Poslovni broj: Povrv-235/2023-12

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Split, Sukoišanska 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Paško Bačić, u pravnoj stvari tužitelja ADRIA PLUS d.o.o. Makarska, Ulica Ivana Gorana Kovačića bb, OIB: 82811653106, kojeg zastupa punomoćnik Predrag Trutin, odvjetnik u Makarskoj, Jadranska 3, protiv tuženika MILO MOJE d.o.o. Drvenik, Donja Vala 1E, OIB: 03273755102, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Delipetar, odvjetnik u Imotskom, A. Starčevića 14, radi isplate iznosa od 33.701,97 EUR, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 11. veljače 2025. u prisutnosti prokuriste tužitelja TI te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 28. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje je donio javni bilježnik Anamarija Arapović Vranješ iz Makarske pod poslovnim brojem javnobilježničkog predmeta UPP/OS-Ovrv- 1320/2022 (sudski predmet: Ovrv-5130/2022) od 1. veljače 2023. u dijelu kojim se nalaže tuženiku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 33.701,97 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. srpnja 2021. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 16. srpnja 2021. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i u dijelu kojim se nalaže tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.358,62 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. veljače 2023. do isplate i to po stopi koja se za razdoblje od 1. veljače 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Na prijedlog tužitelja kao ovrhovoditelja, javni bilježnik Anamarija Arapović Vranješ iz Makarske donijela je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pod poslovnim brojem javnobilježničkog predmeta UPP/OS-Ovrv-1320/2022 (sudski predmet: Ovrv-5130/2022) od 1. veljače 2023., a kojim rješenjem je naloženo tuženiku kao ovršeniku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 33.701,97 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. srpnja 2021. do isplate, kao i da mu naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.358,62 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate te je radi prisilnog ostvarenja te tražbine određena predložena ovrha.

2. Protiv donesenog rješenja o ovrsi tuženik je pravovremeno podnio prigovor, a povodom kojeg prigovora je rješenjem ovog suda poslovni broj Povrv-235/2023-2 od 15. studenog 2023. naprijed navedeno rješenje o ovrsi javnog bilježnika stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha, ukinute su provedene radnje te je odlučeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik je naveo da negira bilo kakav dug prema tužitelju, pa i predmetni, jer da je uvijek bilo obrnuto, odnosno da je tužitelj bio i jest dužan tuženiku. Tužitelj da nije iznio navode o tome kako je roba iz utuženog računa broj 1/03/1 od 15. lipnja 2021. naručena, kako je dogovoreno plaćanje te je li tražbina i kada (te kako) prestala, a što da je najbitniji dio poslovnog odnosa stranka. Nadalje, tuženik je naveo da su stranke 12. prosinca 2017. zaključile Ugovor o pozajmici, temeljem kojeg tuženik daje tužitelju zajam u iznosu od 200.000,00 kn. Postupajući po čl. 6. Ugovora o pozajmici, tužitelj da na poziv i po uputi tuženika kao zajmodavca vraća dug na drugi način i to isporukom robe iz predmetnog računa broj 1/03/1. Stoga, umjesto da pozove tuženika da zatvore međusobna potraživanja izjavama o prijeboju, tužitelj da se odlučio pokrenuti ovaj postupak, a što da je nepotrebno i neekonomično, kao i štetno za tužitelja, budući da njegov dug prema tuženiku danas, uvećan za pripadajuće i ugovorene kamate od 77.358,03 kn, iznosi 277.358,03 kn. Na kraju, tuženik je u prigovoru naveo da neće u tijeku ovog sudskog postupka istaći prigovor radi prijeboja, već da će podnijeti protutužbu budući da je njegova novčana tražbina prema tužitelju znatno veća od one koju tužitelj ima prema njemu.

4. U podnesku od 27. studenog 2024. tužitelj se očitovao na naprijed iznesene navode tuženika, ističući da Ugovor o pozajmici od 12. prosinca 2017. nema nikakve veze s predmetom ovoga postupka, kao i da se ujedno za isti ističe prigovor zastare. Tuženik da nije platio tužitelju novčanu obvezu iz Ugovora o menadžmentu, a što da će biti predmetom posebnog postupka. Nadalje, tužitelj je naveo da tuženik nije dokazao da je predmetnu fakturu platio, a tuženik da je svjestan svoje obveze na plaćanje fakture te da stoga ovim putem samo pokušava izbjeći tu svoju obvezu. S obzirom da tuženik nije na valjan način dokazao svoje tvrdnje o nepostojanju obveze prema tužitelju, tužitelj je predložio sudu usvojiti njegov tužbeni zahtjev.

5. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave i dokumentaciju koja je priložena spisu i to: račun tužitelja br. 1/03/1 od 15. srpnja 2021. (stranice 14-15 spisa), Ugovor o pozajmici od 12. prosinca 2017. (stranice 27-29 spisa) te tuženikov obračun kamata od 10. veljače 2023. (stranica 30-31 spisa). Isto tako, izveden je dokaz saslušanjem ranijeg zastupnika po zakonu tužitelja, a sadašnjeg prokuriste tužitelja TI. Sud je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem zastupnice po zakonu tuženika TIA budući da ista, iako uredno pozvana po punomoćniku tuženika, nije pristupila na zakazano ročište radi njenog saslušanja, a niti je na bilo koji način opravdala svoj izostanak, sve to imajući u vidu odredbe članka 269. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Sud je smatrao suvišnim izvoditi dokaz saslušanjem svjedoka GI, obzirom da tuženik nije naveo koja neposredna saznanja taj svjedok ima i na koje se to točno okolnosti isti predlaže saslušati, a sve to uzimajući u obzir odredbe članka 10. stavak 1. i članka 220. ZPP- a. Na kraju, sud je smatrao suvišnim, po prijedlogu tuženika, izvoditi dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, jer je ocijenio da izvođenje tog dokaza nije potrebno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, a to prvenstveno iz razloga što je taj dokaz predložen na okolnost visine tuženikove tražbine, s obračunatim kamatama, po ugovoru o pozajmici, a o kojoj tražbini se u ovom postupku nije niti odlučivalo.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 33.701,97 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos tužitelj potražuje od tuženika, po računu br. 1/03/1 od 15. srpnja 2021., na ime cijene za isporučenu robu.

8. Odredbom članka 376. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je da se ugovorom o kupoprodaji prodavatelj obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu.

9. Iz računa tužitelja br. 1/03/1 od 15. srpnja 2021. razvidno je da se radi o računu kojeg je tužitelj izdao tuženiku za isporučenu robu i to: konvekcijsku peć, caffe aparat, mlinac za kavu, leodmat, točionik za vino, boce (CO2, dušik), inox elemente kuhinje, više hladnjaka, stolova i stolica, zatim za tv i radio, pc kasu s printerom te sitni inventar caffe bara i kuhinje. U računu su navedene količine i jedinična cijena te robe, zatim oznaka dostavnice 7/2018, a račun je izdan na ukupan iznos od 253.927,50 kn, što preračunato preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije (1 eur = 7,53450 kn) iznosi 33.701,97 EUR. Iz tog računa je također razvidno da je kao datum dospijeća na plaćanje naveden 15. srpnja 2021. te da je kao način odnosno sredstvo plaćanja navedeno: transakcijski račun.

10. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi, a niti u daljnjem tijeku ovog postupka, tuženik nije osporavao činjenicu da mu je tužitelj isporučio robu navedenu u utuženom računu, a niti je osporavao cijenu robe odnosno visinu izdanog računa. Tuženik se zahtjevu tužitelja za isplatu utuženog iznosa usprotivio tvrdnjom da je isporukom robe iz predmetnog računa tužitelj zapravo (na drugi način) vratio dug tuženiku temeljem Ugovora o pozajmici od 12. prosinca 2017. te da zbog toga ne postoji obveza tuženika na plaćanje utuženog računa. Takve navode tuženika, tužitelj je u cijelosti osporio ističući da taj Ugovor o pozajmici nema nikakve veze s predmetom ovoga postupka.

11. Dakle, iz navedenog proizlazi da među strankama nije sporno da je tužitelj isporučio tuženiku robu iz utuženog računa niti je sporan iznos tog računa. Kao sporno između stranka je trebalo utvrditi je li utužena tražbina tužitelja prestala prijebojem, odnosno je li isporukom robe iz utuženog računa, a sukladno uputi tuženika, tužitelj samo podmirio svoju obvezu vraćanja pozajmice tuženiku po Ugovoru o pozajmici, zbog čega utužena tražbina tužitelja ne bi bila osnovana.

12. Uvidom u dostavljeni Ugovor o pozajmici od 12. prosinca 2017. utvrđeno je da se radi o ugovoru koji je sklopljen između tuženika kao davatelja pozajmice i tužitelja kao primatelja pozajmice. Tim ugovorom, u članku 1., ugovoreno je da tuženik daje, a tužitelj prima pozajmicu u iznosu od 200.000,00 kn. Nadalje, u članku 2. tog ugovora, stranke su ugovorile da je rok dospijeća povrata pozajmice 6 mjeseci od dana uplate pozajmice na račun tužitelja, a taj rok da se može produžiti suglasnošću ugovornih strana. Isto tako, ugovoreno je da se na iznos pozajmice obračunava minimalna zakonska kamata te da se u slučaju zakašnjenja s vraćanjem pozajmice obračunava kamata u visini zakonske zatezne kamate. U članku 4. ugovora navedeno je da, kao sredstvo osiguranja namirenja tražbine povrata pozajmice, tužitelj dopušta tuženiku da, bez njegovog daljnjeg pitanja i odobrenja, izvrši upis uknjižbe založnog prava na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Mostaru, zemljišnoknjižni ured u Mostaru u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to na stanu broj S-203. U članku 6. ugovora, stranke su ugovorile da će tužitelj, kao primatelj pozajmice, povrat pozajmice izvršiti uplatom na račun tuženika, kao davatelja pozajmice, ili na drugi način sukladno uputi tuženika. Na ugovoru o pozajmici potpisi CI, kao direktora i ovlaštene osobe tuženika, te TI, kao direktora i ovlaštene osobe tužitelja, su ovjereni kod vršitelja dužnosti javnog bilježnika Anamarije Arapović Vranješ iz Makarske pod brojem OV-4300/2017 dana 12. prosinca 2017.

13. Iz spisu priloženog tuženikovog obračuna kamata od 10. veljače 2023. razvidno je da se radi o kamatama koje su obračunate na iznos od 200.000,00 kn, a po Ugovoru o pozajmici, za razdoblje od 12. prosinca 2017. do 10. veljače 2023., koje obračunate kamate ukupno iznose 77.358,03 kn.

14. U odnosu na naprijed navedene sporne okolnosti između stranaka, dakle u odnosu na navode tuženika o postojanju njegovog poziva i upute tužitelju da dug prema Ugovoru o pozajmici vrati na drugi način, dakle isporukom robe iz utuženog računa, sud je na prijedlog tuženika odredio izvođenje dokaza saslušanjem zastupnika po zakonu tuženika CI i ranijeg zastupnika po zakonu tužitelja, a sada prokuriste tužitelja, TI, koji su ujedno kao osobe ovlaštene za zastupanje parničnih stranaka i potpisale Ugovor o pozajmici.

15. Na ročištu održanom kod ovog suda 11. veljače 2025. saslušan je prokurist tužitelja TI koji je u svom iskazu naveo da se utuženi račun tužitelja br. 1/03/01 od 15. lipnja 2021. odnosi na ugostiteljsku opremu za restoran i caffe bar, a koju opremu je tužitelj uredno isporučio tuženiku, po cijeni koja je između stranaka dogovorena. Tuženik da nikada nije imao bilo kakvih primjedbi na isporučenu robu. Roba da je isporučena tuženiku do 7 mjeseca 2018., a račun da je izdan u 2021. iz razloga što stranke nisu mogle postići sporazum oko toga tko će snositi trošak PDV-a obračunatog po tom računu, jer je tuženik inzistirao da trošak PDV-a podmiri tužitelj, a što nije bio dogovor koji je postignut. Zbog toga da je račun izdan u 2021. Istakao je da tuženik po predmetnom računu za isporučenu robu nije ništa platio tužitelju. U odnosu na ugovor o pozajmici kojeg je tuženik dostavio spis, naveo je da isti nema nikakve veze sa utuženim računom tužitelja iz ovog postupka. Nadalje je naveo da se tužitelj bavio poslovima kampinga i pružanja usluge za kampove te da je imao u zakupu zemljište u Makarskoj, kategorizirano kao kamp. Taj zakup da je isticao 2017. Tuženik da je kao trgovačko društvo osnovano u prosincu 2017. te se isti također namjeravao baviti uslugama kampinga. Između stranaka da je tada dogovoreno da će tužitelj pružati tuženiku uslugu menadžmenta i upravljanja kampom, u vlasništvu tuženika, kao i ishoditi sve potrebne dozvole i kategorizaciju za taj kamp. Stoga je između stranaka u mjesecu prosincu 2017. sklopljen Ugovor o menadžmentu, na rok od 3 godine, a prema kojem ugovoru je tužitelj trebao tuženiku pružati navedene usluge, dok je tuženik za te usluge trebao platiti tužitelju naknadu od 200.000,00 kn godišnje. Upravo u svezi s tim Ugovorom o menadžmentu, nekoliko dana prije sklapanja tog ugovora, između stranaka da je doista sklopljen Ugovor o pozajmici od 12. prosinca 2017. Odmah po sklapanju Ugovora o pozajmici, tuženik da je isplatio tužitelju iznos pozajmice od 200.000,00 kn i to na račun tužitelja u mjesecu prosincu 2017. TI je nadalje naveo da tužitelj nije vratio tuženiku tu pozajmicu, iz razloga što je ta pozajmica zapravo trebala služiti kao predujam naknade koju će tuženik biti dužan platiti tužitelju sukladno Ugovoru o menadžmentu iz 2017. Upravo se iznos pozajmice trebao prebiti s računom tužitelja za prvu godinu pruženih usluga iz Ugovora o menadžmentu. U skladu s tim da je i u članku 6. Ugovora o pozajmici navedeno da se pozajmica može vratiti na drugi način, a to da je bio upravo naprijed navedeni način o kojem je prethodno iskazivao. Istakao je da tuženik nije platio tužitelju ugovorenu naknadu po Ugovoru o menadžmentu, a niti da je želio sklopiti ugovor o prijeboju za iznos pozajmice kako je prethodno naveo. Na kraju svog iskaza, TI je ponovio da je tužitelj uredno isporučio tuženiku robu iz utuženog računa, na koju tuženik nije imao bilo kakvih primjedbi, te da isporučena roba po tom računu nije ni djelomično plaćena. Istakao je da Ugovor o pozajmici nema nikakve veze s isporučenom robom te da između stranaka nije postojao bilo kakav dogovor, kojeg spominje tuženik, da bi se isporukom robe iz računa zapravo prebilo dugovanje tužitelja po Ugovoru o pozajmici.

16. Tuženik nije prigovorio iskazu prokuriste i ranijeg zastupnika po zakonu tuženika TI, a sud nije našao razloge posumnjati u vjerodostojnost njegovog iskaza, pogotovo u dijelu u kojem isti navodi da između stranaka nije postojao dogovor o prebijanju dugovanja tužitelja po ugovoru o pozajmici s isporukom robe iz utuženog računa, odnosno da taj ugovor o pozajmici nije imao veze s isporukom robe iz utuženog računa. To i iz razloga što tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi, a niti u daljnjem tijeku ovog postupka nije naveo kada je i kako (na koji način) tuženik dao uputu tužitelju da mu pozajmicu, umjesto uplatom na žiro račun, vrati isporukom robe, a zastupnica po zakonu tuženika TIA, koja je upravo kao osoba ovlaštena za zastupanje tuženika mogla dati takvu uputu tužitelju, nije pristupila na ročište radi njenog saslušanja, bez opravdanog razloga. Upravo stoga, naprijed izneseni navodi TI iz njegovog iskaza ukazuju se vjerodostojnim, dok se navodi tuženika o postajanju upute tužitelju o načinu podmirenja duga po ugovoru o pozajmici, a samim time i o nepostojanju utužene tražbine tužitelja prema tuženiku, ukazuju neosnovanim. Ovo tim više, što tuženik nije dostavio u spis bilo kakav pisani dokaz (ispravu) da je pozvao, odnosno dao uputu tužitelju da mu dug po ugovoru o pozajmici vrati na drugi način, sukladno članku 6. Ugovora o pozajmici, odnosno isporukom robe iz utuženog računa.

17. U svezi tuženikovih navoda o prijeboju tražbine, potrebno je navesti da je odredbom članka 195. ZOO-a propisano da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. Sukladno članku 196. ZOO-a, prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju. Nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kada su se ispunile pretpostavke za to.

18. Dakle, iz navedene odredbe članka 196. ZOO-a razvidno je da za nastanak prijeboja potrebno da jedna od stranaka da izjavu o prijeboju. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da bi tužitelju dao izjavu o prijeboju kojom se utužena tražbina tužitelja prebija s protutražbinom tuženika, za koju isti tvrdi da je ima prema tužitelju sukladno Ugovoru o pozajmici. Također, ističe se da tuženik tijekom ovog postupka nije istakao prigovor radi prijeboja, a niti je podnio protutužbu za tražbinu za koju tvrdi da je ima prema tužitelju.

19. Budući da iz rezultata dokaznog postupka u ovom predmetu, kao i danih očitovanja stranaka, proizlazi da su stranke bile u poslovnom odnosu iz ugovora o kupoprodaji te da je tužitelj isporučio tuženiku robu iz utuženog računa, to je stoga teret dokaza u ovom postupku da nema dugovanja prema tužitelju bio na tuženiku. Međutim, tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao da je tužitelju platio cijenu za isporučenu robu po utuženom računu, a niti je dokazao da bi njegova obveza na plaćanje te cijene (računa) prestala na jedan od drugih zakonom propisanih načina o prestanku obveza, pa tako ni prijebojem. Stoga je sud zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 33.701,97 EUR, na ime cijene za isporučenu robu, osnovan te da isti treba usvojiti, a sve to sukladno odredbama članka 376. stavak 1. ZOO-a.

20. S obzirom na to da tuženik kao dužnik kasni s ispunjenjem novčane obveze isti je, sukladno odredbama članka 29. stavak 1. ZOO-a, dužan tužitelju platiti i zakonske zatezne kamate. Tužitelju su na dosuđeni iznos glavnice tražbine priznate zakonske zatezne kamate koje teku od 16. srpnja 2021., kao prvog slijedećeg dana od dana dospijeća na plaćanje utuženog računa, do isplate i to po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a za odnose iz trgovačkih ugovora, jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju iz takvog ugovora. U odnosu na visinu stope zakonskih zateznih kamata, a uzimajući u obzir da se kod odlučivanja o zahtjevu za plaćanje zateznih kamatama radi o primjeni materijalnog prava, navodi se da su tužitelju za razdoblje do 31. prosinca 2022. priznate zatezne kamate po stopi za trgovačke ugovore propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a, zatim za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi za trgovačke ugovore propisanoj člankom 2. stavak 1. Zakon o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22), a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi za trgovačke ugovore propisanoj člankom 1. stavak 1. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

21. Radi navedenog, a primjenom odredbe članka 451. stavak 3. ZPP-a, platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika održan je na snazi u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 33.701,97 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. srpnja 2021. do isplate.

22. Platni nalog iz rješenja o ovrsi valjalo je održati na snazi i za nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.358,62 EUR, a koji se odnose na trošak naknade javnom bilježniku u iznosu od 290,56 EUR s pripadajućim PDV-om po stopi od 25% u iznosu od 72,64 EUR, sukladno člancima 5. i 9. Pravilnika o naknadi i nagradi javnih bilježnika u ovršnom postupku (Narodne novine broj 9/21, 18/22), kao i na trošak tužitelja, zastupanog po odvjetniku kao punomoćniku, za sastav prijedloga za ovrhu u iznosu od 995,42 EUR, sukladno odredbama Tbr. 11. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sve zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj trošak teku od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO- a za ostale odnose, a kako je to i navedeno u platnom nalogu iz rješenja o ovrsi. U konkretnom slučaju radi se o nastalim troškovima koji su bili potrebni za vođenje postupka i na čiju naknadu, s pripadajućim zateznim kamatama, tužitelj ima pravo u smislu odredbi članka 14. stavak 4. i članka 30. stavak 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, dalje: OZ).

23. U odnosu na troškove parničnog postupka navodi se da bi, sukladno odredbama članka 154. stavak 1. ZPP-a, tuženik bio dužan naknaditi tužitelju parnične troškove koji su mu bili potrebni za vođenje ovog postupka, jer je tuženik izgubio ovu parnicu. Međutim, tužitelj nije popisao troškove parničnog postupka, odnosno nije postavio zahtjev za naknadu tih troškova pa je stoga odluka o troškovima parničnog postupka (u korist tužitelja) izostala.

24. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

25. Sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22, dalje: Zakon o uvođenju eura), novčani iznosi u odluci iskazani su u valuti euro, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije (1 euro = 7,53450 kuna), a sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe članka 14. Zakona o uvođenju eura.

U Splitu 28. ožujka 2025.

Sudac

Paško Bačić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku od petnaest dana od dana dostave ove presude.

Dna:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis