REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4488/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Nataliji Horvatić, u parničnom predmetu tužitelja ČĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Valentini Kolar, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženog Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupano po punomoćniku Kruni Kneževiću odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, a po objavi presude dana 28. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 1. Ugovora o kreditu broj: 27/05, kreditna partija 7102756069, od 17. lipnja 2005., koji glasi: “Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 308,33 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja."

II. Nalaže se tuženom Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužitelju ČĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 680,88 eura (šestoosamdeset eura i osamdesetosam centi) sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- na iznos od 1,21 EUR od 01. rujna 2005. pa do isplate,

- na iznos od 1,13 EUR od 01. listopada 2005. pa do isplate,

- na iznos od 1,11 EUR od 01. studenog 2005. pa do isplate,

- na iznos od 0,94 EUR od 01. prosinca 2005. pa do isplate,

- na iznos od 6,65 EUR od 01. prosinca 2008. pa do isplate,

- na iznos od 6,65 EUR od 01. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,56 EUR od 01. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 6,09 EUR od 01. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,26 EUR od 01. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,26 EUR od 01. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,38 EUR od 01. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,86 EUR od 01. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,05 EUR od 01. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 1,21 EUR od 01. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 1,21 EUR od 01. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,40 EUR od 01. studenoga 2009. pa do isplate,

- na iznos od 19,88 EUR od 01. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 19,88 EUR od 01. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 19,88 EUR od 01. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 19,88 EUR od 01. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 19,88 EUR od 01. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 19,88 EUR od 01. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 51,92 EUR od 01. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 51,92 EUR od 01. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 51,92 EUR od 01. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 51,92 EUR od 01. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 51,92 EUR od 01. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 51,92 EUR od 01. studenoga 2010. pa do isplate,

- na iznos od 48,14 EUR od 01. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 47,13 EUR od 01. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 47,42 EUR od 01. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 47,42 EUR od 01. ožujka 2011. pa do isplate,

po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točki 2. Ugovora o kreditu broj: 27/05, kreditna partija 7102756069., od 17.06.2005., koji glasi: “uz valutnu klauzulu."

IV. Utvrđuje se nepostojanje tuženikove tražbine istaknute radi prebijanja s osnove manje plaćenih iznosa u iznosu od 306,10 eura (tristošest eura i deset centi), sa pripadajućim zateznim kamatama.

V. Nalaže se tuženom Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužitelju ČĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.450,00 eura (tisućučetristopedeset eura) sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 27. ožujka 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe koju je tužitelj izvršio podneskom od 6. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 17. lipnja 2005., sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 27/05, kreditna partija 7102756069, za kupnju stana, na rok otplate od 360 mjeseci, kojim se Ugovorom ista, kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 61.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj se sukladno članku 2. i 7. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF, uz redovnu kamatnu stopu koja određena kao promjenjiva, a u trenutku ugovaranja iznosila je 4,50 % godišnje.

Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Osim toga, odredba o valutnoj klauzuli ništetna je i iz razloga jer je u suprotnosti sa odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača. Takova odredba čini obvezu tužitelja neodređenom i neodredivom, suprotno je općim načelima obveznoga prava, uzrokuje neravnopravnost među strankama, radi se o tipskom ugovoru, tužitelj o istoj i o njenim učincima uopće nije bio informiran i dovodi tužitelja u znatno nepovoljan položaj. Iz svih tih razloga takva odredba je ništetna.

Poziva se na pravna utvrđenja u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., donesenim u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, kao i na odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima.

Tužitelj stoga predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnost predmetnih odredbi Ugovora i naložiti isplatu iznosa temeljem ništetne valutne klauzule.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova.

Tuženik prije svega ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, da nije predočio činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare, ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, da je tuženik tužitelja upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. ZOO-a koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Navodi da sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 i odluci C-243/20 ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Neosnovan je i zahtjev za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u preslik ispisa prometa po kreditu (l. 8.-18., l. 41.-50. spisa), preslik izračuna preplate s osnove valutne klauzule (l. 19.-22. spisa), preslik Ugovora o namjenskom kreditu (l. 23.-27. spisa), preslik efektivne kamatne stope (l. 28.-39. spisa), preslik pregleda kamatnih stopa po kreditu broj 7102756069 (l. 40. spisa) te je proveo dokaz financijskim vještačenjem i saslušanjem tužitelja kao stranke.

4. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit na iznos od 61.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita i činjenica da je kredit u cijelosti otplaćen.

5. Sporno je da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli kojom je iznos kredita i visina anuiteta vezan uz tečaj švicarskog franka protivna pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno je li ista nepoštena i ništetna. Posljedično tome sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koje je tuženiku platio zbog primjene valutne klauzule i promjena tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali je sporan njihov učinak i značaj za ovaj spor. Sporno je također jesu li protekli zakonom propisani rokovi zastare, kao i tijek zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

6. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP-a), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502a st.1. ZPP-a) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi kredita sud je saslušao tužitelja.

Tužitelj je iskazao da je kredit podigao jer su mu trebala sredstva za kupnju stana za stanovanje, otišao je u Zagrebačku banku, to je inače bila banka u kojoj je imao otvoren račun, pričao je sa djelatnicom banke, njegovom osobnom bankaricom, kada je rekao da mu treba kredit, ponudila mu je kredite u eurima i CHF-u, onda ju je pitao što je povoljnije, ona je rekla da je euro nestabilniji, da će ići valuta gore dolje, pa da uzme kredit u CHF-u. Jedino o čemu su pregovarali je bilo da je ona objašnjavala da će rata u eurima biti otprilike 40 posto veća, dakle radilo bi se o mjesečnim ratama za kredit u CHF-u otprilike 1.460,00 kuna, a mjesečna rata za kredit u eurima bi bila oko 1.800,00 ili 1.900,00 kuna, tako mu je rekla, a rekla mu je i da bolje da uzme kredit u CHF-u. Kredit je potpisao kod javnog bilježnika, javni bilježnik mu je čitao ugovor, ali ne sjeća se da mu je nešto objašnjavao. Sjeća se da je u početku rata bila otprilike 1.460,00 kn a poslije je rasla. Prije potpisivanja nije pročitao cijeli ugovor potpuno, već je pročitao dio o kojem su pričali, s time da pojašnjava da je već ranije i dugo vremena poznavao osobnu bankaricu, pričali su prijateljski, i vjeruje da niti ona nije znala koliko će rate narasti. U vrijeme sklapanja ugovora nije imao obrt ili firmu.

Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, budući da isti ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima, niti je tuženik prigovarao istinitosti iskaza.

9. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03; dalje: ZZP-a), koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP-a propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

10. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje: ZOO-a) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 17. lipnja 2005. Odredbom čl. 46. st. 2. ZOO-a propisano je da ugovorna obveza mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 50. ZOO-a predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništav. Prema odredbi čl. 47. st. 1. ZOO-a, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

11. Iz provedenih dokaza, utvrđeno je kako je tužitelj kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP s tuženikom, kao trgovcem, zaključio naprijed navedeni Ugovor o namjenskim kreditu radi kupnje vozila za osobne potrebe te da je u tom ugovoru ugovoren kredit u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske Narodne banke važećem na dan isplate.

12. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništave u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Slijedom iznijetog, sud je utvrdio da je ništava odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.

13. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju izračunao eventualno preplaćeni iznos kredita s osnove valutne klauzule, na mjesečnoj i ukupnoj osnovi te je iskazao datume svake pojedinačne uplate, ukoliko se tečaj CHF valute u trenutku realizacije kredita uzme kao važeći tečaj u cijelom utuženom razdoblju, a koji iznosi 680,88 eura, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka od 24. travnja 2024. budući da je isti stručan i objektivan, izrađen u skladu sa pravilima znanosti i vještine te zadatkom suda.

Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 680,88 eura (s osnove odredbe o valutnoj klauzuli).

Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu, ali je prigovorio na izrađeni nalaz i mišljenje ističući kako je trebalo uzeti u obzir i negativne razlike. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja, s osnove manje plaćenih iznosa, valja istaknuti da je sud mišljenja da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništavih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

14. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a te Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 156/22).

15. Tužitelju su na taj iznos dosuđene zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u toč. II. izreke ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan.

16. Pored toga, tužitelj kao ugovorna strana predmetnog Ugovora o kreditu ima pravo tražiti utvrđenje ništavosti predmetnih ugovornih odredaba sukladno odredbi čl. 327. ZOO-a. Dakle, svaka zainteresirana strana se može pozvati na ništetnost, a činjenica da je ugovor ispunjen nije prepreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost odnosno ništetnost pojedinih odredbi.

17. Nadalje, prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 108. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništavih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Ujedno je tuženik ostvario korist glede plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platila tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništavih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 210. st. 1. ZOO-a.

18. Sud je odbio zahtjev da se utvrdi ništetnim dio odredbe čl. 1. toč. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena glavnica kredita koja se veže za promjenu ugovorene valute švicarskog franka uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, obzirom je istom odredbom samo određen iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate, te je kao takva navedena odredba uočljiva, jasna i nije dovela do neravnopravnosti stranaka. Pored toga, o navedenoj odredbi odnosno o iznosu naznačenom u toj odredbi je upravo tužitelj i mogao pregovarati odnosno njegova visina je određena prema tužiteljevim potrebama. Do neravnopravnosti je dovela odredba prema kojoj se obveza vraćanja kredita računa prema valuti CHF na dan dospijeća, a u kojem je dijelu utvrđeno da je odredba (točka 4. i 7.) nepoštena, a time i ništetna.

19. U odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva koju je tužitelj izvršio podneskom od 6. svibnja 2024., odnosno povećanje tužbenog zahtjeva s obzirom na prvotno podnesen tužbeni zahtjev, valja napomenuti da je sud navedenu preinaku dopustio obzirom je ista izvršena nakon provedenog vještačenja u predmetu te jer je istu ocijenio kao svrsishodnu za konačno rješenje odnosa među strankama, a i konačno sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane dana 27. svibnja 2024. jer u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa je stoga navedeni prigovor tuženika valjalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci rješenja.

20. Nadalje, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare za potraživanje tužitelja na temelju ništavih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP-a. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF počinje teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, i to donošenjem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ovdje tuženika. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 31. svibnja 2023. to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO-a.

Stoga je valjalo odlučiti kao pod točkama I. - II. izreke.

21. Nadalje, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a.

Tužitelju je priznat trošak sastavljanja tužbe temeljem Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje: Tarifa), trošak sastava podnesaka od 6. svibnja 2024. i 7. lipnja 2024. te trošak zastupanja na ročištima održanim 20. veljače 2024. i 4. ožujka 2025., za svaku radnju u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife). Za svaku navedenu radnju tužitelju je priznat i pdv po stopi od 25%, dakle ukupno 1.250,00 eura.

Tome treba pribrojiti troškove predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 200,00 eura, pa je stoga ukupni iznos parničnog troška 1.450,00 eura.

Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

U Zagrebu, 28. ožujka 2025.

Sutkinja:

Natalija Horvatić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u četiri istovjetnih primjeraka u roku od 15 dana od dana objave presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku