova postupka. Tuženik osporava pravni interes tužitelja za podnošenje kondemnatorne tužbe jer je tužitelj pristao na konverziju kredita na način da je s tuženikom 7.siječnja 2016.sklopio Aneks Ugovora o kreditu, a kojim je došlo i do izmjene kamatne stope. Time je i otpala eventualna ništenost pojedinih odredbi ugovora o kreditu, pod uvjetom da je i postojala, smatrajući da se presuda donesena u sporu radi kolektivnih prava i interesa ne može primijeniti u ovom postupku. Nadalje, tuženik se poziva na utvrđenja iz postupka Gos-1/2019, kao i na brojne odluke županijskih sudova u RH i Europskog suda.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207702464 od 25.veljače 2006., Dodatka Ugovoru o kreditu od 22.siječnja 2016., prometa po kreditu, pregleda o promjenama kamatnih stopa, obavijesti o izračunu efekata konverzije, financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Ines Lozić pri Centru za vještačenja d.o.o., i saslušanjem tužitelja.

5. Presudom ovog suda posl.br.P-2431/2020-24 od 5.srpnja 2024. u cijelosti je prihvaćen je kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kako je navedeno pod točkama 1.1. i 1.2. obrazloženja, te je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.650,49 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

6. Rješenjem Županijskog suda u Splitu posl.br.Gž-2788/2024-3 od 11.prosinca 2024. prihvaćena je žalba tuženika, te je u cijelosti ukinuta pobijana presuda i predmet vraćen ovom sudu na ponovno odlučivanje.

7.Iz obrazloženja drugostupanjske odluke proizlazi da je u konkretnom slučaju propušteno kao odlučno utvrditi radili se o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke (ovim pitanjem se sud prvog stupnja nije bavio), predmet konverzije, te je li izračun konverzije kredita izvršen na način kako to propisuje odredba članka 19.c ZID ZPK-a (uključujući detaljan pregled svih elemenata izračuna konverzije shodno ovom članku) i je li time tužitelj došao u pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da je bio korisnik kredita u euro, kao i je li nakon sklopljenog sporazuma o konverziji utvrđeno postojanje bilo kakvog novog novčanog zahtjeva korisnika kredita.

8.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

9. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, i to u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, kao i isplata iznosa koji je tužitelj pretplatio na ime ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te iznosa na ime više plaćene glavnice.

10. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući da su parnične stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, kojim je predmetni kredit konvertiran u eurski, da je konverzijom utvrđena pretplata tužitelja koja je istom uračunata u otplatu kredita, kao i da je utvrđen novi iznos nedospjele glavnice.

11. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 25.listopada 2006. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3207702464 od 25.veljače 2006., kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 71.163,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita u svrhu kupnje stana (čl.1.Ugovora), uz obvezu tužitelja na otplatu u roku od 15 godina, uz mjesečne anuitete koji u kunskoj protuvrijednosti iznosi od 541,12 CHF, obračunatih po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja (čl.7.Ugovora). Isto tako nije sporno da je čl.2. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Nije sporno ni da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), kao i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF, kao i da je dolazilo do promjene kamatne stope. Nadalje, među strankama nije sporno da su na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. zaključili Dodatak ugovora o kreditu dana 22.siječnja 2016., tako da je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., kojim Dodatkom su utvrdili preostalu neotplaćenu glavnicu kredita na dan 30. rujna 2015., kao i da je utvrđen iznos preplate do dana konverzije.

12. Međutim, sporna je osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare.

13. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 25.listopada 2006.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

14. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

16. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

17.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

20. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo prvotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora prvotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvouženika.

21. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja, odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/22, 155/23, nadalje: ZPP-a) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi.

22. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23.Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da su sporne odredbe čl. 2., 3. i 6. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

24. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

25. Čak i izvršenjem Ugovora o kreditu ne može nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. st. 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a.

26. Neosnovano tuženik navodi da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, nadalje:ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, niti zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

27. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora izvršena je temeljem ZIDZOPK, a radi se o aktu kojim se temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz čl.19.c t.6. ZIDZOPK, na način kako to nalaže zakon. Stoga tzv. konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim dodacima ugovora, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF na dan isplate, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same nepošteno mijenjale visinu anuiteta prema odlukama banke. Svrha navedenog ZIDZOPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti u CHF kroz utuženo razdoblje do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim (ŽS u Rijeci, posl.br.Gž-42/2024 od 16.travnja 2024.).

28. Na temelju svih naprijed navedenih utvrđenja, sud je zaključio da dio odredbi čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu predmetnog ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, pa odlučeno kao u izreci ove presude pod točkama I. i II.

29. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

29.1. Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

29.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

29.3. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 11.lipnja 2019. znači da računajući od 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

30. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući na umu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje nikakvih dokaza.

31. Izveden je i dokaz saslušanjem tužitelja, koji su svom iskazu navodi se obratio tuženiku radi podizanja kredita u svrhu rješavanja stambenog pitanja za svoju obitelj, odnosno za kupnju stana. Tada je bio klijent kod Splitske banke d.d., kod koje je imao otvoren tekući račun, a odabrao je sklapanje kredita kod tuženika jer je njegova ponuda bila najpovoljnija. Kod tuženika je prebacio tekući račun, s tim da se i u drugim bankama raspitivao o uvjetima kredita. Splitska banka d.d. tražila je neka dodatna osiguranja, što tužitelju nije odgovaralo. Tuženik mu je ponudio kredit u chf kao najpovoljniji, rečeno je tužitelju da je to najstabilnija valuta kroz povijest, te misli da je u ponudi tuženik imao i kredit u eurima, za koji je tužitelj također ispunjavao uvjete. Nakon što je tužitelj pribavio potrebnu dokumentaciju, tuženik je pripremio tekst ugovora, kojeg je tužitelj pročitao u glavnim dijelovima, i bio je zadovoljan uvjetima kako su tada glasili, te je razumio odredbu da će se otplata vršiti u kunskoj protuvrijednosti ovisno o tečaju chf. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bio obrtnik niti je obavljao samostalnu djelatnost, već je bio u radnom odnosu. Bilo mu je poznato da će rastom chf rasti i njegova mjesečna rata, ali su mu u banci rekli da je to najstabilnija valuta. Prije sklapanja ugovora nitko tužitelja u banci nije upozoravao na rizike vezane za ugovaranje kredita u chf, niti mu je itko dao ikakva objašnjenja na koji način će se mijenjati kamatna stopa. Nije stekao dojam da se s tuženikom kao bankom moglo o bilo čemu pregovarati u odredbama ugovora o kreditu. Navedeni stan tužitelj je kupio i koristi ga isključivo za stanovanje obitelji, te ga nije davao u najam. Taj stan je u međuvremenu prodao otprilike negdje pred istek kredita, prije neke dvije godine, te je kupio veći stan. Mjesečna rata je bila sukladno ugovoru negdje oko godinu dana po sjećanju, a onda je počela naglo rasti, tako da je od početnih 2.300,00/2.400,00 kn (sada 305,26/318,53 EUR), porasla sigurno za nekih 50%. Išao je kod tuženika pitati razloge rasta kamate, ali konkretne odgovore nije dobio. Tuženik mu je jedino kući dostavljao obavijesti o promjeni kamatne stope, dok se u pogledu promjene tečaja ne sjeća da je dobivao obavijesti. Što se tiče sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu, odnosno konverzije, tuženik je zvao tužitelja, koji je od konverzije očekivao povoljniju i stabilniju mjesečnu ratu. Što se tiče samog načina sklapanja Dodatka ugovoru, u osnovi je sve isto kao i kod ugovora o kreditu, tj. tekst je sastavila banka, tužitelj je pročitao osnovne stvari koje su mu bile kao laiku jasne, dobio je stabilnu mjesečnu ratu, te su mu pretplate uračunate u smanjenje mjesečne rate. Nakon konverzije dobio je eurski kredit i promjenjivu kamatnu stopu. Predmetni kredit otplatio je negdje u rujnu 2022. Tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj Dodatka ugovora o kreditu, jer su ga pozvali iz banke da dođe pročitati i ovjeriti Dodatak ugovora kod javnog bilježnika. Tužitelj izjavljuje da je on htio konverziju, nije imao druge alternative, a mogao je i odbiti konverziju.

32. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je kupnja stana za tužitelja i njegovu obitelji, kako to tužitelj navodi i u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošio novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenoga, tužitelja se ima smatrati potrošačem.

33.Tuženik osporava pravo tužitelju na obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanje Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, pozivom na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., što je u cijelosti neutemeljeno. To stoga što navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenoj odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.

34. Što se tiče visine zahtjeva, ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke Ines Lozić pri Centru za vještačenja d.o.o. na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi, a sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti, te utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.

35. U nalazu i mišljenju sudska vještakinja Ines Lozić navodi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:

-ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 10.998,88 EUR što je preračunom pojedinačnih iznosa ukupno 82.871,06 kn, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 3.243,55 EUR (24.438,53 kn) te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 7.755,33 EUR (58.432,53 kn),

-ukupan iznos koji je tužitelj manje platio, uzevši u obzir pad anuiteta zbog pada kamatne stope te pada tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 948,17 EUR što je preračunom pojedinačnih iznosa ukupno 7.143,99 kn, od kojeg iznosa je tužitelj manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 717,25 EUR (5.404,12 kn) te je manje platio zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 230,92 EUR (1.739,87 kn).

36. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 10.050,71 EUR (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno) odnosno zbroj ukupno više i manje plaćenog iznosi 75.727,07 kn i to:

-ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi ukupno 2.526,30 EUR (19.034,41 kn),

-ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi ukupno 7.524,41 EUR (56.692,67 kn).

37. Glavnica po kreditu u CHF, temeljem inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koje je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 25.01.2016. iznosila 156.429,58 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 175.073,60 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 2.474,49 EUR (18.644,02 kn). Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te priznao preplatu tužitelja u iznosu 31.645,65 kn.

38. S obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedene ništetne odredbe ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom. Na temelju provedenog financijskog vještačenja sud nedvojbeno zaključuje da tužitelj nije u potpunosti obeštećen zaključenjem Dodatka ugovoru, odnosno izvršenom konverzijom. Naime, iz nalaza i mišljenja vještakinje za financije proizlazi da je tužitelj na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi do 30. rujna 2015. pretplatio ukupan iznos od 10.998,88 EUR, od čega na ime promjene kamatne stope iznos od 3.243,55 EUR, i zbog rasta tečaja iznos od 7.755,33 EUR, a isplatu kojeg iznosa tužitelj potražuje od tuženika pod točkom III. tužbenog zahtjeva. Izračunom konverzije utvrđena je preostala glavnica u iznosu 22.839,21 EUR, dok bi razlika u odnosu nedospjelu glavnicu po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja iznosila 2.474,49 EUR, isplatu kojeg iznosa tužitelj potražuje od tuženika pod točkom IV. tužbenog zahtjeva. Dakle, iz financijskog vještačenja nedvojbeno proizlazi da tužitelj provedenom konverzijom ugovora o kreditu nije obeštećen odnosno da konverzijom nije uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih stranaka. Naime, tužitelj je od dana otplate kredita do dana konverzije preplatio ukupan iznos od iznos od 10.998,88 EUR na ime ništetnih odredbi ugovora, dok je pravilnim izračunom konverzije glavnica tužitelju treba biti manja za iznos od 2.474,49 EUR. Ono što je bitno za naglasiti jest da je iznos preplata koji je tuženik priznao tužitelju u konverziji iznosio 31.645,65 kn ili po tečaju za EUR na dan konverzije od 7,66548 iznosi 4.128,33 EUR, za koji je ugovoreno da će se koristiti za umanje budućih obveza plaćanja anuiteta konvertiranog kredita. Dakle, tužitelj potražuje pretplatu do dana konverzije, koja je predmet tužbe i tužbenog zahtjeva, dok je pretplata priznata tužitelju u konverziji iskorištena za umanjenje njegovih budućih obveza po kreditu nakon provedene konverzije, pa samim time nema u tom dijelu nikakve dvostruke naplate od tuženika.

39. U konkretnom slučaju valjan je sporazum o konverziji sklopljen između tužitelja i tuženika, te kao takav proizvodi pravne učinke između parničnih stranaka. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje Ines Lozić proizlazi da je tuženik izvršio konverziju sukladno čl.19.c.ZID ZPK-a, uz napomenu da parnične stranke nisu niti osporavale valjanost Dodatka ugovoru o kreditu. Predmet Dodatka ugovora jest ispunjavanje zakonske obveze tuženika prema uvjetima propisanim ZID ZPK-a/2015, kojim se mijenjaju odredbe osnovanog ugovora o kreditu i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te sporazum o raspolaganju pretplatom, kako je i navedeno u čl.1.Dodataka ugovoru. Konverzijom je osnovni ugovor o kreditu u valuti CHF (realiziran u HRK) izmijenjen u kredit u valuti EUR uz redovnu kamatnu stopu, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl.8.Dodatka). Prihvaćajući u cijelosti nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije nedvojbeno je utvrđeno da konverzijom tužitelj nije došao u pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da je bio korisnik kredita u euro, jer je vještak za financije utvrdio postojanje pretplate kako po osnovi ništenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i po osnovi izračuna preostale neotplaćene glavnice. Ovo je posljedica toga što ni tuženiku u trenutku izrade obračuna konverzije nije bilo poznato da će dvije godine kasnije postati pravomoćna naprijed citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule. Dakle, sklopljenom konverzijom nije uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih stranaka, odnosno između tužitelja i tuženika.

40. U odnosu na tzv. negativne razlike, odnosno okolnost da su u određenom razdoblju plaćani niži anuiteti, provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj u razdoblju otplate kredita do dana konverzije manje platio iznos od 948,17 EUR zbog pada kamatne stope i pada tečaja. Tuženik koji je sam sastavio nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenjala njegovom odlukom i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (u tom smislu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. i broj Rev-2624/2015 od 23. siječnja 2019., ŽS u Karlovcu, Gž-650/2023 od 27.rujna 2023.). Isto tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br.Rev- 549/2023 od 18.prosinca 2023. izrazio je stajalište da sud ne može samovoljno odbijati tečajne razlike za vrijeme dok su one bile niže od tečaja isplate kredita u CHF. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu pretplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten prema mišljenju revizijskog suda umanjivati tužiteljevu tražbinu s tzv.negativnim tečajnim razlikama. Dakle, niže tečajne razlike mogu biti prebijene s potraživanjem tužitelja kao potrošača samo u slučaju ako je tuženik to zatražio u konkretnom iznosu po određenim anuitetima, i ako su to zatražili prije zaključenja prethodnog postupka. Međutim, tuženik u ovom postupku nije postupio na opisani način, pa nema mjesta uzimanju u obzir tzv.negativnih razlika prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva.

41.Tužitelj je nakon izvršenog vještačenja podneskom od 21.veljače 2024. uredio tužbeni zahtjev, na način da od tuženika potražuje pod točkom III. isplatu iznosa od 10.998,88 EUR na ime pretplate izvršene na temelju ništenih odredbi ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok pod točkom IV. potražuje isplatu iznosa od 2.474,49 EUR na ime razlike u obračunu preostale glavnice.

42. Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

43. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

44. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa koje je tužitelj pretplatio na ime valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u iznosu od 10.998,88 EUR zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

45. Prihvaćen je kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.474,49 EUR na ime razlike u izračunu neotplaćene glavnice, i to sa zateznom kamatom od 26.siječnja 2016. (dan konverzije), kako je tužitelj zatražio u tužbi, a ne od 3.veljače 2016. kako je zatražio uređenim tužbenim zahtjevom, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV.

46. Dokaze koji nisu posebno obrazloženi, sud smatra irelevantnim za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

47. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, nadalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), priloženom popisu parničnog troška i vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu od 13.473,37 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 250 bodova, za sastav žalbe protiv rješenja o prekidu postupka 125 bodova, za sastav neobrazloženih „ostalih“ podneska od 02.travnja 2020. i 30.studenoga 2023. po 25 bodova za svaki podnesak (Tbr.8.toč.4.Tarife), za sastav obrazloženog podneska od 2.prosinca 2022.kojim se tužitelj očituje na navode iz odgovora na tužbu 250 bodova, za zastupanje na pripremnom ročištu održanom 14.prosinca 2022. 250 bodova, za sastav obrazloženog podneska od 21.veljače 2023. kojim se tužitelj očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka i uređuje tužbeni zahtjev 250 bodova, za sastav obrazloženog podneska od 2.svibnja 2023. 250 bodova, za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 6.prosinca 2023. i 21.svibnja 2024. po 250 bodova za svako ročište (250x2), i za pristup ročištu za objavu odluke 50 bodova, odnosno ukupno 1 975 bodova, zatim u ponovljenom postupku trošak sastava podneska od 27.siječnja 2025. -250 bodova, za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 5.ožujka 2025. - 250 bodova i za pristup ročištu za novu objavu odluke 50 bodova, ili 550 bodova, što zbrojeno s 1 975 bodova iz prethodno provedenog postupka, daje 2 525 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 5.050,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 6.312,50 EUR. Na taj iznos tužitelju treba priznati trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 182,10 EUR i trošak financijskog vještačenja u ovom postupku u iznosu od 398,17 EUR, tako da je tužitelju priznat trošak u ukupnom iznosu od 6.892,77 EUR. Tužitelju je priznat i predprocesni trošak u iznosu od 132,72 EUR na ime podmirenja troškova financijskog vještačenja po Jurici Dobriniću, budući da tužitelj nema potrebno stručno znanje na temelju kojeg bi mogao postaviti konkretan tužbeni zahtjev, tako da je taj trošak bio nužan i potreban tužitelju, te mu je priznat ukupan trošak u iznosu od 7.025,49 EUR. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom V.

U Splitu, 28.ožujka 2025.

SUTKINJA:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnika,

-tuženiku putem punomoćnika,

-u spis.