Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-797/2019-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca, protiv tužene Reiffeisenbak Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, zastupane po pun. iz OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dovršene 16. siječnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i uz zamjenicu punomoćnice AŠ, odvjetničke vježbenice u uredu Davora Bartolca, odvjetnika iz Karlovca, te punomoćnice tuženika VŠ, odvjetničke vježbenice u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, po objavi 28. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, iznos od 360,24 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- 6,21 EUR od 31.12.2007. pa do isplate

- 6,13 EUR od 31.01.2008. pa do isplate

- 6,06 EUR od 29.02.2008. pa do isplate

- 5,98 EUR od 31.03.2008. pa do isplate

- 5,90 EUR od 30.04.2008. pa do isplate

- 5,82 EUR od 31.05.2008. pa do isplate

- 7,52 EUR od 30.06.2008. pa do isplate

- 7,41 EUR od 31.07.2008. pa do isplate

- 7,30 EUR od 31.08.2008. pa do isplate

- 7,19 EUR od 30.09.2008. pa do isplate

- 7,08 EUR od 31.10.2008. pa do isplate

- 6,97 EUR od 30.11.2008. pa do isplate

- 6,86 EUR od 31.12.2008. pa do isplate

- 6,74 EUR od 31.01.2009. pa do isplate

- 6,62 EUR od 28.02.2009. pa do isplate

- 6,51 EUR od 31.03.2009. pa do isplate

- 11,35 EUR od 30.04.2009. pa do isplate

- 11,14 EUR od 31.05.2009. pa do isplate

- 10,93 EUR od 30.06.2009. pa do isplate

- 10,71 EUR od 31.07.2009. pa do isplate

- 10,49 EUR od 31.08.2009. pa do isplate

- 10,27 EUR od 30.09.2009. pa do isplate

- 10,05 EUR od 31.10.2009. pa do isplate

- 9,83 EUR od 30.11.2009. pa do isplate

- 9,61 EUR od 31.12.2009. pa do isplate

- 9,38 EUR od 31.01.2010. pa do isplate

- 9,14 EUR od 28.02.2010. pa do isplate

- 8,91 EUR od 31.03.2010. pa do isplate

- 8,67 EUR od 30.04.2010. pa do isplate

- 8,43 EUR od 31.05.2010. pa do isplate

- 8,19 EUR od 30.06.2010. pa do isplate

- 7,94 EUR od 31.07.2010. pa do isplate

- 7,70 EUR od 31.08.2010. pa do isplate

- 7,44 EUR od 30.09.2010. pa do isplate

- 7,19 EUR od 31.10.2010. pa do isplate

- 6,94 EUR od 30.11.2010. pa do isplate

- 6,67 EUR od 31.12.2010. pa do isplate

- 6,42 EUR od 31.01.2011. pa do isplate

- 6,15 EUR od 28.02.2011. pa do isplate

- 5,88 EUR od 31.03.2011. pa do isplate

- 5,61 EUR od 30.04.2011. pa do isplate

- 5,34 EUR od 31.05.2011. pa do isplate

- 5,06 EUR od 30.06.2011. pa do isplate

- 4,78 EUR od 31.07.2011. pa do isplate

- 4,50 EUR od 31.08.2011. pa do isplate

- 4,21 EUR od 30.09.2011. pa do isplate

- 3,92 EUR od 31.10.2011. pa do isplate

- 2,12 EUR od 30.11.2011. pa do isplate

- 1,94 EUR od 31.12.2011. pa do isplate

- 1,77 EUR od 31.01.2012. pa do isplate

- 1,59 EUR od 29.02.2012. pa do isplate

- 1,41 EUR od 31.03.2012. pa do isplate

- 1,22 EUR od 30.04.2012. pa do isplate

- 1,04 EUR od 31.05.2012. pa do isplate

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 1.260,24 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- 2,13 EUR od 31.10.2008. pa do isplate

- 4,31 EUR od 31.12.2008. pa do isplate

- 5,88 EUR od 31.01.2009. pa do isplate

- 6,59 EUR od 28.02.2009. pa do isplate

- 4,72 EUR od 31.03.2009. pa do isplate

- 5,10 EUR od 30.04.2009. pa do isplate

- 2,06 EUR od 31.05.2009. pa do isplate

- 0,41 EUR od 31.07.2009. pa do isplate

- 1,59 EUR od 31.08.2009. pa do isplate

- 1,49 EUR od 30.09.2009. pa do isplate

- 0,30 EUR od 31.10.2009. pa do isplate

- 2,54 EUR od 30.11.2009. pa do isplate

- 4,33 EUR od 31.12.2009. pa do isplate

- 6,89 EUR od 31.01.2010. pa do isplate

- 6,30 EUR od 28.02.2010. pa do isplate

- 9,77 EUR od 31.03.2010. pa do isplate

- 9,11 EUR od 30.04.2010. pa do isplate

- 10,39 EUR od 31.05.2010. pa do isplate

- 21,48 EUR od 30.06.2010. pa do isplate

- 19,20 EUR od 31.07.2010. pa do isplate

- 26,18 EUR od 31.08.2010. pa do isplate

- 23,77 EUR od 30.09.2010. pa do isplate

- 19,89 EUR od 31.10.2010. pa do isplate

- 28,07 EUR od 30.11.2010. pa do isplate

- 38,48 EUR od 31.12.2010. pa do isplate

- 31,11 EUR od 31.01.2011. pa do isplate

- 33,69 EUR od 28.02.2011. pa do isplate

- 30,41 EUR od 31.03.2011. pa do isplate

- 31,00 EUR od 30.04.2011. pa do isplate

- 44,95 EUR od 31.05.2011. pa do isplate

- 46,31 EUR od 30.06.2011. pa do isplate

- 57,96 EUR od 31.07.2011. pa do isplate

- 51,97 EUR od 31.08.2011. pa do isplate

- 45,42 EUR od 30.09.2011. pa do isplate

- 44,46 EUR od 31.10.2011. pa do isplate

- 43,96 EUR od 30.11.2011. pa do isplate

- 47,07 EUR od 31.12.2011. pa do isplate

- 49,78 EUR od 31.01.2012. pa do isplate

- 50,14 EUR od 29.02.2012. pa do isplate

- 48,26 EUR od 31.03.2012. pa do isplate

- 49,53 EUR od 30.04.2012. pa do isplate

- 293,12 EUR od 31.05.2012. pa do isplate

III. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka 1.875,00 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europsak središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 27.rujna 2005. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 148-50-3067250, temeljem kojeg je podigla kredit u iznosu od 16.733,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, te s promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s Odlukom tužene o kamatnim stopama. Također tvrdi da je predmetni kredit u cijelosti vratila t.j. otplatila 07.05.2012., s time da ističe kako je tužena u id. ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom ugovorene obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno članku 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, NN 79/07, 125/07 i 79/09, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja i izvršenja id. ugovora. To po tužitelju za posljedicu ima nepoštenost t.j. ništetnost ugovorne odredbe (članak 102. id. Zakona), koja postoji i zato što u ugovoru nije određena kamatna stopa t.j. zato jer u ugovoru nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se mijenjala kamatna stopa. Potonja neodredivost činidbe također uzrokuje ništetnost po člancima 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima (nadalje ZOO) tako ugovorene kamatne stope, pa dakle postoji i ništetnost zbog neodredive kamatne stope. Tužitelj također dodaje da je tužena s njim ugovorila valutnu klauzulu u CHF, a da se ni o toj odredbi nije pojedinačno raspravljalo, što je protivno čl. 96. i 97. spomenutog ZOO-a, pa i to za posljedicu ima ništetnost takve odredbe sukladno čl. 102. ZOO-a. Posebno ističe da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (VTS) donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom, kao i ugovornu klauzulu o primjenjivoj kamatnoj stopi prema Odluci banke i u odnosu na tuženu, te da ista obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi i na ovaj slučaj. Naime, radilo se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i postoji pravni osnov u vidu pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, a ista je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate i valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike, te je kao takva obvezujuća za ostale sudove pa i ovaj koji je osobno pokrenuo potrošač protiv tuženika kao trgovca. Tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama prema Odluci banke i valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, s obzirom da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tužene koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 1. Ugovora i promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom banke u čl. 2. Ugovora, ovjerenog i solemniziranog po Javnom bilježniku Kaić Željku, pod brojem OU-867/2005 od 28.09.2005.g. evidentno ništetene. Tužiteljica je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi prema Odluci banke i valutnoj klauzuli u CHF preplatila svoju obvezu, te joj je kako dalje navodi banka dužna vratiti iznose koje je primila temeljem ništetnih odredbi. Stoga u tužbi predlaže donijeti presudu kojom će se naložiti tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. da joj isplati ukupni iznos od 23.000,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate i troškove postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

1.1. Tijekom postupka pobliže precizira zadatke za provođenje vještačenja, a nakon Nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka te Dopune nalaza id. vještaka tužiteljica u podnesku od 19.lipnja 2024. precizira tužbeni zahtjev i potražuje od tuženika na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF isplatu ukupnog iznosa od 360,24 eur, a na ime preplaćenog tečaja u CHF po kreditu podignutom u CHF isplatu ukupnog iznosa od 1.260,24 eur, sve to sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni anuitet i uz trošak postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Međutim, u privitku podneska dostavlja i račun pa plaćenu uslugu izračuna izvršenog na njen zahtjev od strane [obrt], obrta za financije i knjigovodstvo, koji je prethodio podnošenju tužbe, te potražuje i taj trošak kao parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu u čl. 12. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora a što je u konkretnom slučaju Općinski građanki sud u Zagrebu. U svakom slučaju osporava tužbu i tužbeni zahtjev te navodi da tužitelj svoj zahtjev zasniva na presudama VTSRH broj: Pž-7129/13 od 13.6. 2014., i Pž-6632/17 od 14.6.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Međutim, ističe da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, te da su u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača a nisu izvodili nikakve dokaze na okolnosti jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora ništetne.

2.1. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je sporna odredba tužitelju bila jasna i razumljiva i lako uočljiva i da se o istoj pojedinačno pregovaralo, a da se zaključak VTSRH o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, prije zasnivanja konkretnog odnosa, te da su relevantne informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i zaključenju samog ugovora o kreditu, te je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva kako na gramatičkoj razini tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze, da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita za tečaj CHF, na koje je tužitelj pristao i podnio zahtjev za kredit u CHF, da je i prilikom solemnizacije ugovora tužitelju ugovor protumačen i pročitan u smislu čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu. Predlaže saslušanje svjedoka ĆŠ na adresi tuženika i javnog bilježnika Željka Kaić. Navodi da je radi pravilnog rješenje spora potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, kako bi se utvrdilo ima li isti pravo zahtijevati zaštitu propisanu za potrošače kao slabije ugovorne strane, da pojam "prosječnog potrošača" je nastao kroz praksu Suda EU koja ga definira kao osobu koja je "razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna", a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ, pa tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno, dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, i bilo mu je razumljivu da se isplata i vraćanje kredita veže uz tečaja CHF te je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje proizlazi iz ugovaranja takve odredbe, a da ni korisnik kredita ni banka ne mogu znati unaprijed kretanje vrijednost valute uz koju se veže glavnica. Navodi da ne postoji niti znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tj. tužitelja jer valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana koja bi štitila tuženika a ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na kunu u oba smjera. U odnosu na promjenjivu kamatu stopu navodi da je i ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva i sadržana je već u čl. 2. ugovora o kreditu, te da je tužitelju ugovor obrazložen i od strane javnog bilježnika koji je ugovor solemnizirao, te predlaže njegovo saslušanje. Navodi slijedom toga nije dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o primjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, već da je presuda VTSRH broj: Pž-7129/13 jasno zauzela stava da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija za promjenu kamatne stope, da je tuženik prilikom formiranja i promjene katnih stope uzimao u obzir promjene tržnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, te da su kriteriji detaljno razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjene kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata, te da opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope, a da obzirom stranke nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već promjenjivom, tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrati iznosi koje platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare, te se dakle protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, koji predlaže odbiti uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku uz zakonsku zateznu kamatu.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 148-30-3067250 od 27.09. 2005. (list 4-7 spisa) s javnobilježničkim potvrdama te punomoći u privitku, u Prijepis knjigovodstvenih kartica na listu 11 – 13 spisa, u Otplatnu tablicu na listu 14 – 16 spisa, u presliku iskaznice tužiteljice o članstvu u Udruzi obitelji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Karlovačke županije, u podnesak tužitelja s prilogom o uplati predujma u privitku na listu 66 – 67 spisa, u podnesak tužitelja na listu 68 spisa, te uvid u Troškovnik tužitelja i Troškovnik tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika s prilozima u privitku, podnesak tužitelja od 09.04.2020., podnesak tuženika od 06.11. 2020., Nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka RKR d.o.o. za reviziju, kontrolu i porezno savjetovanje od 14.02.2024., podnesak tužitelja od 18.04.2024., podnesak tuženika od 16.05.2024., Dopunu nalaza id. vještaka od 06.06.2024., podnesak tužitelja od 19.06.2024. kojim precizira tužbeni zahtjev s prilozima u privitku i iskaz tužitelja na završnom ročištu od 16.01.2025. godine.

4. Nakon ovako provedenih dokaza u postupku donesena je afirmativna odluka imajući u vidu svaki dokaz pojedinačno i ukupnost provedenih dokaza, te cjelokupno utvrđeno činjenično stanje. Napominje se da do kraja postupka tuženik nije ustrajao kod saslušanja zaposlenice banke ĆŠ ni javnog bilježnika, pa je na završnom ročištu od 16. siječnja 2025. saslušana samo tužiteljica osobno. No, ocjenjuje se da ne bi bilo nužno a napose ekonomično saslušavati javnog bilježnika koji bi zbog protek vremena od vremena sklapanja ugovora, teško mogao imati konkretna saznanja o predmetnom slučaju, a uopće je neizvjesno očekivati da bi javni bilježnik mogao pristupiti i dati iskaz u predmetu postupka. Osim toga, nakon ovako provedenih dokaza i ocjene istih sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 nadalje: ZPP), utvrđeno je da je sam predmet dovoljno raspravljen i da je tužbeni zahtjev koji je postavio tužitelj osnovan, pa je stoga unatoč osporavanju tuženika a slijedom navoda u tužbi, prihvaćena ista i donesena dakle odluka kao izreci ove presude.

5. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti od strane tuženika, za istaći je da je na početku postupka prvotno bio prihvaćen kao osnovan, ali je rješenjem Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-1108/19-2 od 10. srpnja 2019. iz procesnih razloga ukinuto takvo rješenje prvostupanjskog suda kojim se isti oglasio mjesno nenadležnim. No, u nastavku postupka isti prigovor ipak nije prihvaćen kao osnovan. To, ne samo imajući u vidu navode i osporavanja tužitelja u obrazloženim podnescima u kojima se očitovao o istom prigovoru, nego i obzirom na izraženu sudsku praksu u brojnim odlukama počevši od rješenja Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-1108/19-2 od 27.kolovoza 2019., kojim je ukinuto već ranije doneseno rješenje o mjesnoj nenadležnosti. U tom smislu se upućuje na sadržaj id. obrazloženja, kao i sadržaj obrazloženja u brojnim drugim odlukama viših sudova koji nisu prihvaćali navedene prigovore već se potvrđivala sukladna nadležnost suda sa stavom kao naprijed (rješenje ŽS u Zagrebu, posl. br. Gž 1354/2019-2 od 19. ožujka 2019., rješenje ŽS u Vukovaru, posl. br. Gž 56/2020-2 od 4. veljače 2020., rješenje ŽS u Puli, posl. br. Gž-958/2020-2 od 17. rujna 2020. i dr.)

6. U odnosu pak na predmet postupka valja utvrditi da je između stranaka bio sklopljen predmetni Ugovor o kreditu od 27. rujna 2005. i da je tužitelj temeljem istog ispunjavao obveze u vremenu od sklapanja id. ugovora sve do isplate 07. svibnja 2012. a na način da je plaćao rate sukladno naznačenim ugovornim odredbama koje se odnose na ugovornu kamatu i valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak (CHF). Pri tom je nesporno da je tužitelj po takvom ugovoru plaćao veći iznos u navedenom razdoblju, od onog koji je sadržan u preuzetoj obvezi otplaćivanja rata kredita na temelju kamatne stope ugovorne kamate koja je važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno na temelju tečaja CHF u odnosu na kunu koji je važio u vrijeme isplate kredita. Među stranaka nije sporno ni da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12, koji je pravomoćno okončan, a povodom tužbe udruge Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među kojima je i tužena banka iz ovog postupka, s time da je predmet tog spora bila upravo valjanost načina promjene kamatne stope ugovornih kamata i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi.

7. Nasuprot tome, među stranaka je sporno ima li i u kojoj mjeri odluka suda iz spomenutog postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, učinka na ovaj postupak, te ukoliko ima, treba li zaključiti da nisu valjane odredbe o načinu promjene ugovorne kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli, kao i može li se uopće u kontekstu tužiteljeve tražbine uzeti u obzir da je kamatna stopa ugovorne kamate bila fiksna, i to ona koja je važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, za cijelo vrijeme otplate, a jednako tako, može li se uzeti u obzir u kontekstu njegove tražbine iz ovog postupka da je za cijelo vrijeme otplate tečaj CHF u odnosu na kunu bio fiksan i to jednak onome koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita. Sporno je i je li nastupila zastara potraživanja, o čemu se stranke očituju u svojim podnescima.

8. Vezano uz učinak spomenute odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, treba reći da nisu osnovani prigovori tuženika, jer po mišljenju ovog suda predmetna odluka iz tog postupka ima učinak na ovaj postupak upravo zato jer je sud sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz te parnice, a sve u vezi s odredbom čl. 122. ZZP-a. Naime, nije odlučno o čemu se raspravljalo po toj tužbi; da li o ugovornim odredbama stambenih kredita ili nekih drugih namjenskih ili nenamjenskih kredita, te u tom smislu nije odlučna okolnost što se u ovom postupku radi o namjenskom kreditu za kupnju automobila, već je odlučno da je predmet spora povodom navedene tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača bila ugovorna odredba koja uređuje način promjene ugovorne kamatne stope, kao i valutna klauzula vezana za CHF, a u kontekstu da se radi o nepoštenim odredbama kojima su povrijeđena prava i interesi potrošača. Stoga se smisao navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i ZPP-a, koje reguliraju takvu tužbu i njen učinak na posebne parnice, shvaća na način da odluka iz tog postupka ima utjecaja na sve posebne parnice u kojima se kao prethodno pitanje javlja pitanje valjanosti tih odredbi. U tom smislu je bitno istaknuti da u posebnim parnicama ugovorne odredbe nije ispravno tumačiti doslovno već isključivo polazeći od smisla odredbi koji mora biti jednak smislu odredbi koje su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača bile predmet rasprave u kontekstu njihove valjanosti. To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi čl. 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama, koje su stupile na snagu 01. rujna 2019. (Narodne novine broj 70/19), dopunjena id. odredba na način da je izričito naznačeno da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, te je razvidno da je namjera zakonodavca bila i prije opisane izmjene da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj (kojem je povrijeđeno pravo i kada je to utvrđeno takvom odlukom iz spora povodom te tužbe) traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi niti imala smisla. U ovom postupku, a kako je već naznačeno, tužitelj tvrdi da je nepoštena i ništetna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na način da se ista mijenjala jednostranom odlukom tuženika o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a da osim toga nisu utvrđeni niti podaci na temelju kojih bi se ugovorna kamatna stopa mijenjala pa je u tom smislu činidba i neodrediva.

9. Slijedom toga, a kako je sud vezan utvrđenjima iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, što je već argumentirano, valja ukazati da je Trgovački sud u Zagrebu presudom pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., između ostalog, presudio da je ovdje tuženik Privredna banka Zagreb d.d. upravo u razdoblju na koje se odnosi i predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovdje tuženika o promjeni stope ugovorne kamate. To je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time navedena banka a ovdje tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to odredbama članaka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. U tom je postupku, u pogledu promjenjive kamatne stope ugovorne kamate, osim navedenog, između ostalog i pojašnjeno da je unošenjem u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora. Međutim, ni približno nisu mogli ocijeniti da li će se, kada, kako i u kojem smjeru kretati kamatna stopa tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Kako je, dakle, utvrđeno da se u pogledu promjenjive kamatne stope ugovorne kamate radilo o odredbama koje su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo i potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja izraženom u članku 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 nadalje: ZOO) potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, zaključak je sudova iz tog postupka da takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, i to pored već spomenutog načela savjesnosti i poštenja i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava, a sve u smislu odredbi članka 3., članka 5. i članka 6. ZOO-a.

11. Sukladno se utvrđuje i nakon iskaza tužitelja t.j. tužiteljice, koja je u ovom postupku saslušana na završnom ročištu od 16. siječnja 2025. Ona je navela da je kupovala automobil a nije „imala gotov novac“, pa je morala podići kredit te se obratila predstavništvu auto kuće u [adresa] koje je bilo povezano s RBA bankom. Oni su je uputili u tu banku da podigne kredit i nastavno ističe da su u to vrijeme svi podizali krediti u protuvrijednosti CHF valute, jer je to u to vrijeme „bilo moderno“, a nitko ju nije upozorio odnosno kako navodi nitko nikoga nije upozoravao i davao objašnjenja „a napose to nije činila banka, već se ponašala kao da su svi financijski pismeni i u rangu s djelatnicima same banke“, kako doslovno iskazuje. Potom izrijekom ističe da prilikom sklapanja ugovora nije dobila posebna upozorenja o mogućem mijenjanju kamatne stope ni upozorenja o tome da bi rata kredita "mogla tako rasti" t.j. da bi mogla tako brzo rasti. U odnosu na potonje napose se očituje da je na početku otplate kredita ratu plaćala „ispod 1.000,00 kuna“, a onda se tijekom otplaćivanja rata „popela skoro dvostruko“, te je imala sklopljen ugovor za povrat kredita u vremenu od 7 godina. No, kako je dakle bio brzi rast preostali dio kredita otplatila je u 6. godini da „ne bi više plaćala tolike silne rate, jer je to izlazilo izvan njezinih financijskih mogućnosti“, kako i opet doslovno navodi.

11.1. Na upit svog pun. o upozorenjima glede mogućeg rasta kamatnih stopa i parametrima po kojima će se mijenjati kamatna stopa, tužiteljica se očituje sukladno odgovoru kao naprijed da ju nitko „nije upozorio na takvo nešto niti uopće izvijestio koji su parametri“. Na daljnji upit pun. također odgovora da joj nije ponuđeno sklapanje ugovora u nekoj drugoj valuti, a niti je ona postavljala upit u tom smislu jer su se u to vrijeme krediti najviše podizali u CHF. Uz to se u to vrijeme vjerovalo bankama, a navedeni dio izričaja je upravo znakovit jer svjedoči o nepoštenosti postupanja banaka prema klijentima i korištenju povjerenja na štetu klijenta. Takvu ocjenu ne mijenja ni izričaj tužiteljice kojim odgovara na upit pun. tuženika da je u bitnim dijelovima pročitala ugovor tj. da je pročitala ugovor u dijelovima koje je ona smatrala bitnim, a koji su se odnosili na visinu kredita i stopu po kojoj će otplaćivati kredit. Naime, iz njenog daljnjeg izričaja proizlazi da zapravo nije razumjela sve „druge stvari“ i detaljno pročitala ugovor, pa u takvim uvjetima kada i nije upozorena ni dobila nužna objašnjenja, ni okolnost da bi eventualno u cijelosti pročitala ugovor ne mijenja ocjenu i utvrđenje kao naprijed. To dakle napose stoga jer u svakom slučaju proizlazi da „nije dobila detaljnija upozorenja“, pa nije mislila da bi mogla "tako loše proći" s bankom kojoj je poklonila povjerenje. U tom smislu ponovno ukazuje da se u to vrijeme vjerovalo bankama i nije se sumnjalo da bi dakle one mogle iskoristiti povjerenje stranaka koje su kod njih podizale kredite i bile korisnici kredita. U prilog naprijed navedenog i utvrđenja o nepoštenosti postupanja banaka ide i njen daljnji izričaj u kojem se tužiteljice također očituje da se radilo o (unaprijed) pripremljenom ugovoru od strane banke, pa se nije prethodno dogovaralo o odredbama ugovora niti su dakle same stranke imale utjecaja na sadržaj ugovora. Evidentno je da se kod sklapanja ugovora postupalo po principu "uzmi ili ostavi", a nije se prethodno radilo o sklapanju po dogovaranim točkama ugovora.

12. U predmetu postupka uz to je vezano uz stav iznesen u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, za utvrditi da je takav stav "prošao kontrolu" viših sudova t.j. Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske koji se očitovao i potvrdio isti stav u presudi poslovni broj Pž-7129/13. A propo, sukladno je to učinjeno i izraženo u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom revizije, i to u presudi i rješenju poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015.godine.

13. Razmatrajući pak ugovorne odredbe te napose odredbu točke 2. predmetnog Ugovora sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja regulira upravo ugovornu kamatu, utvrđeno je da je ugovorom utvrđena samo kamatna stopa na dan sklapanja ugovora, uz naznaku da je ista promjenjiva sukladno odluci banke bez bilo kakvih parametara i kriterija po kojima će se ista mijenjati, pa se stoga upravo radi o odredbi koja je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

14. Što se tiče valutne klauzule u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) Trgovački sud u Zagrebu je presudom pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., između ostalog, utvrdio da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu (od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, i to tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredite kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

15. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu (list 4-7 spisa) utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača, te je za naglasiti da je takav stav izražen u spomenutoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 03. listopada 2017. i Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., kao i odluci Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s time da je pitanje valutne klauzule i u tom kontekstu valjanosti odredbe bilo predmet postupanja pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je u bitnome potvrdio jednak stav kao u navedenim odlukama, a u svojoj odluci broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Slijedom naprijed navedenog, a ponovno ukazujući da je ovaj sud sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, zaključak je ovog suda da je ništetna odredba predmetnog ugovora kojom je uređeno da se kamatna stopa ugovorne kamate mijenja jednostranom odlukom banke, kao što je ništetna i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u kontekstu promjene tečaja, a sve sukladno navedenim odredbama.

16. Kako je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. ZOO-a, tužitelj t.j. tužiteljica ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platila na temelju ništetnog dijela odredbi.

17. Glede prigovora zastare istaknutog od strane tuženika, valja reći da ni taj prigovor nije osnovan iz razloga kako sukladno ukazuje tužitelj, obzirom je pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare prema odredbi čl. 241. ZOO-a. Taj postupak je pokrenut 04. travnja 2012. te je tada došlo do prekida zastare, a danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora; i to 13. lipnja 2014. u odnosu na dio tražbine Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13), odnosno 14. lipnja 2018. za preostali dio tražbine (presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17), zastara je počela teći iznova pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, kako je to izraženo u stavu i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., pa se slijedom navedenog utvrđuje da u ovom predmetu nije nastupila zastara za predmetno potraživanje. Naime, kako se radi o tražbini koja zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a razvidno je da je podnošenjem tužbe 16.svibnja 2019. tužiteljica podnijela tužbu unutar zastarnog roka.

18. U pogledu temelja za obračun tražbine, ispravno bi bilo uzeti u obzir ugovornu kamatnu stopu koja je između stranaka vrijedila u vrijeme sklapanja ugovora, a u odnosu na ono što je tijekom otplate plaćala, budući je to jedini parametar odnosno jedina kamatna stopa po kojoj bi se mogla obračunati obveza tužitelja ako se zanemari ništetan dio odredbe, posebno uzimajući u obziri da sud ništetan dio odredbe ne može mijenjati nekom drugom odredbom već ugovor može ostati na snazi bez ništetnog dijela ili je alternativa ništetnost cijelog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. ZOO-a.

19. Jednako tako, prilikom obračuna visine tražbine, potrebno je uzeti u obzir tečaj CHF u odnosu na kunu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve s obzirom na zauzeti stav glede ništetnosti u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

20. Sud je slijedom toga po prijedlogu tužitelja t.j. tužiteljice izveo dokaz financijskog vještačenja po financijsko knjigovodstvenom vještaku RKR d.o.o. za reviziju, kontrolu i porezno savjetovanje iz [adresa], te temeljem takvog dokaza utvrdio da je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF ukupan iznos od 360,24 eur (2.714,26 kn), a na ime preplaćenog tečaja u CHF po kreditu podignutom u CHF, ukupni iznos od 1.260,24 eur (9.495,29 kn), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni anuitet preplaćenih kamata odnosno preplaćenog tečaja u CHF po kreditu podignutom u CHF, pri čemu istaknuti prigovori tuženika nisu bili od meritorne važnosti.

21. Naime, ovaj sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i objektivan, te nije bilo bitnih primjedbi na matematički izračun predmetnog potraživanja, osim što je tuženik uopće prigovarao da je zadatku i nalazu vještaka vezano uz osporavanje osnove za dosuđivanje predmetnog potraživanja. Radi se u pravilu o pravnom pitanju o kojem je iznesen stav i dano obrazloženje kao naprijed. Stoga je slijedom navedenog, prihvaćena tužba i kao osnovan prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice preciziran sukladno izračunu iz nalaza vještaka, te je donesena odluka o glavnom potraživanju kao u točki I. i II. izreke ove presude.

22. Napominje se da nije bilo potrebno provoditi bilo kakve daljnje dokaze, što je dijelom već naprijed navedeno, jer su sve odlučne činjenice, uz izvođenje dokaza financijskim vještačenjem i uvidom u pisane isprave, bile razvidne iz provedenih dokaza a napose navedenih odluka povodom tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, kojim utvrđenjima je vezan sud u ovom postupku, što je također već ranije navedeno, pa je sukladno obrazloženju dakle donesena odluka kao u izreci ove presude.

23. Vezano uz dosudu glavnog potraživanja, početak tijeka zatezne kamate utvrđen je uvidom u nalaz i mišljenje vještaka te dosuđen u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a i odredbom članka 29. st. 1. ZOO-a, s time da se glede stope zatezne kamate ima primijeniti odredba članka 1. Uredbe u visini stope zatezne kamate i sukladno odredba članka 29. st. 2. ZOO-a. Zakonska zatezna kamata dosuđena je na pojedine iznose od dospijeća do isplate, obzirom je tužitelj već u tužbi i tužbenom zahtjevu načelno potraživao takvu kamatu pa se ni u tom dijelu ne bi moglo raditi o zastari, već je i u tom dijelu prihvaćen tužbeni zahtjev i donesena odluka kao u izreci.

24. U pogledu potraživanja troškova koje je tužitelj imao za plaćenu uslugu izrade financijsko - knjigovodstvenog izračuna visine potraživanja izvršenog od strane [obrt], obrta za financije i knjigovodstvo i dokaza u svezi s tim priloženog uz podnesak, list 119 spisa, za utvrditi je da je takav zahtjev istaknut i dokaz pridoneseni nakon zaključenog prethodnog postupka, pa u tom smislu nije prihvaćeno id. potraživanje tužitelja niti se o istom raspravljalo. Osim toga, takav trošak (za preliminaran izračun odnosno dostavu podataka) nije sačinjen u ovom postupku već izvan njega, što je dodatni razlog za nepriznavanje istog troška koji dakle nije nastao u ovom postupku. Uz to isti nije preciziran, pa se ni kao takav ne može prihvatiti niti može dovesti do pozitivnog ishoda u ovom postupku. Nasuprot tome, tek je izračun uredujućeg sudsko financijsko knjigovodstvenog vještaka sačinjen po prijedlogu tužitelja u ovom postupku, mogao biti upotrijebljen kao meritoran dokaz i prema istom je potom preciziran tužbeni zahtjev i donesena odluka kao u izreci presude.

25. Kako je tužitelj u odnosu na glavno potraživanje u cijelosti uspio u postupku, dosuđen mu je trošak parničnog postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, s time da je tužitelj predlagao trošak ovom trošku pridodati i trošak spomenut u prethodnom pasusu, što dakle nije učinjeno iz razloga kako je naprijed navedeno. Tužitelju je pak temeljem Tbr. 7. - 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Odvjetničke tarife), Narodne novine RH br. 142/12, 103/14, 69/93, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 dosuđen kao opravdan zatraženi trošak u iznosu od po 200,00 eur (računajući pdv. 250,00 eur) za sastav tužbe, sastav podnesaka od 09.04.2020. i 19.06.2024., te za zastupanje na ročištu od 16.01. 2025. Za zastupanje na prvom ročištu od 19.11.2020. priznata je 50%-na naknada troška u iznosu od 100,00 eur, jer se na istom (pripremnom) ročištu samo procesno raspravljalo, a sukladno i za ročište objave odluke. Pored toga je za sastav podneska od 18.04.2024. zatražena priznata 25%-na naknada prema Tbr. 8 točka 3 Odvjetničke tarife ili iznos od 50,00 eur (62,50 eur s pdv.-om), jer je u istom zatraženo samo iskazivanje izračunatog potraživanja u eurima, te je još tužiteljici za sastav žalbe priznat zatraženi trošak od 250,00 eur-a. Nije joj priznat jedino trošak za sastav podneska od 14.01.2022. kojim se očitovala na žalbu tuženika, jer isti nije bio potreban ni nužan. Ukupno je za navedene radnje za koje je tužiteljici priznat trošak, dosuđen trošak postupka u iznosu od 1.300,00 eur, odnosno uključujući pdv. 1.625,00 eur, te je tom trošku pridodan trošak izrade vještačkog nalaza u iznosu od 270,00 eur, pa je sveukupno tužiteljici dosuđen trošak postupka od 1.875,00 kako je navedeno u izreci i uz zakonsku zateznu kamatu preciziranu u Troškovniku, kako je navedeno u točki III. izreke ove odluke.

U Karlovcu 28. ožujka 2025.

Sudac

Vesna Gračan

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu pismeno u tri primjerka, putem ovoga suda.

Dna:

1.Tužitelju po pun. Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu

2.Tuženiku po pun. iz OD Glamuzina & Grošeta iz Zagreba.