Republika Hrvatska

Općinski sud u Požegi

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-68/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja UK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 12. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika i punomoćnika tuženika dana 28. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne odredbe glave 2. 7. i 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102442864, koji je tužitelj UK, [adresa], zaključio sa tuženikom Erste&Steiermarkische bank d.d. Jadranski trg 3a, Rijeka, dana 01.06.2005.godine, koje glase:

"2.IZNOS KREDITA 46.600 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.

7. NAČIN VRAĆANJA 120 /stodvadesetmjesečnih/ anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Iznos anuiteta: 505,50 CHF

VALUTNA KLAUZULA Povrat obveza iz ovog Ugovora, (iznos kredita i pripadajuće kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se prema srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik kredita potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

10.NAKANDA Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,50 % naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200,00

HRK, obračunato sa datumom ugovora."

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische banka d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a. da tužitelju UK, [adresa], isplati iznos od 6,361,80 eura, na ime stečenog bez osnove isplati dolje navedene iznose

-za iznos od 454,70 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2005 godine, do isplate

-za iznos od 0,10 eura sa z.z.kamatom počevši od 04.10.2005 godine, do isplate

-za iznos od 0,18 eura sa z.z.kamatom počevši od 26.10.2005 godine, do isplate

-za iznos 0,74 eura sa z.z.kamatom počevši od 14.11.2005 godine, do isplate

-za iznos od 8,88 eura sa z.z.kamatom počevši od 03.11.2008 godine, do isplate

-za iznos od 2,27 eura sa z.z.kamatom počevši od 24.12.2008 godine, do isplate

-za iznos od 15,34 eura sa z.z.kamatom počevši od 20.01.2008 godine, do isplate

-za iznos od 20,40 eura sa z.z.kamatom počevši od 18.02.2008 godine, do isplate

-za iznos od 20,43 eura sa z.z.kamatom počevši od 10.03.2009 godine, do isplate

-za iznos od 9,03 eura sa z.z.kamatom počevši od 12.05.2009 godine, do isplate

-za iznos od 3,14 eura sa z.z.kamatom počevši od 26.05.2009 godine, do isplate

-za iznos od 4,93 eura sa z.z.kamatom počevši od 08.06.2009 godine, do isplate

-za iznos od 3,26 eura sa z.z.kamatom počevši od 28.07.2009 godine, do isplate

-za iznos od 2,00 eura sa z.z.kamatom počevši od 17.08.2009 godine, do isplate

-za iznos od 5,83 eura sa z.z.kamatom počevši od 15.09.2009 godine, do isplate

-za iznos od 0,57 eura sa z.z.kamatom počevši od 27.10.2009 godine, do isplate

-za iznos od 3,55 eura sa z.z.kamatom počevši od 07.11.2009 godine, do isplate

-za iznos od 3,98 eura sa z.z.kamatom počevši od 16.12.2009 godine, do isplate

-za iznos od 12,87 eura sa z.z.kamatom počevši od 13.01.2010 godine, do isplate

-za iznos od 14,26 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2010 godine, do isplate

-za iznos od 23,84 eura sa z.z,kamatom počevši od 27.03.2010 godine, do isplate

-za iznos od 22,05 eura sa z.z.kamatom počevši od 23.04.2010 godine, do isplate

-za iznos od 21,23 eura sa z.z.kamatom počevši od 27.04.2010 godine, do isplate

-za iznos od 44,19 eura sa z.z.kamatom počevši od 29.06.2010 godine, do isplate

-za iznos od 42,86 eura sa z.z.kamatom počevši od 07.07.2010 godine, do isplate

-za iznos od 36,23 eura sa z.z.kamatom počevši od 03.08.2010 godine, do isplate

-za iznos od 54,22 eura sa z.z.kamatom počevši od 06.09.2010 godine, do isplate

-za iznos do 49,25 eura sa z.z.kamatom počevši od 20.10.2010 godine, do isplate

-za iznos od 52,03 eura sa z.z.kamatom počevši od 15.11.2010 godine, do isplate

-za iznos od 60,36 eura sa z.z.kamatom počevši od 06.12 2010 godine, do isplate

-za iznos od 78,25 eura sa z.z.kamatom počevši od 11.01.2010 godine, do isplate

-za iznos od 66,52 eura sa z.z.kamatom počevši od 02.02.2011 godine, do isplate

-za iznos od 69,95 eura sa z.z.kamatom počevši od 14.03.2011 godine, do isplate

-za iznos od 63,07 eura sa z.z.kamatom počevši od 14.04.2011 godine, do isplate

-za iznos od 73,71 eura sa z.z.kamatom počevši od 12.05.2011 godine, do isplate

-za iznos od 92,07 eura sa z.z.kamatom počevši od 31.05.2011 godine, do isplate

-za iznos od 83,67 eura sa z.z.kamatom počevši od 05.07.2011 godine, do isplate

-za iznos od 132,41 eura sa z.z.kamatom počevši od 03.08.2011 godine, do isplate

-za iznos od 121,45 eura sa z.z.kamatom počevši od 24.08.2011 godine, do isplate

-za iznos od 91,36 eura sa z.z.kamatom počevši od 06.10.2011 godine, do isplate

-za iznos od 93,90 eura sa z.z.kamatom počevši od 03.11.2011 godine, do isplate

-za iznos od 87,63 eura sa z.z.kamatom počevši od 05.12.2011 godine, do isplate

-za iznos od 97,06 eura sa z.z.kamatom počevši od 11.01.2012 godine, do isplate

-za iznos od 103,19 eura sa z.z.kamatom počevši od 21.02.2012 godine, do isplate

-za iznos od 103,25 eura sa z.z.kamatom počevši od 27.03.2012 godine, do isplate

-za iznos od 105,23 eura sa z.z.kamatom počevši od 24.04.2012 godine, do isplate

-za iznos od 104,78 eura sa z.z.kamatom počevši od 22.05.2012 godine, do isplate

-za iznos od 104,12 eura sa z.z.kamatom počevši od 06.06.2012 godine, do isplate

-za iznos od 100,24 eura sa z.z.kamatom počevši od 02.07.2012 godine, do isplate

-za iznos od 98,94 eura sa z.z.kamatom počevši od 13.08.2012 godine, do isplate

-za iznos od 91,59 eura sa z.z kamatom počevši od 13.09.2012 godine, do isplate

-za iznos od 96,03 eura sa z.z.kamatom počevši od 11.10.2012 godine, do isplate

-za iznos od 99,65 eura sa z.z.kamatom počevši od 13.11.2012 godine, do isplate

-za iznos od 97,89 eura sa z.z.kamatom počevši od 13.12.2012 godine, do isplate

-za iznos od 95,41 eura sa z.z.kamatom počevši od 15.01.2013 godine do isplate

-za iznos od 94,11 eura sa z.z.kamatom počevši od 02.02.2013 godine do isplate

-za iznos od 93,00 eura sa z.z.kamatom počevši od 15.03.2013 godine do isplate

-za iznos od 95,06 eura sa z.z.kamatom počevši od 25.04.2013 godine do isplate

-za iznos od 89,47 eura sa z.z.kamatom počevši od 21.05.2013 godine do isplate

-za iznos od 90,91 eura sa z.z.kamatom počevši od 24.06.2013 godine do isplate

-za iznos od 88,40 eura sa z.z.kamatom počevši od 16,07.2013 godine do isplate

-za iznos od 89,35 eura sa z.z.kamatom počevši od 14.08.2013 godine do isplate

-za iznos od 91,91 eura sa z.z.kamatom počevši od 16.09.2013 godine do isplate

-za iznos od 94,52 eura sa z.z.kamatom počevši od 15.10.2013 godine do isplate

-za iznos od 95,79 eura sa z.z.kamatom počevši od 07.11.2013 godine do isplate

-za iznos od 100,01 eura sa z.z.kamatom počevši od 11.12.2013 godine do isplate

-za iznos od 98,46 eura sa z.z.kamatom počevši od 25.01.2014 godine do isplate

-za iznos od 101,28 eura sa z.z.kamatom počevši od 25.02.2014 godine do isplate

-za iznos od 101,49 eura sa z.z.kamatom počevši od 28.03.2014 godine do isplate

-za iznos od 99,74 eura sa z.z.kamatom počevši od 29.04.2014 godine do isplate

-za iznos od 98,39 eura sa z.z.kamatom počevši od 23.05.2014 godine do isplate

-za iznos od 97,38 eura sa z.z.kamatom počevši od 24,06.2014 godine do isplate

-za iznos od 99,82 eura sa z.z.kamatom počevši od 14.07.2014 godine do isplate

-za iznos od 101,64 eura sa z.z.kamatom počevši od 14.08.2014 godine do isplate

-za iznos od 102,39 eura sa z.z kamatom počevši od 04.09.2014 godine do isplate

-za iznos od 103,11 eura sa z.z.kamatom počevši od 14.10.2014 godine do isplate

-za iznos od 107,82 eura sa z.z.kamatom počevši od 28.11.2014 godine do isplate

-za iznos od 108,35 eura sa z.z.kamatom počevši od 15.12.2014 godine do isplate

-za iznos od 107,99 eura sa z.z.kamatom počevši od 12.01.2015 godine do isplate

-za iznos od 107,88 eura sa z.z.kamatom počevši od 11.02.2015 godine do isplate

-za iznos od 107,61 eura sa z.z.kamatom počevši od 16.03.2015 godine do isplate

-za iznos od 107,83 eura sa z.z.kamatom počevši od 21.04.2015 godine do isplate

-za iznos od 124,99 eura sa z.z.kamatom počevši od 14.05.2015 godine do isplate

-za iznos od 109,85 eura sa z.z.kamatom počevši od 24.06.2015 godine do isplate

-za iznos od 108,53 eura sa z.z.kamatom počevši od 06.07.2015 godine do isplate zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku do 31.srpnja 2015.godine, po stopi određenoj u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5 % poena, a od 1.kolovoza 2015 godine do 31.srpnja 2022. godine po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od 1. siječnja 2023.godine, pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, sukladno odredbi članka 29.stav.Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1 Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima, te naknadi parnični trošak, sve to u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je sa tuženikom dana 1.6.2005.godine zaključio Ugovor o namjenskom kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102442864, te su stranke zatim, tako sačinjenu privatnu ispravu, podnijeli na potvrdu kod Javnog bilježnika, Ante Brekalo Požega, na rok vraćanja od 10 godina. Na osnovu tog ugovora, tužitelj je od tuženika ishodio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 46.600,00, CHF obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Tužitelj je tuženiku otplatio kredit u cijelosti. Tužitelj navodi da je u članku 1. ugovoreno da iznos kredita iznosi 46.600,00 CHF (četrdesetšesttisućešestoCHF) protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. U članku 7.ugovoren je način vraćanja u 120 /stodvadesetmjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvom u mjesecu. Iznos anuiteta je 505,50 CHF. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualno troškovi) obračunat će se prema srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

1.1.Tužitelj ističe da je sklopio predmetni ugovor te pri tome pristao i na opće akte tuženika a bez toga da se s istima zaista upoznao i razumio ih. Tuženik niti na jedan način nije tužitelja upoznao sa svojim općim aktima kao niti posljedicama tj. obavezama koje iz istih za tužitelja proizlaze, već naprotiv, službenik banke je samo tužitelju dao ugovor na potpis. Tuženik je na ovakav način povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača zaključivši sa istim predmetni ugovor o kreditu koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je u istom ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja, te u vrijeme zaključenja tog ugovora tuženik nije kao trgovac tuženika kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik kao i druge banke u Republici Hrvatskoj postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/13) i to čl. 81; 82 i 90, a od kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., te je također postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/8, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96 i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Navedeno je potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH od dana 3. rujna 2019. posl. br. Rev 2221/2018-11 gdje je nesporno zaključeno da su banke, a tako i sam tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF (valutna klauzula), a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Obzirom na gore navedeno, nesporno je da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora zaključenog između tužitelja i tuženika ništetne, a sve temeljem gore navedene presude. U tom smislu nesporno je da su tužitelj i tuženik predmetni ugovor sklopili u spornom razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine, obzirom je isti sklopljen 4.12.2007. godine. Nadalje se ističe da se sukladno presudi VSRH posl. br. Rev 2245/17-2 na individualne restitucijske zahtjeve primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina te se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

1.3. Tužitelj navodi da je tuženik takvim postupanjem, a na način kako je to određeno u glavi 2 i 4 Ugovora o kreditu, doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama tj. nije postupao savjesno i pošteno i konkretan ugovor je jednu ugovornu stranu doveo do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja ugovora. Tako postupanje tužene suprotno je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnima. Također je u glavi 4. kamatna stopa Ugovora o kreditu utvrđeno da se tužitelj neosnovano i nezakonito obvezuje platiti kamatu tuženiku po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatni stopama tužene. Ovakvim određivanjem kamate tuženik uopće nije ugovorio parametre i fiksni dio kamate te razdoblja promjene kamatnih stopa u skladu s odredbama čl. 11 a st.5 Zakon o potrošačkom kreditu, pa je takvim postupanjem tuženik počinio prekršaj opisan čl. 26.at.1., podstavak 28. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužitelj podsjeća da je Zakonom o obveznim odnosima u čl. 3 određeno da sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a čl. 4 da se sudionici tog ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obveza svakako ne spada u obvezno pravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja

1.4. Stoga predlaže da sud utvrdi ništetnima odredbe čl 2. i 7. Ugovora koji je tužitelj zaključio sa tuženikom i isplati novčani iznos od 5.730,69 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega osporava nadležnost Općinskog suda u Požegi s pozivom na odredbu čl. 16. Ugovora o kreditu broj 5102442864 od 1. lipnja 2005. godine kojom je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.

2.1. Nadalje tuženik navodi da su tužitelj i tuženik sklopili sklopio Ugovor o kreditu dana 1. lipnja 2005. Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništavosti odredbi Ugovora o kreditu i to u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa od 5.730,69 eura. Tuženik osporava tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 25.10.2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 11.1.2017. godine nastupila zastara. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 04.04.2012. došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 11 siječnja 2022. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope.

2.3. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje: da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja. Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.

2.4. O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak pa stoga tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Predloženim svjedokom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužiteljsasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

2.5. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C- 81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.6. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine", broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U postupku je sporna nadležnost ovoga suda, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, status potrošača tužitelja, zastara potraživanja, te tijek zakonske zatezne kamate.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu od 1.6.2005. godine, pregled prometa po partiji kredita, pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka Sande Marinac od 19. ožujka 2024., podatke Požeško-slavonske županije upravnog odjela za gospodarstvo od 13. rujna 2024. i podnesak Porezne uprave PU Požega od 17. rujna 2024.te ostale podneske i priloge spisu. Nadalje je sud saslušao svjedoka OK i tužitelja osobno u svrhu dokazivanja.

5. Nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl.8.Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. O prigovoru mjesne nadležnosti odlučeno je rješenjem ovoga suda poslovni broj P- 68/2023-5 od 14.kolovoza 2023. na način da je prigovor odbijen, na koje rješenje je tuženik uložio žalbu, te je rješenjem Županijskog suda u Puli br. Gž 1009/2023-2 od 25.rujna 2023. odbijena žalba tuženika i potvrđeno rješenje ovoga suda.

7. Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o namjenskom kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102442864 dana 1.6.2005. Na osnovu tog ugovora, tužitelj je od tuženika ishodio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 46.600,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Tužitelj je tuženiku otplatio kredit u cijelosti.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Istom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

8.2. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu broj Pž 6632/2017 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženog protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

9. Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

10. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

11. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to je dakle ništava odredba čl.2. i čl.7. predmetnog Ugovora u kojem članku je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

13. Naime, visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

13.1. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003, te čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

14. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

15. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

16. Sud je saslušao tužitelja UK koji je iskazao da je po zanimanju vodoinstalater, a kredit koji je zaključio kod tuženika je iskoristio za renoviranje objekta i izgradnju objekta na adresi [adresa]. Posljednjih deset godina se bavi iznajmljivanjem ovog objekta. Za ovaj objekt je dovršio izgradnju negdje 1999. godine a sredstvima kredita je dovršavao objekt i adaptirao. Kredit je podigao kao fizička osoba. U banci tuženika je izrekao svoju potrebu za kreditom i ne sjeća se zbog proteka vremena u kojim mu je sve valutama ugovor ponuđen, ali se odlučio za kredit u CHF jer je bio najpovoljniji. Nitko mu nije objasnio ekonomske posljedice sklapanja ugovora vezanog za CHF. Kad ga se pita je li pregovarao o pojedinim odredbama ugovora o kreditu odgovorio je da nije. Nije čitao ugovor o kreditu prilikom potpisivanja, jer je bio povoljan ugovor. U vrijeme podizanja kredita je bio vlasnik firme "GF Compani d.o.o.", a bavila se instalacijama poput grijanja vode i sl. Na pitanje na što su utrošena sredstva kredita odgovorio je da su utrošena za izgradnju objekta i renoviranje na adresi [adresa]. Na pitanje da li se na tom objektu obavljala kakva gospodarska djelatnost poput iznajmljivanja, odgovorio je da u vrijeme zaključenja ugovora nije, nakon nekog vremena je počeo iznajmljivati objekt otprilike 2012. godine. Na pitanje što se događalo vezano za objekt od 2005. kad je zaključio ugovor o kreditu pa do 2012. odgovorio je da se objekt uređivao kroz to razdoblje. Nije se koristio. Na pitanje da li se objekt obavljao u svrhu obavljanja gospodarske djelatnosti odgovorio je da je.

17. Svjedok OK, zaposlenik tuženika, iskazao je da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu radio na poslovima kreditiranja kao kreditni savjetnik. On je potpisao ugovor koji je predmet postupka, zajedno s tadašnjim direktorom ĆK. Vezano za predmetni kredit iskazao je da je tužitelj, tada za njih novi klijent došao u prostorije tuženika i stavio zahtjev za kredit i on mu je ponudio kredit u eurima i CHF jer su oni uvijek imali i kredite u eurima u ponudi. Obzirom je tada bila niža kamatna stopa u kreditima vezanima za CHF tužitelj je prihvatio takav kredit. Na pitanje da li je tužitelju objasnio ekonomske posljedice sklapanja ugovora o kreditu u kojemu je valutna klauzula vezana uz CHF odgovorio je da je od sklapanja ugovora prošlo dvadeset godina ali sjeća se da su na stolu bili grafovi i letci s prikazanim kretanjem CHF-a u odnosu na druge valute. Svrha kredita je bila adaptacija sale za iznajmljivanje, jedan dio je bio vezan za sobe, a jedan dio za stolice.

18. Iz podataka dostavljenih od Upravnog odjela za gospodarstvo, Odsjek za poduzetništvo turizam i promet Požeško Slavonske županije od 13.rujna 2024. na upitje li UK (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], evidentiran kao iznajmljivač sale za vjenčanje i prenoćišta pod nazivom "Sala Nova Lipa" koja se nalazi na adresi [adresa], izvršen je uvid u Upisnik ugostiteljskih objekata koji se ne kategoriziraju i utvrđeno je da na ime UK (0IB: (01118095981) nije izdano rješenje o ispunjavanu minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti vrste Prenoćište. Isto tako se navodi da ovo upravno tijelo ne vodi evidenciju iznajmljivača sala za vjenčanja, a niti utvrđuje minimalne uvjete za iznajmljivanje sala za vjenčanja. Nadalje navode da je za ugostiteljski objekt koji se nalazi na adresi [adresa], izdano rješenje ugostitelju - trovačkom društvu IGA društvo s ograničenom odgovornošću za usluge i trgovinu (MBS: [matični broj subjekta]. OIB:48471627111), sa sjedištem [adresa], za vrstu Prenoćište dana 10. studenoga 2017. godine, te rješenje za vrstu Restorana dana 11. listopada 2017. godine.

19. Iz podatka o dohotku od iznajmljivanja Porezne uprave, Područni ured Požega, Ispostava Požega od 17.rujna 2024. utvrđeno je da porezni obveznik UK ima prijavljen zakup poslovnog prostora na adresi [adresa]. Porezni obveznik ostvaruje paušalni dohodak od zakupa predmetnog poslovnog prostora, koji daje u zakup zakupoprimcu IGA d.o.o., OIB: 48471627111, ovlaštenik HK, OIB: [osobni identifikacijski broj].

20. Sud cijeni da je iskaz tužitelja istinit, osobito jer je iskazao i okolnosti koje mu ne idu u prilog- da nije pročitao ugovor u cijelosti prilikom potpisivanja, te da je sredstva kredita iskoristio za adaptaciju sale za iznajmljivanje. Okolnost da tužitelj nije pročitao ugovor u cijelosti nije od utjecaja na odluku suda u ovom sporu jer ova okolnost ne umanjuje činjenicu da su sporne odredbe ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane trgovca.

21. Međutim ovaj sud je stava da tužitelj nema status potrošača.

21.1. U odnosu na status potrošača tužitelja sud je ocjenjivao da li je da pravni posao zaključen u svrhu namijenjenu njegovoj poslovnoj djelatnosti, odnosno obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Prema Direktivi za procjenu da li fizičke osobe koje posluju u okviru obrta, poduzeća ili profesije u svojstvu prodavatelja robe ili pružatelja usluga ili potrošača, važno je utvrditi odnosi li se predmetni ugovor na jednu od tih aktivnosti. Uvidom u podatke Upravnog odjela za gospodarstvo, Odsjek za poduzetništvo turizam i promet Požeško Slavonske županije te Porezne uprave, Područni ured Požega, Ispostava Požega utvrdio da tužitelj daje u zakup poslovni prostor na adresi [adresa], a to je i sam potvrdio u svom iskazu. Nije sporno da je tužitelj u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio vlasnik firme "GF Compani d.o.o." koja se bavila instalacijama poput grijanja vode i sl., a tužitelj je iskazao da je po zanimanju vodoinstalater ali isto tako je tužitelj u nekoliko navrata ponovio da su sredstva kredita koji je zaključio kod tuženika iskorištena za renoviranje objekta i izgradnju objekta na adresi [adresa] i da se posljednjih deset godina bavi iznajmljivanjem ovog objekta. Na pitanje što se događalo vezano za objekt od 2005. kad je zaključio ugovor o kreditu pa do 2012. odgovorio je da se objekt uređivao kroz to razdoblje, a na pitanje da li se objekt obnavljao u svrhu obavljanja gospodarske djelatnosti izričito je odgovorio da je. Isto tako je saslušani svjedok OK, zaposlenik tuženika, iskazao da je svrha kredita bila adaptacija sale za iznajmljivanje, jedan dio je bio vezan za sobe, a jedan dio za stolice.

21.2.Presudom Suda EU pod br. C-774/19 od 10.12.2020.g. odlučeno je da samo ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost ( Presuda od **.**.2018.g., U, C-498/16 ). U tom pogledu, Sud je pojasnio da je pojam „potrošač” u smislu članka 15. stavka 1. Uredbe br. 44/2001, koji se definira kao suprotnost pojmu „gospodarski subjekt”, objektivne prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i informiranosti dotične osobe. 24. Isto tako Presudom EU pod posl. br. C-630/17 odlučeno je da čl. 17. st. 1. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da se dužnik koji je sklopio ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u kojoj živi u cilju, među ostalim, da u njoj pruža usluge turističkog smještaja, ne može smatrati „potrošačem” u smislu te odredbe, osim ako je s obzirom na kontekst transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini, veza između tog ugovora i te profesionalne djelatnosti tako slaba da je očito da se navedenim ugovorom u biti ostvaruju privatne svrhe, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

21.3. Činjenica je da se u predmetnom ugovoru navodi da "banka odobrava kredit za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora" međutim provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se nije radilo o stambenoj nekretnini, posebno ne namijenjenoj stambenom zbrinjavanju, već sali za iznajmljivanje, odnosno objektu za koji je sam tužitelj iskazao da se ovaj objekt renovirao sredstvima kredita i da se obnavljao u svrhu obavljanja gospodarske djelatnosti.

21.4. Cijeneći sve navedeno, po stavu ovog suda, veza između predmetnog ugovora o kreditu i privatnih potrošačkih potreba tužitelja u odnosu na nekretninu kupljenju sredstvima odobrenim tim kreditom je tako slaba da je očito da su se navedenim ugovorom u biti ostvarivale poslovne svrhe ( sala za iznajmljivanje ) slijedom čega tužitelj u konkretnom ugovornom odnosu nema status potrošača.

22. Slijedom navedenog, a kako je sud utvrdio da tužitelju za pružanje zaštite prema Zakonu o pravu potrošača nedostaje status potrošača, to je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti kako je odlučeno u točki I izreke ove presude.

23. Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pa je tuženiku prema troškovniku primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika dosuđen trošak sastava odgovora na tužbu i sastav podneska od 18.4.2024. u iznosu od 200,00 eura za svaki, zastupanje na ročištu 8.2.2024. i 12.2.2025. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište što ukupno iznosi 800,00 eura što uz obračunati PDV od 25% iznosi 1.000,00 eura, koji trošak je i dosudio tuženiku.

23.1. Sud nije priznao tuženiku trošak žalbe protiv rješenja od 23.8.2023. jer je o ovom trošku odlučeno rješenjem Županijskog suda u Puli br. Gž 1009/2023-2 od 25.rujna 2023.

24. Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 28. ožujka 2025.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Požega

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb