REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-917/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Marini Braje Meznarić, u pravnoj stvari tužitelja GS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Gracin, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o. iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 26. veljače 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja AS, odvjetničkog vježbenika i punomoćnice tuženika CS, Su-198/23, dana 28. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o. iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, platiti tužitelju GS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.517,62 eura, zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu, tekućom na iznose od:

- za listopad 2020. na iznos od 108,65 eura od 11. studenog 2020. do isplate,

- za studeni 2020. na iznos od 115,99 eura od 11. prosinca 2020. do isplate,

- za prosinac 2020. na iznos od 121,76 eura od 11. siječnja 2021. do isplate,

- za siječanj 2021. na iznos od 110,89 eura od 11. veljače 2021. do isplate,

- za veljaču 2021. na iznos od 105,19 eura od 11. ožujka 2021. do isplate,

- za ožujak 2021. na iznos od 108,49 eura od 11. travnja 2021. do isplate,

- za travanj 2021. na iznos od 108,84 eura od 11. svibnja 2021. do isplate,

- za svibanj 2021. na iznos od 113,76 eura od 11. lipnja 2021. do isplate,

- za lipanj 2021. na iznos od 105,33 eura od 11. srpnja 2021. do isplate,

- za srpanj 2021. na iznos od 117,60 eura od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- za kolovoz 2021. na iznos od 128,97 eura od 11. rujna 2021. do isplate,

- za rujan 2021. na iznos od 118,92 eura od 11. listopada 2021. do isplate,

- za listopad 2021. na iznos od 129,53 eura od 11. studenog 2021. do isplate,

- za studeni 2021. na iznos od 129,35 eura od 11. prosinca 2021. do isplate,

- za prosinac 2021. na iznos od 139,26 eura od 11. siječnja 2022. do isplate,

- za siječanj 2022. na iznos od 120,07 eura od 11. veljače 2022. do isplate,

- za veljaču 2022. na iznos od 105,60 eura od 11. ožujka 2022. do isplate,

- za ožujak 2022. na iznos od 120,19 eura od 11. travnja 2022. do isplate,

- za travanj 2022. na iznos od 126,86 eura od 11. svibnja 2022. do isplate,

- za svibanj 2022. na iznos od 140,19 eura od 11. lipnja 2022. do isplate,

- za lipanj 2022. na iznos od 126,14 eura od 11. srpnja 2022. do isplate,

- za srpanj 2022. na iznos od 116,53 eura od 11. kolovoza 2022. do isplate,

- za kolovoz 2022. na iznos od 137,51 eura od 11. rujna 2022. do isplate,

- za rujan 2022. na iznos od 129,37 eura od 11. listopada 2022. do isplate,

- za listopad 2022. na iznos od 120,80 eura od 11. studenog 2022. do isplate,

- za studeni 2022. na iznos od 138,91 eura od 11. prosinca 2022. do isplate,

- za prosinac 2022. na iznos od 130,29 eura od 11. siječnja 2023. do isplate,

- za siječanj 2023. na iznos od 133,32 eura od 11. veljače 2023. do isplate,

- za veljaču 2023. na iznos od 109,31 eura od 11. ožujka 2023. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužitelj u dijelu tužbenog zahtjeva, a da mu tuženik isplati zateznu kamatu na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenom bruto iznosu.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eura, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je od 1. listopada 2020. zaposlenik tuženika. U odnosu na radno mjesto, ističe kako je temeljem Ugovora o radu od 1. listopada 2020. bio zaposlen na određeno vrijeme na radnom mjestu „Vozač autobusa I“, šifra radnog mjesta ZS182, Autobusni promet Podsused, nakon čega je s poslodavcem sklopio novi ugovor o radu za isto radno mjesto i to 30. rujna 2021. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Nadalje, tužitelj je 24. travnja 2023. sklopio novi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto „Vozač autobusa “, šifra radnog mjesta MS115, Autobusni promet Podsused, međutim, u naravi se radi o istom radnom mjestu te tužitelj od kada je zasnovao radni odnos do danas, radi na istom radnom mjestu s identičnim radnim zadacima. U skladu s odredbom čl. 6. i 7. Ugovora o radu sklopljenih 1. listopada 2020. i 30. rujna 2021. određeno je kako će se radniku, ovdje tužitelju, obračunavati i isplaćivati plaća sukladno Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu, i to prema koeficijentu složenosti poslova 2,20. Odredbom čl. 6. Ugovora o radu od 24. travnja 2023. određeno je kako će se radniku isplaćivati plaća prema koeficijentu složenosti poslova 2,40. Do provedbe statusnih promjena 2018. tuženik je imao svojstvo podružnice Zagrebačkog holdinga d.o.o., a nakon provedbe statusnih promjena i osnivanja tuženika kao pravne osobe kod njega je produžena primjena TKU koji se primjenjivao u Zagrebačkom holdingu d.o.o. Tim Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o., Dodatkom V. Temeljnog kolektivnog ugovora te Pravilnikom o radu za društvo Zagrebački holding d.o.o., a koji su se do 31. prosinca 2019. primjenjivali na tuženika određeno je da osnovnu plaću radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak čini zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je radnik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na radni staž. Na istovjetan način osnovnu plaću člankom 67. regulira i Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od 31. prosinca 2019., koji se primjenjivao od 1. siječnja 2020. te člankom 67. Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od 8. veljače 2023. koji se primjenjuje od 1. siječnja 2023. Tužitelj je s tuženikom zasnovao radni odnos na radnom mjestu „Vozač autobusa“. Od trenutka zasnivanja radnog odnosa za radno mjesto vozača autobusa, pa do danas, tužitelj prometuje redovnim autobusnim linijama tuženika koje su organizacijski raspoređene pod Autobusni promet Podsused. Obračunavanjem plaće prema koeficijentu 2,20 tužitelj je diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika koji obavljaju isti posao. Nakon sklapanja Ugovora o radu od 24. travnja 2023. tužitelju se plaća također obračunavala primjenom koeficijenta 2,40 iako su njegovi radni zadaci bili nepromijenjeni. Dakle, tužitelj je temeljem svih sklopljenih ugovora o radu obavljao u naravi isti posao slijedom čega mu se temeljem ranije sklopljenih ugovora o radu plaća neosnovano obračunavala primjenom koeficijenta 2,20. Naime, drugim tuženikovim radnicima, koji su u naravi obavljali iste poslove kao tužitelj, mjesečna plaća je već tada obračunavana primjenom koeficijenta 2,40, čime su u konačnici ostvarivali bitno višu osnovnu plaću od tužitelja. Diskriminacijski učinak još je jasniji ako se uzme u obzir da se u konkretnom slučaju radilo o radnom mjestu koje je organizirano kao rad u smjenama, pri čemu je nerijetko bio slučaj da nakon odrađene radne smjene pojedinog vozača zamjenjuje drugi vozač koji nastavlja voziti isti autobus na istoj relaciji do završetka svoje smjene, obavljajući iste radne zadatke, ali pritom dobiva veću plaću od vozača kojeg je prethodno zamijenio jer mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40, a ne 2,20. Tužitelj ističe da je iz samih platnih lista tužitelja koju sastavlja poslodavac – tuženik, razvidno da se za radno mjesto vozača autobusa na koje je tužitelj bio raspoređen, ima primjenjivati koeficijent 2,40. Naime, sam tuženik na svakoj tužiteljevoj platnoj listi naznačuje koeficijent za radno mjesto vozač autobusa AP Podsused 2,40, da bi zatim kao posebnu stavku iskazao korekciju koeficijenta za - 0,20. Tužitelj ističe kako je Poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnicima za jednak rad i rad jednake vrijednosti. Odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane u čl. 90. i 91. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZR) se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito na jednakost plaća istih radnih mjesta. U smislu odredbe čl. 91. ZR – a dvije osobe obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti ako:

- obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju; - je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti; - je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kvalifikaciju stečenu određenom razinom obrazovanja i narav posla određenu prema objektivnim kriterijima kao što su potrebna znanja, vještine, odgovornost i samostalnost te uvjeti u kojima se rad obavlja. Svi vozači autobusa tuženika kojima se obračunava plaća i po koeficijentu 2,40, obavljali su isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj, imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete u kojima se rad obavlja te bi sve navedene osobe, kao vozači autobusa, mogli zamijeniti jedan drugoga u odnosu na posao koji obavljaju. Dakle, tužitelj ponavlja, imajući u vidu citirane odredbe Zakona o radu, rad koji su obavljali vozači autobusa kojima se plaća obračunavala po koeficijentu 2,40 jednak je radu samog tužitelja u vrijeme kada mu je plaća obračunavana po koeficijentu složenosti 2,20 te radu kojeg isti obavlja sada kada mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40. Unatoč tome što je Ugovorom o radu određeno da se tužitelju plaća obračunava i isplaćuje po koeficijentu 2,20, tuženik je bio dužan, s obzirom na sve ranije navedeno, već tada obračunavati i isplaćivati plaću tužitelju po koeficijentu 2,40 jer je u skladu s člankom 91. stavkom 1. Zakona o radu poslodavac dužan radnicima isplaćivati jednaku plaću za jednak rad i rad jednake vrijednosti dok je sukladno stavku 5. istoga članka svaka odredba suprotna tome ništetna. Stoga tužitelj u konačnici potražuje ukupan iznos od 3.517,62 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 11.-tog u mjesecu za razliku plaće za prethodni mjesec. Potražuje i parnični trošak sa zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Prvenstveno, tuženik ističe da u ovom predmetu nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe, jer je prije podnošenja tužbe tužitelj, ako je već smatrao da je njegovo pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, morao uputiti zahtjev poslodavcu za zaštitu prava radnika, što je tužitelj propustio učiniti. Sukladno čl. 133. Zakona o radu (NN 93/17, 127/17, 98/19, 151/22), radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko prvo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Dakle, ako je tužitelj smatrao da mu je povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa, trebao je podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku propisanom u čl. 133. Zakona o radu. Nadalje, tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neutemeljeni, te tužitelj ničim ne dokazuje opravdanost svog tužbenog zahtjeva. Ne osporava da je tužitelj radnik kod tuženika na radnom mjestu „Vozač autobusa“ u Autobusnom prometu Podsused. U utuženom razdoblju, temeljem zaključenih ugovora o radu, radniku je bio utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač autobusa I“. Sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova – Grupa složenosti poslova V. (VKV, SSS) 2,11

– 2,40, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET-a iz 2015. godine, utvrđena su slijedeća radna mjesta:

-VOZAČ AUTOBUSA I – koeficijent složenosti poslova 2,20

-VOZAČ AUTOBUSA II – koeficijent složenosti poslova 2,30

-VOZAČ AUTOBUSA III – koeficijent složenosti poslova 2,40

Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je s čl. 71. Temeljnog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društva u vlasništvu Grada Zagreba, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,11 – 2,40. Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je s čl. 70 Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz 2019. i trenutno važećeg Kolektivnog ugovora iz 2023., a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u II. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,01 – 3,00. Dakle, plaća tužitelja je određena ugovorom o radu, u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac (Kolektivnim ugovorom). Prema odredbi čl. 90 važećeg Zakona o radu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom ugovorom o radu. Prema tome, tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu. Obzirom na sadržaj tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja, tuženik navodi da sudska praksa ističe kako je poslodavac dužan isplatiti plaću sukladno zaključenom Ugovorom o radu s radnikom, što je vidljivo iz presude Županijskog suda u Zagrebu od 07.01.2020., Gž R- 1627/2017. Visina plaće nije protivna niti jednoj kogentnoj normi koja bi bila temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja. Tuženik se poziva i na odluku Vrhovnog suda od 25.4.2007. (Revr-225/2007). Tužitelj je mogao odbiti ponudu ugovora o radu tj. ne potpisati isti ukoliko nije bio zadovoljan ponuđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač autobusa I“ za koje je zaključio ugovor o radu. Tužiteljevi navodi kako je u neravnopravnom položaju i diskriminiran u odnosu na druge zaposlenike tuženika koji su zaposleni na istom radnom mjestu su neutemeljeni i ničim dokazani, budući da zaposlenici na navedenom radnom mjestu imaju utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,20 i primaju plaću u skladu s navedenim koeficijentom. Tuženik ukazuje da je ugovor o radu dvostranoobvezni pravni posao koji nastaje suglasnošću volja poslodavca i radnika. Tužitelju su već u vrijeme sklapanja ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane uz navedeno radno mjesto pa tako i odredbe vezane za određivanje plaće. Samim time, tužitelj je znao i pristao da mu plaća bude određena sukladno koeficijentu koji je određen za navedeno radno mjesto, odnosno 2,20. Zaključno, navodi tužitelja da tuženik neosnovano vrši korekciju koeficijenta za 0,20 su neistiniti jer tužitelj prima plaću u skladu s koeficijentom radnog mjesta za koje je potpisao ugovor o radu. Podaci na isplatnim listama radnika automatski se ispisuju temeljem podataka koji se povlače iz sustava, odnosno programa Argosy koje poslodavac ovdje tuženik koristi za vođenje elektronske evidencije svih potrebnih osobnih podataka o radniku i podataka relevantnih za njegov radno pravni status i odnos kod poslodavca. Zbog ograničenosti mogućnosti akcija u sustavu i mogućnosti programa, a obzirom na kompleksne izmjene svih dosadašnjih organizacija i sistematizacija radnih mjesta koje je sa šiframa svih radnih mjesta potrebno evidentirati u samom sustavu, ovo pitanje je isključivo tehničke naravi i ne utječe na isplatu plaće koja je isplaćena sukladno ugovoru o radu kojeg je radnik sklopio. Nadalje tuženik ističe da suprotno navodima tužitelja, postoje razlike između svih vozača prema radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju, obzirom da voze različite autobusne linije. Iz priloženih ugovora o radu, za radno mjesto „ TS“, u članku 2. u opisu poslova tog radnog mjesta, vidljivo je da, između ostalog „ TS“ obavlja poslove mentora u okviru svog radnog mjesta, dok takav posao nije u opisu poslova radnog mjesta „Vozač I“. Poslovi mentorstva su istaknuti kao jedna od razlika između poslova radnog mjesta „Vozač I“ i „Vozač III“ te takve poslove, između ostalog, mogu obavljati samo vozači na radnom mjestu „Vozač III“. Time se želi ukazati na važnosti u razlici u znanju, vještinama i radnom iskustvu vozača pa se u skladu s tim daju i složeniji poslovi duže zaposlenim vozačima (zaposlenim na radnom mjestu „ TS III“) kao što je obavljanje mentorstva mladim novozaposlenim vozačima. Mentoriranje nije istaknuto kao isključivi razlog i temelj za primjenu različitog koeficijenta složenosti poslova i nije sporno da se vozačima koji obavljaju poslova mentorstva nad novim kolegama za to isplaćuje poseban dodatak na plaću, a plaća im se obračunava i isplaćuje sukladno koeficijentu složenosti poslova koji je određenim njihovim ugovorima o radu. Zbog svega navedenog tuženik je razvrstao vozače u tri skupine (Vozač I, Vozač II, Vozač III) i za sva navedena radna mjesta je utvrdio da im pripada različit koeficijent složenosti poslova (2,20 2,30 i 2,40). Također, iz Karte radnog mjesta za Vozača autobusa I proizlazi da je potrebno radno iskustvo od 1 godine na poslovima vozača C i D kategorije, dok je za radno mjesto Vozača autobusa III potrebno radno iskustvo od 2 godine i to na poslovima vozača autobusa u ZET-u. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud tužbu odbaci, odnosno podredno donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Sud je u tijeku postupka izvršio uvid u: Ugovor o radu na određeno vrijeme od 01.10.2020., Ugovore o radu na neodređeno vrijeme od 30.09.2021., 24.04.2023., Dopis prednika tuženika svim radnicima od 29.12.2017., Pravilnik o radu iz studenoga 2016. prednika tuženika Zagrebački Holding d.o.o., Temeljni kolektivni ugovor za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba iz veljače 2002., Kolektivni ugovor za radnike tuženika iz prosinca 2019., Dodatak V. Temeljnom kolektivnom ugovoru za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o. od 30.07.2013., Kolektivni ugovor za radnike tuženika iz veljače 2023., obračune plaća, Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Zagrebački električni tramvaj od 24.07.2015., Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova, sudsku praksu i drugu dokumentaciju, izračun utuženog potraživanja kojeg je sačinio tuženik, saslušani su svjedoci: OS, ĐS i tužitelj kao stranka u postupku.

4. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 88/22 i 114/22), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev gotovo u cijelosti osnovan.

5. Između stranaka je neprijeporno da je tužitelj zasnovao radni odnos s tuženikom 01.10.2020., na određeno vrijeme zbog privremenog povećanja opsega poslova, a kojim se obvezao obavljati poslove radnog mjesta "Vozač autobusa I" šifra radnog mjesta: ZS182. Nadalje je temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 30.09.2021. obavljao poslove istog radnog mjesta "Vozač autobusa I" šifra radnog mjesta: ZS182. Temeljem oba ugovora koeficijent složenosti poslova je iznosio 2,20 na temelju kojeg se vršio obračun plaće. Temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 24.04.2023., tužitelj se obvezao obavljati poslove radnog mjesta "Vozač autobusa", šifra radnog mjesta: MS115, te mu je utvrđen koeficijent složenosti poslova od 2,40 na temelju kojeg se vrši obračun plaće. Također nije sporno da je Zagrebački holding d.o.o. uputio radnicima obavijest od 29.12.2017., kojim su radnici obaviješteni o prijenosu njihovih ugovora o radu na novog poslodavca, ovdje tuženika, te da su obaviješteni da se kolektivni ugovor koji se primjenjivao na društvo Zagrebački holding d.o.o. nastavlja primjenjivati na sve radnike novoosnovanog društva, na način i pod uvjetima određenim Zakonom o radu. Navedeno slijedi iz obavijesti Zagrebačkog holdinga d.o.o. od 29.12.2017. Time je tuženik došao u poziciju da se na njega ima primijeniti odredba čl. 137. st. 13. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, dalje ZR) pa kao novi poslodavac solidarno s poslodavcem koji prenosi poduzeće, dio poduzeća, obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti, odgovara za obveze prema radnicima nastale do dana prenošenja poduzeća, dijela poduzeća, obavljanja gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti, sve imajući u vidu čl. 137. st. 1.-3. ZR-a.

6. Iz Pravilnika o radu Zagrebačkog holdinga d.o.o. iz studenog 2016. slijedi da su sva radna mjesta razvrstana u deset grupa složenosti poslova, a kao vozač autobusa tužitelj je razvrstan u V. grupu koja se odnosi na radnike koji imaju potrebna znanja i vještine u rukovanju strojevima, opremom i raznim alatima, te je tu većina zanimanja majstora i specijaliziranih mehaničara, montera, strojara, vozača, rukovatelja te manjim dijelom uslužna i službenička zvanja, za koje je predviđen raspon u koeficijentu složenosti poslova od 2,11 – 2,40. Identično slijedi i iz Temeljnog kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba iz veljače 2002. (čl. 71.). Kolektivnim ugovorom tuženika iz prosinca 2019. i veljače 2023., iz čl. 70. slijedi da se sva radna mjesta na koja se primjenjuje taj KU razvrstavaju u 4 grupe složenosti sa koeficijentima i otežanim uvjetima rada a sastavni su dio KU- a, a raspon koeficijenta složenosti poslova od 2,01-3,00 pripada grupi poslova koji podrazumijevaju srednje složene poslove i zadatke na kojima se rad ponavlja uz povremenu pojavu novih poslova, a između ostalih ovaj koeficijent složenosti poslova određen je i za vozače.

7. Nedvojbeno su prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Zagrebački električni tramvaj, Prilogu 3., Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova, pod V. grupu složenosti poslova navedeni: Vozač autobusa I s koeficijentom složenosti poslova 2,20; Vozač autobusa II s koeficijentom složenosti poslova 2,30 i Vozač autobusa III s koeficijentom složenosti poslova 2,40; čime je prednik tuženika odredio različitu visinu plaće za ove kategorije vozača.

8. Iz iskaza svjedoka ČS, zaposlenog kod tuženika i njegovog prednika već oko 28 godina, neprekidno, vozača autobusa, proizlazi da ne postoji nikakva razlika u obavljanju poslova u odnosu na vozača autobusa od kako te poslove obavlja. Svi vozači obavljaju iste poslove koji se sastoje u tome da se preuzimaju autobusi, da se većinom radi u dvokratnom radu, obavlja pričuva, te naravno da voze redovne linije, pri čemu nema pravila tko vozi kakve linije između vozača. Svjedok potvrđuje da tužitelj obavlja iste poslove kao i on od kako se zaposlio kod tuženika. Svjedok ĐS iskazuje suglasno, kao i tužitelj osobno. Stoga navedene iskaze valja prihvatiti jer su suglasni. U odnosu na mentorstvo, svjedoci OS i ĐS navode da se ne radi o posebnom zadatku, već da ih se nazove, a da pomognu mladom kolegi, te da se za isto plaća posebni dodatak.

9. Odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane su u čl. 90. ZR-a, koji određuje da se primjerenom plaćom smatra plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, te u čl. 91. ZR-a koji propisuje da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, a da dvije osobe različitog spola obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti: ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju; ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti ili ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi.

10. Pri tome se odredbe o jednakosti plaća imaju tumačiti ekstenzivno, što znači da se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito i na jednakost plaća radnika koji neovisno od imenovanog radnog mjesta obavljaju iste poslove u istim uvjetima rada, kao što je ovdje slučaj.

11. Stoga su i sve odredbe navedenih Ugovora o radu koje je tužitelj sklapao sa prednikom tuženika, i kojima je koeficijent za obračun plaće utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40 ništetne, imajući u vidu odredbu čl. 91.st. 4. ZR-a. Tužitelj je u utuženom razdoblju obavljao isti posao u istim uvjetima kao i vozači autobusa koji su primali plaću prema koeficijentu 2,40, te je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača autobusa koji je u tom razdoblju primao plaću prema ovom koeficijentu za obračun plaće (2,40). Dakle, između redovnih poslova koje su vozači obavljali nije bilo nikakve razlike. U odnosu na mentorstvo, nije sporno između stranaka da tuženik takvim vozačima isplaćuje poseban dodatak na plaću, a kako ih svjedok OS ne opisuje kao pomoć mladom kolegi, ali ne o posebnom zadatku, valja zaključiti da ti poslovi nisu redovni radni zadaci bilo kojeg vozača autobusa. Sukladno tome, nije odlučno niti koje uvjete je tuženik odredio za zapošljavanje na radnom mjestu vozača I, II i III, jer je jedina odlučna činjenica, stvaran rad kojeg su vozači doista i obavljali, a koja činjenica je utvrđena u ovom postupku.

12. Stoga je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, imajući u vidu da je sam tuženik sačinio izračun utuženog potraživanja prema kojem je tužitelj postavio tužbeni zahtjev i koju visinu tuženik u konačnici nije osporavao. Zbor svih mjesečnih potraživanja razlike plaće da je ukupan iznos od 3.517,62 eura. Prigovor tuženika, a da tužitelj sukladno odredbi čl. 133. ZR-a nije podnosio zahtjev za zaštitu prava, valja ukazati da je odredbom čl. 133. st. 3. ZR-a, propisano da u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa, radnik nema obvezu podnositi zahtjev za zaštitu prava poslodavcu.

13. Odluka o zateznoj kamati temelji se na čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41./08., 125/11. 78/15, 114/22 - dalje ZOO), te Uredbi o izmjenama Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj: 156/22). Tijek zatezne kamate proizlazi iz odredaba Ugovora o radu u kojem su stranke dogovorile isplatu plaće najkasnije desetog dana u mjesecu za izvršeni rad u prethodnom mjesecu.

14. Dosuđeni bruto iznos sastoji se od neto iznosa, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), i članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koji su u konkretnom slučaju dosuđeni, te koji se isplaćuju po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće (Gž R-624/14 od 16.04.2015., Gž R-376/15 od 02.06.2015., Gž R-440/15 od 24.02.2015., Gž R-508/14 od 14.04.2015.). Slijedom navedenog, valjalo je odbiti zahtjev tužitelja a da mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu.

15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 88/22 i 114/22), a trošak je odmjeren tužitelju koji je bio zastupan po odvjetniku temeljem VPS od 3.517,62 eura, temeljem važeće Odvjetničke Tarife i to za: sastav tužbe u visini 100 bodova (Tbr. 7.t.1.), za zastupanje na ročištima 11.12.2024. i 26.05.2025., za svako u visini od 100 bodova (Tbr. 9.t.1., 7.t.1.), za sastav podnesaka od 15.10.2024., 03.01.2025., za svako u visini od 100 bodova (Tbr. 8.t.1., 7.t.1.), što ukupno iznosi 500 bodova, odnosno 1.000,00 eura odmjerenih temeljem vrijednosti jednog boda od 2,00 eura. U navedeni iznos je valjalo pridodati PDV u visini od 250,00 eura, pa je ukupni parnični trošak tužitelju priznat i dosuđen u visini od 1.250,00 eura. Odluka o zateznoj kamati na troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a.

16. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izrekama ove presude.

U Zagrebu, 28. ožujka 2025.

Sudac:

Marina Braje Meznarić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA

1. Punomoćniku tužitelja

2. Tuženiku