REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4015/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić kao sucu pojedincu, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika - specijaliste Lidije Đogaš Batovanja, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 30. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 28. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, isplati na ime naknade štete svotu od 1.752,34 €/13.203,01 kn uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od podizanja tužbe do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.356,50 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 28. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj kod ovog suda dana 23. svibnja 2023. navodi da je osiguranik tužitelja TM teško ozlijeđen u prometnoj nezgodi koja se dogodila 2. kolovoza 2002. u Rijeci te da je navedenu nesreću skrivio BM upravljajući osobnim automobilom registarske oznake [registarska oznaka], a da je odgovornost tuženika utvrđena u kaznenom postupku pod poslovnim brojem K-1021/20. Tužitelj navodi kako je na osnovu navedene nesreće rješenjem HZMO-a broj IN-508204 od 16. svibnja 2005. osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu kao i da je odgovornost utvrđena ovosudnom presudom poslovni broj Pn-2217/08 od 11. prosinca 2009. Tužitelj navodi kako je nastavio s isplatom invalidske mirovine osiguraniku SM, te da je za razdoblje od 1. lipnja 2020. do 30. rujna 2020. nastala nova šteta tužitelju u iznosu od 1.752,34 eura/13.203,01 kn. Tužitelj navodi kako je u mirnom postupku pokušao namiriti štetu te da je dana 3. svibnja 2023. uputio tuženiku odštetni zahtjev za naknadu štete kao i da je tuženik zahtjev zaprimio no da je odbio podmiriti dug, čime tužitelj predlaže ovom sudu da temeljem čl. 160. i čl. 161. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranje, donese presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti iznos od 1.752,34 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe do isplate, uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori nastanak štetnog događaja 2. kolovoza 2002. u kojem je teško ozlijeđen TM. Tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, osporava pasivnu legitimaciju, odgovornost te ističe prigovor zastare utuženog potraživanja. Tuženik u svakom slučaju osporava odgovornost za isplatu mirovine s obzirom da bi osiguranik tužitelja po redovnom tijeku stvari nakon navršene 65 godine stekao pravo na starosnu mirovinu, a obzirom da je iz dokaza koje dostavlja tužitelj razvidno da je njegov osiguranik rođen **.**.1947., dok tužitelj tvrdi da je mirovinu plaćao u periodu od 1. lipnja 2020. do 30. rujna 2020., odnosno u periodu u kojem je osiguranik tužitelja bio u dobi od 73 godine, to tuženik smatra kako ne postoji odgovornost tuženika za utuženo potraživanje, tj. da je došlo do prekida uzročne veze između potraživanja tužitelja i predmetnog štetnog događaja. Tuženik ističe da se u ovoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a ne kako to tužitelj pogrešno navodi odredbe iz članka 160. i 161. Zakona o mirovinskom osiguranju, jer je prema mišljenju tuženika potrebno utvrditi postoji li stvarna šteta za koju eventualno tuženik odgovara po polici automobilske odgovornosti. Kako sam tužitelj navodi da se radi o invalidskoj mirovini zbog ozljede na radu, to tuženik smatra da u konkretnom slučaju nema stvarne štete u smislu odredbi iz članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Predlaže u cijelosti odbiti tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu i to presliku presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj K-1021/02 od 10. lipnja 2003., Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Kž-413/03-3 od 2. veljače 2005., presliku zapisnika o očevidu od 2. rujna 2002., prijavu o ozljedi na radu, obračun isplaćenih mirovina, odštetni zahtjev, ovosudnu presudu poslovni broj Pn-2217/08-31 od 11. prosinca 2009., rješenje tužitelja od 16. svibnja 2005., presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-3631/2023-2 od 15. studenog 2023.

4. Sud je po prijedlogu tuženiku slao obavijest o otpočetoj parnici GM koju BM nije zaprimio, te je tuženik na ročištu održanom 7. studenog 2024. odustao od navedenog prijedloga čime sud navedenu obavijest nije ponovno poslao niti je s obzirom na navode tuženika proveo dokaz saslušanjem svjedoka ZM i prometno vještačenje. Naime, uvidom u dolje navedenu presudu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj K-1021/02 od 10. lipnja 2003.utvrđena je odgovornost ZM za predmetni štetni događaj, čime bi provođenje dokaza na navedenu okolnost bilo u suprotnosti sa načelom ekonomičnosti i efikasnosti postupka. Sud nije proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem obzirom je tuženik odustao od provođenja navedenog dokaza budući smatra kako je teret dokaz za navedeno na tužitelju.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim kao u točki I. izreke.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete na ime isplaćene invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio osiguraniku tužitelja i to u razdoblju od 1. lipnja 2020. do 30. rujna 2020. u iznosu od 1.752,34 eura.

7. Među strankama nije sporan nastanak predmetnog štetnog događaja, niti je sporno da je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu.

8. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva u cijelosti, pasivna legitimacija, odgovornost za isplatu navedenog iznosa i je li protekao zakonski propisani rok za zastaru utuženog potraživanja, kao i mjerodavno materijalno pravo, odnosno je li se u konkretnom slučaju kao specijalni propis primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23; dalje ZOOP) ili Zakon o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22; dalje ZOMO).

9. Prvenstveno valja naglasiti kako je u sporovima koje pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povratka izdataka za isplate invalidske mirovine na temelju odredbe čl. 161. ZOMO-a mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen, a to je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju (tako i Vrhovni sud RH u odlukama Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020.).

10. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a, također važećim u trenutku isplate invalidske mirovine, propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili socijalnog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama preuzetim ugovorom o osiguranju, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).

11. Iz naprijed citirane odredbe iz čl. 27. st. 1 ZOOP-a proizlazi da je društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obavezno nadoknaditi zavodu (ovdje tužitelju) svaku stvarnu štetu koju zavod pretrpi bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 206/22-2 od 23. ožujka 2022., Rev-x 388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev-5292/19-2 od 16. lipnja 2020. i dr.).

12. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, tuženik smatra da tužitelj od njega kao društva za osiguranje, ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između priznatog iznosa invalidske mirovine te kako je tjelesno oštećenje osiguranika prouzročeno povredom na radu i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu.

13. Uvidom u presudu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj K-1021/02 od 10. lipnja 2003. sud je utvrdio kako je navedenom presudom BM proglašen krivim da je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola (0,97 g/kg) te da je vožnjom u pripitom stanju ugrozio druge sudionike u prometu kao i da je poduzeo radnju skretanja bez da je prethodno propustio vozilo koje je dolazilo sa ceste sa prednošću prolaza, kao i da je ista postala pravomoćna dana 17. lipnja 2003. Navedeno proizlazi i iz zapisnika o očevidu sa lista 7-10 spisa.

14. Uvidom u prijavu ozljede na radu TM je naveo kako se na dan štetnog događaja vraćao kući motorom, da mu je iz sporedne ulice došlo vozilo (kojim je upravljao BM) i oduzelo mu prednost.

15. Prema rješenju tužitelja KLASA: UP/I 141-02/05-01, URBROJ: 341-25-05/3- 035414 od 16. svibnja 2005. priznato je SM kao osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu, a iz obrazloženja citiranog rješenja proizlazi da je uzrok profesionalna nesposobnosti za rad ozljeda na radu.

16. Tuženik je osporio kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva, no isti nije sukladno čl. 219. st. 1. ZPP-a predložio izvođenje dokaza na navedenu okolnost i to provođenjem financijskog vještačenja. Naime, tuženik je prvotno predložio izvođenje navedenog dokaza, no od istog je odustao na ročištu održanom 30. siječnja 2025. budući smatra kako je teret dokaza na tužitelju.

17. Tužitelj nije predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem, a teret dokaza osnova i visine tužbenog zahtjeva je na tužitelju po čl. 219. ZPP-a.

18. Nadalje, sud nije prihvatio kao dokaz visine tužbenog zahtjeva obračun isplata sa lista 20 spisa, jer isti nije obračunat u skladu s čl. 27. st. 3. ZOOP-a.

19. Budući da tužitelj u ovom postupku nije dokazao odlučnu činjenicu – nastanak i visinu štete koja bi bila obračunata primjenom odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP- a (koja odredba propisuje drugačiji način obračuna štete od odredbi ZOMO, na kojim odredbama tužitelj temelji svoj zahtjev), a teret dokaza čega je na tužitelju i koji u odnosu na tu odlučnu činjenicu nije predložio izvođenje odgovarajućih dokaza, a ne na tuženiku koji je osporavao, čime sud temeljem priložene dokumentacije nije bio u mogućnosti utvrditi postojanje štete u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a, to je sud temeljem čl. 221.a ZPP-a tužbeni zahtjev ocijenio nedokazanim, a samim time i neosnovanim. Naime, tužitelj nije dostavio niti predložio provođenje dokaza da bi invalidska mirovina bila veća od starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku događaja u utuženom periodu plaćao, odnosno da bi imao pravo na razliku iznosa u kojem je invalidska mirovina veća od starosne mirovine. Također sud ukazuje kako tužitelj potražuje isplatu mirovine u periodu od 1. lipnja 2020. do 30. rujna 2020., odnosno u periodu u kojem je osiguranik tužitelja bio u dobi od 73 godine. Time je za istaknuti kako bi osiguranik tužitelja da prethodno nije išao u invalidsku mirovinu, sukladno čl. 31. ZOMO-a ostvario pravo na prijevremenu starosnu mirovinu s navršenih 60 godina života i 40 godina staža (a što bi bilo 2007.) što znači da su prije 30. rujna 2020. do kojeg tužitelj potražuje isplatu razmjernog iznosa invalidske mirovine prestale pretpostavke za potraživanje tužitelja prema odredbi čl. 160. st. 5. ZOMO-a, a na koje odredbe se tužitelj poziva.

20. Slijedom navedenog, kako tužitelj nije dokazao da trpi štetu to je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan te odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

21. Obzirom u provedenom postupku tužitelj nije dokazao visinu utuženog potraživanja, to sud nije posebno razmatrao ostale prigovore tuženika.

22. Odluka o troškovima tuženika, temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, čl. 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika rad (Narodne novine broj 148/09, 142/12, 108/14, 126/22, 138/23, dalje Tarifa) te prema zatraženom trošku na ročištu 30.1.2025. sve sukladno vrijednosti predmeta spora od 1.752,34 eura, slijedom čega je tuženiku priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.562,50 eura i to na ime sastava odgovora na tužbu, te za pristup na ročište dana 16.1.2024., 18.4.2024., 1.7.2024., 7.11.2024. i 30.1.2025. za svako radnju u iznosu od po 200,00 eura te sastav podneska od 29.6.2023. u iznosu od 50,00 eura, sve uz pripadajući PDV od 25%, čime je odlučeno kao u točki II.

23. Zatezna kamata na trošak određena je sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 28. ožujka 2025.

Sudac:

Violeta Veselić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

DNA:

- tužitelju

- tuženiku po pun.

U Zagrebu, dana 28. ožujka 2025. godine

Viši sudski savjetnik - specijalist: Lidija Đogaš Batovanja