Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1154/2021-38

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Sanji Vodopija kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Stipi Grubišiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Stipe Grubišić i partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima Krešimiru Ćurkoviću i Iris Šanjug, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18. ožujka 2025. godine u nazočnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužiteljice Martine Žibreg, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika KI, odvjetničke vježbenice, dana 28. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu br. 016- 1616/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziran pod posl.br. OU- 1747/2006 dana 19.07.2006.g. kod javnog bilježnika Ilinka Lisonek, Zagreb, Trg hrvatskih velikana 4, Zagreb sklopljen između tužitelja kao Korisnika te tuženika kao kreditora i to:

Članka 2. u dijelu kojim je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica koji glasi: "Banka odobrava Korisniku Kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 78.100,00 CHF(sedamdesetosamtisućaisto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to po niže navedenim uvjetima."

Članka 3. u cijelosti

Članka 4. u dijelu stavak 3. koji glasi: "Kredit se otplaćuje u 180 (stoosamdeset) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 573,01 CHF (petstosedamdesetitri švicarskih franaka i 01/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d na dan plaćanja."

Članka 6. u cijelosti.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužiteljici ČI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.119,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 3,12 EUR od 2.4.2008. pa do isplate,

- 22,89 EUR od 1.11.2008. pa do isplate,

- 19,64 EUR od 1.11.2008. pa do isplate,

- 5,86 EUR od 9.12.2008. pa do isplate,

- 29,20 EUR od 4.2.2009. pa do isplate,

- 31,55 EUR od 7.3.2009. pa do isplate,

- 22,89 EUR od 7.4.2009. pa do isplate,

- 23,04 EUR od 7.5.2009. pa do isplate,

- 20,42 EUR od 4.6.2009. pa do isplate,

- 14,15 EUR od 3.7.2009. pa do isplate,

- 15,63 EUR od 1.8.2009. pa do isplate,

- 19,77 EUR od 3.9.2009. pa do isplate,

- 15,89 EUR od 3.10.2009. pa do isplate,

- 19,09 EUR od 20.11.2009. pa do isplate,

- 35,36 EUR od 15.4.2010. pa do isplate,

- 34,83 EUR od 16.4.2010. pa do isplate,

- 35,43 EUR od 1.5.2010. pa do isplate,

- 38,34 EUR od 1.6.2010. pa do isplate,

- 51,95 EUR od 29.7.2010. pa do isplate,

- 118,75 EUR od 22.6.2011. pa do isplate,

- 136,31 EUR od 23.7.2011. pa do isplate,

- 147,15 EUR od 1.8.2011. pa do isplate,

- 128,17 EUR od 7.3.2012. pa do isplate,

- 38,91 EUR od 5.12.2012. pa do isplate,

po kamatnoj stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.712,95 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 9,67 EUR od 3.4.2007. pa do isplate,

- 9,46 EUR od 8.5.2007. pa do isplate,

- 9,42 EUR od 7.6.2007. pa do isplate,

- 9,37 EUR od 7.7.2007. pa do isplate,

- 9,39 EUR od 7.8.2007. pa do isplate,

- 9,42 EUR od 7.9.2007. pa do isplate,

- 30,35 EUR od 2.10.2007. pa do isplate,

- 30,46 EUR od 4.12.2007. pa do isplate,

- 30,58 EUR od 3.1.2008. pa do isplate,

- 31,51 EUR od 2.2.2008. pa do isplate,

- 31,61 EUR od 4.3.2008. pa do isplate,

- 53,00 EUR od 2.4.2008. pa do isplate,

- 51,52 EUR od 1.5.2008. pa do isplate,

- 51,01 EUR od 3.6.2008. pa do isplate,

- 51,71 EUR od 3.7.2008. pa do isplate,

- 50,58 EUR od 2.8.2008. pa do isplate,

- 50,76 EUR od 2.9.2008. pa do isplate,

- 55,97 EUR od 1.11.2008. pa do isplate,

- 55,48 EUR od 1.11.2008. pa do isplate,

- 53,41 EUR od 9.12.2008. pa do isplate,

- 63,02 EUR od 4.2.2009. pa do isplate,

- 63,40 EUR od 7.3.2009. pa do isplate,

- 61,96 EUR od 7.4.2009. pa do isplate,

- 61,98 EUR od 7.5.2009. pa do isplate,

- 61,56 EUR od 4.6.2009. pa do isplate,

- 60,50 EUR od 3.7.2009. pa do isplate,

- 60,75 EUR od 1.8.2009. pa do isplate,

- 61,44 EUR od 3.9.2009. pa do isplate,

- 60,80 EUR od 3.10.2009. pa do isplate,

- 61,34 EUR od 20.11.2009. pa do isplate,

- 64,03 EUR od 15.4.2010. pa do isplate,

- 63,95 EUR od 16.4.2010. pa do isplate,

- 71,93 EUR od 16.4.2010. pa do isplate,

- 72,05 EUR od 1.5.2010. pa do isplate,

- 72,59 EUR od 1.6.2010. pa do isplate,

- 75,15 EUR od 29.7.2010. pa do isplate,

- 87,64 EUR od 22.6.2011. pa do isplate,

- 81,06 EUR od 22.6.2011. pa do isplate,

- 84,10 EUR od 23.7.2011. pa do isplate,

- 85,98 EUR od 1.8.2011. pa do isplate,

- 82,69 EUR od 7.3.2012. pa do isplate,

- 77,73 EUR od 7.3.2012. pa do isplate,

- 121,97 EUR od 5.12.2012. pa do isplate.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 184,89 EUR, te se odbija tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 184,89 EUR.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 996,41 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. ožujka 2025. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 20.04.2006.g. kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu broj 016-1616/2006 kojim joj je tuženik odobrio stambeni kredit, u iznosu od 78.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, uz rok otplate od 15 godina uz redovnu kamatu od 3,88% godišnju, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Odredbom članka 6. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope tj. u bitnome ugovoreno je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora ili drugog akta banke. U vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o navedenim odredbama te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta.

2. Tužiteljica u tužbi dalje navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Gž-7129/2013 od 13.06.2014.g. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene Hypo Alpe Adria Bank d.d. i drugim internim aktima banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo Alpe Adria bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene Hypo Alpe Adria bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača pa je time petotužena Hypo Alpe Adria Bank d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda u sporu kolektivne pravne zaštite kojima se utvrđuje da su nezakonite i štetne konkretne odredbe ugovora koji je koristio ovdje tuženik, identične su odredbama predmetnog ugovora koje se odnose na promjenu kamatne stope i valutnu klauzulu. Ističe da je tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nametnut tipski Ugovor u kojem je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dok je način otplate predviđen u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora, uz napomenu da tužitelju nije dana mogućnost bilo kakvog pregovaranja ili utjecaja na takve odredbe Ugovora i Odluke tuženika. Tom prilikom, kao i prije potpisivanja samog ugovora, tužiteljici od strane tuženika nije objašnjeno na koji način na anuitet kredita utječe eventualna promjena tečaja i promjena kamatne stope, kao i na ukupnu kreditnu obvezu. Napominje da tužiteljici tom prilikom nije prezentiran nikakav rizik vezano uz spornu odredbu kojom se protuvrijednost kredita vezuje uz CHF, unatoč činjenici da je sa takvim podacima tuženik raspolagao. Stoga tužiteljica smatra da odredbe predmetnog ugovora o kreditu, koje se odnose na kamate i valutu otplate kredita, koje nisu dovoljno precizirale razloge i način izmjene redovne kamate i valutu otplate kredita ubuduće, dok se isto nije moglo utvrditi niti iz Odluka tuženika, nezakonite i ništetne. Navodi da je tuženik unatoč takvim ništetnim i nepoštenim odredbama Ugovora o kreditu jednostrano mijenjao visinu mjesečnog anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK, tako i visinu kamatne stope povećavajući istu u odnosu na kamatu ugovorenu na dan sklapanja Ugovora. Odredbama o redovnoj kamatnoj stopi određuje se visina ugovorne obveze korisnika kredita. Zbog navedenog odredba o kamatnoj stopi mora biti određena odnosno odrediva sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. U konkretnom slučaju određena je jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora tako da je jedino ta kamatna stopa valjana dok način promjene kamatne stope koji je prepušten u potpunosti volji druge ugovorne strane, banke nije jasan nije određen niti je odrediv stoga je ta odredba ništetna pa se ima smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika. O tim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, tužiteljica je bila u situaciji da nema utjecaja na sadržaj budućeg ugovora te se nalazila u slabijem položaju u odnosu na banku, kako pregovarački tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora. Osim toga prije sklapanja ugovora tužena banka ni na koji način nije dala informacije i obrazloženja koja bi tužiteljici kao prosječnom potrošaču predstavljala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora te rizika koja iz njih proizlaze da bi kasnije samoinicijativno ponovno bez pregovaranja mijenjala kamatnu stopu. Iz svega navedenog očigledno je nepošteno postupanje tužene sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule već mu je naprotiv nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku obzirom na njegov predmet poslovanja odnosno znanje i stručnost bilo i moralo biti poznato. Tuženik je dakle, prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidaba, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana, na teret tužitelja. Ne može se razumno očekivati da bi tužitelj sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat sa mogućnošću da mu anuitet toliko naraste. Nadalje navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012 od 04.07.2013.g. potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. pravomoćno utvrđeno da je petotužena Hypo Alpe Adria bank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time petotužena Hypo Alpe Adria Bank d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. U ugovorima o kreditu ništetna je ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF. Navodi da prema čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Ističe da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, te u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom tuženika ništetne, a što je potvrđeno i odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te smatra da je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

3. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbenim zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva jednostranom odlukom tuženika, te u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a koje odredbe su sadržane u člancima 2., 3. 4. i 6. predmetnog Ugovora o kreditu, te potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatila temeljem ništetnih odredbi. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 23. kolovoza 2022. i 26. srpnja 2024. godine uredila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, te konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika isplatu iznosa od 6.832,56 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate pa do isplate, čime je tužba preinačena povećanjem tužbenog zahtjeva, a sud je ovakvu preinaku tužbe, neovisno o tome što joj se tuženik usprotivio, dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP) jer sud takvu preinaku tužbe smatra svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući pri tome u vidu da je tužiteljica tužbu preinačila samo usklađujući tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa da bez svoje krivnje nije mogla ovako precizirati tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare i nedostatak pravnog interesa tužitelja za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu. Smatra da je tužitelj dužan dokazati da je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Podredno, tvrdi da je riječ o jasnim, lako uočljivim i razumljivim odredbama pa njihovu nepoštenost nije ni dopušteno ocjenjivati. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR ili pak valutnom klauzulom u CHF. Ističe da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, lako uočljive i razumljive, te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Navodi da je ugovaranje valutne klauzule u CHF bilo dopušteno i tužitelj je potpisivanjem ugovora iskazao svoju jasnu volju za sklapanjem ugovora. Pored toga, ugovor je i solemniziran. U trenutku sklapanja ugovora tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja je uslijedila i sporna odredba ne može biti nepoštena. Osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ukoliko bi sud utvrdio ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik smatra da treba uzeti u obzir tzv. negativne razlike odnosno anuitete plaćene po tečaju CHF nižem od tečaja CHF na dan isplate, te u odnosu na negativne tečajne razlike ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s ove osnove u iznosu od 184,89 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na manje plaćene iznose od dana njihovog plaćanja do isplate. Predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice, odnosno odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, uz naknadu parničnih troškova.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 016-1616/2006 od 20.04.2006.g., otplatni plan, obavijest o promjeni kamatne stope od 09.09.2011., dopise tuženika od 20.03.2008., 03.11.2010. i 04.12.2008., prijepis knjigovodstvene kartice kredita, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 30.03.2021., kao i cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, saslušao tužiteljicu kao stranku, te proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

7. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj 016-1616/2006 (list 8-15 spisa), kao relevantno je utvrđeno da je sklopljen između ovdje stranaka dana 20.04.2006.g. godine u iznosu kunske protuvrijednosti od 78.100,00 CHF po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, a kredit se odobrava za kupovinu stana (čl. 2. Ugovora), da je u čl. 3. ugovoreno da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 3,88% dekurzivno godišnje, kamate se obračunavaju mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete, u razdoblju od dana korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu, banka obračunava interkalarnu kamatu na iskorišteni iznos kredita u visini redovne kamatne stope, kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, a interkalarna naplaćuje se od iznosa kredita prilikom korištenja kredita, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 573,01 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, a anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu (čl. 4. Ugovora), te da je u čl. 6. ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. ili drugog akta banke, a što među strankama nije sporno. Nadalje, nesporno je da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, kao i da je u razdoblju otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Među strankama nije sporno da je kredit otplaćen prije utuženja.

8. Sporno je, jesu li ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, jesu li bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, te posljedično tome radi li se o ništavim odredbama Ugovora o kreditu. Sporna je i visina zahtjeva, te je li tužiteljeva tražbina zastarjela.

9. Tužiteljica saslušana kao stranka u svom iskazu navodi da je dana 30.06.2006. godine sklopila s prednikom tuženika predmetni ugovor o kreditu na iznos kunske protuvrijednosti od 78.100,00 CHF na rok otplate od 15 godina. Kredit je bio namijenjen za kupnju stana u [adresa], radi rješenja njenog stambenog pitanja. Prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu u banci se raspitivala o mogućnosti realizacije stambenog kredita, te joj je ponuđen kredit uz valutnu klauzulu u CHF kao najpovoljniji tako da je isti i prihvatila. Ugovor je bio unaprijed sastavljen od strane tuženika i bio joj je prezentiran na potpis kao uzmi ili ostavi tako da uopće nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. Prije potpisa ugovor je pročitala i bilo joj je poznato da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, s time da joj nije bilo poznato što točno znači pojam valutne klauzule. Nitko od djelatnika banke nije ju upozorio na rizike koji mogu proizaći zbog sklapanja ugovora uz valutnu klauzulu u CHF, niti ju je upozorio da bi joj se zbog rasta tečaja CHF i promjene kamatne stope rata kredita mogla znatnije povećati, a da joj je to bilo poznato takav ugovor ne bi prihvatila. Sve rate osobno je uplatila. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bila vlasnica niti trgovačkog društva niti obrta. Kredit je u cijelosti otplaćen. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila je zaposlena kao marketing manager u M-San grupi d.o.o.

10. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

11. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 78/15 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

12. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčanih iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa kojeg je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

13. Stoga prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

14. Pritom nije dostatno, kako to navodi tuženik, da su odredbe kredita jasne, lako uočljive i gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

15. Tuženik nije dokazao da se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo upravo na takav način, a nesporno je, s obzirom da to tuženik ničim nije opovrgnuo, a što je i odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, pa je navedenim načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

16. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje je primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.

17. Prema tome, kako je ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, to je očito da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, to je očito da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Uz iznijeto, navedene odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti, urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

19. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Navedeno stoga što ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Tako određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd.

20. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a po čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

21. Navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

22. Banke su, kao visoko specijalizirane ustanove, čiji je predmet poslovanja novac koji plasiraju potrošačima u vidu novčarskih proizvoda, bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu u okviru zakonom dopuštene mogućnosti da se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je u odnosu na prosječnog potrošača superiorno. Upravo zato banke su dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredaba o kamatnoj stopi, što one nisu na valjani način učinile u spornom razdoblju nedorečenim i nerazumljivim formulacijama iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je potrošačima nerazumljiva.

23. Tužiteljici je trebalo ponuditi (objasniti) razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj joj način omogućiti, kao klijentu – potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koju propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužiteljica) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužiteljica nije mogla utjecati jer o njoj nije pojedinačno pregovarano, a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja.

24. Prema odredbi čl. 295. st. 1. i 2. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

25. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.

26. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. Sve navedeno dovodi do zaključka da su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne.

27. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud dana 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao V. tuženik u tom sporu) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

28. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

29. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

30. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

31. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Time se svi prigovori tuženika, a vezani za promjenu kamatne stope i kretanje tj. promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu ukazuju neosnovanim i sud nije provodio dokaze predložene po tuženiku kojima u bitnom predlaže utvrditi suprotno onom utvrđenom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom odlučeno o povredama koje je činio tijekom zaključenja ugovora, pa tako i predmetnog.

32. Na tvrdnju tuženika da stranke nisu sklopile ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, sud ističe da je već u ranije spomenutoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje je tuženik sklapao sa korisnicima kredita- potrošačima, uključujući i tužiteljicu, a u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, bile uočljive (jer su bile jasno istaknute u ugovoru) i jasne (jer je u njima jasno naznačeno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi), ali nisu bile razumljive potrošačima, jer je terminologija koja je korištena visoko stručna što je dovelo do ništetnosti tih odredbi.

33. Slijedom navedenog, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (točka I. izreke), sve kako to predlaže tužiteljica.

34. Stoga kako sud smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Nastavno na navedeno proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene stope koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne ranije navedenim zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, te stoga ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

35. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. sa zadatkom da utvrdi izračun preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope i to između početno ugovorene kamatne stope od 3,88% i svih kasnijih povećanja kamatne stope, kao i izračun preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike i to između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i svih kasnijih povećanja tečaja, za sve vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 20.04.2006., specificirano po mjesecima i datumima isplate.

36. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Petre Blašković proizlazi da p od pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj na štetu tužitelja:

- Ukupno više plaćeno u iznosima koje je tužitelj platio primjenom promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi plaćao da je kamatna stopa u razdoblju otplate bila 3,88%, iznosi 27.339,35 kn,

- Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i početnog tečaja za CHF na dan korištenja kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir rast tečaja u utuženom razdoblju iznosi ukupno 23.673,57 kn .

Slijedom navedenog pod pretpostavkom da je tužitelju za cijelo vrijeme otplate kredita u primjeni bila ugovorena kamatna stopa, te pod pretpostavkom da je u primjeni bio tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, zbog rasta kamatne stope i rasta tečaja tužitelj je ukupno preplatio iznos od 51.012,92 kn.

37. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju u bitnom ističući da prigovara metodi izračuna iz nalaza i mišljenja budući je vještak nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i fiksnim tečajem, iako su stranke sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF. Nadalje je predložio da vještak dopuni nalaz i mišljenje na način da izračuna kamatnu stopu u odnosu na kunske kredite i u skladu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, kao i da utvrdi tzv. negativne razlike kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita.

38. Na prigovore tuženika sudski vještak Petra Blašković očitovala se podneskom od 9. srpnja 2024.g. u kojem navodi da je zadatak vještaka bio utvrditi izračun preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope i to između početno ugovorene kamatne stope od 3,88% i svih kasnijih povećanja kamatne stope, kao i izračun preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike i to između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i svih kasnijih povećanja tečaja, za sve vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu, specificirano po mjesecima i datumima isplate. Stoga je vještak u cijelosti izvršio izračune na način kako mu je bilo naloženo, te je sukladno prijedlogu tuženika dopunila nalaz i mišljenje i utvrdila tzv. negativne razlike odnosno anuitete plaćene po tečaju CHF nižem od tečaja CHF na dan isplate kredita. Iz dopune nalaza i mišljenja financijskog vještaka Petre Blašković proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:

- Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 6.832,56 EUR od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 3.712,95 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 3.119,61 EUR.

- Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 184,89 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 6.647,67 EUR i to:

-Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana kraja otplate kredita iznosi ukupno 3.712,95 EUR,

-Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita iznosi ukupno 2.934,72 EUR.

39. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković, smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo, te sukladno čl. 258. ZPP-a. Vještak je odgovorio na iznesene prigovore tuženika i dopunio nalaz i mišljenje, te sud smatra da su pisanim očitovanjem i dopunom nalaza i mišljenja otklonjeni prigovori. Naime, tuženik je i nakon očitovanja sudskog vještaka ustrajao u prigovorima pravne naravi, te je predložio da vještak dopuni nalaz i mišljenje na način da izračuna kamatnu stopu u odnosu na kunske kredite i u skladu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Kako su po mišljenju ovog suda prigovori tuženika pravne naravi (tuženik nema primjedbi na matematički izračun vještaka) o kojima je ovaj sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja, takvi prigovori ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom koji mu je sud odredio, te je stoga odbijen prijedlog tuženika za dopunu nalaza i mišljenja kao nepotreban jer se u konkretnom slučaju radi o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

40. Nadalje, po stavu ovoga suda djelomično je osnovan prigovor zastare. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe dana 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 - dalje: ZOO).

41. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. godine. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

42. Nadalje, valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

43. U skladu s navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. godine glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika više preplaćeni iznos po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke tuženika u iznosu od 3.712,95 EUR i temeljem tečajne razlike u iznosu od 3.119,61 EUR, a koje potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO-a), a zastara koja počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača teče različito za iznose koji su preplaćeni po osnovi promjenjive kamatne stope u odnosu na iznose koji su preplaćeni po osnovi tečajne razlike.

44. U odnosu na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 postala je pravomoćna s danom 13. lipnja 2014. godine, pa od tada počinje teći zastara koja nastupa 13. lipnja 2019. godine, dok za odredbe o valutnoj klauzuli je presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, pa od tada počinje teći zastara za iznose koji su preplaćeni na temelju ništetnosti navedene odredbe, dakle zastara istječe 14. lipnja 2023. godine. Kako je tužba podnesena dana 18. veljače 2021. godine, to je za potraživanje tužiteljice po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 3.712,95 EUR, nastupila zastara 13. lipnja 2019. godine, dakle prije podnošenja tužbe, dok je u odnosu na potraživanje tužiteljice po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 3.119,61 EUR prigovor zastare utvrđen neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a, jer opći zastarni rok od 5 godina nije istekao prije utuženja.

45. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 23. kolovoza 2022. godine i 26. srpnja 2024. godine (kojim je uredila tužbeni zahtjev sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), preinačila tužbu, a sud je preinaku (ranije obrazloženo) dopustio. Tuženik je za preinačeni dio zahtjeva posebno istaknuo prigovor zastare.

46. U konkretnom slučaju tužiteljica nije promijenila istovjetnost zahtjeva jer od početka traži preplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a tužbu je podnijela dana 18. veljače 2021. godine. Tužiteljica je saznala koliko točno iznosi njezina tražbina tek u trenutku kada je vještak konačno izradio nalaz i mišljenje, pa je njezin zahtjev brojčano određen u tom trenutku. Dakle, tužiteljica je postupala u skladu s već postavljenim svojim tužbenim zahtjevom tražeći preplatu zbog valutne klauzule. Naime, i u slučaju preinake tužbe i povećanja tužbenog zahtjeva kojim se potražuje isplata preplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu na temelju stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi, za ocjenu prigovora zastare odlučan je dan kada je podnesena tužba, s obzirom na to da je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičnog zahtjeva kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom. Stoga se u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27.05.2024., br. Su-IV-123/2024). Stoga nije nastupila zastara tražbine po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli niti u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev.

47. Slijedom navedenog, a kako je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje isplatu precizirala podneskom od 23. kolovoza 2022. godine i 26. srpnja 2024. godine, sukladno utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, a koji ovaj sud u cijelosti prihvaća, to je obvezan tuženik temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih iznosa temeljem tečajne razlike iznos od 3.119,61 EUR. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate kako to tužiteljica i zahtijeva, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Preostali dio zahtjeva u iznosu od 3.712,95 EUR je odbijen (točka III. izreke), jer je za ovo potraživanje tužiteljice nastupila zastara.

48. Sud napominje da nije uzeo u obzir izračun vještaka glede tzv. negativne razlike, dakle iznose razlika u anuitetima koje je tužiteljica platila po nižem tečaju CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita, jer se ne radi o iznosima koje je tužiteljica od tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe primila da bi mu ih temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a bila dužna vratiti. Osim toga, iz odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, ne proizlazi kako bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF ostvario pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače, a ne i na trgovca. Pored toga, pravna osnova po kojoj je tužiteljica plaćala manji anuitet nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužiteljice, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

49. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja ovaj sud ocjenjuje da je neosnovan u cijelosti. Naime, plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila, pa stoga ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time ne postoji niti tražbina tuženika. U odnosu na negativne razlike tj. manje plaćene anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio u trenutku isplate kredita, posebno valja istaknuti da tuženik nema svojstvo potrošača te se na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tuženik je banka tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika. Nadalje, uzimajući u obzir da tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta, ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti tj. pravila vraćanja, na temelju kojih bi tužiteljica bilo što trebala vratiti odnosno isplatiti tuženiku. Stoga sud zaključuje da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja za manje plaćene anuitete zbog tečajne razlike u iznosu od 184,89 EUR, te je takav prigovor odbijen.

50. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl.154. st.2. i čl.155. ZPP-a.

51. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), za sastav podnesaka od 17.05.2021., 23.08.2022. i 26.07.2024.g. po 100 bodova (Tbr. 8/1), za sastav podneska od 14.10.2022. 25 bodova (Tbr. 8/4) i za zastupanje na ročištu 01.03.2022. i 18.03.2025.g. po 100 bodova (Tbr. 9/1), dakle ukupno 625 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR sukladno spomenutoj Tarifi, te uvećano za 25% PDV-a iznosi 1.562,50 EUR. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,54 EUR, tako da je tužiteljici sveukupno priznat parnični trošak u iznosu od 1.589,04 EUR.

Tužiteljica je, prema čl. 154. st. 2 ZPP-a, uspjela u parnici u omjeru 46% u pogledu visine zahtjeva, te 100% u pogledu osnove - ukupno 146%, a vodeći računa o visini i osnovi dolazi se do zaključka da omjer uspjeha tužiteljice u tom smislu iznosi 73% (146 : 2 = 73), pa kada se od navedenog postotka oduzme postotak tuženika od 27%, dolazi se do konačnog omjera uspjeha tužiteljice od 46%, slijedom čega je tužiteljici od ukupno određenog troška priznat trošak od 730,96 EUR. Nadalje, tužiteljici je u cijelosti kao nužan priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, tako da je tužiteljici dosuđen parnični trošak u iznosu od 996,41 EUR. Na tako utvrđeni iznos troška tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a. Napominje se da tužiteljici nije dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu iz razloga što tužiteljica u ovom postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, nije obveznik plaćanja iste sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23).

52. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 28. ožujka 2025. godine

Sutkinja:

Sanja Vodopija

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte